Frank Lloyd Writgh smatrao se najvećim arhitektom nakon Michelangela, a proveo je život nalik Michelangelovom rogatom Mojsiju, negdje između divljaštva i života prema najvišim moralnim standardima, u vječnoj borbi protiv malograđanskih okvira. Samo takav vizionar, nadahnut, marljiv, tašt i razbludan mogao je naseliti Ameriku, ali i Japan svojom markantnom arhitekturom, poput poznatog hotela u Tokiju koji je odolio čak i razornom potresu: nije li takav bio i sam kreator tog hotela?
Drski vizionar
Mladi europski arhitekti (Walter Gropius, Mies van der Rohe, Le Corbusier) koji su tridesetih godina prošloga stoljeća privukli silnu pažnju i u Americi prilično su razjarili do tada neupitnu zvijezdu, Wrighta s vizijom sasvim nove američke arhitekture, koja potječe iz američkog tla i duha.
Le Corbusier posjetio je Ameriku samo jednom, a Wright je odbio tu jedinu priliku da se upozna s njime. Slično je bilo s Walterom Gropiusom: jednog se dana Wright iznenada pojavio na svom gradilištu u Racineu, u državi Wisconsin, gdje se zatekao i Gropius, koji je, kao predavač na Sveučilištu Wisconsin, poželio vidjeti neka Wrightova djela. Kada je Gropius prišao Wrightovu automobilu, ovaj je samo dao znak vozaču da krenu dalje...
No, kako je to biti sredovječni genije kojem egzotični mladci sa starog kontinenta bacaju rukavicu u lice, sigurno nećemo otkriti iz romana poznatog pisca T. C. Boylea. Jer to je djelo, po imenu “Women” (“Žene”) posvećeno samo jednom aspektu Wrightova života. Onom najburnijem. Njegovim ženama. Premda zamjeram T. C. Boyleu što je odlikaški komponirao roman tako da bude “osuđen” na nagrade, a po mogućnosti i na Oscare (već zamišljam da Wrightove žene, sve redom ljepotice, glume Monica Belucci, Nicole Kidman, Angelina Jolie i Penelope Cruz...), opraštam mu te manje grijehe, jer Boyle se hrabro, već od druge stranice, baca u vrtloge razornih strasti, izbjegavajući pritom, koliko je najviše moguće, klišeje koji se na takvom putu sreću.
Poligamni pračovjek
Pripovjedač je izvjesni Tadaši Sato, fikcionalni japanski arhitekt koji je proveo nekoliko godina na Wrightovu imanju, kao njegov učenik. Tadaši ne skriva da je njegovo poznavanje genija ograničeno. “Bio sam samo kotačić u sistemu, jedan od mnogih kotačića, i ništa više”.
U tome mu nije previše pomoglo ni to što je upoznao posljednju Wrightovu suprugu. Imaginarni prevoditelj romana imaginarnog arhitekta, izvjesni Seamus O’Flathery, koji je istovremeno i suprug Tadašijeve unuke, tu i tamo se oglasi u fusnotama, svojim tezama o Lloydu Wrightu, koje nam također ne pomažu previše u spoznavanju istine. Jer ljubavni život Franka Lloyda Wrighta nerazmrsivo je klupko iz kojeg se čuje siktanje, grebanje i proklinjanje raznih žena, u kojem imanje gori, zadaju se smrtni udarci sjekirom, zaboravljaju se djeca... Ljubavni život Franka Lloyda Wrighta posve je divlji i kao da pripada nekom poligamnom pračovjeku koji se ne može i ne želi uklopiti u građanske okvire.
T. C. Boyle dobrim ga je dijelom mogao rekonstruirati iz nebrojenih novinskih napisa, jer česti i nagli preokreti, bjegovi i skrivanja s novim priležnicama stalno su punili naslovnice. Možda zato Wright gradi svoje legendarno imanje Taliesin u Wisconsinu, da se sa suprugama i ljubavnicama, koliko može, skloni od medija... Što mu, naravno, ne polazi za rukom.
Svakoj ženi po poglavlje
Poglavlja romana podijeljena su po najvažnijim romansama Wrightova života. Riječ je o Olgi (ili Olgivanni), Wrightovoj posljednjoj ženi, Kitty, njegovoj prvoj ženi i majci njihovih šestero djece, o Mamah, njegovoj ljubavnici koja je sa svojom djecom i još četvero drugih ljudi ubijena jednog kolovoškog dana u Taliesinu. Učinio je to poludjeli sluga koji nije bio zadovoljan svojim položajem na imanju.
Knjigom dominira Wrightova druga supruga, Maude Miriam Noel. Ona se u njegovu životu pojavila 1914., nakon masakra u Taliesinu, uputivši mu kao potpuna neznanka pismo sućuti. Na njegov poziv, ona dolazi na imanje i gubi glavu, zaboravivši na vlastitu obitelj, prošlost i budućnost. Ona je, zapravo, klišej žene: fatalna seksi mačkica, ali i opasna luđakinja, koja je u stanju ugroziti živote sebi i drugima.
Ono što duboko ojadi Miriam jest Wrightova zasićenost njihovom vezom. Bijesovi koji je spopadnu na vijest da je on pronašao novo utočište, mladu Crnogorku Olgu Lazović, nadilaze najluđu maštu, jer vatrena južnjakinja spremna je ubiti i Olgu i njihovo tek rođeno dijete, u jednom od svojih slomova živaca...
“Žene” bi se mogle zvati “Bijesovi”, u čast Dostojevskog, jer kozmički bijes koji osjeća napuštena Kitty sa šestero djece, i to zbog vlastite prijateljice Marthe - Mamah, ravan je elementarnoj nepogodi i nasilju u kojem će skončati Mamah zajedno sa svojom djecom, pod sjekirom poludjelog sobara. Isti je takav bijes lude Miriam kad dozna za Olgu, ali i očaj i bijes Mamah kad shvati da joj bivši suprug neće dopustiti da vidi vlastitu djecu, bijes Kitty koja neće dopustiti Lloydu Wrightu susret sa sinom, bijes Miriam kada shvati da Lloyd Wright ipak treba vidjeti vlastitu djecu te nadnaravni, vampirski, krvožedni vapaj koji se začuje u rodilištu u koje dojuri Miriam čuvši da je Olga rodila djevojčicu Franku Lloydu Wrightu - Jovanu.
Svi ti bijesovi potka su ove knjige, koju je napisao muškarac; žene nikada ne znaju pisati o ženama kao muškarci, prisjetimo se Flauberta, Baudelairea, Prousta, dakle samo “prve lige” koja je pisala o ženskim strastima i fantazijama, bijesovima i agresijama. Ovo je jedna od takvih knjiga, u kojoj u drugi plan pada Wrightova arhitektura, dok prvim planom vlada njegov neutaživi libido (jedna od njegovih ljubavnica kaže da nikada nije srela tako nezasitnog ljubavnika kojem ni tri snošaja u nizu nisu dovoljna), njegovi brojni preljubi, supruge, ljubavnice, ljubavi. Kitty se mora miriti sa samoćom, Miriam se mora nositi s duhom mrtve Mamah, a Olga s duhovima svih koje su joj prethodile: ona to, očito, čini najbolje, jer s Lloydom Writghtom ostaje sve do njegove smrti.
Kad sam prije nekoliko godina hodočastila prema znamenitoj “Fallingwater House” u Pennsylvaniji, iznenadilo me što sam zatekla: zgrada nalik spilji, savršeno uklopljena u vodu, kamen i šumu. Neke sobe su možda premale i premračne, ali sve je u službi vode koja se obrušava gotovo iz samog srca kuće. Čak i vrt kao da izranja iz mokrog kamenja, to je doista “kuća padajuće vode”. Većina domaćih arhitekata trebala bi je dobro promotriti prije nego što se bace na nove devastacije i loše interpolacije.
Milana Vuković Runjić
Drski vizionar
Mladi europski arhitekti (Walter Gropius, Mies van der Rohe, Le Corbusier) koji su tridesetih godina prošloga stoljeća privukli silnu pažnju i u Americi prilično su razjarili do tada neupitnu zvijezdu, Wrighta s vizijom sasvim nove američke arhitekture, koja potječe iz američkog tla i duha.
Le Corbusier posjetio je Ameriku samo jednom, a Wright je odbio tu jedinu priliku da se upozna s njime. Slično je bilo s Walterom Gropiusom: jednog se dana Wright iznenada pojavio na svom gradilištu u Racineu, u državi Wisconsin, gdje se zatekao i Gropius, koji je, kao predavač na Sveučilištu Wisconsin, poželio vidjeti neka Wrightova djela. Kada je Gropius prišao Wrightovu automobilu, ovaj je samo dao znak vozaču da krenu dalje...
No, kako je to biti sredovječni genije kojem egzotični mladci sa starog kontinenta bacaju rukavicu u lice, sigurno nećemo otkriti iz romana poznatog pisca T. C. Boylea. Jer to je djelo, po imenu “Women” (“Žene”) posvećeno samo jednom aspektu Wrightova života. Onom najburnijem. Njegovim ženama. Premda zamjeram T. C. Boyleu što je odlikaški komponirao roman tako da bude “osuđen” na nagrade, a po mogućnosti i na Oscare (već zamišljam da Wrightove žene, sve redom ljepotice, glume Monica Belucci, Nicole Kidman, Angelina Jolie i Penelope Cruz...), opraštam mu te manje grijehe, jer Boyle se hrabro, već od druge stranice, baca u vrtloge razornih strasti, izbjegavajući pritom, koliko je najviše moguće, klišeje koji se na takvom putu sreću.
Poligamni pračovjek
Pripovjedač je izvjesni Tadaši Sato, fikcionalni japanski arhitekt koji je proveo nekoliko godina na Wrightovu imanju, kao njegov učenik. Tadaši ne skriva da je njegovo poznavanje genija ograničeno. “Bio sam samo kotačić u sistemu, jedan od mnogih kotačića, i ništa više”.
U tome mu nije previše pomoglo ni to što je upoznao posljednju Wrightovu suprugu. Imaginarni prevoditelj romana imaginarnog arhitekta, izvjesni Seamus O’Flathery, koji je istovremeno i suprug Tadašijeve unuke, tu i tamo se oglasi u fusnotama, svojim tezama o Lloydu Wrightu, koje nam također ne pomažu previše u spoznavanju istine. Jer ljubavni život Franka Lloyda Wrighta nerazmrsivo je klupko iz kojeg se čuje siktanje, grebanje i proklinjanje raznih žena, u kojem imanje gori, zadaju se smrtni udarci sjekirom, zaboravljaju se djeca... Ljubavni život Franka Lloyda Wrighta posve je divlji i kao da pripada nekom poligamnom pračovjeku koji se ne može i ne želi uklopiti u građanske okvire.
T. C. Boyle dobrim ga je dijelom mogao rekonstruirati iz nebrojenih novinskih napisa, jer česti i nagli preokreti, bjegovi i skrivanja s novim priležnicama stalno su punili naslovnice. Možda zato Wright gradi svoje legendarno imanje Taliesin u Wisconsinu, da se sa suprugama i ljubavnicama, koliko može, skloni od medija... Što mu, naravno, ne polazi za rukom.
Svakoj ženi po poglavlje
Poglavlja romana podijeljena su po najvažnijim romansama Wrightova života. Riječ je o Olgi (ili Olgivanni), Wrightovoj posljednjoj ženi, Kitty, njegovoj prvoj ženi i majci njihovih šestero djece, o Mamah, njegovoj ljubavnici koja je sa svojom djecom i još četvero drugih ljudi ubijena jednog kolovoškog dana u Taliesinu. Učinio je to poludjeli sluga koji nije bio zadovoljan svojim položajem na imanju.
Knjigom dominira Wrightova druga supruga, Maude Miriam Noel. Ona se u njegovu životu pojavila 1914., nakon masakra u Taliesinu, uputivši mu kao potpuna neznanka pismo sućuti. Na njegov poziv, ona dolazi na imanje i gubi glavu, zaboravivši na vlastitu obitelj, prošlost i budućnost. Ona je, zapravo, klišej žene: fatalna seksi mačkica, ali i opasna luđakinja, koja je u stanju ugroziti živote sebi i drugima.
Ono što duboko ojadi Miriam jest Wrightova zasićenost njihovom vezom. Bijesovi koji je spopadnu na vijest da je on pronašao novo utočište, mladu Crnogorku Olgu Lazović, nadilaze najluđu maštu, jer vatrena južnjakinja spremna je ubiti i Olgu i njihovo tek rođeno dijete, u jednom od svojih slomova živaca...
“Žene” bi se mogle zvati “Bijesovi”, u čast Dostojevskog, jer kozmički bijes koji osjeća napuštena Kitty sa šestero djece, i to zbog vlastite prijateljice Marthe - Mamah, ravan je elementarnoj nepogodi i nasilju u kojem će skončati Mamah zajedno sa svojom djecom, pod sjekirom poludjelog sobara. Isti je takav bijes lude Miriam kad dozna za Olgu, ali i očaj i bijes Mamah kad shvati da joj bivši suprug neće dopustiti da vidi vlastitu djecu, bijes Kitty koja neće dopustiti Lloydu Wrightu susret sa sinom, bijes Miriam kada shvati da Lloyd Wright ipak treba vidjeti vlastitu djecu te nadnaravni, vampirski, krvožedni vapaj koji se začuje u rodilištu u koje dojuri Miriam čuvši da je Olga rodila djevojčicu Franku Lloydu Wrightu - Jovanu.
Svi ti bijesovi potka su ove knjige, koju je napisao muškarac; žene nikada ne znaju pisati o ženama kao muškarci, prisjetimo se Flauberta, Baudelairea, Prousta, dakle samo “prve lige” koja je pisala o ženskim strastima i fantazijama, bijesovima i agresijama. Ovo je jedna od takvih knjiga, u kojoj u drugi plan pada Wrightova arhitektura, dok prvim planom vlada njegov neutaživi libido (jedna od njegovih ljubavnica kaže da nikada nije srela tako nezasitnog ljubavnika kojem ni tri snošaja u nizu nisu dovoljna), njegovi brojni preljubi, supruge, ljubavnice, ljubavi. Kitty se mora miriti sa samoćom, Miriam se mora nositi s duhom mrtve Mamah, a Olga s duhovima svih koje su joj prethodile: ona to, očito, čini najbolje, jer s Lloydom Writghtom ostaje sve do njegove smrti.
Kad sam prije nekoliko godina hodočastila prema znamenitoj “Fallingwater House” u Pennsylvaniji, iznenadilo me što sam zatekla: zgrada nalik spilji, savršeno uklopljena u vodu, kamen i šumu. Neke sobe su možda premale i premračne, ali sve je u službi vode koja se obrušava gotovo iz samog srca kuće. Čak i vrt kao da izranja iz mokrog kamenja, to je doista “kuća padajuće vode”. Većina domaćih arhitekata trebala bi je dobro promotriti prije nego što se bace na nove devastacije i loše interpolacije.
Naša novinarka u potrazi za Wrightovom biti
|
Milana Vuković Runjić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....