Nije sve odmah jasno

Evanđelje danas (Mk 8, 22-26) opisuje jedini slučaj kada je Isus slijepcu pomogao postupno, u dva navrata. Čovjek je najprije progledao kao kroz maglu, a tek zatim jasno. Evanđelist ne tumači zašto je Isus tako postupio, ali je razlog zacijelo postojao i trebalo je to zabilježiti. Čovjek u životu može nešto isprva tek djelomično spoznati.



To nije lažna, nego upravo prava djelomična spoznaja. Kada takav čovjek kaže što vidi, odnosno što shvaća, treba ga ozbiljno kao dobronamjernoga shvaćati. O prosvjetljenju koje mu Bog daje, makar on za Boga i ne znao, ovisi kad će više shvatiti. Kada sugovornik drugome tako pristupa, neće se sablažnjavati na njegovim djelomičnim razumijevanjem, misleći da se on protivi istini.

Ono što on vidi vjerojatno je djelomična istina, kao što je slijepac u Betsaidi nakon prvog Isusova zahvata samo djelomično vidio. I napokon, sugovornik koji smatra da mu je sve jasno ipak treba pomisliti da i onaj drugi vidi nešto što on ne vidi, te da i od njega može nešto naučiti. Pristupat će mu s povjerenjem vjerujući u njegovu dobronamjernost i dajući mu vremena da shvati ono što možda još nije shvatio. Jest neobično što Evanđelist tako škrto spominje to ozdravljenje, ali bilo bi neozbiljno tu njegovu bilješku zanemariti. U neizbježnim dijalozima s ljudima koji više ili manje drugačije misle, svako je sumnjičanje štetno, priječi put sporazumijevanja. Onoga koji drugačije misli ne valja ušutkavati, nego treba nastojati da ga se shvati.



Ono što on vidi vjerojatno je djelomična istina, kao što je slijepac u Betsaidi nakon prvog Isusova zahvata samo djelomično vidio. I napokon, sugovornik koji smatra da mu je sve jasno ipak treba pomisliti da i onaj drugi vidi nešto što on ne vidi, te da i od njega može nešto naučiti. Svako je ljudsko znanje ipak djelomično i svako vjerovanje nesavršeno te u svaki dijalog treba ulaziti s dobrohotnim očekivanjem da se nešto novo uvidi. Tako naoko nevažna Markova bilješka o slijepcu o Betsaidi postaje u naše doba sve aktualnijom.

Živko Kustić