Oni koji ga cijene smatraju ga svojevrsnim guruom hrvatskog turizma. Oni koji mu nisu skloni priznaju mu veliko znanje i iskustvo. Nakon gotovo 30 godina u turizmu, Ognjenović tvrdi da na tržištu danas vlada kaos i da Hrvatska zanemaruje svoje najveće potencijale.
Selimir Ognjenović veliki je zaljubljenik u svoj posao i spremno će sat vremena vrlo žučljivo objašnjavati svoju viziju hrvatskog turizma. Ovaj rođeni Bjelovarčanin od 1985. bio je zamjenik generalnog direktora Bemex toursa, zadužen za njemačko tržište. Ta kasnije neslavno propala kompanija, poslije izbora 1990. političkom voljom je određena za novog hrvatskog nacionalnog touroperatora, kao svojevrsna zamjena za Yugotours.
Ognjenović tada nakratko postaje i generalni direktor, ali ne nalazi zajednički jezik s HDZ-om. Godine1993. Ognjenović i Stjepan Brkljačić, njegov najbolji prijatelj i suradnik, donekle i mentor, ostaje bez posla i kreće od početka. Uz nešto posuđenog novca 1994. u Njemačkoj otvara agenciju I.D.Riva tours, dok Brkljačić agenciju istog imena vodi u Nizozemskoj. Danas je I.D.Riva najveći njemački touroperator specijaliziran za hrvatsko tržište. Lani je Ognjenović u Hrvatsku doveo 85 tisuća Nijemaca i ostvario promet od 28 milijuna eura. Početkom ove godine postao je dijelom novonastale grupacije adriatica.net, nakon što je ta najveća hrvatska turistička online agencija i najveći pojedinačni prodavač hrvatskog turističkog proizvoda preko Interneta na području srednje i istočne Europe otkupila 40 posto vlasničkog udjela od Ognjenovićevog partnera Ante Brekala.
• Turistička industrija posljednjih godina doživljava velike krize, ali i velike promjene. Što se zapravo događa?
- U turizmu su se posljednjih nekoliko godina dogodile nesumnjivo najveće promjene u posljednjih 50 godina. Potražnja je dugo bila veća od ponude no posljednjih nekoliko godina potrošač je odjednom shvatio da više uopće nema problema s pronalaženjem smještaja, čak ni u srpnju ili kolovozu, jer se u međuvremenu industrija toliko razvila u nastojanju da stigne potražnju da ju je na koncu prestigla. Borba za gosta sada praktički traje cijele godine, a ne kao nekada kada su u ožujku, sa završetkom berlinske turističke burze, direktori prodaja mogli odahnuti.
• Kako se to odražava na hrvatski turizam?
- Mnogi su u Hrvatskoj još uvijek šokirani novom situacijom, kao nekadašnji prodavač Trabanta u DDR-u kojemu su svi jurili iako se na auto čekalo i po deset godina, a sada teško uopće može i prodati Opel ili Ford. U turizmu su se promijenili potrošač i njegove navike. Sada je on taj koji je u prilici jednostavno izabrati najbolju kvalitetu za novac kojim raspolaže. To proizvodi svojevrsni kaos na tržištu. Konkurencija se zaoštrava. Samo na Mediteranu se pojavi novih stotinjak tisuća kreveta godišnje. Nekako u isto vrijeme pojavio se i Internet kao novo sredstvo prodaje.
• Hoće li Internet dovesti do toga da kupac više neće trebati posrednika, agencije i touroperatore?
- Kupac će uvijek tražiti isključivo kvalitetu jer je svjestan da si to može priuštiti. Hoće li mu tu kvalitetu dati hotelijer u partnerstvu s agencijom ili će hotelijer to nuditi sam, sada je manje važno. Ali hotelijer koji će razviti prodaju preko Interneta a pritom zaboraviti na kvalitetu usluge, počet će se baviti tuđim poslom, zaboravljajući svoj osnovni. I tu sigurno neće biti uspjeha. Taj Internet je srušio pedeset godina tradicije, nekada je za postavljanje jednog turoperatorskog programa bilo potrebno 500 tisuća dolara za tiskanje brošura i milijun dolara za razna jamstva, turoperatorski posao je bila golema investicija i njime su se mogli baviti samo veliki. Danas se posredovanje praktički može raditi sa 500 eura vrijednim kompjutorom na kojem će jedan daroviti klinac napraviti neku zanimljivu web stranicu.
• Sada je već očigledno da gosti na godišnjem odmoru borave sve kraće i da na odmor odlaze više puta godišnje. Možete li usporediti ranije navike i sadašnje stanje?
- Sredinom osamdesetih, kad sam došao u Njemačku, 15 posto gostiju je na ljetnom godišnjem odmoru boravilo tjedan dana ili kraće, 65 posto gostiju je boravilo dva tjedna, a 20 posto njih išlo je na tri tjedna godišnjeg. Sada se situacija dramatično promijenila: godišnji kod 25 posto Nijemaca traje manje od tjedan dana, 50 posto njih ide na tjedan dana, 20 posto ide na dvotjedni godišnji, a samo njih pet posto ostaje tri tjedna ili duže.
• Za nama je nekoliko vrlo uspješnih turističkih sezona, jesmo li tu činjenicu prema vašem mišljenju iskoristili na najbolji način?
- Nažalost, mislim da nikada ne uspijevamo iskoristiti odlične sezone da povećamo gol-razliku, posebno mi je žao Istre koja je, prema mojem mišljenju, najrazvijeniji dio hrvatskog turizma. Čim sezona dobro krene mi počnemo slaviti. Tada kada smo puni, kada smo uspješni, s malim ulaganjima i dodatnim pažnjama prema gostima, možemo dobiti puno više koristi. A nakon svake dobre sezone zavučemo se u sebe, počnemo se hvaliti i razmišljati kako smo se zeznuli jer smo mogli uzeti još puno više love. I onda dižemo cijene. Hrvatski turizam puno je bolji nakon jedne slabe godine. A razdoblje izvan sezone posebna je priča, mi se na goste koji dođu ranije ljutimo zato jer ih nije došlo više. A zapravo bismo svima koji nas posjete u predsezoni trebali pisati pisma zahvale i nagrađivati ih.
• Procjena je nadležnog ministarstva da Hrvatskoj u ovom trenutku nedostaje 100 tisuća novih kreveta u hotelima. Slažete li se s tom procjenom?
- Ne, uopće se ne slažem s tom tezom, prema mojem mišljenju, nama ne nedostaje kreveta nego nam jednostavno nedostaje gostiju. Trebamo razmišljati kako dovesti goste u pred i postsezoni, a ne graditi nove krevete. Jer praktički veliki dio godine imamo višak kreveta i samo nekih mjesec i pol dana imamo popunjene kapacitete u hotelima. Svatko tko uvodi nove krevete mora izračunati koliko mu se isplati da mu je krevet popunjen. Pa, ako se isplati ulagati u krevet koji će biti popunjen deset tjedana, onda u redu, neka ih se napravi koliko se god hoće. U Hrvatskoj će svatko moći napuniti krevet barem sedam do deset tjedana. Ali je li to dovoljno? Naravno da nije, minimum bi trebao biti 20 tjedana.
• Koja je onda alternativa gradnji velikih hotela?
- Naša je budućnost u izgradnji malih obiteljskih hotela i manjih butik-hotela s posebnom atmosferom koji su svjetski trend i koji se traže na tržištu. Ali takvi butik-hoteli ne smiju automatski imati i jako visoke cijene, cijene moraju biti u skladu s onim što prosječni Europljanin plaća kada ide na godišnji odmor.
• Što je bit uspješnosti našeg turizma
- Mene turizam ne zanima samo kao specijalista, turoperatora, mene turizam u Hrvatskoj zanima općenito kao privredna grana, zanima me kako će od tog turizma živjeti ljudi u Hrvatskoj, zanima me što će od toga imati moja mama u Bjelovaru, što će od toga imati moji prijatelji u Istri, kakve ćemo koristi svi imati od toga. Mene ne zanima turizam koji ide samo u smjeru zadovoljenja interesa gosta, tada je on kontraproduktivan. Samo tamo gdje su s turizmom zadovoljni i domaći ljudi i gosti, turizam može cvjetati.
• Često se spominje da se u Turskoj može ljetovati znatno jeftinije u novom hotelu s pet zvjedica, uključujući i trošak prijevoza avionom, nego u nekom našem hotelu s tri zvjezdice, ne računajući prijevoz. Zbog čega je to tako?
- Turska je najviše profitirala na nesreći hrvatskog turizma u devedesetima. Pobrala nam je najviše gostiju i nakon toga ih je dobar dio i zadržala. Kasnije su Turci dobro poentirali jer su shvatili da im turizam može biti dobar način za prodaju vlastitih proizvoda, od poljoprivrednih nadalje. Tamo vam država kaže: "Gospodo turistički radnici, dovedite goste u zemlju. Na njima ćemo mi zaraditi novce, a vi ćete, da biste ih doveli, dobiti sve olakšice". Naši hotelijeri, s obzirom na sva davanja državi, nikako ne mogu konkurirati turskom turizmu. Za nas je najbolje da Tursku jednostavno zaboravimo kao što, na primjer, naši tekstilci moraju zaboraviti utrku s kineskim proizvođačima tekstila.
• Ali Turska nam je na neki način i pomogla time što nam je odsjekla put prema takvom masovnom turizmu...
- Točno, preostao nam je jedino put prema onome što sam spomenuo na početku, a to je kvaliteta. U vrijeme najvećih kriza preživljavaju najbolji i najjeftiniji, propada ona sredina koja ne može biti konkurentna. Turci su nam onemogućili put prema jeftinom turizmu i svatko tko u Hrvatskoj misli da ih može dostići taj je u velikoj zabludi. Nama je put prema kvaliteti jedini ispravan put. Ja ne želim pretrpanu Hrvatsku, želim gosta koji traži kvalitetu. Nažalost, trenutno je za nove vlasnike naših hotelskih kuća visoka cijena jedino mjerilo kvalitete.
• U Dubrovniku je lani na početku sezone overbooking bio normalna stvar, a ove su godine u svibnju pojedini hoteli bili poluprazni upravo zbog znatno povećanih cijena, neki su početkom lipnja čak davali popuste od 50 posto. Kako se to moglo dogoditi?
- To je zato jer si tamo Štrok iz čistog PR-a može dopustiti da kaže kako je prejeftin dok istodobno ubire rentu najboljih lokacija i milijune eura uloženih u nacionalnu promociju Dubrovnika kao hrvatskog bisera. I kad on to kaže, ostali novi gazde hotela u Dubrovniku, bez obzira na kvalitetu hotela, ulaganja ili ideje, bez da su pogledali kako izgleda njihov doručak ili večera, odlučuju da im nitko ne smije reći da su jeftiniji od Štroka. To je lančana reakcija. Lani su novine bile pune ponosnih izjava kako Dalmacija konačno pretječe Istru, ove se godine sve stišalo jer smo taj ponos stvoren kroz medije htjeli odmah i naplatiti. Ja sam protiv toga da kada Lonely Planet proglasi Hrvatsku najpoželjnijom destinacijom, svaka rupa od restorana ili ćumez od hotela protrlja ruke i odluči podići cijene. Ali to je njihovo pravo i tržište će takve kazniti, jedino me smeta da se danas hotel koji posluje dobro i ima cijene prilagođene svojoj kvaliteti, a ne hvali se visokim cijenama, smatra na neki način nacionalnim izdajnikom.
• Koji su naši neiskorišteni potencijali?
Možete kazati da sam sindikalac, ali naš ogroman potencijal su naši ljudi. Kada govorimo o našim hotelima, radije ćemo se pohvaliti da smo ugradili fen ili kupili plazma televizore nego da je naš kuhar pobijedio na nekom natjecanju. Ne investiramo u najbolje barmene ili nas ne zanima sobarica koja čini čudo od hotela. Izgraditi hotel od 4 zvjezdice puno je lakše nego stvoriti osoblje vrijedno 4 zvjezdice. Ljude najmanje ističemo i najviše ih zanemarujemo. A da uopće ne spominjemo činjenicu kako radnici nisu dovoljno plaćeni. Neka svi ovi hotelijeri koji se hvale svojim visokim cijenema usporede svoje cijene i plaće svojih radnika nekada i danas, pa će vidjeti da je nekada, kada je soba, na primjer, u jednom hotelu u Istri stajala 35 maraka, plaća šefa recepcije bila 500 maraka, a danas kad je ta ista soba 70 eura šef recepcije dobiva 400 eura plaće. I to je ono što nije dobro. A istodobno, Nijemci smatraju da smo mi najljubazniji domaćini u Europi, to znam jer takve ocjene stalno dobivam od mojih gostiju.
• Kakva je budućnost turističke industrije pa time i hrvatskog turizma i na koji se način adriatica.net uklapa u tu priču?
Mi želimo biti najkompletniji posrednik svima s kojima ćemo sklopiti partnerstvo u njihovom dijelu posla i s kojima ćemo zajedno moći utjecati na ukupan proizvod. Gost je svjestan svoje tržišne pozicije i postao je izbirljiviji; da bi ga se dobilo treba ga zadovoljiti, što postaje sve teže i tu ne postoji nikakva alternativa kvaliteti. A do te kvalitete može se doći jedino partnerstvom svih specijalista koji sudjeluju u turističkom procesu. Partnerstvo je ključna riječ za budućnost turističke industrije i turizma, dolazi vrijeme kada će se svatko baviti svojim poslom, hotelijer kvalitetom usluge, agencije prodajom, turističke zajednice regija destination managementom, a nacionalna turistička zajednica zajedno s Vladom borit će se za stvaranje što boljeg imagea u svijetu. Ponašanje koje imamo u ovom sadašnjem kaosu, kada agencije razmišljaju o otvaranju hotela, a hotelijeri pokušavaju kojekakvim izletima u Internet riješiti probleme prodaje, čini mi se vrlo utopističkim i na neki je način karakteristično za sva revolucionarna vremena, a takvo je upravo ovo vrijeme koje sada proživljavamo u turizmu.
Ranko Borovečki
Selimir Ognjenović veliki je zaljubljenik u svoj posao i spremno će sat vremena vrlo žučljivo objašnjavati svoju viziju hrvatskog turizma. Ovaj rođeni Bjelovarčanin od 1985. bio je zamjenik generalnog direktora Bemex toursa, zadužen za njemačko tržište. Ta kasnije neslavno propala kompanija, poslije izbora 1990. političkom voljom je određena za novog hrvatskog nacionalnog touroperatora, kao svojevrsna zamjena za Yugotours.
Ognjenović tada nakratko postaje i generalni direktor, ali ne nalazi zajednički jezik s HDZ-om. Godine1993. Ognjenović i Stjepan Brkljačić, njegov najbolji prijatelj i suradnik, donekle i mentor, ostaje bez posla i kreće od početka. Uz nešto posuđenog novca 1994. u Njemačkoj otvara agenciju I.D.Riva tours, dok Brkljačić agenciju istog imena vodi u Nizozemskoj. Danas je I.D.Riva najveći njemački touroperator specijaliziran za hrvatsko tržište. Lani je Ognjenović u Hrvatsku doveo 85 tisuća Nijemaca i ostvario promet od 28 milijuna eura. Početkom ove godine postao je dijelom novonastale grupacije adriatica.net, nakon što je ta najveća hrvatska turistička online agencija i najveći pojedinačni prodavač hrvatskog turističkog proizvoda preko Interneta na području srednje i istočne Europe otkupila 40 posto vlasničkog udjela od Ognjenovićevog partnera Ante Brekala.
• Turistička industrija posljednjih godina doživljava velike krize, ali i velike promjene. Što se zapravo događa?
- U turizmu su se posljednjih nekoliko godina dogodile nesumnjivo najveće promjene u posljednjih 50 godina. Potražnja je dugo bila veća od ponude no posljednjih nekoliko godina potrošač je odjednom shvatio da više uopće nema problema s pronalaženjem smještaja, čak ni u srpnju ili kolovozu, jer se u međuvremenu industrija toliko razvila u nastojanju da stigne potražnju da ju je na koncu prestigla. Borba za gosta sada praktički traje cijele godine, a ne kao nekada kada su u ožujku, sa završetkom berlinske turističke burze, direktori prodaja mogli odahnuti.
• Kako se to odražava na hrvatski turizam?
- Mnogi su u Hrvatskoj još uvijek šokirani novom situacijom, kao nekadašnji prodavač Trabanta u DDR-u kojemu su svi jurili iako se na auto čekalo i po deset godina, a sada teško uopće može i prodati Opel ili Ford. U turizmu su se promijenili potrošač i njegove navike. Sada je on taj koji je u prilici jednostavno izabrati najbolju kvalitetu za novac kojim raspolaže. To proizvodi svojevrsni kaos na tržištu. Konkurencija se zaoštrava. Samo na Mediteranu se pojavi novih stotinjak tisuća kreveta godišnje. Nekako u isto vrijeme pojavio se i Internet kao novo sredstvo prodaje.
• Hoće li Internet dovesti do toga da kupac više neće trebati posrednika, agencije i touroperatore?
- Kupac će uvijek tražiti isključivo kvalitetu jer je svjestan da si to može priuštiti. Hoće li mu tu kvalitetu dati hotelijer u partnerstvu s agencijom ili će hotelijer to nuditi sam, sada je manje važno. Ali hotelijer koji će razviti prodaju preko Interneta a pritom zaboraviti na kvalitetu usluge, počet će se baviti tuđim poslom, zaboravljajući svoj osnovni. I tu sigurno neće biti uspjeha. Taj Internet je srušio pedeset godina tradicije, nekada je za postavljanje jednog turoperatorskog programa bilo potrebno 500 tisuća dolara za tiskanje brošura i milijun dolara za razna jamstva, turoperatorski posao je bila golema investicija i njime su se mogli baviti samo veliki. Danas se posredovanje praktički može raditi sa 500 eura vrijednim kompjutorom na kojem će jedan daroviti klinac napraviti neku zanimljivu web stranicu.
• Sada je već očigledno da gosti na godišnjem odmoru borave sve kraće i da na odmor odlaze više puta godišnje. Možete li usporediti ranije navike i sadašnje stanje?
- Sredinom osamdesetih, kad sam došao u Njemačku, 15 posto gostiju je na ljetnom godišnjem odmoru boravilo tjedan dana ili kraće, 65 posto gostiju je boravilo dva tjedna, a 20 posto njih išlo je na tri tjedna godišnjeg. Sada se situacija dramatično promijenila: godišnji kod 25 posto Nijemaca traje manje od tjedan dana, 50 posto njih ide na tjedan dana, 20 posto ide na dvotjedni godišnji, a samo njih pet posto ostaje tri tjedna ili duže.
• Za nama je nekoliko vrlo uspješnih turističkih sezona, jesmo li tu činjenicu prema vašem mišljenju iskoristili na najbolji način?
- Nažalost, mislim da nikada ne uspijevamo iskoristiti odlične sezone da povećamo gol-razliku, posebno mi je žao Istre koja je, prema mojem mišljenju, najrazvijeniji dio hrvatskog turizma. Čim sezona dobro krene mi počnemo slaviti. Tada kada smo puni, kada smo uspješni, s malim ulaganjima i dodatnim pažnjama prema gostima, možemo dobiti puno više koristi. A nakon svake dobre sezone zavučemo se u sebe, počnemo se hvaliti i razmišljati kako smo se zeznuli jer smo mogli uzeti još puno više love. I onda dižemo cijene. Hrvatski turizam puno je bolji nakon jedne slabe godine. A razdoblje izvan sezone posebna je priča, mi se na goste koji dođu ranije ljutimo zato jer ih nije došlo više. A zapravo bismo svima koji nas posjete u predsezoni trebali pisati pisma zahvale i nagrađivati ih.
• Procjena je nadležnog ministarstva da Hrvatskoj u ovom trenutku nedostaje 100 tisuća novih kreveta u hotelima. Slažete li se s tom procjenom?
- Ne, uopće se ne slažem s tom tezom, prema mojem mišljenju, nama ne nedostaje kreveta nego nam jednostavno nedostaje gostiju. Trebamo razmišljati kako dovesti goste u pred i postsezoni, a ne graditi nove krevete. Jer praktički veliki dio godine imamo višak kreveta i samo nekih mjesec i pol dana imamo popunjene kapacitete u hotelima. Svatko tko uvodi nove krevete mora izračunati koliko mu se isplati da mu je krevet popunjen. Pa, ako se isplati ulagati u krevet koji će biti popunjen deset tjedana, onda u redu, neka ih se napravi koliko se god hoće. U Hrvatskoj će svatko moći napuniti krevet barem sedam do deset tjedana. Ali je li to dovoljno? Naravno da nije, minimum bi trebao biti 20 tjedana.
• Koja je onda alternativa gradnji velikih hotela?
- Naša je budućnost u izgradnji malih obiteljskih hotela i manjih butik-hotela s posebnom atmosferom koji su svjetski trend i koji se traže na tržištu. Ali takvi butik-hoteli ne smiju automatski imati i jako visoke cijene, cijene moraju biti u skladu s onim što prosječni Europljanin plaća kada ide na godišnji odmor.
• Što je bit uspješnosti našeg turizma
- Mene turizam ne zanima samo kao specijalista, turoperatora, mene turizam u Hrvatskoj zanima općenito kao privredna grana, zanima me kako će od tog turizma živjeti ljudi u Hrvatskoj, zanima me što će od toga imati moja mama u Bjelovaru, što će od toga imati moji prijatelji u Istri, kakve ćemo koristi svi imati od toga. Mene ne zanima turizam koji ide samo u smjeru zadovoljenja interesa gosta, tada je on kontraproduktivan. Samo tamo gdje su s turizmom zadovoljni i domaći ljudi i gosti, turizam može cvjetati.
• Često se spominje da se u Turskoj može ljetovati znatno jeftinije u novom hotelu s pet zvjedica, uključujući i trošak prijevoza avionom, nego u nekom našem hotelu s tri zvjezdice, ne računajući prijevoz. Zbog čega je to tako?
- Turska je najviše profitirala na nesreći hrvatskog turizma u devedesetima. Pobrala nam je najviše gostiju i nakon toga ih je dobar dio i zadržala. Kasnije su Turci dobro poentirali jer su shvatili da im turizam može biti dobar način za prodaju vlastitih proizvoda, od poljoprivrednih nadalje. Tamo vam država kaže: "Gospodo turistički radnici, dovedite goste u zemlju. Na njima ćemo mi zaraditi novce, a vi ćete, da biste ih doveli, dobiti sve olakšice". Naši hotelijeri, s obzirom na sva davanja državi, nikako ne mogu konkurirati turskom turizmu. Za nas je najbolje da Tursku jednostavno zaboravimo kao što, na primjer, naši tekstilci moraju zaboraviti utrku s kineskim proizvođačima tekstila.
• Ali Turska nam je na neki način i pomogla time što nam je odsjekla put prema takvom masovnom turizmu...
- Točno, preostao nam je jedino put prema onome što sam spomenuo na početku, a to je kvaliteta. U vrijeme najvećih kriza preživljavaju najbolji i najjeftiniji, propada ona sredina koja ne može biti konkurentna. Turci su nam onemogućili put prema jeftinom turizmu i svatko tko u Hrvatskoj misli da ih može dostići taj je u velikoj zabludi. Nama je put prema kvaliteti jedini ispravan put. Ja ne želim pretrpanu Hrvatsku, želim gosta koji traži kvalitetu. Nažalost, trenutno je za nove vlasnike naših hotelskih kuća visoka cijena jedino mjerilo kvalitete.
• U Dubrovniku je lani na početku sezone overbooking bio normalna stvar, a ove su godine u svibnju pojedini hoteli bili poluprazni upravo zbog znatno povećanih cijena, neki su početkom lipnja čak davali popuste od 50 posto. Kako se to moglo dogoditi?
- To je zato jer si tamo Štrok iz čistog PR-a može dopustiti da kaže kako je prejeftin dok istodobno ubire rentu najboljih lokacija i milijune eura uloženih u nacionalnu promociju Dubrovnika kao hrvatskog bisera. I kad on to kaže, ostali novi gazde hotela u Dubrovniku, bez obzira na kvalitetu hotela, ulaganja ili ideje, bez da su pogledali kako izgleda njihov doručak ili večera, odlučuju da im nitko ne smije reći da su jeftiniji od Štroka. To je lančana reakcija. Lani su novine bile pune ponosnih izjava kako Dalmacija konačno pretječe Istru, ove se godine sve stišalo jer smo taj ponos stvoren kroz medije htjeli odmah i naplatiti. Ja sam protiv toga da kada Lonely Planet proglasi Hrvatsku najpoželjnijom destinacijom, svaka rupa od restorana ili ćumez od hotela protrlja ruke i odluči podići cijene. Ali to je njihovo pravo i tržište će takve kazniti, jedino me smeta da se danas hotel koji posluje dobro i ima cijene prilagođene svojoj kvaliteti, a ne hvali se visokim cijenama, smatra na neki način nacionalnim izdajnikom.
• Koji su naši neiskorišteni potencijali?
Možete kazati da sam sindikalac, ali naš ogroman potencijal su naši ljudi. Kada govorimo o našim hotelima, radije ćemo se pohvaliti da smo ugradili fen ili kupili plazma televizore nego da je naš kuhar pobijedio na nekom natjecanju. Ne investiramo u najbolje barmene ili nas ne zanima sobarica koja čini čudo od hotela. Izgraditi hotel od 4 zvjezdice puno je lakše nego stvoriti osoblje vrijedno 4 zvjezdice. Ljude najmanje ističemo i najviše ih zanemarujemo. A da uopće ne spominjemo činjenicu kako radnici nisu dovoljno plaćeni. Neka svi ovi hotelijeri koji se hvale svojim visokim cijenema usporede svoje cijene i plaće svojih radnika nekada i danas, pa će vidjeti da je nekada, kada je soba, na primjer, u jednom hotelu u Istri stajala 35 maraka, plaća šefa recepcije bila 500 maraka, a danas kad je ta ista soba 70 eura šef recepcije dobiva 400 eura plaće. I to je ono što nije dobro. A istodobno, Nijemci smatraju da smo mi najljubazniji domaćini u Europi, to znam jer takve ocjene stalno dobivam od mojih gostiju.
• Kakva je budućnost turističke industrije pa time i hrvatskog turizma i na koji se način adriatica.net uklapa u tu priču?
Mi želimo biti najkompletniji posrednik svima s kojima ćemo sklopiti partnerstvo u njihovom dijelu posla i s kojima ćemo zajedno moći utjecati na ukupan proizvod. Gost je svjestan svoje tržišne pozicije i postao je izbirljiviji; da bi ga se dobilo treba ga zadovoljiti, što postaje sve teže i tu ne postoji nikakva alternativa kvaliteti. A do te kvalitete može se doći jedino partnerstvom svih specijalista koji sudjeluju u turističkom procesu. Partnerstvo je ključna riječ za budućnost turističke industrije i turizma, dolazi vrijeme kada će se svatko baviti svojim poslom, hotelijer kvalitetom usluge, agencije prodajom, turističke zajednice regija destination managementom, a nacionalna turistička zajednica zajedno s Vladom borit će se za stvaranje što boljeg imagea u svijetu. Ponašanje koje imamo u ovom sadašnjem kaosu, kada agencije razmišljaju o otvaranju hotela, a hotelijeri pokušavaju kojekakvim izletima u Internet riješiti probleme prodaje, čini mi se vrlo utopističkim i na neki je način karakteristično za sva revolucionarna vremena, a takvo je upravo ovo vrijeme koje sada proživljavamo u turizmu.
• Koji je onda, prema vašem mišljenju, trenutno najozbiljniji problem našeg hotelijerstva?
- Naš najveći problem je što većina novih vlasnika hotelskih kuća ne dolazi niti iz hotelijerstva niti iz turističke branše, počevši od Lukšića, Zagrebačke banke, Valamara, to nisu ljudi koji su imali iskustva u struci. Oni su došli s teorijom da turistički radnici prodaju Hrvatsku ispod cijene i da je osnovno za učinkovitost jednog hotela nabiti cijenu i smanjiti troškove. S druge strane, žele investirati čim više. No, neovisno o tome koliko su pametno investirali, traže da se to što prije vrati. U takvoj situaciji šefovi prodaja hotelskih kuća puno se lakše mogu sporazumjeti sa svojim gostima nego sa svojim gazdama. Oni idu na sajmove, znaju što radi konkurencija, oni znaju zakonitosti tržišta, ali oni te stvari ili se ne usude ili ih jednostavno ne mogu objasniti svojim gazdama. Vjerujem da im koji put ledeni znoj curi niz leđa. I konačno, novi vlasnici smatraju da će podizanjem cijene promijeniti strukturu gostiju. Ta teza da se moraju podići cijene kako bi se dobili bolji gosti naprosto je monstruozna.
• Dobar dio istarskog hotelijerstva međutim razmišlja na taj način?
Da, oni se javno međusobno hrabre visokim cijenama, a onda neformalno preko raznih distribucijskih sustava idu u raznorazne rasporodaje koje su daleko ispod tih napisanih cijena...
|
Najveći problem hotelijerstva Ideja da dizanje cijena privlači bolje goste je monstruozna
|
Ranko Borovečki
Komentari
0