Znakovito je ime izložbe: "Tišina", naime, u radiofoniji i svakoj ozbiljnijoj glazbi ima povlašteno mjesto, baš kao što je javna tišina znak dvadesetogodišnje kolektivne kulturne tuposti u slučaju
Zvonimira Bajsića (1925. - 1987.), oca hrvatske dokumentarne radiodrame, književnika i redatelja, jednog od najnagrađivanijih domaćih autora u svijetu.
Bajsićeva kći Pavlica, dramaturginja s osebujnim smislom za zvuk u kazalištu i radijskom mediju, iz očeve je arhive izvukla tekst "Tišina" - sinopsis za zvučni esej u kojemu se tišina "oprostoruje", odnosno slušateljima se pruža prilika da prate tragove "zvučne tišine" u prostoru.
Tridesetdvoje (francuskih, brazilskih, njemačkih, hrvatskih) umjetnika različitih profila i interesa Bajsićevu ideju teksta pretvorilo je u audiovizualne instalacije i performanse u Kuli Lotrščak, prostoru koji ima onaj fini "habitus mjesta" sukladan poetici Bajsićeva rada i istodobno nostalgično podsjeća na skrivenu, nedovoljno cijenjenu narav domaće (dokumentarne) radiofonije.
Kula Lotrščak je prostor pod ravnateljstvom Galerije Klovićevi dvori, a zahvaljujući kustosici Marini Viculin ondje se ponekad postavljaju izložbe fotografije: kakva šteta za tako skrovito
autentičan gornjogradski prostor! Multimedijalna izložba koja počinje vožnjom uspinjačom uz snimke dijelova Bajsićeva teksta sigurno će zbuniti posjetitelje navikle na ekstrovertirana, neurotična i preglumljena otvorenja zagrebačkih izložbi.
Ovdje je stvar prigušena do granica individualne osjetljivosti na zvuk ili snimljeni glas koji tek asocira ili naznačuje djeliće priče u prostoru prigušenog svjetla, na sva četiri kata Kule. Priča, međutim, ima cjelinu zahvaljujući elementarnoj sinkronijskoj naravi zvuka/tišine u kojemu istovremeno sudjeluju publika, izvođači i prostor. U tom je smislu teško izdvojiti radove iz izložbe, ali je moguće govoriti o emotivnosti prizora koji su se ondje odigrali.
Primjerice, kad za se za vrijeme performansa plesačice Simone Donhe uz pratnju Damira Price Kafke-Caprija na klaviru djeca iz publike počnu igrati pahuljicama umjetnog snijega koje ona baca; kad svatko od posjetitelja ulazi u zvučnu nišu, instalaciju "Cantato sensibile" Ljubice Letinić, gdje će testirati mjeru koncentracije prema montaži Bajsićeve zvučne priče koju iz male crvene fotelje čujete na slušalicama, iz prastarog radija, ili kad na samom vrhu Kule pomoću teleskopa gledate grad i u radu Pavlice Bajsić "White noise and snow" birate slušalice sa "snimljenom tišinom" Pariza, Berlina ili Zagreba.
Rene Medvešek igrao je "Šaputanje teksta Zovinimira Bajsića", Vedran Peternel ozvučio je pokret Zrinke Šimičić, Ive Hladnik, Darije Doždor i Sonje Pregrad, veteranka radiodrame Biserka Vučković (uz Alana i Milovana Vučkovića) napravila je šarmantnu istalaciju "zvučnog hladnjaka", a Dubravko Mihanović je u "7 tišina za 7 dana" izložio pjesme, izuzetne po suptilnoj atmosferičnosti kakvu pamtimo iz poezije Tomice Bajsića.
Pjesnik i prevoditelj, Bajsićev sin Tomica napisao je za ovu prigodu "putne crtice", Bajsićev biografski abecedarij koji se čita kao potresna dnevnička proza, sinovljeva posveta ocu.
Konačno, za pogođenu mjeru lucidne skromnosti kojom je u pravom smislu riječi "odisala" izložba, zaslužni su svi prisutni: sluh je ondje mjerilo svih stvari. Ili kako bi Bajsić beketovski rekao: "dramatičar ili umjetnik može jedino ostaviti mrlju na tišini".
Zvonimira Bajsića bio je radijski, kazališni i televizijski pisac i redatelj (Zagrebu 1925. - 1987.). Režirao je u kazalištima (Beckett: "Posljednja Krappova vrpca", "Ugarci", Dostojevski "Demoni", Vojnović "Maškarate ispod kuplja" i dr.), a na scenu su postavljeni i njegovi dramski tekstovi ("Gle kako dan lijepo počinje", "Prijatelji" "Varalice" i dr. ). Najveći dio njegova opusa pripada radiju (oko 250 ostvarenja) te je naš najnagrađi-vaniji radijski autor. Njegovi radovi izvođeni su i prevedeni na više od 20 svjetskih radijskih postaja, na kojima je i sam gostovao kao režiser.
Ono po čemu će Bajsić ostati upamćen jest njegov izuzetan opus dokumentarne radiodrame, "featurea", discipline koja se udaljava od autorskog dramskog teksta i piše ga dokumentarnim zvukom. Bajsić je autor prvog featurea u nas, tada još eksperimentalne dokumentarno-dramske radijske forme, i to pod simboličkim nazivom "Zbogom" iz 1968. te je rodonačelnik specifične "zagrebačke škole featurea", u svijetu poznatije nego kod kuće.
Branimira Lazarin
Bajsićeva kći Pavlica, dramaturginja s osebujnim smislom za zvuk u kazalištu i radijskom mediju, iz očeve je arhive izvukla tekst "Tišina" - sinopsis za zvučni esej u kojemu se tišina "oprostoruje", odnosno slušateljima se pruža prilika da prate tragove "zvučne tišine" u prostoru.
Tridesetdvoje (francuskih, brazilskih, njemačkih, hrvatskih) umjetnika različitih profila i interesa Bajsićevu ideju teksta pretvorilo je u audiovizualne instalacije i performanse u Kuli Lotrščak, prostoru koji ima onaj fini "habitus mjesta" sukladan poetici Bajsićeva rada i istodobno nostalgično podsjeća na skrivenu, nedovoljno cijenjenu narav domaće (dokumentarne) radiofonije.
Kula Lotrščak je prostor pod ravnateljstvom Galerije Klovićevi dvori, a zahvaljujući kustosici Marini Viculin ondje se ponekad postavljaju izložbe fotografije: kakva šteta za tako skrovito
autentičan gornjogradski prostor! Multimedijalna izložba koja počinje vožnjom uspinjačom uz snimke dijelova Bajsićeva teksta sigurno će zbuniti posjetitelje navikle na ekstrovertirana, neurotična i preglumljena otvorenja zagrebačkih izložbi.
Ovdje je stvar prigušena do granica individualne osjetljivosti na zvuk ili snimljeni glas koji tek asocira ili naznačuje djeliće priče u prostoru prigušenog svjetla, na sva četiri kata Kule. Priča, međutim, ima cjelinu zahvaljujući elementarnoj sinkronijskoj naravi zvuka/tišine u kojemu istovremeno sudjeluju publika, izvođači i prostor. U tom je smislu teško izdvojiti radove iz izložbe, ali je moguće govoriti o emotivnosti prizora koji su se ondje odigrali.
Primjerice, kad za se za vrijeme performansa plesačice Simone Donhe uz pratnju Damira Price Kafke-Caprija na klaviru djeca iz publike počnu igrati pahuljicama umjetnog snijega koje ona baca; kad svatko od posjetitelja ulazi u zvučnu nišu, instalaciju "Cantato sensibile" Ljubice Letinić, gdje će testirati mjeru koncentracije prema montaži Bajsićeve zvučne priče koju iz male crvene fotelje čujete na slušalicama, iz prastarog radija, ili kad na samom vrhu Kule pomoću teleskopa gledate grad i u radu Pavlice Bajsić "White noise and snow" birate slušalice sa "snimljenom tišinom" Pariza, Berlina ili Zagreba.
Rene Medvešek igrao je "Šaputanje teksta Zovinimira Bajsića", Vedran Peternel ozvučio je pokret Zrinke Šimičić, Ive Hladnik, Darije Doždor i Sonje Pregrad, veteranka radiodrame Biserka Vučković (uz Alana i Milovana Vučkovića) napravila je šarmantnu istalaciju "zvučnog hladnjaka", a Dubravko Mihanović je u "7 tišina za 7 dana" izložio pjesme, izuzetne po suptilnoj atmosferičnosti kakvu pamtimo iz poezije Tomice Bajsića.
Pjesnik i prevoditelj, Bajsićev sin Tomica napisao je za ovu prigodu "putne crtice", Bajsićev biografski abecedarij koji se čita kao potresna dnevnička proza, sinovljeva posveta ocu.
Konačno, za pogođenu mjeru lucidne skromnosti kojom je u pravom smislu riječi "odisala" izložba, zaslužni su svi prisutni: sluh je ondje mjerilo svih stvari. Ili kako bi Bajsić beketovski rekao: "dramatičar ili umjetnik može jedino ostaviti mrlju na tišini".
Zvonimira Bajsića bio je radijski, kazališni i televizijski pisac i redatelj (Zagrebu 1925. - 1987.). Režirao je u kazalištima (Beckett: "Posljednja Krappova vrpca", "Ugarci", Dostojevski "Demoni", Vojnović "Maškarate ispod kuplja" i dr.), a na scenu su postavljeni i njegovi dramski tekstovi ("Gle kako dan lijepo počinje", "Prijatelji" "Varalice" i dr. ). Najveći dio njegova opusa pripada radiju (oko 250 ostvarenja) te je naš najnagrađi-vaniji radijski autor. Njegovi radovi izvođeni su i prevedeni na više od 20 svjetskih radijskih postaja, na kojima je i sam gostovao kao režiser.
Ono po čemu će Bajsić ostati upamćen jest njegov izuzetan opus dokumentarne radiodrame, "featurea", discipline koja se udaljava od autorskog dramskog teksta i piše ga dokumentarnim zvukom. Bajsić je autor prvog featurea u nas, tada još eksperimentalne dokumentarno-dramske radijske forme, i to pod simboličkim nazivom "Zbogom" iz 1968. te je rodonačelnik specifične "zagrebačke škole featurea", u svijetu poznatije nego kod kuće.
|
Rodonačelnik eksperimentalne dokumentarne radijske forme
|
Branimira Lazarin
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....