Lakše je nabrojati glazbenike s kojima
Nikša Bratoš nije surađivao, nego sve albume, koncerte i muzičke spektakle kojima je dao svoj obol. Inženjer elektrotehnike, koji je u struci radio nepunih godinu dana, trenutačno je najviše zaokupljen HTV-ovim showom “Zvijezde pjevaju” i pripremama za dodjelu diskografskih nagrada Porin. Zašto najvještiji glazbeni producent na ovim prostorima Zlatana Stipišića Gibonnija smatra bratom, a Severinu rođenom zvijezdom te s kim bi volio surađivati, a dosad nije imao priliku, otkrio je u razgovoru za Studio.
• Glazbeni ste producent HTV-ova showa ‘Zvijezde pjevaju’. Koja su točno vaša zaduženja u tom spektaklu? Što sve radite kao producent?
- Prije svega, moram reći da mi je rad na HTV-u posljednjih godina veliko zadovoljstvo. Stvorio se tim ljudi koji posao produkcije glazbenih show emisija rade iz ljubavi, zadovoljstva i želje da se napravi nešto dobro. Mislim da se ta količina dobre energije, zadovoljstva i želje i vidi i čuje. Također, smatram da smo uspjeli podići produkcijske standarde na kvalitetniju razinu, ravnopravnu s velikim zapadnoeuropskim televizijama.
Što se mojih zaduženja u ‘Zvijezde pjevaju’ tiče, prije svega su vezana za orkestar, glazbenike i zvuk. Posao za svaku emisiju počinje dva tjedna unaprijed izborom pjesama, potom izborom sastava orkestra, glazbenika koji će svirati te organizacijom pisanja aranžmana (koje raspisuju Stipica Kalogjera, Krešimir Klemenčić i Muc Softić). Usto, tjedan dana uoči svake emisije s aranžerima pripremam matrice koje pjevači uvježbavaju. Prisutan sam i na probama u TV studiju s orkestrom i pjevačima, gdje međusobnim prijedlozima nastojimo doći do najbolje moguće izvedbe. Tijekom emisije u režiji sam s Duškom Mandićem i ton-majstorima, trudimo se da sve što bolje zvuči. Ponekad i uspijemo.
• Koliko je teško neku zvijezdu ili pjevača amatera uvjeriti u to da mu pjesma koju bi silno želio otpjevati baš i ne odgovara?
- Ponekad je lako. Zamoliš ga da otpjeva to što želi i snimiš ga pa mu to poslije pustiš. Ali nekad je nemoguće. Sve to ovisi o objektivnosti pjevača, ali i o količini ljubavi za određenu pjesmu. U oba ih slučaja u potpunosti razumijem. Jako volim igrati tenis i da mi netko ponudi da odigram set s Federerom na Wimbledonu, to nikako ne bih propustio bez obzira na rezultat i količinu sramote koju bih podnio.
• Tko bi se od pjevača amatera koji su prošli kroz dosadašnja izdanja showa ‘Zvijezde pjevaju’ mogao i profesionalno baviti glazbom?
- Luka Bulić, Iva Visković, Goran Navojec, Nikša Kušelj, Davor Dretar Drele, Duško Modrinić i Dražen Čuček.
• Za glazbene se producente kaže da su u muzici ono što su redatelji na filmu. Kakve karakteristike mora imati dobar producent?
- Glazbeni su producenti evolutivni nastavak dirigenata. Dobar producent morao bi poznavati glazbenike (što više njih), glazbene instrumente (što više njih trebalo bi znati i svirati, a ne samo poznavati) te tehniku i tehnologiju rada, da bi mogao procijeniti što je uopće moguće, kao i to kako to ostvariti i dobiti što bolji rezultat.
• Surađivali ste s najvećim glazbenicima s ovog područja. S kim je bilo najlakše, a s kim najteže raditi?
- Radio sam s mnogim velikim imenima: Gibonnijem, Oliverom, Arsenom, Zdravkom Čolićem, Severinom, Škorom, Maksimom Mrvicom, Kemalom Montenom, Borisom Novkovićem, Tonyjem Cetinskim, Ninom Badrić, Goranom Karanom, Vannom, Tajči, Grašom, Terezom, Massimom, Vlatkom Stefanovskim, Tošom Proeskim, Dinom Merlinom, Crvenom jabukom, Plavim orkestrom, Anom Vidović, Zagrebačkim solistima... I za sve vrijedi pravilo: što veća faca, to jednostavniji suradnik. Veliki su izvođači vjerojatno zadovoljili svoj ego i nemaju to potrebu dalje činiti na štetu posla. Moje suradnje s velikima obično su prolazile uz obostrano povjerenje, zezanciju i uživanje u poslu koji volimo. Ne bih izdvajao najlakšu i najtežu suradnju, no čim sam s nekim surađivao više od jedanput, znači da se radilo o laganoj i ugodnoj suradnji.
• Rodom ste iz Travnika, a muzički ste put započeli u Sarajevu. Čime vas je glazba privukla?
- Glazba uvijek privlači ljepotom. U vrijeme kad sam bio dijete slušao sam ono što je bilo dostupno: bosanski sevdah, ozbiljnu glazbu, domaću zabavnu glazbu i tu i tamo malo stranog rocka na krckavom srednjovalnom Radiju Luxemburg, kad bi to vremenske prilike dopustile. Kada sam prvi put čuo The Beatles, znao sam da neću biti sretan ako u životu ne budem radio nešto slično. Uz mnogo rada, upornosti i entuzijazma došao sam do toga da radim ono što volim i od tog živim - to je sasvim dovoljno.
• Koje sve instrumente svirate?
- Prvi instrumenti koje sam svirao u glazbenoj školi bili su violina i klarinet. Početkom srednje škole počeo sam sve više svirati gitaru, saksofon i klavir. Kako su me uvijek privlačili novi instrumenti, u nekoliko sam bendova svirao bas i orgulje. U kulturno-umjetničkom društvu svirao sam šargiju, a zbog jedne oklade završio sam i razred u kojem sam svirao harmoniku.
• Je li se netko iz obitelji bavio glazbom?
- Ne, cijela je moja obitelj izrazito sportska, samo ja kvarim prosjek.
• Kako su izgledali vaši glazbeni počeci? Jeste li se glazbom, poput većine muzičara, počeli baviti kako biste privukli djevojke?
- Prapočeci su vezani za Travnik, glazbenu školu, profesore Matu Čovića, Nebojšu Adžaipa i Vladimira Savjaka te klasičnu glazbenu naobrazbu. Potom je došla Gradska limena glazba, Gradski simfonijski orkestar, KUD Borac Travnik i Jurica Malis, od kojeg sam puno naučio o narodnjacima. I na kraju, Sarajevo: mnogo nepoznatih i nekoliko poznatih grupa u kojima sam svirao. A onda je došao rad u studijima gdje sam pravio svoje prve producentske greške, koje su stariji strpljivo ispravljali.
Što se djevojaka tiče, u dobi u kojoj sam se počeo baviti glazbom, dakle, u osnovnoj školi, one još nisu bile u centru moje pažnje.
• Koji je bio vaš prvi bend i kakvu ste vrstu glazbe tada izvodili?
- Prvi bend zvao se Istine, svirali smo neku vrstu rocka koja bi se teško dala definirati. Otprilike, onako kako mali Perica zamišlja rock and roll.
• Tko su vam u to doba bili glazbeni uzori?
- Bio sam razapet između Davida Bowieja, Pink Floyda, Stephana Grapelija, Bokija Miloševića, Safeta Isovića, Chicka Coree, grupa Rolling Stones, Genesis, Yes, Queen... A i danas sam.
• Došavši u Sarajevo, svirali ste u Valentinu, Crvenoj jabuci... Po čemu pamtite ta vremena?
- Naprimjer, po tome što smo se nakon druge, vrlo uspješne ploče grupe Valentino uputili na prvi dio turneje s koje smo se vratili bez prebijene pare. Kako sam u to vrijeme ja radio, imao sam tekući račun pa sam mogao čekom platiti gorivo za povratak kući.
• Završili ste Elektrotehnički fakultet u Sarajevu. Jeste li ikad radili u struci?
- U računarskom centru Energoinvesta radio sam nepunih godinu dana. Bio sam njihov stipendist. Zapravo sam trebao odraditi dvije godine, ali sam umjesto toga odlučio vratiti stipendiju i krenuti u glazbenu neizvjesnost.
• Zašto ste Sarajevo prije četvrt stoljeća zamijenili Zagrebom?
- Tih godina, potkraj osamdesetih, ali i sad, Zagreb je bio diskografsko i produkcijsko središte bivše države. Kako sam ja i prije preseljenja po nekoliko mjeseci radio u Zagrebu, bilo je najlogičnije da živim ondje gdje radim.
• S kim biste iz svijeta glazbe voljeli raditi, a dosad niste imali priliku?
- S domaćim glazbenicima koji me zanimaju već sam uglavnom radio. Sa strancima baš i nemam neke šanse, ali kad bih mogao birati, bio bi to Peter Gabriel.
• Koja vam je prva asocijacija na Gibonnija?
- Ja sam jedinac pa sam sebi među suradnicima izabrao braću. Ima ih nekoliko, a Gibo je jedan od njih.
• Što vam prvo padne na pamet kad pomislite na Dražena Žerića Žeru, a što kad se sjetite Severine?
- Što se Žere tiče, prvo što mi je sad palo na pamet jest: hvala Bogu da se oženio i dobio djecu. Ali toliko smo tisuća kilometara proputovali zajedno, u istom autu ili kombiju, toliko stotina sati proveli skupa u studijima, u dimu njegovih cigareta, da mi na pamet pada i puno drugih stvari...
Što se Seve tiče: svaka joj čast. Ostati najveća zvijezda ovoliko godina, to je u ovoj zemlji uspjeh i za muškarce, a kamoli ne za ženu.
• Koliko vam u poslu znači podrška obitelji i hoće li netko od djece možda nastaviti vašim putom?
- Podrška obitelji važna je u svemu, pa i u poslu, bez obzira na to čime se baviš. Spremnost na kompromis ključna je u zajedničkom životu. Obitelj nije posao u kojem sutra ne moraš imati ništa s ‘tim klijentom’. To je zajedničko svako novo jutro, to je vožnja u tandemu i moraš biti spreman da ponekad voziš onako kako inače i ne bi, jer nisi sam. Sin Marko za sada je odličan učenik, maturant koji se ne namjerava baviti muzikom. Mlađi sin Goran zainteresiran je isključivo za sport.
• U organizacijskom ste odboru Porina. Slažete li se s onima koji smatraju da je Porin sve manje relevantan?
- Ne slažem se s tako paušalnom ocjenom. Porin je jedini relevantan. Uvijek se može dogoditi da je diskografska godina ‘mršava’, ali i tih godina netko je, prema mišljenju ljudi iz struke, bio najbolji i to mu treba priznati. Ne valja brkati Porin i tiraže. Mora se razgovarati treba li u ovakvim diskografskim uvjetima i na ovako malom tržištu Porin ići bijenalno, kako bi se izbjegao problem ‘loše’ godine, ali relevantnost nagrade nije upitna. Ipak je to priznanje rezultat mišljenja glasača.
Klara Rožman
• Glazbeni ste producent HTV-ova showa ‘Zvijezde pjevaju’. Koja su točno vaša zaduženja u tom spektaklu? Što sve radite kao producent?
|
 |
 |
 |
 |
 |
Što se mojih zaduženja u ‘Zvijezde pjevaju’ tiče, prije svega su vezana za orkestar, glazbenike i zvuk. Posao za svaku emisiju počinje dva tjedna unaprijed izborom pjesama, potom izborom sastava orkestra, glazbenika koji će svirati te organizacijom pisanja aranžmana (koje raspisuju Stipica Kalogjera, Krešimir Klemenčić i Muc Softić). Usto, tjedan dana uoči svake emisije s aranžerima pripremam matrice koje pjevači uvježbavaju. Prisutan sam i na probama u TV studiju s orkestrom i pjevačima, gdje međusobnim prijedlozima nastojimo doći do najbolje moguće izvedbe. Tijekom emisije u režiji sam s Duškom Mandićem i ton-majstorima, trudimo se da sve što bolje zvuči. Ponekad i uspijemo.
• Koliko je teško neku zvijezdu ili pjevača amatera uvjeriti u to da mu pjesma koju bi silno želio otpjevati baš i ne odgovara?
- Ponekad je lako. Zamoliš ga da otpjeva to što želi i snimiš ga pa mu to poslije pustiš. Ali nekad je nemoguće. Sve to ovisi o objektivnosti pjevača, ali i o količini ljubavi za određenu pjesmu. U oba ih slučaja u potpunosti razumijem. Jako volim igrati tenis i da mi netko ponudi da odigram set s Federerom na Wimbledonu, to nikako ne bih propustio bez obzira na rezultat i količinu sramote koju bih podnio.
• Tko bi se od pjevača amatera koji su prošli kroz dosadašnja izdanja showa ‘Zvijezde pjevaju’ mogao i profesionalno baviti glazbom?
- Luka Bulić, Iva Visković, Goran Navojec, Nikša Kušelj, Davor Dretar Drele, Duško Modrinić i Dražen Čuček.
• Za glazbene se producente kaže da su u muzici ono što su redatelji na filmu. Kakve karakteristike mora imati dobar producent?
- Glazbeni su producenti evolutivni nastavak dirigenata. Dobar producent morao bi poznavati glazbenike (što više njih), glazbene instrumente (što više njih trebalo bi znati i svirati, a ne samo poznavati) te tehniku i tehnologiju rada, da bi mogao procijeniti što je uopće moguće, kao i to kako to ostvariti i dobiti što bolji rezultat.
• Surađivali ste s najvećim glazbenicima s ovog područja. S kim je bilo najlakše, a s kim najteže raditi?
- Radio sam s mnogim velikim imenima: Gibonnijem, Oliverom, Arsenom, Zdravkom Čolićem, Severinom, Škorom, Maksimom Mrvicom, Kemalom Montenom, Borisom Novkovićem, Tonyjem Cetinskim, Ninom Badrić, Goranom Karanom, Vannom, Tajči, Grašom, Terezom, Massimom, Vlatkom Stefanovskim, Tošom Proeskim, Dinom Merlinom, Crvenom jabukom, Plavim orkestrom, Anom Vidović, Zagrebačkim solistima... I za sve vrijedi pravilo: što veća faca, to jednostavniji suradnik. Veliki su izvođači vjerojatno zadovoljili svoj ego i nemaju to potrebu dalje činiti na štetu posla. Moje suradnje s velikima obično su prolazile uz obostrano povjerenje, zezanciju i uživanje u poslu koji volimo. Ne bih izdvajao najlakšu i najtežu suradnju, no čim sam s nekim surađivao više od jedanput, znači da se radilo o laganoj i ugodnoj suradnji.
• Rodom ste iz Travnika, a muzički ste put započeli u Sarajevu. Čime vas je glazba privukla?
- Glazba uvijek privlači ljepotom. U vrijeme kad sam bio dijete slušao sam ono što je bilo dostupno: bosanski sevdah, ozbiljnu glazbu, domaću zabavnu glazbu i tu i tamo malo stranog rocka na krckavom srednjovalnom Radiju Luxemburg, kad bi to vremenske prilike dopustile. Kada sam prvi put čuo The Beatles, znao sam da neću biti sretan ako u životu ne budem radio nešto slično. Uz mnogo rada, upornosti i entuzijazma došao sam do toga da radim ono što volim i od tog živim - to je sasvim dovoljno.
• Koje sve instrumente svirate?
- Prvi instrumenti koje sam svirao u glazbenoj školi bili su violina i klarinet. Početkom srednje škole počeo sam sve više svirati gitaru, saksofon i klavir. Kako su me uvijek privlačili novi instrumenti, u nekoliko sam bendova svirao bas i orgulje. U kulturno-umjetničkom društvu svirao sam šargiju, a zbog jedne oklade završio sam i razred u kojem sam svirao harmoniku.
• Je li se netko iz obitelji bavio glazbom?
- Ne, cijela je moja obitelj izrazito sportska, samo ja kvarim prosjek.
• Kako su izgledali vaši glazbeni počeci? Jeste li se glazbom, poput većine muzičara, počeli baviti kako biste privukli djevojke?
- Prapočeci su vezani za Travnik, glazbenu školu, profesore Matu Čovića, Nebojšu Adžaipa i Vladimira Savjaka te klasičnu glazbenu naobrazbu. Potom je došla Gradska limena glazba, Gradski simfonijski orkestar, KUD Borac Travnik i Jurica Malis, od kojeg sam puno naučio o narodnjacima. I na kraju, Sarajevo: mnogo nepoznatih i nekoliko poznatih grupa u kojima sam svirao. A onda je došao rad u studijima gdje sam pravio svoje prve producentske greške, koje su stariji strpljivo ispravljali.
Što se djevojaka tiče, u dobi u kojoj sam se počeo baviti glazbom, dakle, u osnovnoj školi, one još nisu bile u centru moje pažnje.
• Koji je bio vaš prvi bend i kakvu ste vrstu glazbe tada izvodili?
- Prvi bend zvao se Istine, svirali smo neku vrstu rocka koja bi se teško dala definirati. Otprilike, onako kako mali Perica zamišlja rock and roll.
• Tko su vam u to doba bili glazbeni uzori?
- Bio sam razapet između Davida Bowieja, Pink Floyda, Stephana Grapelija, Bokija Miloševića, Safeta Isovića, Chicka Coree, grupa Rolling Stones, Genesis, Yes, Queen... A i danas sam.
• Došavši u Sarajevo, svirali ste u Valentinu, Crvenoj jabuci... Po čemu pamtite ta vremena?
- Naprimjer, po tome što smo se nakon druge, vrlo uspješne ploče grupe Valentino uputili na prvi dio turneje s koje smo se vratili bez prebijene pare. Kako sam u to vrijeme ja radio, imao sam tekući račun pa sam mogao čekom platiti gorivo za povratak kući.
• Završili ste Elektrotehnički fakultet u Sarajevu. Jeste li ikad radili u struci?
- U računarskom centru Energoinvesta radio sam nepunih godinu dana. Bio sam njihov stipendist. Zapravo sam trebao odraditi dvije godine, ali sam umjesto toga odlučio vratiti stipendiju i krenuti u glazbenu neizvjesnost.
• Zašto ste Sarajevo prije četvrt stoljeća zamijenili Zagrebom?
- Tih godina, potkraj osamdesetih, ali i sad, Zagreb je bio diskografsko i produkcijsko središte bivše države. Kako sam ja i prije preseljenja po nekoliko mjeseci radio u Zagrebu, bilo je najlogičnije da živim ondje gdje radim.
• S kim biste iz svijeta glazbe voljeli raditi, a dosad niste imali priliku?
- S domaćim glazbenicima koji me zanimaju već sam uglavnom radio. Sa strancima baš i nemam neke šanse, ali kad bih mogao birati, bio bi to Peter Gabriel.
• Koja vam je prva asocijacija na Gibonnija?
- Ja sam jedinac pa sam sebi među suradnicima izabrao braću. Ima ih nekoliko, a Gibo je jedan od njih.
• Što vam prvo padne na pamet kad pomislite na Dražena Žerića Žeru, a što kad se sjetite Severine?
- Što se Žere tiče, prvo što mi je sad palo na pamet jest: hvala Bogu da se oženio i dobio djecu. Ali toliko smo tisuća kilometara proputovali zajedno, u istom autu ili kombiju, toliko stotina sati proveli skupa u studijima, u dimu njegovih cigareta, da mi na pamet pada i puno drugih stvari...
Što se Seve tiče: svaka joj čast. Ostati najveća zvijezda ovoliko godina, to je u ovoj zemlji uspjeh i za muškarce, a kamoli ne za ženu.
• Koliko vam u poslu znači podrška obitelji i hoće li netko od djece možda nastaviti vašim putom?
- Podrška obitelji važna je u svemu, pa i u poslu, bez obzira na to čime se baviš. Spremnost na kompromis ključna je u zajedničkom životu. Obitelj nije posao u kojem sutra ne moraš imati ništa s ‘tim klijentom’. To je zajedničko svako novo jutro, to je vožnja u tandemu i moraš biti spreman da ponekad voziš onako kako inače i ne bi, jer nisi sam. Sin Marko za sada je odličan učenik, maturant koji se ne namjerava baviti muzikom. Mlađi sin Goran zainteresiran je isključivo za sport.
|
Važna potpora obitelji
|
• U organizacijskom ste odboru Porina. Slažete li se s onima koji smatraju da je Porin sve manje relevantan?
- Ne slažem se s tako paušalnom ocjenom. Porin je jedini relevantan. Uvijek se može dogoditi da je diskografska godina ‘mršava’, ali i tih godina netko je, prema mišljenju ljudi iz struke, bio najbolji i to mu treba priznati. Ne valja brkati Porin i tiraže. Mora se razgovarati treba li u ovakvim diskografskim uvjetima i na ovako malom tržištu Porin ići bijenalno, kako bi se izbjegao problem ‘loše’ godine, ali relevantnost nagrade nije upitna. Ipak je to priznanje rezultat mišljenja glasača.
|
Porin je jedini relevantan
|
Klara Rožman
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....