VIŠKOVO - Najspektakularniji događaj završne povorke Riječkog karnevala je zvonjava Halubajskih zvončara, najveće maškarne skupine na Kvarneru koju je godinama predvodio sada "umirovljeni" zvončar 58-godišnji Milo Frlan Joškin. Iako već nekoliko godina sa svojom ekipom ne ide u zvončarsku ophodnju u društvu Halubajskih zvončara, još je aktivan, a samo iz njegove obitelji, uz 27-godišnjeg sina Vinka, još desetak mlađih Frlana aktivno je u toj najatraktivnijoj, stoljeće živoj maškarnoj ekipi Halubja.
- Za Halubajske zvončare vezan sam od 1966. godine, kada nas je u grupi bilo samo dvadesetak, za razliku od danas, kad smo prerasli u najbrojniju zvončarsku skupinu sa 120 članova. Još čuvam svoju opravu, a moje zvono koje sam godinama nosio oko pasa teže je od 6 kilograma, kapacitet mu je 10 litara i dva deca - veselo tumači Milo.
Kao zvončar znao je obilaziti naselja tri dana, od pusne nedjelje do pusnog utorka, dionicom od Marčelja, preko Saršona, Škurinja do Rijeke, kada bi se, uz zvonjavu, prehodalo oko 25 kilometara dnevno. Simbolika te "šetnje" zvončara je tjeranje zlih duhova zvoncima i "strašnim" maskama te nagovještaj proljeća.
- Znalo je biti i hladno, kišno, no hodilo se vavik, ali najgore je bilo doći doma i izuti se. E, tek tada bi se osjetio pravi umor - kaže Milo, kojeg su, uz ostale zvončare, u svim mjestima domaćini dočekivali jelom i pićem, od čega je, tvrdi, za okrepu najbolje prijala vruća juha.
- Juha je za zvončara obvezna, liječi mamurluk, ali dobro dođu i repa i kupus s kobasicama, a na kraju halubajski presnac, kolač od riže, pa kroštule, fritule - kaže Milo, u čijoj se kući u posnim danima i danas kuhaju ista jela kako bi se dočekao umorni podmladak Frlana-zvončara.
S ponosom nam je Milo pokazao svoju očuvanu zvončarsku opravu - bele brageše, mornarsku maju, facol, ovčju kožu, mačuku, maškaru na glavi i ono najbitnije - zvono koje je samo za njega iskovano u brodogradilištu 3. maj. Masku za glavu od lijepljene kože izradio je sam, prema prethodno napravljenom kalupu, a ona se, kaže, "dela vavik zadnji čas, no ipak na vrime".
Kako su zvončari u koloni "postrojeni" po starosti, Milo je nekoliko godina predvodio skupinu Halubajskih zvončara i kao predvodnik gostovao na karnevalima u susjednoj Italiji i Sloveniji, a 1987. bio je na Sardiniji na skupu zvončarskih udruga mediteranskih zemalja. Za zvončarsku tradiciju vežu ga samo lijepe uspomene, pa je taj običaj prenio i na najmlađu generaciju u obitelji. Tako najmlađi zvončar u obitelji ima samo pet godina, no njegove su zvončarske dionice znatno kraće od onih koje prelaze odrasli zvončari.
- Neki put mi pride voja, pa bin opet, kada vidim sina kako reva povorku - priznaje Milo, ali ne žali se on ni na funkciju počasnog člana Halubajskih zvončara.
S ponosom najavljuje da će o tradiciji zvončara na Halubju uskoro biti napisana knjiga te je sretan što je i sam bio sudionikom očuvanja zvončarstva u svom kraju.
- Bit zvončara je da bude jak i snažan da može kilometrima nositi zvono i masku po svakakvom vremenu. Ipak, najvažnija je dobra kompanija i s njom veseli pusni provod, kakvog će ove dane sigurno biti po cijelom našem kraju - završava Milo Frlan Joškin ispraćajući nas i pripremajući se na nešto mirnije karnevalske dane od onih kakve pamti iz svojih dugogodišnjih zvončarskih pohoda.
Natali Nanić
- Za Halubajske zvončare vezan sam od 1966. godine, kada nas je u grupi bilo samo dvadesetak, za razliku od danas, kad smo prerasli u najbrojniju zvončarsku skupinu sa 120 članova. Još čuvam svoju opravu, a moje zvono koje sam godinama nosio oko pasa teže je od 6 kilograma, kapacitet mu je 10 litara i dva deca - veselo tumači Milo.
Kao zvončar znao je obilaziti naselja tri dana, od pusne nedjelje do pusnog utorka, dionicom od Marčelja, preko Saršona, Škurinja do Rijeke, kada bi se, uz zvonjavu, prehodalo oko 25 kilometara dnevno. Simbolika te "šetnje" zvončara je tjeranje zlih duhova zvoncima i "strašnim" maskama te nagovještaj proljeća.
- Znalo je biti i hladno, kišno, no hodilo se vavik, ali najgore je bilo doći doma i izuti se. E, tek tada bi se osjetio pravi umor - kaže Milo, kojeg su, uz ostale zvončare, u svim mjestima domaćini dočekivali jelom i pićem, od čega je, tvrdi, za okrepu najbolje prijala vruća juha.
- Juha je za zvončara obvezna, liječi mamurluk, ali dobro dođu i repa i kupus s kobasicama, a na kraju halubajski presnac, kolač od riže, pa kroštule, fritule - kaže Milo, u čijoj se kući u posnim danima i danas kuhaju ista jela kako bi se dočekao umorni podmladak Frlana-zvončara.
S ponosom nam je Milo pokazao svoju očuvanu zvončarsku opravu - bele brageše, mornarsku maju, facol, ovčju kožu, mačuku, maškaru na glavi i ono najbitnije - zvono koje je samo za njega iskovano u brodogradilištu 3. maj. Masku za glavu od lijepljene kože izradio je sam, prema prethodno napravljenom kalupu, a ona se, kaže, "dela vavik zadnji čas, no ipak na vrime".
Kako su zvončari u koloni "postrojeni" po starosti, Milo je nekoliko godina predvodio skupinu Halubajskih zvončara i kao predvodnik gostovao na karnevalima u susjednoj Italiji i Sloveniji, a 1987. bio je na Sardiniji na skupu zvončarskih udruga mediteranskih zemalja. Za zvončarsku tradiciju vežu ga samo lijepe uspomene, pa je taj običaj prenio i na najmlađu generaciju u obitelji. Tako najmlađi zvončar u obitelji ima samo pet godina, no njegove su zvončarske dionice znatno kraće od onih koje prelaze odrasli zvončari.
- Neki put mi pride voja, pa bin opet, kada vidim sina kako reva povorku - priznaje Milo, ali ne žali se on ni na funkciju počasnog člana Halubajskih zvončara.
S ponosom najavljuje da će o tradiciji zvončara na Halubju uskoro biti napisana knjiga te je sretan što je i sam bio sudionikom očuvanja zvončarstva u svom kraju.
- Bit zvončara je da bude jak i snažan da može kilometrima nositi zvono i masku po svakakvom vremenu. Ipak, najvažnija je dobra kompanija i s njom veseli pusni provod, kakvog će ove dane sigurno biti po cijelom našem kraju - završava Milo Frlan Joškin ispraćajući nas i pripremajući se na nešto mirnije karnevalske dane od onih kakve pamti iz svojih dugogodišnjih zvončarskih pohoda.
Natali Nanić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....