Naša kuna izgleda kao kopija njemačke marke

Ove godine je 20. obljetnica tiskanja hrvatskog novca pod nazivom KUNA. Hrvatska je s izlaskom iz Jugoslavije odmah morala zaštititi svoj monetarni sustav. Za to je bio izrađen hrvatski dinar koji je dizajnirao vrsni graver Zlatko Jakuš, a tiskan je u Švedskoj. Lik Ruđera Boškovića izveden u različitim bojam po svakoj valuti osigurao je privremenu zaštitu. Za kratko vrijeme uviđa se da nova država treba svoj valjani novac i pristupa se tom projektu. Određeno je da na licu budu povijesni likovi, a na drugoj strani gradovi. Napravljen je pozivni natječaj, odabrana komisija za izbor, sve u organizaciji HNB-a koja stoluje u jednoj od najljepših kuća u Hrvatskoj. Što je zapravo papirni novac? To je kultura grafike ili ukupnog dizajna na komadiću papira u vašem novčaniku, džepu, trezoru… Zastava i grb određuju državnost, ali nisu nam uvijek pred očima, novac je prisutniji, prisniji, vaš, jer ste ga stekli nekim poslom…

Zamoljen od jednog švicarskog fotografa da mu vizualno usporedim jugoslavenski i hrvatski dinar, izradio sam uvećano oko Gundulića kojem se pod jakim povećalom vidi hrvatski grb koji sam montirao u šarenicu oka, dok sam YU-novčanice zgužvane snimio na psećem izmetu u parku jer su nam tada služile za neku drugu potrebu. Novčanice određuju zemlju i odnos prema njoj. Za naš hrvatski natječaj pozvano je bilo više autora: Zlatko Jakuš, Zdravko Tišljar, Ivica Šiško, Miroslav Šutej, Rudi Labaš, svi grafičari slikari sa slabim iskustvom u dizajnu, i pisac ovog teksta… I komisija za izbor bila je u zanimljivom sastavu: Marijan Hanžeković (prvi ministar financija), Dalibor Brozović (akademik, jezikoslovac i filatelist), dr. Vera Horvat Pintarić, Matko Meštrović i Feđa Vukić dobro su poznata lica. Neparni broj članova komisije osigurava potpunu odluku, i što je još važnije, tri člana su povjesničari umjetnosti i mogu donijeti stručnu odluku bez upliva politike. I kako je sve teklo?

Naravno, ovo je viđenje jednog natjecatelja, čiji rad nije realiziran, pa ga stoga nije suvišno pogledati 20 godina poslije, jer se u vrijeme natječaja to zapravo nije moglo.

Tu je i prvi pravi problem, kako doći do sigurnih i upotrebljivih portreta Marka Marulića, Gundulića, Mažuranića osim raznorodnih povijesnih grafika, uljanih slika ili kipova koji ih predstavljaju… Čak sam u jednom trenutku pomislio na fotografije suvremenika koji im jako nalikuju: Praljak kao Starčević, Supek kao Marulić, Letica bi bio Jelačić… Dizajner si mora uzeti slobodu široko misliti, ali i voditi računa o tome da će njegov dizajn imati svaki građanin, da će mu više puta proći kroz ruke kao slika njegove nove i dugo očekivane države. K tomu originalnost mora biti unutar koncepta dizajna novčanica. U mom konceptu prvi je motiv bio vizualni identitet države. Podloga za grafiku je podijeljena u šest velikih jasno omeđenih kvadratnih polja jer je to osnovica hrvatskog grba. Novčanica se trebala prepoznati kao hrvatska valuta na prvi pogled! To je i inače bio moj projekt vizualnog identiteta nove Hrvatske, već u projektu zastave iz srpnja 1990. Fotografije gradova i raznovrsne ilustracije likova grafičkom su obradom vizualno ujednačene. Sam grafički koncept temeljen je na slobodnim raznobojnim sasvim ravnim linijama koje su prekrivale ilustracije, definirale uvećane i dobro vidljive brojeve (apoene). To je bio posve novi pristup jer su novčanice do tada koristile zakrivljene nepravilne linije dok sam ja uveo sasvim ravne i paralelne koje se u snopovima međusobno križaju. Ovaj sasvim nov i originalan grafizam podsjećao me na himnu Lijepa naša, ali je predstavljao i vrijeme nastanka dizajna na prijelazu u 21. stoljeće. Mala je inovacija i to što je glavni broj stavljen gore desno na bijelom prostoru u kojem je vodeni žig i potpis guvernera, jer je to optički najvidljivija točka na novčanici. Za vrijeme rada komisije za izbor radovi su bili tajna pa nismo vidjeli tuđe radove. Komisija se navodno sastajala u nepotpunom sastavu jer se dr. Vera Horvat Pintarić nije pojavljivala. Tako je četveročlana komisija eliminacijom došla do dva rada ili autora (Šutej i Ljubičić). Kolegi Šuteju je zamjereno što mu prijedlozi imaju previše grafičkih elemenata, što stvaraju konfuznu i kič-sliku novčanice i navodno je zamoljen da s kompjutorskim grafičarom Vilkom Žiljkom to pročisti, doradi i pojednostavni. Primjedba na moj rad odnosila se na opseg obavljenoga. Ja sam u tom trenutku imao posebnu studiju svjetskih novčanica kao uprište za svoj projekt, zatim definiran originalni koncept i do kraja izvedenu samo jednu novčanicu, od 1000 kuna sa Starčevićem na aversu i Zagrebom na reversu. Dobio sam najkraći mogući rok od samo 15 dana jer je kolega Šutej imao izrađenih svih 8 novčanica. Zapravo, mislim da su me željeli eliminirati… Poznata mi je izreka po kojoj ste jako dobri, genijalni, ali niste sve završili u roku, još s onim ironičnim dodatkom na kraju: baš šteta. Morao sam rasporediti projekt na tri lokacije: Zagreb, Celje (Slovenija) i Gent (Belgija). Trebalo se rastrčati jer u to vrijeme e-mail poruke sa slikama nisu baš bile kvalitetne. I rok je bio ispoštovan.

Tada se pojavila bitna članica komisije i odlučila napraviti razgovor u formi intervjua sa mnom i Šutejem odvojeno. Razgovoru nisu prisustvovali članovi komisije Meštrović i Vukić, dok su ministar Hanžeković i akademik Brozović nezainteresirano gledali kroz prozor ne sudjelujući u razgovoru koji je trajao oko sat vremena… Nakon svega došlo je do nejasne odluke: Hanžeković i Brozović su se opredijelili za Šutejevo rješenje, a Meštrović i Vukić dali su izdvojena mišljenja u pisanoj formi i moje rješenje ocijenili boljim i prihvatljivijim. Tako je komisija od 4 člana ostala na neodlučnoj točki, sportski rečeno 2:2. Zapravo, o tijeku odluke ne postoji zapisnik, ne zna se da li je peti član komisije dr. Vera Horvat Pintarić odustala ili je ipak dala svoj glas Šutejevu radu?

Matko Meštrović je ilustrativno usporedio radove rekavši: Šutej je opereta, a Ljubičić opera! Konačni izbor donijelo je posebno tijelo od 8 članova. Najglasniji u raspravi bio je vicmaher tog vremena Šime Đodan, koji je uzeo moj prijedlog i pokazao ga s druge strane koja je bila bijela, prazna… Rekao je: “Ljudi moji, ovo ne valja!” Ja sam sve novčanice uvijek otisnuo samo na jednoj strani, dok je druga bila bijela, da se iste ne bi mogle koristiti u slučaju usvajanja. Prema usmenoj predaji, 7 članova komisije odobrilo je Šutejev prijedlog, a jedan se suzdržao (Igor Zidić) ili, kako on kaže, bio je za moj prijedlog. Zanimljivo je i to da su i drugi članovi ovog tijela u neposrednom kontaktu meni rekli da su to bili i oni…

Kad se informacija pojavila u javnosti, ali bez slike, želio sam vidjeti usvojena rješenja, međutim u HNB-u su mi rekli da to može odobriti samo ministar Hanžeković. Njega je bilo jako teško dobiti, bio sam uporan, i on mi je rekao da ja imam na to pravo, kao i na zapisnik izdvojenog mišljenja Meštrovića i Vukića jer drugih zapisnika nije bilo. Došao sam u lijepu zgradu HNB-a sa svojim suradnikom Ninom Kušterom, koji me putem uvjeravo da je sve davno odlučeno i da sam se uzalud trudio. Donijeli su nam zlatni etui-album s otisnutim posloženim novčanica (Nino je bio u pravu) i jednu plavu kuvertu s nekoliko nerazvrstanih. Prišao mi je guverner Jurković i rekao: “Šteta, mi smo svi u HNB-u bili za vaše rješenje”.

Bio sam zapanjen odlukom na osnovi onoga što sam napokon vidio i odlučio “posuditi” najveću i najmanju nominalu (1000 i 5 hrvatskih kruna) iz one nesređene kuverte, da bih omogućio Globusu, Vjesniku i Slobodnoj Dalmaciji punu vizualnu informaciju, doduše u crno-bijelom jer novine još nisu imale kolor tisak. Bio sam pomalo u strahu zbog ove “posudbe” i tek mi je kamen pao sa srca kad sam dva mjeseca kasnije ugledao tisućicu u boji na naslovnici HDZ Glasnika. U mjesečniku je bio razgovor s akademikom Brozovićem izazvan negativnim osvrtima u novinama. Međutim, uvodni tekst je posvećen dizajneru čiji rad nije usvojen, sa širokom pričom kako se on obratio stanim stručnim krugovima i samom Vijeću EU sa žalopojkom po kojoj je staromodno rješenje dobilo prednost pred suvremenim i modernim dizajn izrazom.

Naravno da to nisam napravio.

Dana 5. travnja 1993. potpisan je ugovor o izradi novčanica hrvatske krune s njemačkom tvrtkom Giesecke & Devrient, koja je tada tiskala i njemačke marke. Tada je grafičko rješenje novčanica ponovno promijenjeno. Pošto su novčanice hrvatske krune trebale biti izrađene na istim strojevima i istom tehnologijom kao i njemačke marke, dizajn i boje su usklađene s njemačkom markom. Tako smo dobili novčanice kakve poznajemo, koje više sliče na kopije njemačkih maraka nego na originalna Šutejeva rješenja. Preuzeto sa http://www.kunalipa.com/katalog/povijest/hrvatska-kruna-3.php Istina je kud i kamo jednostavnija: preuzet je prijelom, raspored elemenata i tipografija (brojevi) s njemačke marke po modelu Danke Deutschland, čak do te mjere da se 10 kuna u Austriji na automatu moglo mijenjati u šilinge jer im je sve bilo isto, pa smo to spašavali promjenom boje (ljubičasta) jer su to tražili Nijemci. Konačnu verziju koju danas imamo potpisuju Miroslav Šutej i Vilko Žiljak, a ne navode se crtači likova i gradova, a to bi mogli biti Ivica Šiško i Rudi Labaš. Tako je ovaj projekt pripao Akademiji likovnih umjetnosti dok su dizajneri bili po strani… Ni prvi ni zadnji put. Za par godina ćemo kao valutu uvesti euro, a ovo što sad imamo bit će povijest kulture i dizajna svih nas. Moj je subjektivni stav, zbog kojega sam uložio maksimalan trud: imali smo priliku koju nikako nismo smjeli propustiti! Jer dizajner je odgovoran za prostor i vrijeme.