ZAGREB - Sebastian Faulks nije imao osobitih razloga prihvatiti taj posao. Uspješan pisac, u čijim su romanima protagonisti nerijetko žene (jedan od njih, “Charlotte Gray”, ekraniziran je s Cate Blanchett u glavnoj ulozi), ubraja među svoje obožavatelje i glasovitog kazališnog redatelja Sir Trevora Nunna, koji je njegove “Ljudske tragove” nazvao “remek-djelom za ovo ili bilo koje drugo stoljeće”.
Pa ipak, Faulks je prihvatio ponudu Zaklade Iana Fleminga da napiše 33. u nizu romana o Jamesu Bondu, koji su nastali nakon njegove smrti. Pokojni pisac bio je autor 12 romana i devet pripovjedaka s Bondom kao protagonistom.
Zanimanje za novim pustolovinama agenta 007 se povećavalo pa su zaredale knjige koje oponašaju autorov stil. Prvu - “Colonel Sun” - napisao je ugledni Kingsley Amis pod pseudonimom Robert Markham, dok su John Gardner i Raymond Benson (jedini Amerikanac koji se izborio za povlasticu da sudjeluje u franšizi) “štancali” izdanje za izdanjem.
Odnedavno je Charlie Higson počeo serijal o mladome Bondu, a i Christopher Wood, koscenarist filmova “Špijun koji me volio” i “Operacija svemir”, napisao je po njima romane jer su imali malo veze s Flemingovim originalima.
Hladno o ubijanju i ljubljenju
Faulksova je reputacija tek nešto skromnija od Amisove pa je razumljivo zašto je “Devil May Care” - kako se zove novi roman o Bondu - zasjeo na prvo mjesto bestselera u Britaniji i Americi. Razlog je još jedan. Knjiga je objavljena 28. svibnja, na stotu obljetnicu Flemingova rođenja, a tajnovitost prije njezina izlaska je podjarivala znatiželju medija. Recenzenti su je dobili tek uoči otpremanja u knjižare, a prve kritike prilično su povoljne.
The Guardian, istina, prigovara da je “Devil May Care” - koji ima najneobičniji autorski potpis u povijesti književnosti (“Sebastian Faulks pišući kao Ian Fleming”) - manjkav gdje bi morao biti superioran: jednostavnost literarnog prosedea u suprotnosti je s Flemingovim, koji je preferirao “barokne metafore” i posjedovao “ledenu indiferentnost tona opisujući ljubljenje i ubijanje”. Ipak, ocjena knjige je pozitivna, kao i u New York Timesu.
Bi li Fleming bio zadovoljan time što se ovako obilježava njegova obljetnica? Teško je reći, pogotovo zato što je on svoj književni talent otkrio razmjerno kasno: prvu knjigu napisao je u 44. godini. Dotad je malo toga dalo naslutiti da stasa jedna od najvećih književnih legendi 20. stoljeća.
Prije bi se reklo da će njegov brat Peter postati značajan književnik. Ian je odrastao u obitelji bez oca: Valentine Fleming, sin bogatog poduzetnika englesko-škotskog podrijetla, odvjetnik i član parlamenta, poginuo je u Prvom svjetskom ratu (osmrtnicu mu je napisao njegov ratni drug Winston Churchill) i ostavio suprugu Evelyn s četiri sina, među kojima je natjecateljski duh bio žestok. Svi su pohađali elitni koledž Eton, pa i Ian, koji nije imao tako dobre ocjene kao Peter, ali je bio vrstan atletičar, osvojivši priznanje Victor Ludorum dvaput zaredom, što se dogodilo samo jednom u povijesti škole.
Ian Fleming 1944. godine koketirao je s Lady Anne O’ Neill, no ona se nakon smrti prvog muža udala za novinskog magnata vikonta Roterhamera, jer joj ljubavnik Ian nije nudio brak. U drugoj polovici četrdesetih Ian je obnovio vezu s Anne. Nakon nekoliko skandala Anne se od Rotenhamera razvela te je Ian zapravo natjeran na brak s njom
Majka ga je upisala na vojnu akademiju Sandhurst, odakle je “nečasno otpušten”: nakon što mu je djevojka odbila ponudu pratiti ga na ples, on je iz Londona doveo prostitutku, od koje je dobio i spolnu bolest. Poslali su ga majčinim prijateljima, koji su u Kitzbühelu u Bavarskoj imali privatnu školu, gdje je odlično naučio njemački, zavolio književnost i kontinentalnu Europu te nastavio sa zavodničkim pothvatima. Svladao je i francuski, ali ga nisu primili u Foreign Office, što je žarko priželjkivao.
Novinar, broker, ratnik
Početkom tridesetih, sa 23 godine zaposlio se u Reutersu te izvještavao iz Moskve sa suđenja Britancima optuženim za špijunažu (epizoda je korištena u biografskom filmu “Tajni život Iana Fleminga”, u kojem ga je glumio Jason Connery, sin Seana Conneryja). Imao je živ novinarski stil, koji je impresionirao njegove poslodavce, ali se od toga nije dalo živjeti kako se njemu prohtjelo, pa je postao broker u londonskom Cityju.
Po općem sudu, krajnje neuspješan, ali je uspijevao upražnjavati na visokoj nozi svoje najveće strasti - hranu, piće i seks. Glede potonjeg, svaka žena s kojom je u tom razdoblju održavao trajniju vezu morala se pomiriti s time da je samo jedna od mnogih, pa i lijepa Muriel Wright, s kojom je dugo bio blizak ( dok 1944. nije poginula tijekom bombardiranja Londona).
Koketirao je i s Lady Anne O’Neill, ali kada je ona procijenila da je trenutak za novi “veliki korak” (suprug joj je upravo umro), odabrala je novinskog magnata vikonta Rothemerea jer se njezin ljubavnik ustručavao ponuditi brak.
Činilo se da je već 30-godišnji Fleming plejboj bez perspektive (Peter je u međuvremenu postao ugledni putopisac) kada je izbio rat. Primljen je u pomorsku obavještajnu službu, kao asistent ravnatelja, i brzo je pokazao da se zna snalaziti u opasnim situacijama. Zatekao se u Francuskoj nakon kapitulacije, jedva stigao do Bordeauxa i, usprkos kaosu, uspio uvjeriti vlasnika mjesnog restorana da je pravi trenutak da otvori svoje zalihe dragocjenih vina.
Fleming je smišljao ideje (ponekad bizarne: njegov plan da se uhvati nacista Rudolfa Hessa uključivao je okultista Aleistera Crowleyja), ali i predlagao rješenja za njihovu realizaciju: kompleksna operacija Zlatno oko predviđala je kako zadržati vezu s Gibraltarom i eventualno obraniti ga ako se Francova Španjolska predomisli i pristupi Silama osovine.
Prvi podstanar na Flemingovom imanju Zlatno oko na Jamajci bio je njegov dugogodišnji prijatelj, dramatičar, scenarist i modni kozer Noel Coward koji mu je bio i vjenčani kum kada je nakon burne veze Fleming oženio Anne Chetteris, koja mu je bila ljubavnica dok je bila u prvom braku, a njihova je veza u vrijeme njezina drugog braka postala toliko javna da je njezin muž na kraju odlučno tražio razvod
Osnovao je i jedinicu za napad (interno zvanu “Crveni Indijanci”), koja je izvodila akcije na neprijateljskom teritoriju prije nego što bi ga saveznici zauzeli. Flemingovi biografi tvrde da su mnogi ljudi koje je upoznao u tom razdoblju inspirirali njegov kasniji opus. A i neke zgode! Na primjer, jednom se zatekao sa šefom u neutralnom Lisabonu i u kasinu pokušao nadigrati nacističke glavešine.
Potučen je do nogu, ali je tu situaciju kasnije opisao - s puno sretnijim ishodom - u svojem prvom romanu “Casino Royale” (drugo je pitanje koliko vjerovati Flemingovim sjećanjima: navodno uopće nije kartao s nacistima). Fleming je dočekao kraj rata u zvanju “commandera” i zaposlio se opet kao novinar, radeći za poznatog magnata Lorda Kemsleyja, uređujući rubrike vanjske politike.
Uz zahtjev za dobrom plaćom postavio je još jedan - dva mjeseca odmora! Naime, 1944. upoznao je Jamajku, zaljubio se u otočne krajolike i kupio tamo zemlju na kojoj je sagradio vilu Zlatno oko (inspiraciju za naziv našao je u knjizi Carsona McCullersa “Odsjaji u zlatnom oku”). Jedan od prvih podstanara u Zlatnom oku bio je njegov prijatelj, dramatičar, scenarist i mondeni kozer Noël Coward.
Mnogo predložaka za lik
Prema nekim teorijama, Fleming nikada ne bi postao pisac da nije natjeran u brak. U drugog polovici 40-ih obnovio je vezu s Anne Charteris, sada udanom Rothemere, koja je postala tako javna da se njezin suprug odlučio na razvod. Fleming je nevoljko pristao na ženidbu (kum im je bio Coward) i ocijenio da je trenutak da se pozabavi “nečim većim”. Bio je to “Casino Royale”, “špijunski roman koji je trebao staviti točku na sve špijunske romane”. Nastao je brzo, početkom 1952. (objavljen je godinu kasnije), a Fleming, koji je uvijek pazio na životni stil, odmah je kupio pisaći stroj od zlata.
Prvi i najpoznatiji filmski James Bond, Sean Connery, Škot je kao i tajni agent 007, ali on je bio izabran na savjet supruga dvojice producenata, a ne samog Fleminga koji je želio da lik nepobjedivog Jamesa odglumi njegov prijatelj David Niven ili rođak Christopher Lee
Oko nastanka prvog Jamesa Bonda više nema prevelike tajnovitosti. Špijun je nazvan po znanstveniku koji je pisao o flori i fauni, a njegova knjiga “Ptice zapadne Indije” bila je na jednoj od polica Zlatnog oka (zlosretni prirodoslovac kasnije se žalio zbog šikaniranja od strane carinika diljem svijeta, koji su smatrali da mu je to pseudonim). Zašto James Bond? Zato što je Fleming htio jednostavno ime za čovjeka koji je samo oruđe vlade.
Šifra 007, koja Bondu dopušta ubijanja bez naloga, možda je tadašnji telefonski predbroj za Sovjetski Savez, a možda i neki od znakova iz Flemingova londonskog susjedstva. Kao inspiraciju za lik spominjalo se više stvarnih osoba, od Duška Popova (šifra “Tricikl”) i Sidneyja Reillyja (njegove je podvige ovjekovječila izvrsna TV serija “Reilly, špijunski as”) do Fitzroya Macleana i Flemingova ratnog kolege Patricka Dalzel-Joba, međutim, piscu bliske osobe tvrde da je pravi uzor za Bonda bio on sam, odnosno muškarac kakav je želio biti.
Fleming nije imao pretjeranih iluzija o svojem spisateljskom umijeću (“to je samo literatura za heteroseksualne muškarce vruće krvi, uz koju brže prolazi vrijeme u vlakovima i zrakoplovima”), ali su kritike bile izvrsne, pa je odmah slijedio drugi roman, “Živi i pusti umrijeti”. Knjige su izlazile uglavnom u pravilnim razmacima jer bi ih Fleming pisao početkom godine na Jamajci, a za jedan rukopis trebalo bi mu šest tjedana.
Negativci Rusi ili teroristi
Romani o Jamesu Bondu isprva su bili popularni samo u Britaniji, gdje su čitateljima vratili samopouzdanje: nije mala stvar kada tajni agent posustalog imperija figurira kao posrednik u rješavanju sukoba Istoka i Zapada. Glavni su negativci bili međunarodne terorističke organizacije (Fleming je imao smisla za humor: ultrazlikovac Ernst Stavro Blofeld ima isti datum rođenja kao i sam pisac) ili Rusi, što u razdoblju hladnog rata i nije bilo čudno.
Tih su godina britanski obavještajci Donald McLean i Guy Burgess prebjegli u SSSR, što je dodatno demoniziralo “crvenu” velesilu, a možda je i moskovska epizoda iz Flemingova službovanja za Reuters ostavila trag. Knjige su se počele čitati u ostalim dijelovima Europe, a naposljetku i u Americi. Tamo je “Casino Royale” preimenovan u “Prevruće za rukovanje”, no kasnije se naslovi više nisu mijenjali: Bond je postao brend u koji se ne smije intervenirati.
Fleming nije bio pisac koji sjedi kod kuće i prati kako njegova ostvarenja primaju publika i kritika. Imao je brojne utjecajne prijatelje, ali to nisu bile osobe koje su se družile s njegovom suprugom Anne. Njoj je na Jamajci bilo dosadno, pa je u Londonu od njihova stana napravila mondeni društveni salon, koji je Fleming izbjegavao. Na Jamajci je počeo vezu s pustolovkom Blanche Backwell, s kojom je lovio morske pse, a ni Anne se nije mogla požaliti na broj udvarača.
Važni poklonici
Koliko je Fleming bio važan autor postalo je jasno kad ga je posjetio Earl od Avona, britanski premijer Anthony Eden, predstavivši se kao njegov obožavatelj. Prijateljica Marion Leiter Charles pribavila mu je još važnijeg poklonika. Dobra znanica J. F. Kennedyja predsjedniku je još dok je bio senator preporučila zabavno štivo tijekom oporavka od gripe - Flemingove knjige.
Marion je ugovorila i njihov susret, tijekom kojega je pisac uvjeravao predsjednika da ima rješenje “kubanskog problema”: dostatno je pobacati na Kubu letke u kojima se tvrdi da je muška brada sklona radioaktivnosti i može uzrokovati impotenciju pa da tamo izbije panika! Kada je Kennedy objavio popis 10 najomiljenijih knjiga, među njima se našla i “Iz Rusije s ljubavlju”. Bolju se reklamu živućem piscu nije moglo poželjeti, a neugodno jedino zvuči podatak da su film snimljen po njoj, uoči atentata u Dallasu, gledali i Kennedy i Lee Harvey Oswald.
Svi su smatrali da će Ianov brat Peter postati uspješan pisac. On je objavljivao zapažene putopise, no njegov ga je brat, unatoč svim sumnjama, nadmašio u popularnosti
Značajan čimbenik u promidžbi Jamesa Bonda bio je magazin Playboy, koji je u tajnom agentu 007 prepoznao junaka svojeg doba: njegov imidž nemilosrdnog ubojice, bonvivana i seksista bio je revolucionarna novost u kulturi 50-ih i 60-ih godina. Hugh Hefner je gutao Flemingove knjige, a u magazinu je u cijelosti objavljena njegova pripovijetka “The Hildebrand Rarity”.
Piscu nije bilo drago kada su mu iz Daily Expressa predložili da James Bond postane junak stripa. Plašio se da će u poglavito vizualnom mediju literarna podloga biti trivijalizirana. Ipak, potpisao je ugovor, a crtač John McLusky obavio je solidan posao i prvo izdanje objavljeno je 1958. McLuskyja su 1966. naslijedili Jim Lawrence i Jaroslav Horak: ukupno su objavljena 33 strip-albuma, čije su pojedine “šlajfne” prethodno predstavljene na stranicama novina.
Bond je adaptiran za radio i televiziju, ali s filmskim se ekranizacijama oklijevalo. Prava je 1960. otkupio britanski producent Harry Saltzman, važan promotor novog engleskog filma (“Osvrni se gnjevno”, “Zabavljač”, “Subotom uvečer, nedjeljom ujutro”), za kojeg je špijunski triler bio prekrupan zalogaj.
Prvi budžet milijun dolara
Zato se udružio s kolegom Albertom “Cubbyjem” Broccolijem (tvrdio je da je jedan od njegovih ujaka donio sjeme brokule u Ameriku u 19. stoljeću) i osnovao poduzeće Eon Productions, koje je, izuzev “Casino Royalea”, dobilo prava na cijeli Flemingov opus. Film “Dr. No” (roman koji su njih dvojica odabrali kao prvi za ekranizaciju) više nije bio utopija.
Budžet od milijun dolara njima se činio golem, pa su svaku stepenicu u realizaciji projekta pažljivo odmjeravali. Ponajprije, izbor glumca.
Fleming nije imao pravo odlučivanja: 50-ih godina zamišljao je Caryja Granta u toj ulozi, a početkom 60-ih ne bi imao ništa protiv svog prijatelja Davida Nivena ili rođaka Christophera Leeja. Žene producenata presudile su da slabo poznati Sean Connery izgleda seksi i opasno, a i Škot je poput Bonda (kojemu je majka Švicarka). Ključnu ulogu u modeliranju filmskog lika imao je elegantni redatelj Terence Young. On je Conneryja odveo svom krojaču, odabrao mu košulje i cipele, definirao izbor pića (koktel votka martini, protresen ali nepromiješan, i šampanjac Dom Perignon) te mu stavio na ruku sat Rolex.
Stil su kasnije diktirali veliki proizvođači, a producenti su im se prilagođavali. Nije usvojen ni Flemingov prijedlog da ulogu naslovnog negativca dobije Noël Coward (glumio ga je američki karakterni glumac Joseph Wiseman), a bilo je intervencija i u sadržaju. Kada Honey Rider izranja iz mora, posve je gola, samo s držačem za nož oko pasa, dok u filmu švicarska glumica Ursula Andress nosi bikini: to nije spriječilo filmofile da njezinu prvu pojavu proglase jednim od najerotičnijih trenutaka u povijesti kinematografije.
Došao i najbogatiji čovjek
“Dr. No” je premijerno prikazan 5. listopada 1962. u Londonu, a na svečanoj projekciji bio je znameniti književnik W. Somerset Maugham, ali i J. Paul Getty, najbogatiji čovjek na svijetu. Film se isplatio od prikazivanja u engleskim kinima, pa su prihodi iz distribucije po svijetu bili čisti profit. I ti su rezultati bili skromni u odnosu na sljedeći film, “Iz Rusije s ljubavlju”, dok je “Goldfinger” postao fenomen, jedan od najkomercijalnijih filmova svih vremena.
George Lazenby glumio je Bonda u jednom filmu, a poslije je kratku karijeru u toj ulozi imao i Timothy Dalton. Lazenby je tajnom agentu 007 bio sličan po promiskuitetnoj sklonosti lijepim ženama. Tu je osobinu imao i sam Ian Fleming, zbog čega su ga smatrali lakomislenim, površnim i nepostojanim, što je vlastitim životom opovrgnuo i tako što je prikupio neprocjenjivo vrijednu zbirku prvih izdanja knjiga koje je počeo nabavljati potkraj 30-ih godina kada je sav njegov imetak iznosio samo 250 funti
“Dr. No”, “Iz Rusije s ljubavlju” i “Goldfinger” donekle su se držali originala, no već je Flemingov znanac Roald Dahl (koji mu je pomagao u pisanju njegove jedine knjige za djecu “Chitty Chitty Bang Bang”) morao priznati da knjiga “Samo dvaput se živi” nema dramskog štofa za film o Bondu: uslijedile su dorade, a nova cjelina više nije imala puno veze s Flemingovom knjigom.
Filmovi o Bondu počeli su poprimati vlastitu strukturu (urnebesna akcijska sekvenca prije uvodne špice, radnja u dramskim tabloima, koji mogu funkcionirati i kao zasebna cjelina), bez potrebe da se oslanjaju na Flemingov opus. Od Fleminga su im trebali jedino naslovi.
Kada je ponestalo romana, na red su došle pripovijetke (“Samo za tvoje oči”, “Octopussy” i drugi), pa je i novi film “Zrno utjehe”, čije premijerno prikazivanje u Britaniji počinje 31. listopada, dobio naziv po jednoj od njih.
Možda na red dođu i naslovi koje nije smislio Fleming, kao “Devil May Care”.
Agent 007 kreće u lov na negativca koji Britaniju želi uništiti jeftinim morfijem i atomskim ratom
Radnja knjige “Devil May Care” odigrava se 1967., dvije godine nakon posthumne objave zadnjeg Flemingova romana, “Čovjek sa zlatnim pištoljem”.
Bond je rezignirani udovac. Odlučio se kloniti alkohola i žena te igrati tenis. Nije siguran hoće li se vratiti u aktivnu službu ili završiti kao činovnik za nekim stolom u MI6.
U Rimu naiđe na lijepu Lauru Rossi. Ispostavlja se da susret i nije slučajan. Ona se zapravo zove Scarlett Papava i treba Bondovu pomoć. Njezina sestra zatočenica je zlikovca Juliusa Gornera, kojeg odaju odijela od lana, baltički akcent i prava majmunska šapa. Gorner nije puki kriminalac, nego vrsni farmaceut, koji mrzi Britaniju, jer mu se jednom narugala te je želi uništti. On planira preplaviti britanske bolnice jeftinim morfijem, svesti ljude na razinu zombija i pretvoriti nekoć moćni imperij u zemlju Trećeg svijeta.
Želi započeti i nuklearni rat između Britanaca i SSSR-a. Bond se hvata u koštac s Gornerom, vraća alkoholu (bourbon pije za doručak) i sve do završnice neuspješno pokušava obljubiti Scarlett. Igra slučaja uvijek se umiješa tijekom njihove ljubavne igre!
Nenad Polimac
Pa ipak, Faulks je prihvatio ponudu Zaklade Iana Fleminga da napiše 33. u nizu romana o Jamesu Bondu, koji su nastali nakon njegove smrti. Pokojni pisac bio je autor 12 romana i devet pripovjedaka s Bondom kao protagonistom.
Zanimanje za novim pustolovinama agenta 007 se povećavalo pa su zaredale knjige koje oponašaju autorov stil. Prvu - “Colonel Sun” - napisao je ugledni Kingsley Amis pod pseudonimom Robert Markham, dok su John Gardner i Raymond Benson (jedini Amerikanac koji se izborio za povlasticu da sudjeluje u franšizi) “štancali” izdanje za izdanjem.
Odnedavno je Charlie Higson počeo serijal o mladome Bondu, a i Christopher Wood, koscenarist filmova “Špijun koji me volio” i “Operacija svemir”, napisao je po njima romane jer su imali malo veze s Flemingovim originalima.
Hladno o ubijanju i ljubljenju
Faulksova je reputacija tek nešto skromnija od Amisove pa je razumljivo zašto je “Devil May Care” - kako se zove novi roman o Bondu - zasjeo na prvo mjesto bestselera u Britaniji i Americi. Razlog je još jedan. Knjiga je objavljena 28. svibnja, na stotu obljetnicu Flemingova rođenja, a tajnovitost prije njezina izlaska je podjarivala znatiželju medija. Recenzenti su je dobili tek uoči otpremanja u knjižare, a prve kritike prilično su povoljne.
The Guardian, istina, prigovara da je “Devil May Care” - koji ima najneobičniji autorski potpis u povijesti književnosti (“Sebastian Faulks pišući kao Ian Fleming”) - manjkav gdje bi morao biti superioran: jednostavnost literarnog prosedea u suprotnosti je s Flemingovim, koji je preferirao “barokne metafore” i posjedovao “ledenu indiferentnost tona opisujući ljubljenje i ubijanje”. Ipak, ocjena knjige je pozitivna, kao i u New York Timesu.
Bi li Fleming bio zadovoljan time što se ovako obilježava njegova obljetnica? Teško je reći, pogotovo zato što je on svoj književni talent otkrio razmjerno kasno: prvu knjigu napisao je u 44. godini. Dotad je malo toga dalo naslutiti da stasa jedna od najvećih književnih legendi 20. stoljeća.
Prije bi se reklo da će njegov brat Peter postati značajan književnik. Ian je odrastao u obitelji bez oca: Valentine Fleming, sin bogatog poduzetnika englesko-škotskog podrijetla, odvjetnik i član parlamenta, poginuo je u Prvom svjetskom ratu (osmrtnicu mu je napisao njegov ratni drug Winston Churchill) i ostavio suprugu Evelyn s četiri sina, među kojima je natjecateljski duh bio žestok. Svi su pohađali elitni koledž Eton, pa i Ian, koji nije imao tako dobre ocjene kao Peter, ali je bio vrstan atletičar, osvojivši priznanje Victor Ludorum dvaput zaredom, što se dogodilo samo jednom u povijesti škole.
Ian Fleming 1944. godine koketirao je s Lady Anne O’ Neill, no ona se nakon smrti prvog muža udala za novinskog magnata vikonta Roterhamera, jer joj ljubavnik Ian nije nudio brak. U drugoj polovici četrdesetih Ian je obnovio vezu s Anne. Nakon nekoliko skandala Anne se od Rotenhamera razvela te je Ian zapravo natjeran na brak s njom
|
Od flerta do vjenčanja
|
|
Majka ga je upisala na vojnu akademiju Sandhurst, odakle je “nečasno otpušten”: nakon što mu je djevojka odbila ponudu pratiti ga na ples, on je iz Londona doveo prostitutku, od koje je dobio i spolnu bolest. Poslali su ga majčinim prijateljima, koji su u Kitzbühelu u Bavarskoj imali privatnu školu, gdje je odlično naučio njemački, zavolio književnost i kontinentalnu Europu te nastavio sa zavodničkim pothvatima. Svladao je i francuski, ali ga nisu primili u Foreign Office, što je žarko priželjkivao.
Novinar, broker, ratnik
Početkom tridesetih, sa 23 godine zaposlio se u Reutersu te izvještavao iz Moskve sa suđenja Britancima optuženim za špijunažu (epizoda je korištena u biografskom filmu “Tajni život Iana Fleminga”, u kojem ga je glumio Jason Connery, sin Seana Conneryja). Imao je živ novinarski stil, koji je impresionirao njegove poslodavce, ali se od toga nije dalo živjeti kako se njemu prohtjelo, pa je postao broker u londonskom Cityju.
Po općem sudu, krajnje neuspješan, ali je uspijevao upražnjavati na visokoj nozi svoje najveće strasti - hranu, piće i seks. Glede potonjeg, svaka žena s kojom je u tom razdoblju održavao trajniju vezu morala se pomiriti s time da je samo jedna od mnogih, pa i lijepa Muriel Wright, s kojom je dugo bio blizak ( dok 1944. nije poginula tijekom bombardiranja Londona).
Koketirao je i s Lady Anne O’Neill, ali kada je ona procijenila da je trenutak za novi “veliki korak” (suprug joj je upravo umro), odabrala je novinskog magnata vikonta Rothemerea jer se njezin ljubavnik ustručavao ponuditi brak.
Činilo se da je već 30-godišnji Fleming plejboj bez perspektive (Peter je u međuvremenu postao ugledni putopisac) kada je izbio rat. Primljen je u pomorsku obavještajnu službu, kao asistent ravnatelja, i brzo je pokazao da se zna snalaziti u opasnim situacijama. Zatekao se u Francuskoj nakon kapitulacije, jedva stigao do Bordeauxa i, usprkos kaosu, uspio uvjeriti vlasnika mjesnog restorana da je pravi trenutak da otvori svoje zalihe dragocjenih vina.
Fleming je smišljao ideje (ponekad bizarne: njegov plan da se uhvati nacista Rudolfa Hessa uključivao je okultista Aleistera Crowleyja), ali i predlagao rješenja za njihovu realizaciju: kompleksna operacija Zlatno oko predviđala je kako zadržati vezu s Gibraltarom i eventualno obraniti ga ako se Francova Španjolska predomisli i pristupi Silama osovine.
Prvi podstanar na Flemingovom imanju Zlatno oko na Jamajci bio je njegov dugogodišnji prijatelj, dramatičar, scenarist i modni kozer Noel Coward koji mu je bio i vjenčani kum kada je nakon burne veze Fleming oženio Anne Chetteris, koja mu je bila ljubavnica dok je bila u prvom braku, a njihova je veza u vrijeme njezina drugog braka postala toliko javna da je njezin muž na kraju odlučno tražio razvod
|
Veliki prijatelji
|
|
Osnovao je i jedinicu za napad (interno zvanu “Crveni Indijanci”), koja je izvodila akcije na neprijateljskom teritoriju prije nego što bi ga saveznici zauzeli. Flemingovi biografi tvrde da su mnogi ljudi koje je upoznao u tom razdoblju inspirirali njegov kasniji opus. A i neke zgode! Na primjer, jednom se zatekao sa šefom u neutralnom Lisabonu i u kasinu pokušao nadigrati nacističke glavešine.
Potučen je do nogu, ali je tu situaciju kasnije opisao - s puno sretnijim ishodom - u svojem prvom romanu “Casino Royale” (drugo je pitanje koliko vjerovati Flemingovim sjećanjima: navodno uopće nije kartao s nacistima). Fleming je dočekao kraj rata u zvanju “commandera” i zaposlio se opet kao novinar, radeći za poznatog magnata Lorda Kemsleyja, uređujući rubrike vanjske politike.
Uz zahtjev za dobrom plaćom postavio je još jedan - dva mjeseca odmora! Naime, 1944. upoznao je Jamajku, zaljubio se u otočne krajolike i kupio tamo zemlju na kojoj je sagradio vilu Zlatno oko (inspiraciju za naziv našao je u knjizi Carsona McCullersa “Odsjaji u zlatnom oku”). Jedan od prvih podstanara u Zlatnom oku bio je njegov prijatelj, dramatičar, scenarist i mondeni kozer Noël Coward.
Mnogo predložaka za lik
Prema nekim teorijama, Fleming nikada ne bi postao pisac da nije natjeran u brak. U drugog polovici 40-ih obnovio je vezu s Anne Charteris, sada udanom Rothemere, koja je postala tako javna da se njezin suprug odlučio na razvod. Fleming je nevoljko pristao na ženidbu (kum im je bio Coward) i ocijenio da je trenutak da se pozabavi “nečim većim”. Bio je to “Casino Royale”, “špijunski roman koji je trebao staviti točku na sve špijunske romane”. Nastao je brzo, početkom 1952. (objavljen je godinu kasnije), a Fleming, koji je uvijek pazio na životni stil, odmah je kupio pisaći stroj od zlata.
Prvi i najpoznatiji filmski James Bond, Sean Connery, Škot je kao i tajni agent 007, ali on je bio izabran na savjet supruga dvojice producenata, a ne samog Fleminga koji je želio da lik nepobjedivog Jamesa odglumi njegov prijatelj David Niven ili rođak Christopher Lee
|
Obavještajac Škot
|
|
Oko nastanka prvog Jamesa Bonda više nema prevelike tajnovitosti. Špijun je nazvan po znanstveniku koji je pisao o flori i fauni, a njegova knjiga “Ptice zapadne Indije” bila je na jednoj od polica Zlatnog oka (zlosretni prirodoslovac kasnije se žalio zbog šikaniranja od strane carinika diljem svijeta, koji su smatrali da mu je to pseudonim). Zašto James Bond? Zato što je Fleming htio jednostavno ime za čovjeka koji je samo oruđe vlade.
Šifra 007, koja Bondu dopušta ubijanja bez naloga, možda je tadašnji telefonski predbroj za Sovjetski Savez, a možda i neki od znakova iz Flemingova londonskog susjedstva. Kao inspiraciju za lik spominjalo se više stvarnih osoba, od Duška Popova (šifra “Tricikl”) i Sidneyja Reillyja (njegove je podvige ovjekovječila izvrsna TV serija “Reilly, špijunski as”) do Fitzroya Macleana i Flemingova ratnog kolege Patricka Dalzel-Joba, međutim, piscu bliske osobe tvrde da je pravi uzor za Bonda bio on sam, odnosno muškarac kakav je želio biti.
Fleming nije imao pretjeranih iluzija o svojem spisateljskom umijeću (“to je samo literatura za heteroseksualne muškarce vruće krvi, uz koju brže prolazi vrijeme u vlakovima i zrakoplovima”), ali su kritike bile izvrsne, pa je odmah slijedio drugi roman, “Živi i pusti umrijeti”. Knjige su izlazile uglavnom u pravilnim razmacima jer bi ih Fleming pisao početkom godine na Jamajci, a za jedan rukopis trebalo bi mu šest tjedana.
Negativci Rusi ili teroristi
Romani o Jamesu Bondu isprva su bili popularni samo u Britaniji, gdje su čitateljima vratili samopouzdanje: nije mala stvar kada tajni agent posustalog imperija figurira kao posrednik u rješavanju sukoba Istoka i Zapada. Glavni su negativci bili međunarodne terorističke organizacije (Fleming je imao smisla za humor: ultrazlikovac Ernst Stavro Blofeld ima isti datum rođenja kao i sam pisac) ili Rusi, što u razdoblju hladnog rata i nije bilo čudno.
Tih su godina britanski obavještajci Donald McLean i Guy Burgess prebjegli u SSSR, što je dodatno demoniziralo “crvenu” velesilu, a možda je i moskovska epizoda iz Flemingova službovanja za Reuters ostavila trag. Knjige su se počele čitati u ostalim dijelovima Europe, a naposljetku i u Americi. Tamo je “Casino Royale” preimenovan u “Prevruće za rukovanje”, no kasnije se naslovi više nisu mijenjali: Bond je postao brend u koji se ne smije intervenirati.
Fleming nije bio pisac koji sjedi kod kuće i prati kako njegova ostvarenja primaju publika i kritika. Imao je brojne utjecajne prijatelje, ali to nisu bile osobe koje su se družile s njegovom suprugom Anne. Njoj je na Jamajci bilo dosadno, pa je u Londonu od njihova stana napravila mondeni društveni salon, koji je Fleming izbjegavao. Na Jamajci je počeo vezu s pustolovkom Blanche Backwell, s kojom je lovio morske pse, a ni Anne se nije mogla požaliti na broj udvarača.
Važni poklonici
Koliko je Fleming bio važan autor postalo je jasno kad ga je posjetio Earl od Avona, britanski premijer Anthony Eden, predstavivši se kao njegov obožavatelj. Prijateljica Marion Leiter Charles pribavila mu je još važnijeg poklonika. Dobra znanica J. F. Kennedyja predsjedniku je još dok je bio senator preporučila zabavno štivo tijekom oporavka od gripe - Flemingove knjige.
Marion je ugovorila i njihov susret, tijekom kojega je pisac uvjeravao predsjednika da ima rješenje “kubanskog problema”: dostatno je pobacati na Kubu letke u kojima se tvrdi da je muška brada sklona radioaktivnosti i može uzrokovati impotenciju pa da tamo izbije panika! Kada je Kennedy objavio popis 10 najomiljenijih knjiga, među njima se našla i “Iz Rusije s ljubavlju”. Bolju se reklamu živućem piscu nije moglo poželjeti, a neugodno jedino zvuči podatak da su film snimljen po njoj, uoči atentata u Dallasu, gledali i Kennedy i Lee Harvey Oswald.
Svi su smatrali da će Ianov brat Peter postati uspješan pisac. On je objavljivao zapažene putopise, no njegov ga je brat, unatoč svim sumnjama, nadmašio u popularnosti
|
Uspješni brat Peter
|
|
Značajan čimbenik u promidžbi Jamesa Bonda bio je magazin Playboy, koji je u tajnom agentu 007 prepoznao junaka svojeg doba: njegov imidž nemilosrdnog ubojice, bonvivana i seksista bio je revolucionarna novost u kulturi 50-ih i 60-ih godina. Hugh Hefner je gutao Flemingove knjige, a u magazinu je u cijelosti objavljena njegova pripovijetka “The Hildebrand Rarity”.
Piscu nije bilo drago kada su mu iz Daily Expressa predložili da James Bond postane junak stripa. Plašio se da će u poglavito vizualnom mediju literarna podloga biti trivijalizirana. Ipak, potpisao je ugovor, a crtač John McLusky obavio je solidan posao i prvo izdanje objavljeno je 1958. McLuskyja su 1966. naslijedili Jim Lawrence i Jaroslav Horak: ukupno su objavljena 33 strip-albuma, čije su pojedine “šlajfne” prethodno predstavljene na stranicama novina.
Bond je adaptiran za radio i televiziju, ali s filmskim se ekranizacijama oklijevalo. Prava je 1960. otkupio britanski producent Harry Saltzman, važan promotor novog engleskog filma (“Osvrni se gnjevno”, “Zabavljač”, “Subotom uvečer, nedjeljom ujutro”), za kojeg je špijunski triler bio prekrupan zalogaj.
Prvi budžet milijun dolara
Zato se udružio s kolegom Albertom “Cubbyjem” Broccolijem (tvrdio je da je jedan od njegovih ujaka donio sjeme brokule u Ameriku u 19. stoljeću) i osnovao poduzeće Eon Productions, koje je, izuzev “Casino Royalea”, dobilo prava na cijeli Flemingov opus. Film “Dr. No” (roman koji su njih dvojica odabrali kao prvi za ekranizaciju) više nije bio utopija.
Budžet od milijun dolara njima se činio golem, pa su svaku stepenicu u realizaciji projekta pažljivo odmjeravali. Ponajprije, izbor glumca.
Fleming nije imao pravo odlučivanja: 50-ih godina zamišljao je Caryja Granta u toj ulozi, a početkom 60-ih ne bi imao ništa protiv svog prijatelja Davida Nivena ili rođaka Christophera Leeja. Žene producenata presudile su da slabo poznati Sean Connery izgleda seksi i opasno, a i Škot je poput Bonda (kojemu je majka Švicarka). Ključnu ulogu u modeliranju filmskog lika imao je elegantni redatelj Terence Young. On je Conneryja odveo svom krojaču, odabrao mu košulje i cipele, definirao izbor pića (koktel votka martini, protresen ali nepromiješan, i šampanjac Dom Perignon) te mu stavio na ruku sat Rolex.
Stil su kasnije diktirali veliki proizvođači, a producenti su im se prilagođavali. Nije usvojen ni Flemingov prijedlog da ulogu naslovnog negativca dobije Noël Coward (glumio ga je američki karakterni glumac Joseph Wiseman), a bilo je intervencija i u sadržaju. Kada Honey Rider izranja iz mora, posve je gola, samo s držačem za nož oko pasa, dok u filmu švicarska glumica Ursula Andress nosi bikini: to nije spriječilo filmofile da njezinu prvu pojavu proglase jednim od najerotičnijih trenutaka u povijesti kinematografije.
Došao i najbogatiji čovjek
“Dr. No” je premijerno prikazan 5. listopada 1962. u Londonu, a na svečanoj projekciji bio je znameniti književnik W. Somerset Maugham, ali i J. Paul Getty, najbogatiji čovjek na svijetu. Film se isplatio od prikazivanja u engleskim kinima, pa su prihodi iz distribucije po svijetu bili čisti profit. I ti su rezultati bili skromni u odnosu na sljedeći film, “Iz Rusije s ljubavlju”, dok je “Goldfinger” postao fenomen, jedan od najkomercijalnijih filmova svih vremena.
George Lazenby glumio je Bonda u jednom filmu, a poslije je kratku karijeru u toj ulozi imao i Timothy Dalton. Lazenby je tajnom agentu 007 bio sličan po promiskuitetnoj sklonosti lijepim ženama. Tu je osobinu imao i sam Ian Fleming, zbog čega su ga smatrali lakomislenim, površnim i nepostojanim, što je vlastitim životom opovrgnuo i tako što je prikupio neprocjenjivo vrijednu zbirku prvih izdanja knjiga koje je počeo nabavljati potkraj 30-ih godina kada je sav njegov imetak iznosio samo 250 funti
|
Sklon ljepoticama
|
|
“Dr. No”, “Iz Rusije s ljubavlju” i “Goldfinger” donekle su se držali originala, no već je Flemingov znanac Roald Dahl (koji mu je pomagao u pisanju njegove jedine knjige za djecu “Chitty Chitty Bang Bang”) morao priznati da knjiga “Samo dvaput se živi” nema dramskog štofa za film o Bondu: uslijedile su dorade, a nova cjelina više nije imala puno veze s Flemingovom knjigom.
Filmovi o Bondu počeli su poprimati vlastitu strukturu (urnebesna akcijska sekvenca prije uvodne špice, radnja u dramskim tabloima, koji mogu funkcionirati i kao zasebna cjelina), bez potrebe da se oslanjaju na Flemingov opus. Od Fleminga su im trebali jedino naslovi.
Kada je ponestalo romana, na red su došle pripovijetke (“Samo za tvoje oči”, “Octopussy” i drugi), pa je i novi film “Zrno utjehe”, čije premijerno prikazivanje u Britaniji počinje 31. listopada, dobio naziv po jednoj od njih.
Možda na red dođu i naslovi koje nije smislio Fleming, kao “Devil May Care”.
Agent 007 kreće u lov na negativca koji Britaniju želi uništiti jeftinim morfijem i atomskim ratom
Radnja knjige “Devil May Care” odigrava se 1967., dvije godine nakon posthumne objave zadnjeg Flemingova romana, “Čovjek sa zlatnim pištoljem”.
Bond je rezignirani udovac. Odlučio se kloniti alkohola i žena te igrati tenis. Nije siguran hoće li se vratiti u aktivnu službu ili završiti kao činovnik za nekim stolom u MI6.
U Rimu naiđe na lijepu Lauru Rossi. Ispostavlja se da susret i nije slučajan. Ona se zapravo zove Scarlett Papava i treba Bondovu pomoć. Njezina sestra zatočenica je zlikovca Juliusa Gornera, kojeg odaju odijela od lana, baltički akcent i prava majmunska šapa. Gorner nije puki kriminalac, nego vrsni farmaceut, koji mrzi Britaniju, jer mu se jednom narugala te je želi uništti. On planira preplaviti britanske bolnice jeftinim morfijem, svesti ljude na razinu zombija i pretvoriti nekoć moćni imperij u zemlju Trećeg svijeta.
Želi započeti i nuklearni rat između Britanaca i SSSR-a. Bond se hvata u koštac s Gornerom, vraća alkoholu (bourbon pije za doručak) i sve do završnice neuspješno pokušava obljubiti Scarlett. Igra slučaja uvijek se umiješa tijekom njihove ljubavne igre!
|
James protiv zlog farmaceuta
|
Nenad Polimac
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....