U Njemačkoj i danas vlada pravilo - o nacističkoj prošlosti ili loše ili ništa, a o komunističkoj loše i trivijalno. Njemačka, jedna od vodećih europskih zemlja, nacija s velikom i jakom poviješću, kulturom, sportom i neviđenim ekonomskim razvojem u zadnjih 50-ak godina koji kod mnogih izaziva zavist, i danas u drugoj polovici prve dekade 21. stoljeća još se snuždi pod pritiskom i optužbama za događaje šezdesetogodišnje davnosti, najcrnje trenutke svoje prošlosti - nacizam.
Nasilni režim Trećeg Reicha, nepojmljivi rasni zakoni koji su kulminirali stravičnim holokaustom i genocidom, poglavito tijekom Drugog svjetskog rata, još opterećuju suvremenu Njemačku, zemlju koja, između ostalog, zbog tegobne prošlosti, svog suočavanja s njom i skrušenog pokajanja služi kao obrazac jedne od najuređenijih i najtolerantnijih demokratskih društava Europe.
Prema njemačkom ustavu, ako jedna stranka dobije dvije trećine parlamenta, izbori se poništavaju, što je izravna posljedica povijesnog tereta, a multikulturalno ozračje svakako je, barem na površinskoj razini, izraženo i naglašeno. Strani državljani s boravkom u Njemačkoj mogu sudjelovati na lokalnim izborima. Nijemci čak pričaju vic o tome koji će jezik biti drugi službeni za 20 godina u Njemačkoj. Trpki odgovor je - njemački!
Njemačka povijest prve polovice 20. stoljeća je teška, mračna, a mnogi Nijemci je osjećaju i s priličnom dozom krivnje. Taj dio njemačke prošlosti bila je najgora noćna mora svjetske povijesti, koja se direktno odrazila na razvoj i svijest mnogih drugih naroda i država, u prvom redu Židova, Poljske, ali i Hrvatske, zato se i inzistira na procesu sučeljavanja s prošlošću.
Postoji tendencija u njemačkom društvu da se zbog postojanja DR Njemačke smatra kako je rezultat 'izjednačen', odnosno da su zbog patnji u komunizmu Nijemci dovoljno platili strahote nacizma. Ta tendencija nije dobra, kaže profesorica Marianne Brithler
Njemačka je, naime, u zadnjih 50-60 godina iskusila dva najnegativnija ideološka pola političkog razvoja moderne epohe - puna straha, tiranije i kolektivne krivice - nacizam i komunizam, koji je, doduše, obuhvatio tek jedan dio zemlje, onaj istočni, ali se sadašnja ujedinjena Njemačka s bremenom djedova i očeva suočavaju s potisnutim uspomenama i sjećanjima i iz vremene nacizma i komunizma.
Doduše, suočiti se s grijesima komunizma u hermetičkom totalitarnom društvu kakav je bio u DR Njemačkoj ipak je ponešto lakše jer je on ipak pristigao vrhovima blatnjavih sovjetskih bajuneta, a uz to je postojala demokratska i prosperitetna Zapadna Njemačka. Proces denacifikacije, a sada i dekomunizacije, stalan je i prenosi se iz generacije u generaciju.
Veliku buru izazvalo je nedavno istraživanje tjednika Stern prema kojem svaki četvrti Nijemac, gotovo njih 20 milijuna, smatra da je nacionalsocijalizam imao i dobrih strana, poput gradnje autocesta, obračunavanja s kriminalom ili politike prema obiteljima. - Sve to je, naravno, mit koji nema veze sa stvarnošću, dapače, režim je bio kriminaliziran, a poznato je da su se nacisti dok su bili oporba suprotstavljali gradnji autocesta što je započeto još u vrijeme Weimarske Republike.
Ali to, uz neznanje, može biti i hvatanje za slamku da ipak "naši preci" nisu stvorili i podržavali jedan takav apsolutno totalitarni i zločinački režim - kaže mladi Johannes Franke iz Muzeja Dachau. Zato su, primjerice, i knjige sjećanja glavnog Hitlerova arhitekta i ratnog ministra za naoružanje Alberta Speera, osuđenog u nürnberškom procesu, svojedobno u Njemačkoj i Austriji imale veću slavu od današnjeg Harryja Pottera jer su nudile sliku "dobrog nacista", kojom se mogla utješiti njemačka duša, kojoj ni hladnoratovski saveznici nikada nisu dali mogućnost da predahne od svoje sumračne prošlosti.
- Nijemci se moraju suočiti i s činjenicom da je oporba režimu ipak bila zanemariva i stoga jer su nacisti dolaskom na vlast vrlo brzo internirali i izolirali svaku ozbiljniju opoziciju u sustavu konclogora - kaže povjesničar Mathias Gross iz Židovskog muzeja u Berlinu.
Doduše, u sklopu ture "potisnutih sjećanja" u Berlinu postoji i veliki Muzej njemačkog otpora nacizmu gdje su pobrojani svi primjeri bilo kakvog otpora, pa tako i poznati pripadnici studentske skupine Bijela ruža, brat i sestra Scholl (film o njima 2006. bio je nominiran za Oscara u kategoriji najboljih filmova na stranom jeziku), čiji se podvig sastojao u bacanju protunacističkog letka na münchenskom sveučilištu početkom 1942. zbog čega su na ubrzanom procesu bili osuđeni na smrt.
Velika se pozornost posvećuje urotnicima pod vodstvom Clausa von Stauffenberga koji su u srpnju 1944. pokušali atentat na Hitlera. Zbog toga ga se, iako je sudjelovao u ratnim operacijama u Africi, smatra jednim od najkarizmatičnijih proturežimskih figura. Za nas koji smo iz zemlje s razvijenim antifašističkim pokretom u Drugom svjetskom ratu, ali omalovažavanim pa i zataškavanim, ovaj njemački postav djeluje vrlo poučno. "Nekad se trudim ne misliti da je moj otac bio dio toga", piše na ulazu u muzej Wannsee, među mnogim izjavama nepoznatih Nijemaca o periodu nacizma.
Jedan od problema u misiji suočavanja s nacionalnom povijesti je i osobno suočavanje svakog Nijemca sa svojom obiteljskom prošlošću.
Andreas Nachama, direktor postava "Topografija terora" u Berlinu, kojemu dodatnu konotaciju daje i činjenica da se održava pod ostacima nekadašnjeg berlinskog zida, kaže kako mnogi muzeji imaju problema s dobivanjem građe jer u "privatnim zbirkama" ima vrlo zanimljivih fotografija i dokumenata koje potomci ne žele ustupiti, ne toliko da sakriju povijesnu vrijednost iz "kvazipatriotskih razloga", već kako eventualno "ne bi okaljali obiteljsko ime".
U Njemačkoj nema ni skrivanja, ni zataškavanja ni redefinicije bilo kojeg segmenta nacističke prošlosti. Dapače, svemu se pristupa otvoreno i pošteno, kako ne bi bilo ni jedne jedine sumnje ili dvojbe o odnosu današnje Njemačke prema svemu onome što se radilo u Trećem Reichu. No zanimljivo je da je istinsko suočavanje s nacističkom prošlošću započelo tek sa slabljenjem hladnog rata, odnosno dobilo je uzlet tek u devedesetim godinama nakon pada Berlinskog zida jer većina muzeja i postavki datira upravo iz tog vremena, a do tada to je bila više-manje zona amnezije ili nešto o čemu se znalo, ali se uglavnom šutjelo.
Stratišta ili simboli stradanja žrtava obilježavali su se više zbog pijeteta prema žrtvama i zato jer su to od Njemačke tražili drugi nego zato da se Nijemci suoče s neugodnom prošlošću. Ali profesor Wolf Kaiser, voditelj Muzeja konferencije na Wannseeu, gdje je nacističko vodstvo 1942. donijelo odluku o "konačnom rješenju židovskog pitanja", kaže da se "pojavila opasnost da se čitav nacizam svede samo na Drugi svjetski rat i na holokaust, što je, naravno, najvažniji i najstravičniji njegov segment. Zato je bilo važno napomenti da se cijela povijest nacizma ne može svesti samo na to, već da je nacizam u svojoj biti zločinački i kriminalni režim od svojih začetaka".
- Bilo je potrebno ići korak po korak, da Nijemci počnu shvaćati nacizam kao dio povijesti o kojem moraju progovoriti, ali ne samo s osjećajem grižnje savjesti nego kao o dijelu svoje prosperitetne budućnosti - kaže Gross.
- Ne smije se nacizam svoditi isključivo na holokaust, što je, naravno, najizraženija njegova točka. Holokaust jest bit nacističkog režima, njegova ogoljela bit, koja je u središtu proučavanja, ali ne smije se zanemeriti cjelina režima koji je doveo do holokausta - kaže Horst Sefeners, kustos Muzeja u konclogoru Sachenhausen pokraj Berlina.
Prema njemu, važno je naglasiti da su prve žrtve u tom režimu bili upravo Nijemci - komunisti, socijaldemokrati i općenito antifašisti, te da se nacistički režim obračunavao s Nijemcima koji su bili drukčijih svjetonazora i orijentacije.
- Bitno je napominjati da je diskriminacija svake vrste otpočela odmah po stupanju nacista na vlast 1933., i to je bit tog sustava, te da su uz Židove meta napada bili oponenti, ali da je otpočela i stravična indoktrinacija - kaže Kaiser. Stefeners je uvjeren da je taj detalj važan upravo zbog onih koji pokušavaju pronaći "dobre" strane i "dobre" naciste u tom stravičnom režimu.
Franke misli da je razlog odgađanja procesa suočavanja Nijemaca s posljedicama prošlosti u tome što je bilo potrebno da prođe vrijeme, da, grubo govoreći, fizički ode naraštaj koji je izravno sudjelovao u nacističkom režimu; da se Njemačka gospodarski oporavi, da se društvo denacificira iznutra te demokratizira po zapadnjačkom obrascu, da se država i nacija etabliraju u europskoj zajednici; da se stvori neopterećeno pokoljenje demokratskih pogleda.
Osamdesetih se počela stvarati potrebna kritična masa, došle su i generacije koje nisu osjećale samo krivnju i sram i bile su spremne progovoriti o tome. Moglo se početi inzistirati na otvorenom suočavanju s prošlošću kako bi mlade generacije shvatile što se događalo, uzroke događaja i kako se, banalno govoreći, to više ne bi ponovilo, objašnjava mlađahni Johannes dok stojimo pred krematorijem u Dachauu.
- Nakon suđenja nacističkim vođama u Nürnbergu, Nijemci su prihvatili presude, kazali "pravda je zadovoljena" i zavaravali se da je time sve riješeno, te se 30-40 godina o tome premalo govorilo, a pogotovo raspravljalo - kaže Kaiser.
Nijemci danas sve više traže neke druga mjesta u povijesti na koja bi se referirali, poput 1954. godine kada su prvi put postali prvaci svijeta u nogometu i s kojom godinom se zapravo vezuje početak revitalizacije pa i regeneracije njemačke nacije i države. Ona sekvenca koja premošćuje neugodno iskustvo nacizma i nadovezuje se na mnogo ljepše stranice njemačke historije. No praznina od 20 godina hitlerizma mora se popuniti. Ne može ostati pustinja upravo na tom mjestu.
- Shvaćamo da tu prazninu moramo ispuniti bez obzira na nelagodu. Narodi ne znaju što ih čeka u budućnosti, ali svi imaju prošlost na koju se nadovezuije njihov daljnji napredak - kaže Gross.
Doduše, Nijemci kao Nijemci napravili su veliki turistički business od svoje mračne povijesti, po onoj "kad je već tu, iskoristimo što imamo". Iznimno bogate i stimulativne muzeje o sukobu s vlastitom prošlošću godišnje posjećuje na stotine tisuća ljudi. Zato sva školska djeca i studenti, od petog razreda nadalje, po obvezatnom obrazovnom programu moraju obići najvažnija mjesta stradanja, poslušati relevantna predavanja i upoznati se sa strahotama nacističkog režima. Školska djeca čine gotovo 50 posto svih posjetilaca tih muzeja. Neki su naši njemački sugovornici, u polušali, ali u pola glasa, znali reći da se History Channell zapravo može zvati Hitlery Channell po tome koliko se prikazuju teme vezane uz doba vladavine "führera".
Svako veličanje nacizma, negiranje ili umanjivanje holkausta, isticanje bilo kakve simbolike nacizma ili isticanje fotografija njenih vođa kažnjava se zatvorom. Čak se isticanje bilo kakve njemačke simbolike smatralo izrazom nacionalizma od kojeg se zaziralo desetljećima te je tek lani, tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu, zabilježeno da su automobili bili okićeni njemačkim zastavama, da su ih ljudi u čast pobjede vješali po prozorima. Prvi put je tek tada bez opterećenja isticana njemačka državna simbolika.
Nijemci ne žele samo prezentirati što se to dogodilo u Njemačkoj početkom 30-ih godina, nego secirati svaki segment nacizma i njegova nastajanja i biti. Tako u Dokumentacijskom centru u Nürnbergu, gradu gdje je građen monumentalno i zastrašujuće kongresno središte NSDAP-a, prema zamislima nacističkih arhitekata Alberta Speera te Franza i Ludwiga Ruffa, i gdje je snimljen partijski kongres u propagandnom filmu Leni Riefenstahl "Trijumf volje", pokušavaju dati odgovor zašto je režim uspio "očarati" milijune Nijemaca, fascinirati ih, uliti im strah u kosti te odvesti u kolektivno ludilo i zločin, kao vječnu tamnu mrlju na njihovom nacionalnom biću. U polusatnom predavanju prikazuje se snimanje filma i objašnjava zašto je tako sugestivno djelovao na gotovo hipnotizirane Nijemce. U muzejima se prikazuju dijelovi mnogih propagandnih i igranih filmova iz tog doba koji se ne mogu nabaviti u slobodnoj prodaji.
Profesor Wolf Kaiser kaže kako njemački antisemitizam nije "pao s neba" već vuče korijene duboko u 19. stoljeće, tako da je dio ekspozicije i muzeja Wannsee posvećen upravo tome, kako bi se otkrili korijeni i ishodište nacizma. Svi muzeji neke stvari ponavljaju više puta kako bi se usvojile. Mnogi mladi Nijemci, kaže prof. Gross, nakon razgledanja kažu kako nisu odgovorni za "svoje djedove", što je, naravno, točno i mi u svojim prezentacijama "suočavanja s prošlošću" na tome inzistiramo, ali ipak postoji neka opća, zajednička odgovornost, kaže on.
Muzej Sachsenhausen posebno je interesantan jer se kroz njega može očitati i odnos komunističke DR Njemačke prema kompleksu nacizma, a uz to logor je kasnije, nakon osvajanja Njemačke od strane Crvene armije, bio logor za oponete novog ustroja. Termin "osvajanje" stalno se koristi kada je riječ o Crvenoj armiji i napadno se izbjegava riječ "oslobađanje" što se, u neku ruku, može prihvatiti jer je DDR nastao u sovjetskoj okupacijskoj zoni.
Istočni Nijemci su, kaže prof. Sefeners, čitav postav predstavljali isključivo u svrhu dokazivanja "antifašističkog karaktera". Iako je taj logor, osnovan odmah 1933., netom po dolasku nacista na vlast, čiji prvi zatočenici jesu bili Nijemci oponenti režima, cijeli je postav inzistirao samo na tom antifašističkom karakteru ili otporu Nijemaca, što je trebalo sugerirati da DR Njemačka s tom prošlošću nema veze jer je ona navodno predstavljala "drugu, otporašku Njemačku". No, recimo, o stradavanju Židova, ali i sovjetskih ratnih zarobljenika gotovo uopće nije bilo govora. Štoviše, barake gdje su bili zatočeni Židovi tada su srušene i tek su na intervenciju i pritisak svjetskih židovskih organizacija nanovo rekonstruirane.
- Mi sada unosimo više jasnoće u bit logora i nacizma kao zločinačkog režima. Napravili smo temeljitu rekonceptualizaciju iako smo ipak ostavili središnji paviljon iz vremena DDR-a samo s novim stručnim objašnjenjem, kao i spomenike koji su bili sagrađeni, kako bismo obuhvatili i taj dio tumačenja povijesti - kaže Sefeners, koji je, kao i svi ostali glavni ljudi u muzejima koji obilježavaju nacističku prošlost na teritoriju nekadašnje Istočne Njemačke, došao iz njena zapadnog dijela! No da prijašnja obilježavanja i na zapadu zemlje nisu bila lišena hladnoratovske retorike govori i podatak da je na mjestu pogubljenja oko nekoliko tisuća sovjetskih ratnih zarobljenika u Dachau, kaže Franke, pisalo tek da je to mjesto "stradanja ratnih zarobljenika" bez isticanja kojoj su vojsci pripadali.
- Tako su s obje strane Berlinskog zida prešućivane nepodobne ili nepoželjne nacističke žrtve, što je bila njihova druga smrt - misli Johannes. - To su stvari koje također moramo objašnjavati novim pokoljenjima te ih stavljati u nužni povijesni i politički kontekst.
Kao "žrtva" nekadašnjih ideoloških strasti "pali" su i homoseksualci, koje se nije spominjalo kao logoraše ni "ružičaste" trokute kojima su ih obilježavali, a sada se konačno progovorilo o tim žrtvama, ali i o onima koji su u logorima bili označeni "zelenim" (kriminalci) i "crnim" (asocijalni elementi) trokutima. No ni današnja situacija nije lišena problema pa je tako ruska delegacija prije nekoliko godina napustila komemoraciju u Sachenhausenu kada se pokušalo odati počast stradalima i u tamošnjem poslijeratnom sovjetskom logoru, koji je djelovao od 1945. do 1950. No ipak je stvoren jedan muzej s dva koncepta na istom mjestu, gdje se odvijaju odvojene komemoracije.
- To nisu identične stvari. To su dvije povijesti koje treba odvojiti, a ne spajati, bez obzira što su se događalo na istom mjestu. To su ipak različite stvari - kaže Sefeners. - Nacistički logor je ljude zatvarao zbog njihove nacionalne i vjerske pripadnosti te političke, seksualne i neke druge orijentacije, i ljudi su stradavali u nečovječnim uvjetima, a komunistički logor je zatvarao političke protivnike, među njima su bili i mnogi pripadnici nacističkog pokreta. I tu su ljudi umirali, ali on ipak nije bio "logor smrti".
Nijemci upozoravaju da se kod rasprave o denacifikaciji i dekomunizaciji mora znati da su u istočnom dijelu Njemačke odrasle tri-četiri generacije koje nisu osjetile život u slobodi. Nakon nacizma, stigla je diktatura komunizma. Tu ukorijenjenost treba polako rušiti u svijesti ljudi.
U velebnoj zgradi u tipičnoj maniri poststaljinističke arhitekture u istočnom dijelu Berlina smješten je muzej i arhiv "ministarstva straha", nekadašnje sigurnosno-obavještajne službe DR Njemačke - STASI. To je jedno od središnjih mjesta razračunavanja s drugom mračnom stranom njemačke povijesti - komunizmom. Ravnateljica muzeja Marianne Birthler kaže kako je smisao ne samo zaštita arhiva od zloporabe, već muzej sadrži tri obrazovne razine - ima zadaću objasniti funkcioniranje sustava, traženje krivaca te žrtve STASI-ja (Ministerium für Staatssicherheit) moraju znati što se dogodilo. Diktatura DDR je postupno demontirana i služi isključivo za povijesna istraživanja, kaže Birthler. Njemačka je pokazala veličinu i u tome što je dosjee i arhiv stavila na raspolaganje povjesničarima i žrtvama, a odbacila je zahtjev njemačke obavještajne službe BND da ih preda njima.
Iako je dio arhiva u panici uništen uoči ujedinjenja, ipak postoji čak 170 kilometara dosjea. Nađeno je i 16 tisuća vreća s uništenom (sasjeckanom na najsitnije komadiće) građom, a pedantnim i strpljivim istraživačima trebalo je 17-18 godina da rekonstruiraju 530 vreća. Do sada je čak 1,5 milijuna ljudi iskoristilo pravo na uvid u vlastiti dosje, a zahtjev je tijekom ove godine uputilo još oko 100 tisuća ljudi. I nekadašnji agenti mogu vidjeti svoje dosjee, ali ne i one koje su sami pisali.
- Iako nismo brisali imena istražitelja, ni onih koji su "davali" podatke o praćenima, nismo zabilježili nijedan incident, slučaj osvete ili napada na te ljude - kaže profesorica Birthler.
U DDR-u je bilo 240 tisuća političkih zatvorenika. U STASI-ju je radilo čak 92 tisuće agenata te 174 tisuća suradnika i doušnika. Računa se da je u sustavu STASI-ja bilo angažirano čak 2 posto stanovništva DDR-a. Oko 20 tisuća građana Zapadne Njemačke bilo je vrbovano za rad za STASI.
Nakon ujedinjenja provedena je djelomična lustracija kadrova iz DDR-a. Tako su svi agenti i suradnici STASI-ja izgubili posao iako su socijalno zbrinuti. Mogli su zadržati svu stečenu imovinu, a država im daje mirovine prema činu koji su stekli. Nije se sudilo nijednom agentu STASI-ja, a žrtve režima bune se da su njihove odštete mnogo manje nego mirovine njihovih krvnika. Nisu mogli biti osuđeni čak ni STASI-jevi rukovoditelji Markus Wolf i Erich Mielke. Hans Eberhard Zahn, koji je u Stasijevu zatvoru Hohenschönhausen proveo punih 7 godina i sada tamo radi kao vodič, kaže kako nedaleko od zatvora u vlastitoj kući živi pukovnik Ratayczyk, bivši zapovjednik zatvora, koji je zadržao čin i prima pristojnu pukovničku mirovinu, "višestruko veću nego što je odšteta nas žrtava", kaže čili 85-godišnji Zahn.
Osim agenata zloglasnog STASI-ja, posao su izgubili i svi časnici bivše armije, školski i fakultetski profesori koji su se bavili društvenim znanostima, na njihova mjesta došli su profesori iz zapadnog dijela Njemačke, svi odvjetnici i suci morali su ponovno polagati pravosudne ispite, a oni koju su sudjelovali u političkim procesima izgubili su posao. Novinari koji su radili u nacionalnim i partijskim medijima danas eventualno mogu raditi tek u lokalnim glasilima. No nikome nije suđeno, a ako se nisu uspjeli zaposliti u nekoj drugoj struci, primaju mirovine prema svojoj kvalifikaciji, kao i kolege na zapadu Njemačke. Uz ovo treba reći kao u obrazovnom sustavu nekadašnje Zapadne Njemačke nisu smjeli raditi bivši pripadnici nacističke stranke, ali ni članovi KP Njemačke. Profesoricu Brithler pitam nose li se Nijemci s naslijeđem komunizma bolje nego s naslijeđem nacizma.
- To je fundamentalno pitanje današnjeg njemačkog društva. Postoji takva tendencija, kao da je zbog postojanja DR Njemačke rezultata "izjednačen", odnosno da su zbog patnji u komunizmu Nijemci dovoljno platili strahote nacizma koje su nanijeli drugima. To nije dobra tendencija. Bez obzira što je komunizam stigao na ruskim tenkovima, ipak su i Nijemci sudjelovali u tome. Oni su bili nosioci i te vlasti. STASI jest bio načinjen po uzoru na NKVD, ali imao je "njemački štih". Kako se suočavamo s nacizmom kao "autohtonim" proizvodom, tako se trebamo suočiti i s ostavštinom DDR-a. Dva se totalitarna režima na površinskoj razini mogu usporediti premda se ne treba tražiti reciprocitet. Treba objasniti razliku između milijuna žrtava koje su odvedene u smrt i one dikature koja je zatvarala, ponižavala i psihički uništavala vlastite građane. To su nijanse dviju dikatura. Tim dvama monstruoznim sustavima zajednički je strah, pokornost i međusobno nepovjerenje koje produciraju kod vlastitih građana - kaže Marianne Brithler.
Jedno od značajnih mjesta je i Stasijev zatvor Hohenschönhausen, gdje razgledavanje za njemačku školsku djecu traje šest sati! Zatvor se sastoji od mnoštva ćelija i još više soba za ispitivanje.
- U zatvoru me nitko nije ni prstom taknuo, ali nisam znao ni koji je dan, ni sat, niti me itko zvao mojim imenom, niti sam ja znao bilo čije ime, niti da u ćelijama pored mene ima još nekog. Samo se vikalo i prijetilo. Bio sam u ćelijama bez prozora, u onima u kojima se nisam mogao ni okrenuti - kaže Zahn, potpuno uživljen u svoj edukativni preformance u mjestu vlastitog stradanja.
U Muzeju DDR-a u Leipzigu objavljena su i najnovija istraživanja prema kojima četvrtina Nijemaca, danas, 19 godina nakon rušenja Berlinskog zida, smatra "da bi ga trebalo ponovno sagraditi". Čak 50 posto zapadnih Nijemaca smatra da su nakon ujedinjenja počeli lošije živjeti te da su im istočna braća na političku scenu vratila već zaboravljene neonaciste i neokomuniste.
iz Berlina Vlado Vurušić
Nasilni režim Trećeg Reicha, nepojmljivi rasni zakoni koji su kulminirali stravičnim holokaustom i genocidom, poglavito tijekom Drugog svjetskog rata, još opterećuju suvremenu Njemačku, zemlju koja, između ostalog, zbog tegobne prošlosti, svog suočavanja s njom i skrušenog pokajanja služi kao obrazac jedne od najuređenijih i najtolerantnijih demokratskih društava Europe.
Prema njemačkom ustavu, ako jedna stranka dobije dvije trećine parlamenta, izbori se poništavaju, što je izravna posljedica povijesnog tereta, a multikulturalno ozračje svakako je, barem na površinskoj razini, izraženo i naglašeno. Strani državljani s boravkom u Njemačkoj mogu sudjelovati na lokalnim izborima. Nijemci čak pričaju vic o tome koji će jezik biti drugi službeni za 20 godina u Njemačkoj. Trpki odgovor je - njemački!
Njemačka povijest prve polovice 20. stoljeća je teška, mračna, a mnogi Nijemci je osjećaju i s priličnom dozom krivnje. Taj dio njemačke prošlosti bila je najgora noćna mora svjetske povijesti, koja se direktno odrazila na razvoj i svijest mnogih drugih naroda i država, u prvom redu Židova, Poljske, ali i Hrvatske, zato se i inzistira na procesu sučeljavanja s prošlošću.
Postoji tendencija u njemačkom društvu da se zbog postojanja DR Njemačke smatra kako je rezultat 'izjednačen', odnosno da su zbog patnji u komunizmu Nijemci dovoljno platili strahote nacizma. Ta tendencija nije dobra, kaže profesorica Marianne Brithler
|
Doduše, suočiti se s grijesima komunizma u hermetičkom totalitarnom društvu kakav je bio u DR Njemačkoj ipak je ponešto lakše jer je on ipak pristigao vrhovima blatnjavih sovjetskih bajuneta, a uz to je postojala demokratska i prosperitetna Zapadna Njemačka. Proces denacifikacije, a sada i dekomunizacije, stalan je i prenosi se iz generacije u generaciju.
Veliku buru izazvalo je nedavno istraživanje tjednika Stern prema kojem svaki četvrti Nijemac, gotovo njih 20 milijuna, smatra da je nacionalsocijalizam imao i dobrih strana, poput gradnje autocesta, obračunavanja s kriminalom ili politike prema obiteljima. - Sve to je, naravno, mit koji nema veze sa stvarnošću, dapače, režim je bio kriminaliziran, a poznato je da su se nacisti dok su bili oporba suprotstavljali gradnji autocesta što je započeto još u vrijeme Weimarske Republike.
Ali to, uz neznanje, može biti i hvatanje za slamku da ipak "naši preci" nisu stvorili i podržavali jedan takav apsolutno totalitarni i zločinački režim - kaže mladi Johannes Franke iz Muzeja Dachau. Zato su, primjerice, i knjige sjećanja glavnog Hitlerova arhitekta i ratnog ministra za naoružanje Alberta Speera, osuđenog u nürnberškom procesu, svojedobno u Njemačkoj i Austriji imale veću slavu od današnjeg Harryja Pottera jer su nudile sliku "dobrog nacista", kojom se mogla utješiti njemačka duša, kojoj ni hladnoratovski saveznici nikada nisu dali mogućnost da predahne od svoje sumračne prošlosti.
- Nijemci se moraju suočiti i s činjenicom da je oporba režimu ipak bila zanemariva i stoga jer su nacisti dolaskom na vlast vrlo brzo internirali i izolirali svaku ozbiljniju opoziciju u sustavu konclogora - kaže povjesničar Mathias Gross iz Židovskog muzeja u Berlinu.
Doduše, u sklopu ture "potisnutih sjećanja" u Berlinu postoji i veliki Muzej njemačkog otpora nacizmu gdje su pobrojani svi primjeri bilo kakvog otpora, pa tako i poznati pripadnici studentske skupine Bijela ruža, brat i sestra Scholl (film o njima 2006. bio je nominiran za Oscara u kategoriji najboljih filmova na stranom jeziku), čiji se podvig sastojao u bacanju protunacističkog letka na münchenskom sveučilištu početkom 1942. zbog čega su na ubrzanom procesu bili osuđeni na smrt.
Velika se pozornost posvećuje urotnicima pod vodstvom Clausa von Stauffenberga koji su u srpnju 1944. pokušali atentat na Hitlera. Zbog toga ga se, iako je sudjelovao u ratnim operacijama u Africi, smatra jednim od najkarizmatičnijih proturežimskih figura. Za nas koji smo iz zemlje s razvijenim antifašističkim pokretom u Drugom svjetskom ratu, ali omalovažavanim pa i zataškavanim, ovaj njemački postav djeluje vrlo poučno. "Nekad se trudim ne misliti da je moj otac bio dio toga", piše na ulazu u muzej Wannsee, među mnogim izjavama nepoznatih Nijemaca o periodu nacizma.
Jedan od problema u misiji suočavanja s nacionalnom povijesti je i osobno suočavanje svakog Nijemca sa svojom obiteljskom prošlošću.
Andreas Nachama, direktor postava "Topografija terora" u Berlinu, kojemu dodatnu konotaciju daje i činjenica da se održava pod ostacima nekadašnjeg berlinskog zida, kaže kako mnogi muzeji imaju problema s dobivanjem građe jer u "privatnim zbirkama" ima vrlo zanimljivih fotografija i dokumenata koje potomci ne žele ustupiti, ne toliko da sakriju povijesnu vrijednost iz "kvazipatriotskih razloga", već kako eventualno "ne bi okaljali obiteljsko ime".
U Njemačkoj nema ni skrivanja, ni zataškavanja ni redefinicije bilo kojeg segmenta nacističke prošlosti. Dapače, svemu se pristupa otvoreno i pošteno, kako ne bi bilo ni jedne jedine sumnje ili dvojbe o odnosu današnje Njemačke prema svemu onome što se radilo u Trećem Reichu. No zanimljivo je da je istinsko suočavanje s nacističkom prošlošću započelo tek sa slabljenjem hladnog rata, odnosno dobilo je uzlet tek u devedesetim godinama nakon pada Berlinskog zida jer većina muzeja i postavki datira upravo iz tog vremena, a do tada to je bila više-manje zona amnezije ili nešto o čemu se znalo, ali se uglavnom šutjelo.
Stratišta ili simboli stradanja žrtava obilježavali su se više zbog pijeteta prema žrtvama i zato jer su to od Njemačke tražili drugi nego zato da se Nijemci suoče s neugodnom prošlošću. Ali profesor Wolf Kaiser, voditelj Muzeja konferencije na Wannseeu, gdje je nacističko vodstvo 1942. donijelo odluku o "konačnom rješenju židovskog pitanja", kaže da se "pojavila opasnost da se čitav nacizam svede samo na Drugi svjetski rat i na holokaust, što je, naravno, najvažniji i najstravičniji njegov segment. Zato je bilo važno napomenti da se cijela povijest nacizma ne može svesti samo na to, već da je nacizam u svojoj biti zločinački i kriminalni režim od svojih začetaka".
- Bilo je potrebno ići korak po korak, da Nijemci počnu shvaćati nacizam kao dio povijesti o kojem moraju progovoriti, ali ne samo s osjećajem grižnje savjesti nego kao o dijelu svoje prosperitetne budućnosti - kaže Gross.
- Ne smije se nacizam svoditi isključivo na holokaust, što je, naravno, najizraženija njegova točka. Holokaust jest bit nacističkog režima, njegova ogoljela bit, koja je u središtu proučavanja, ali ne smije se zanemeriti cjelina režima koji je doveo do holokausta - kaže Horst Sefeners, kustos Muzeja u konclogoru Sachenhausen pokraj Berlina.
Prema njemu, važno je naglasiti da su prve žrtve u tom režimu bili upravo Nijemci - komunisti, socijaldemokrati i općenito antifašisti, te da se nacistički režim obračunavao s Nijemcima koji su bili drukčijih svjetonazora i orijentacije.
- Bitno je napominjati da je diskriminacija svake vrste otpočela odmah po stupanju nacista na vlast 1933., i to je bit tog sustava, te da su uz Židove meta napada bili oponenti, ali da je otpočela i stravična indoktrinacija - kaže Kaiser. Stefeners je uvjeren da je taj detalj važan upravo zbog onih koji pokušavaju pronaći "dobre" strane i "dobre" naciste u tom stravičnom režimu.
Franke misli da je razlog odgađanja procesa suočavanja Nijemaca s posljedicama prošlosti u tome što je bilo potrebno da prođe vrijeme, da, grubo govoreći, fizički ode naraštaj koji je izravno sudjelovao u nacističkom režimu; da se Njemačka gospodarski oporavi, da se društvo denacificira iznutra te demokratizira po zapadnjačkom obrascu, da se država i nacija etabliraju u europskoj zajednici; da se stvori neopterećeno pokoljenje demokratskih pogleda.
Osamdesetih se počela stvarati potrebna kritična masa, došle su i generacije koje nisu osjećale samo krivnju i sram i bile su spremne progovoriti o tome. Moglo se početi inzistirati na otvorenom suočavanju s prošlošću kako bi mlade generacije shvatile što se događalo, uzroke događaja i kako se, banalno govoreći, to više ne bi ponovilo, objašnjava mlađahni Johannes dok stojimo pred krematorijem u Dachauu.
- Nakon suđenja nacističkim vođama u Nürnbergu, Nijemci su prihvatili presude, kazali "pravda je zadovoljena" i zavaravali se da je time sve riješeno, te se 30-40 godina o tome premalo govorilo, a pogotovo raspravljalo - kaže Kaiser.
Nijemci danas sve više traže neke druga mjesta u povijesti na koja bi se referirali, poput 1954. godine kada su prvi put postali prvaci svijeta u nogometu i s kojom godinom se zapravo vezuje početak revitalizacije pa i regeneracije njemačke nacije i države. Ona sekvenca koja premošćuje neugodno iskustvo nacizma i nadovezuje se na mnogo ljepše stranice njemačke historije. No praznina od 20 godina hitlerizma mora se popuniti. Ne može ostati pustinja upravo na tom mjestu.
- Shvaćamo da tu prazninu moramo ispuniti bez obzira na nelagodu. Narodi ne znaju što ih čeka u budućnosti, ali svi imaju prošlost na koju se nadovezuije njihov daljnji napredak - kaže Gross.
| Nijemci danas sve više traže neka druga mjesta u povijesti na koja bi se referirali, poput 1954. godine kada su prvi put postali prvaci svijeta u nogometu. No praznina od 20 godina hitlerizma se mora popuniti. Ne može ostati pustinja baš na tom mjestu |
Svako veličanje nacizma, negiranje ili umanjivanje holkausta, isticanje bilo kakve simbolike nacizma ili isticanje fotografija njenih vođa kažnjava se zatvorom. Čak se isticanje bilo kakve njemačke simbolike smatralo izrazom nacionalizma od kojeg se zaziralo desetljećima te je tek lani, tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu, zabilježeno da su automobili bili okićeni njemačkim zastavama, da su ih ljudi u čast pobjede vješali po prozorima. Prvi put je tek tada bez opterećenja isticana njemačka državna simbolika.
Nijemci ne žele samo prezentirati što se to dogodilo u Njemačkoj početkom 30-ih godina, nego secirati svaki segment nacizma i njegova nastajanja i biti. Tako u Dokumentacijskom centru u Nürnbergu, gradu gdje je građen monumentalno i zastrašujuće kongresno središte NSDAP-a, prema zamislima nacističkih arhitekata Alberta Speera te Franza i Ludwiga Ruffa, i gdje je snimljen partijski kongres u propagandnom filmu Leni Riefenstahl "Trijumf volje", pokušavaju dati odgovor zašto je režim uspio "očarati" milijune Nijemaca, fascinirati ih, uliti im strah u kosti te odvesti u kolektivno ludilo i zločin, kao vječnu tamnu mrlju na njihovom nacionalnom biću. U polusatnom predavanju prikazuje se snimanje filma i objašnjava zašto je tako sugestivno djelovao na gotovo hipnotizirane Nijemce. U muzejima se prikazuju dijelovi mnogih propagandnih i igranih filmova iz tog doba koji se ne mogu nabaviti u slobodnoj prodaji.
Profesor Wolf Kaiser kaže kako njemački antisemitizam nije "pao s neba" već vuče korijene duboko u 19. stoljeće, tako da je dio ekspozicije i muzeja Wannsee posvećen upravo tome, kako bi se otkrili korijeni i ishodište nacizma. Svi muzeji neke stvari ponavljaju više puta kako bi se usvojile. Mnogi mladi Nijemci, kaže prof. Gross, nakon razgledanja kažu kako nisu odgovorni za "svoje djedove", što je, naravno, točno i mi u svojim prezentacijama "suočavanja s prošlošću" na tome inzistiramo, ali ipak postoji neka opća, zajednička odgovornost, kaže on.
Muzej Sachsenhausen posebno je interesantan jer se kroz njega može očitati i odnos komunističke DR Njemačke prema kompleksu nacizma, a uz to logor je kasnije, nakon osvajanja Njemačke od strane Crvene armije, bio logor za oponete novog ustroja. Termin "osvajanje" stalno se koristi kada je riječ o Crvenoj armiji i napadno se izbjegava riječ "oslobađanje" što se, u neku ruku, može prihvatiti jer je DDR nastao u sovjetskoj okupacijskoj zoni.
Istočni Nijemci su, kaže prof. Sefeners, čitav postav predstavljali isključivo u svrhu dokazivanja "antifašističkog karaktera". Iako je taj logor, osnovan odmah 1933., netom po dolasku nacista na vlast, čiji prvi zatočenici jesu bili Nijemci oponenti režima, cijeli je postav inzistirao samo na tom antifašističkom karakteru ili otporu Nijemaca, što je trebalo sugerirati da DR Njemačka s tom prošlošću nema veze jer je ona navodno predstavljala "drugu, otporašku Njemačku". No, recimo, o stradavanju Židova, ali i sovjetskih ratnih zarobljenika gotovo uopće nije bilo govora. Štoviše, barake gdje su bili zatočeni Židovi tada su srušene i tek su na intervenciju i pritisak svjetskih židovskih organizacija nanovo rekonstruirane.
- Mi sada unosimo više jasnoće u bit logora i nacizma kao zločinačkog režima. Napravili smo temeljitu rekonceptualizaciju iako smo ipak ostavili središnji paviljon iz vremena DDR-a samo s novim stručnim objašnjenjem, kao i spomenike koji su bili sagrađeni, kako bismo obuhvatili i taj dio tumačenja povijesti - kaže Sefeners, koji je, kao i svi ostali glavni ljudi u muzejima koji obilježavaju nacističku prošlost na teritoriju nekadašnje Istočne Njemačke, došao iz njena zapadnog dijela! No da prijašnja obilježavanja i na zapadu zemlje nisu bila lišena hladnoratovske retorike govori i podatak da je na mjestu pogubljenja oko nekoliko tisuća sovjetskih ratnih zarobljenika u Dachau, kaže Franke, pisalo tek da je to mjesto "stradanja ratnih zarobljenika" bez isticanja kojoj su vojsci pripadali.
- Tako su s obje strane Berlinskog zida prešućivane nepodobne ili nepoželjne nacističke žrtve, što je bila njihova druga smrt - misli Johannes. - To su stvari koje također moramo objašnjavati novim pokoljenjima te ih stavljati u nužni povijesni i politički kontekst.
| Kao "žrtva" nekadašnjih ideoloških strasti "pali" su i homoseksualci, koje se nije spominjalo kao logoraše ni "ružičaste" trokute kojima su ih obilježavali, a sada se konačno progovorilo o tim žrtvama, ali i o onima koji su u logorima bili označeni "zelenim" (kriminalci) i "crnim" (asocijalni elementi) trokutima |
- To nisu identične stvari. To su dvije povijesti koje treba odvojiti, a ne spajati, bez obzira što su se događalo na istom mjestu. To su ipak različite stvari - kaže Sefeners. - Nacistički logor je ljude zatvarao zbog njihove nacionalne i vjerske pripadnosti te političke, seksualne i neke druge orijentacije, i ljudi su stradavali u nečovječnim uvjetima, a komunistički logor je zatvarao političke protivnike, među njima su bili i mnogi pripadnici nacističkog pokreta. I tu su ljudi umirali, ali on ipak nije bio "logor smrti".
Nijemci upozoravaju da se kod rasprave o denacifikaciji i dekomunizaciji mora znati da su u istočnom dijelu Njemačke odrasle tri-četiri generacije koje nisu osjetile život u slobodi. Nakon nacizma, stigla je diktatura komunizma. Tu ukorijenjenost treba polako rušiti u svijesti ljudi.
U velebnoj zgradi u tipičnoj maniri poststaljinističke arhitekture u istočnom dijelu Berlina smješten je muzej i arhiv "ministarstva straha", nekadašnje sigurnosno-obavještajne službe DR Njemačke - STASI. To je jedno od središnjih mjesta razračunavanja s drugom mračnom stranom njemačke povijesti - komunizmom. Ravnateljica muzeja Marianne Birthler kaže kako je smisao ne samo zaštita arhiva od zloporabe, već muzej sadrži tri obrazovne razine - ima zadaću objasniti funkcioniranje sustava, traženje krivaca te žrtve STASI-ja (Ministerium für Staatssicherheit) moraju znati što se dogodilo. Diktatura DDR je postupno demontirana i služi isključivo za povijesna istraživanja, kaže Birthler. Njemačka je pokazala veličinu i u tome što je dosjee i arhiv stavila na raspolaganje povjesničarima i žrtvama, a odbacila je zahtjev njemačke obavještajne službe BND da ih preda njima.
Iako je dio arhiva u panici uništen uoči ujedinjenja, ipak postoji čak 170 kilometara dosjea. Nađeno je i 16 tisuća vreća s uništenom (sasjeckanom na najsitnije komadiće) građom, a pedantnim i strpljivim istraživačima trebalo je 17-18 godina da rekonstruiraju 530 vreća. Do sada je čak 1,5 milijuna ljudi iskoristilo pravo na uvid u vlastiti dosje, a zahtjev je tijekom ove godine uputilo još oko 100 tisuća ljudi. I nekadašnji agenti mogu vidjeti svoje dosjee, ali ne i one koje su sami pisali.
- Iako nismo brisali imena istražitelja, ni onih koji su "davali" podatke o praćenima, nismo zabilježili nijedan incident, slučaj osvete ili napada na te ljude - kaže profesorica Birthler.
U DDR-u je bilo 240 tisuća političkih zatvorenika. U STASI-ju je radilo čak 92 tisuće agenata te 174 tisuća suradnika i doušnika. Računa se da je u sustavu STASI-ja bilo angažirano čak 2 posto stanovništva DDR-a. Oko 20 tisuća građana Zapadne Njemačke bilo je vrbovano za rad za STASI.
Nakon ujedinjenja provedena je djelomična lustracija kadrova iz DDR-a. Tako su svi agenti i suradnici STASI-ja izgubili posao iako su socijalno zbrinuti. Mogli su zadržati svu stečenu imovinu, a država im daje mirovine prema činu koji su stekli. Nije se sudilo nijednom agentu STASI-ja, a žrtve režima bune se da su njihove odštete mnogo manje nego mirovine njihovih krvnika. Nisu mogli biti osuđeni čak ni STASI-jevi rukovoditelji Markus Wolf i Erich Mielke. Hans Eberhard Zahn, koji je u Stasijevu zatvoru Hohenschönhausen proveo punih 7 godina i sada tamo radi kao vodič, kaže kako nedaleko od zatvora u vlastitoj kući živi pukovnik Ratayczyk, bivši zapovjednik zatvora, koji je zadržao čin i prima pristojnu pukovničku mirovinu, "višestruko veću nego što je odšteta nas žrtava", kaže čili 85-godišnji Zahn.
Osim agenata zloglasnog STASI-ja, posao su izgubili i svi časnici bivše armije, školski i fakultetski profesori koji su se bavili društvenim znanostima, na njihova mjesta došli su profesori iz zapadnog dijela Njemačke, svi odvjetnici i suci morali su ponovno polagati pravosudne ispite, a oni koju su sudjelovali u političkim procesima izgubili su posao. Novinari koji su radili u nacionalnim i partijskim medijima danas eventualno mogu raditi tek u lokalnim glasilima. No nikome nije suđeno, a ako se nisu uspjeli zaposliti u nekoj drugoj struci, primaju mirovine prema svojoj kvalifikaciji, kao i kolege na zapadu Njemačke. Uz ovo treba reći kao u obrazovnom sustavu nekadašnje Zapadne Njemačke nisu smjeli raditi bivši pripadnici nacističke stranke, ali ni članovi KP Njemačke. Profesoricu Brithler pitam nose li se Nijemci s naslijeđem komunizma bolje nego s naslijeđem nacizma.
| U Muzeju DDR-a u Leipzigu objavljena su i najnovija istraživanja prema kojima četvrtina Nijemaca, danas, 19 godina nakon rušenja Berlinskog zida, smatra "da bi ga trebalo ponovno sagraditi". |
Jedno od značajnih mjesta je i Stasijev zatvor Hohenschönhausen, gdje razgledavanje za njemačku školsku djecu traje šest sati! Zatvor se sastoji od mnoštva ćelija i još više soba za ispitivanje.
- U zatvoru me nitko nije ni prstom taknuo, ali nisam znao ni koji je dan, ni sat, niti me itko zvao mojim imenom, niti sam ja znao bilo čije ime, niti da u ćelijama pored mene ima još nekog. Samo se vikalo i prijetilo. Bio sam u ćelijama bez prozora, u onima u kojima se nisam mogao ni okrenuti - kaže Zahn, potpuno uživljen u svoj edukativni preformance u mjestu vlastitog stradanja.
U Muzeju DDR-a u Leipzigu objavljena su i najnovija istraživanja prema kojima četvrtina Nijemaca, danas, 19 godina nakon rušenja Berlinskog zida, smatra "da bi ga trebalo ponovno sagraditi". Čak 50 posto zapadnih Nijemaca smatra da su nakon ujedinjenja počeli lošije živjeti te da su im istočna braća na političku scenu vratila već zaboravljene neonaciste i neokomuniste.
iz Berlina Vlado Vurušić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....