Župnik iz Prečkog u Zagrebu - ako i bude prisiljen popustiti - neizbrisivo ulazi u povijest ove i ovakve Katoličke crkve. Zaprijetio je da neće pustiti na krizmu, sakrament potvrde, one koji doista ne namjeravaju živjeti kao javni i stalni članovi te Crkve. Ostali svećenici to odavno znaju, ali se nekako pokušavaju tješiti, nadati se promjeni koje nema i vjerojatno je neće biti. Svi znaju - u Hrvatskoj i u širokom svijetu - da krizma, iako se zove potvrda, većinu krizmanika ne potvrđuje u njihovoj crkvenosti.
Kao što je bilo u doba komunizma, tako je uglavnom i danas. Većina ide na vjeronauk, a samo manjina redovito na misu blagdanima i nedjeljama. Većina se krizma, a manjina nakon krizme redovito dolazi u crkvu. Hvala Bogu ako se odnekud pojave utemeljene drugačije statistike!
Znači li to da vjernauk uglavnom ne uspijeva? Tko će reći da drugačije ne može biti - da vjera mladima ne može biti zanimljivija i privlačnija nego što jest? Ili možda vjeronauk ne može mlade pripremiti za ono što se s njima i u njima događa u godinama puberteta?
Znam, imam mnogo knjiga, priručnika i predavanja - ali uspjeh je, nažalost, statistički poznat. Smiju li se crkveni službenici pomiriti s tim očitim neuspjehom? Priznajem da ne vidim rješenje. Ali pomiriti se s neuspjehom nije rješenje. Za župnika u Prečkom - popustio ili ne popustio, ostaje istina da daje glasno upozorenje.
Krizmati se zaista smije samo one koji su odlučili biti, kako se to kaže, praktični vjernici. Ostali neka ostanu u mnoštvu krštenika koji po krštenju pripadaju Crkvi - kome je ta statistika potrebna - ali Crkva na njih ne može računati ni kad je riječ, primjerice, o zakonima koji se protive ljudskim pravima od začeća do naravne smrti.
Da, odmah treba razmisliti i o crkvenim vjenčanjima. Ako se svaki četvrti ili peti brak razvodi, zar ne bi trebalo da se crkveno vjenčaju samo oni koji se svjesno, čak posebnom pismenom izjavom, odriču građanskoga prava na razvod?
Na sve se to može uskoro opet zaboraviti - ali time se ništa ne rješava. Današnja je nedjelja posebno posvećena božanskome milosrđu, ali ne i kršćanskom samozavaravanju.
Živko Kustić
Kao što je bilo u doba komunizma, tako je uglavnom i danas. Većina ide na vjeronauk, a samo manjina redovito na misu blagdanima i nedjeljama. Većina se krizma, a manjina nakon krizme redovito dolazi u crkvu. Hvala Bogu ako se odnekud pojave utemeljene drugačije statistike!
Znači li to da vjernauk uglavnom ne uspijeva? Tko će reći da drugačije ne može biti - da vjera mladima ne može biti zanimljivija i privlačnija nego što jest? Ili možda vjeronauk ne može mlade pripremiti za ono što se s njima i u njima događa u godinama puberteta?
Znam, imam mnogo knjiga, priručnika i predavanja - ali uspjeh je, nažalost, statistički poznat. Smiju li se crkveni službenici pomiriti s tim očitim neuspjehom? Priznajem da ne vidim rješenje. Ali pomiriti se s neuspjehom nije rješenje. Za župnika u Prečkom - popustio ili ne popustio, ostaje istina da daje glasno upozorenje.
Krizmati se zaista smije samo one koji su odlučili biti, kako se to kaže, praktični vjernici. Ostali neka ostanu u mnoštvu krštenika koji po krštenju pripadaju Crkvi - kome je ta statistika potrebna - ali Crkva na njih ne može računati ni kad je riječ, primjerice, o zakonima koji se protive ljudskim pravima od začeća do naravne smrti.
Da, odmah treba razmisliti i o crkvenim vjenčanjima. Ako se svaki četvrti ili peti brak razvodi, zar ne bi trebalo da se crkveno vjenčaju samo oni koji se svjesno, čak posebnom pismenom izjavom, odriču građanskoga prava na razvod?
Na sve se to može uskoro opet zaboraviti - ali time se ništa ne rješava. Današnja je nedjelja posebno posvećena božanskome milosrđu, ali ne i kršćanskom samozavaravanju.
Živko Kustić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....