Od stereotipa do različitosti

Uredile Živa Benčić i Dunja Fališevac

Disput, Zagreb, 2006.

ČOVJEK, PROSTOR, VRIJEME: književnoantropološke studije iz hrvatske književnosti

Mogu li zbornici kao uknjiženi dokazi specifične akademske 'unutarnje dinamike', kojima se povremeno formalizira institucionalizirani interes, biti zanimljivi izvan najužeg kruga struke? Ne, naravno, ako se priklonimo raširenom stajalištu da je ovako sročeno pitanje korektno, da je tek retoričko i da ukoričeni znanstveni radovi uvijek moraju lebdjeti kao pokondireni cepelin iznad komotnog čitatelja. Da, ako veći trud uloži dio prehrambenog lanca domaće književne industrije, koja konzumentima uporno namjenjuje samo popularnu prozu. U ovom slučaju širi interes za književnoznanstvenu zborničku literaturu potaknut je,

Uredili Dubravka Oraić Tolić,Erno Kulcsár Szabó

FF Press, Zagreb, 2006.

Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim književnostima

očito, konsenzualnim osjećajem da promjenu rakursa u akademskom književnom životu - polaganu ali vidljiviju posljednjih godina, treba učiniti javnom. Promjena se prije svega odnosi na omekšavanje rubova kroatistike kao discipline tradicionalne "historiografije bez presedana", nesklone interdisciplinarnom dijalogu. Dva književnoznanstvena zbornika koji su gotovo koordinirano objavljena ovih dana zanimljivi su najprije kao dokaz pomaka u perspektivi književnoznanstvenog posla, kao (vjerujemo) posljedica truda domaće struke da (kroatističku) analitiku provede kroz hibridno polje humanistike i poveći bazen popularnokulturnoga.

Hod po staklu



Zbornik "Čovjek, prostor, vrijeme" koristi ključne antropološke odrednice u naslovu kao inicijalni putokaz domaćih književnoantropoloških studija. Urednice Živa Benčić i Dunja Fališevac napisale su zanimljiv predgovor, toliko retorički oprezan, da neupućenom čitatelju proiciraju slike riskantnog hoda po staklu: kao da plačljivo najavljuju izlazak iz tradicionalnog književnoznanstvenog ormara. Čemu takav oprez prema humanističkom bastardu starom dvadesetak godina, sintagmi koja na složen način uključuje metodologiju različitih, ne nužno književnih disciplina?



Prvi mogući odgovor nalazi se u tekstu Lade Čale Feldman "Znanost, prostor, vrijeme: obrisi (hrvatske) književne antropologije" gdje se, na unikatnom teorijskom mjestu u čitavom zborniku, pokušava vidjeti kakvi su analitički interesi, kriteriji i kontekst domaćeg konstrukta književne antropologije.



Ostali odgovori na uvodničarsku, implicitnu sumnju u transparentost metodologije i žanra mogu se nazrijeti iz najvećeg dijela zbornika, zbroja uglavnom kroatističkih studija s novim prefiksom kao alibijem "nove drukčijosti".



Iz popisa uglednih autora domaće kroatistike i komparatistike (različitih generacija), stoga, kao preporuku za čitanje bez velikih ambicija prema navodno novom metodologijskom kopnu domaće književne znanosti, izdvajamo nekoliko zanimljivih naslova: "Profil ubojice u trima dubrovačkim renesansnim tragedijama" Lea Rafolta, "Kaj su jeli naši stari. Kulinarija u starijoj hrvatskoj drami" Nikole Batušića, "Hiperbolički diskurs avangarde" Gordane Slabinac, "Čovjek-razlomak: antropologija Kiklopa" Morane Čale, "O globalizaciji prostora hrvatske književnosti" Aleksandera Flakera, "Imaginarne geografije egzila: Berlin i Rijeka kao fikcionalni toponimi u prozi Dubravke Ugrešić i Daše Drndić" Jasmine Lukić i "Opoziv subjekta kao motiv hrvatske lirike ranoga 20. stoljeća" Zorana Kravara.



Zbornik "Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim književnostima", što ga urednički supotpisuju Dubravka Oraić Tolić i Erno Kulcsár Szabó, nastao je kao rezultat nekoliko desetljeća duge suradnje hrvatskih i mađarskih književnih povjesničara i teoretičara. Za razliku od nelagode "nečistih rubova" domaće književne antropologije, studije koje se bave statusom i odnosom različitih vrsta kulturnih stereotipa uživaju u lakoći i slobodi žanrovskih pristupa.

Uloga teorije



Fokusiranost zbornika na nacionalne i etničke stereotipe u kulturama Srednje Europe predstavlja dobru osnovicu za širok spektar tema: od studija o tvorbi identiteta i uvijek zanimljivih kulturalnih razlika Hrvatske i Mađarske, do specifičnosti mađarskog romana u motivima nacionalne mitologije. Zbog zanimljivosti književnoanalitičkog kuta koji promatra zajedničko, suvremeno ili arhivirano (pop)kulturno polje, zbornik se čita s užitkom: tema kulturnih stereotipa je, konačno, kuloarski najvitalnija i akademski najmanje obrađivana forma. Zaokruženi  koncept zbornika omeđuje nekoliko tekstova: onaj Dubravke Oraić Tolić o "Hrvatskim kulturnim stereotipima: diseminacije nacije" u kojemu autorica kratkim skicama portretira imagološko-ideološke karakteristike hrvatske kulture (nažalost samo do raspada Jugoslavije); tekst Ernoa Kulcsár Szabóa "Tragovi neraspoloživog?



O spoznajnom doprinosu stereotipa" koji govori o iritantnoj samorazumljivosti kulturnih sterotipa i ulozi književne teorije; tekst Davora Dukića "Ugrofilstvo u hrvatskoj književosti ranoga novovjekovlja", Viktora Žmegača "Predodžbe o Njemačkoj od romantizma do danas" i Ulricha Dronskea "Slika Hrvata u književnosti njemačkoga govornog područja". Kako koncepti indentiteta koji su, znamo, u trajnoj tvorbi, htjeli to ili ne, zanimaju svakog čitatelja dnevnih novina i lijepe se za njegovu svakodnevicu, ovaj je zbornik dobra prilika da ih upoznaju na književni način ili iznova provjere pomoću fine književnopovijesne analize, a tako i da nauče reagirati (može i burno) na medijske manipulacije kulturnim stereotipima i razlikama.

Branimira Lazarin