Muškarac stariji od 50 godina, zgodna i osjetno mlađa tajnica, beskrajna druženja u restoranima uz janjetinu, vikendica na moru i nekoliko razmažene djece o kojima se brine supruga domaćica sve donedavno bile su asocijacije kada bi se pričalo o osobi koja u nekoj hrvatskoj tvrtki obnaša funkciju direktora.
Bez obzira radi li se o državnim ili privatnim poduzećima te asocijacije zapravo su najčešće bile i točne. Sijede glave ljubomorno su čuvale svoje pozicije i mladi ljudi, bez obzira na stručnost, pokraj njih jednostavno nisu imali nikakve šanse. Razloga za to bilo je mnogo, od tvrdokornog naslijeđa iz bivšeg socijalističkog sistema koji se neprestano pribojavao promjena, pa sve do besmislene podjele na muško-ženske poslove.
No u posljednjih nekoliko godina, vjerojatno i zbog dolaska stranih kompanija u Hrvatsku, situacija se počela mijenjati. Prema analizi Zavoda za poslovna istraživanja na vodećim funkcijama u hrvatskim tvrtkama, bilo da je riječ o top menadžerima, direktorima ili predsjednicima uprava, radi 240 ljudi koji nisu napunili 35 godina.
Visoko obrazovani, često i izvan Hrvatske, kreativni i puni energije ovi ljudi doslovno su preko noći postali nezamjenjivi na svojim pozicijama. Njihovi kolege ili vlasnici kompanija zbog truda koji ulažu i rezultata koje ostvaruju već su ih prozvali mladim lavovima hrvatskog biznisa.
Da bi provjerili je li njihov svijet glamurozan kao što se misli, kako se nose sa svom silom odgovornosti te imaju li ovi ljudi uopće vremena ostati mladi i ponašati se tako, zavirili smo u živote nekolicine od njih. Svoja vrata otvorili su nam direktorica odnosa s javnošću T-Mobilea Maja Weber (31), voditeljica Coca-Cole za tržišta Hrvatske i BiH Lana Popović (31), direktor HEP Toplinarstva Robert Krklec (35) i predsjednik Uprave Diners Cluba Adriatic Željko Menalo (34). Nije nam dugo trebalo da shvatimo kako osim godina ovi ljudi imaju još nešto zajedničko. Odnosno nemaju. Riječ je o vremenu.
- Prvi slobodan termin mi je sljedeći tjedan, oko petka. Možemo razgovarati od 16.30 do 16.45, ali bismo se trebali čuti jer nešto može iskrsnuti - bili su uobičajeni odgovori na koje smo nailazili. Kada smo ih napokon 'ulovili', shvatili smo i da svi oni radije pričaju o poslu nego o privatnom životu. Razlog? Često i sami zaborave da ga uopće imaju. Ako ga se pak sjete, njihove su želje u skladu s visokim i odlično plaćenim funkcijama na kojima rade. Shopping u Londonu, jedrenje, penjanje na Machu Picchu, uživanje u čarima Tajlanda užici su koje žele i koji su u njihovu slučaju itekako ostvarivi.
Maja Weber odličan je primjer novog tipa direktora koji je izdanak prve generacije koja je odrastala uz internet i mobitel. Ona se dobro sjeća rata, ali i bivše države, nju je zanimala kultura i knjige je doslovno gutala. Ljudi iz njezine generacije u svijetu biznisa zapravo su se našli slučajno, ali zbog širokog obrazovanja u njemu i odlično snašli. Maja je tako na Filozofskom fakultetu studirala povijest umjetnosti i francuski, ali se ubrzo posvetila semiotici i teorijama komunikacije. Nakon toga privukao ju je turizam za koji kaže da ju je naučio što znači stvoriti proizvod, plasirati ga na tržište i prodati.
- Mislim da mi se tu jako počeo sviđati čisti biznis. Uskoro sam se u turizmu specijalizirala za komunikacije, a na današnju poziciju u T-Mobileu sam došla s nepunih 30 godina - kaže. Godine joj nisu problem u odnosu sa starijim kolegama.
- Vrlo iskreno, ne primjećujem takve stvari oko sebe. Radim u profesionalnoj sredini gdje su vještine i znanje na cijeni, bez obzira na dob. Svima se trudim pristupati s poštovanjem i interesom, pogotovo starijim kolegama. Mislim da se od svakog da nešto naučiti, nevezano uz dob, poziciju, struku.
Svoju mladost, ali i ostalih ljudi iz svoje generacije koji su visokopozicionirani Maja shvaća kao prednost, a ne manu.
- Svježina i strast koju unosimo u posao, fleksibilnost, lako učenje, otvorenost za nove tehnologije i paralelni život u cyberspaceu, umreženost u globalna znanja i iskustva, sve su to naše prednosti - navodi. Kaže da je luđački tempo kojim živi ne brine jer je posao veseli, voli intenzitet svoje svakodnevice i na posao ide zadovoljna.
- Ja sam stvarno sretan čovjek - naglašava. No što je s mladošću? Prolazi li ona mimo nje zbog intenziteta kojim živi?
- Malo više privatnog vremena bi mi dobro došlo. Radim do kasno, liježem i par sati iza ponoći, ali vrijeme ukradeno od sna je jedino slobodno vrijeme koje imam. Ako sam u Zagrebu, petkom ponekad odem u Jabuku, zbog glazbe i ljudi. Vikendom obično odlazim iz Zagreba kad god mogu. Glavni 'ventil' su mi zapravo putovanja, stalno se negdje mičem, no nikada se u potpunosti ne odvajam od posla - laptop i Blackberry su stalno sa mnom. Sjećam se da sam informacije medijima o broju poslanih SMS-ova za Novu godinu pripremala podno vulkana na Tenerifima. Nije mi problem biti u kontaktu s uredom ni dok sam u Bilbau na kavi ispred Guggenheima uz cvjetnog Puppyja Jeffa Koonsa - navodi.
Posao kojim se bavi omogućava joj puno, ali postavlja se pitanje što bi bilo da stane.
- Vjerojatno bi našla strast u nečemu drugom. Stati i ne mogu - zaključuje Maja Weber.
Da među mladim hrvatskim lavovima ima i niz lavica potvrđuje i primjer Lane Popović iz Coca-Cole. Danas 31-godišnjakinja još prije tri godine prvi je put postavljena na upravljačku poziciju kao zamjenica voditelja za hrvatsko tržište. Imala je sreću što je "uletjela" u relativno mlad tim suradnika pa je nisu smatrali uljezom u svijetu odraslih. Na povjerenje koje je primila uzvratila je pristupom koji njeguje većina mladih direktora. Oni naprosto svoj posao vole i daju se u njega, nogometnim žargonom rečeno, 120 posto. Odustajanje od niza stvari koje bi bile primjerene njihovim godinama bila je cijena koju moraju platiti i oni su to učinili.
- Ako je netko zainteresiran za ono što radi i voli to što radi, tempo nije problem, važni su rezultati. A ja uistinu volim ono što radim. Velika je prilika raditi u Coca-Coli, jer ne samo da atmosfera tima vrlo kvalitetnih ljudi stimulira nego je poticajna i činjenica da si na ovom tržištu, dio izgradnje najvećih svjetskih marki - navodi. Kada se njezin život uspoređuje s onim njezinih fakultetskih ili kolegice iz školskih klupa, za Lanu se može reći da kroz njega juri.
- Mislim ipak da je sve stvar dobre organizacije. Iako se ponekad uhvatim da sam konstantno u 5. brzini i da mi fali da mjenjač stavim u ler i zastanem. Voljela bih imati više vremena za neobavezna druženja s prijateljima. No more i glazba su za sada moj izvor iz kojega crpim energiju - priznala je.
Za vikende u Parizu kaže da nema vremena, a jednak odgovor daje i na pitanje smatra li se zbog primamljive pozicije uz koju dolaze i dobra primanja nekom vrstom lovine za manje uspješne muškarce. Što se tiče budućnosti, odnosno pozicije na kojoj se vidi za desetak godina, Lana nema straha.
- Ne znam gdje ću tada biti, ali znam da ću kao i danas imati cilj kojem težim. Ciljevi se mijenjaju, ali ostaje želja da se ostvare. Ni Hrvatska nije limit. Danas za mlade ljude ne postoje barijere granica i jezika. Ako to netko želi, dom i svoju aktualizaciju može ostvariti bilo gdje bez obzira na veličinu mjesta, zemlje ili kontinenta - kaže Lana Popović.
Koliko se malo svakodnevni život mladih direktora razlikuje od onoga koji vode njihove jednako pozicionirane kolegice potvrđuje priča 34-godišnjeg predsjednik Uprave Diners Cluba Adriatic Željka Menala.
Sastanci, prezentacije, opet sastanci i donošenje važnih odluka, pa tako jedanaest sati svakoga dana od ponedjeljka do petka, scenarij su njegova tjednog ritma. Karijeru je počeo kao referent u računovodstvu, nakon čega je napredovao do visokih pozicija u Erste&Steiermarkische Bank d.d. No za razliku od većine kolega iz njegove generacije, Menalo ima čak troje djece i četvrto je na putu.
- Sve slobodno vrijeme provodim sa svojim klincima Paulom, Larom i Timonom, a očekujemo i dolazak kćerkice Kiare na svijet. Godišnji odmori također su rezervirani za obitelj kada svi zajedno putujemo po Jadranu - kaže Željko.
Hoće li mu nedostatak slobodnog vremena ikada dopustiti da posjeti Machu Picchu, trenutno na vrhu ljestvice njegovih putovanja iz snova, ili će za to morati čekati mirovinu, pitanje je koje Željka previše ne brine.
- Ne mogu se zamisliti bez tereta poslovnih aktivnosti. Trenutni moj fokus je učiniti DC Adriatic primjerom izvrsnosti u kartičnom poslovanju, tako da o budućnosti u kojoj neću biti poslovno aktivan i ne razmišljam - objašnjava. Ipak, priznaje da je sretan kada uspije odigrati nogometnu tekmu s kolegama, a izlasci radnim danom rijetka su pojava.
No za razliku od većine svojih vršnjaka, život bez mobitela, laptopa, Blackberryja ne čini mu se tragičan, a štoviše vjeruje da bi mu se bez teškoća mogao prilagoditi. A da mu e-mailovi, SMS-ovi i MSN-ovi nisu draži od papira i tinte potvrđuje i njegova ljubav prema knjigama.
- U trenucima opuštanja najčešće se 'sastanem' s dobrom knjigom, a knjižara Waterstones, jedna od vodećih u Londonu, jedino je mjesto na svijetu gdje volim ići u shopping - naglašava.
Potvrdu da živimo u vremenu u kojem se ljudi cijene po znanju i kompetencijama dao je i Željko. Iako vrlo mlad, već se godinama nalazi na direktorskim položajima, ali teškoća sa starijim kolegama nije imao.
- Nitko me nije diskriminirao na temelju moje 'mladosti'. Imao sam sreću raditi u okruženju gdje se cijenila stručnost, a to je danas najvažniji kirterij - zaključuje Željko Menalo.
Tvrtka koja se brže prilagođava promjenama na tržištu, dakako, bit će konkurentnija i bolje će poslovati, a upravo mladi su ti koji mogu zadovoljiti sve trendove u poslovanju - oni unose entuzijazam, nude nove ideje, imaju volju za učenjem i stalnim usavršavanjem, otvoreni su ka usvajajnju novih vještina, mobilni su i prilagodljivi. U zadovoljavanju svih tih uvjeta na radnom mjestu, velik broj mladih menadžera, objašnjava psihologinja iz Sirius - Centra za psihološko savjetovanje, edukaicju i istraživanje, Ivana Đurković, u mnoštvu zadataka i poslovnih odluka s kojima se suočava, u potpunosti zaboravlja na svoje privatne interese.
- Uvriježeno je mišljenje da menadžeri moraju raditi dan i noć, no to je samo djelomice točno. U radnom danu ima dovoljno sati za "odigravanje" barem tri uloge - menadžera, partnera i roditelja - otkriva Đurković.
Prioriteti mladih poslovnih osoba drugačije su posloženi. Budući da oni još uvijek nisu afirmirani na tržištu, posao i radna sredina do te mjere imaju prednost, da se mnogi od njih identificiraju sa vlastitim poslom.
- Zanemarivanje partnerske ili roditeljske uloge u konačnici uvijek dođe na naplatu, često u obliku neprimjerenog odgoja vlastite djece. "Brnout" sindrom, sindrom izgaranja, čest je rezultat izloženosti pretjeranom stresu, izostanka brige za osobne potrebe i zadravstveno stanje. Ono što im može pomoći jest učinkovitije upravljanje vemenom. Sve rutinske poslove i brojne sastanke koje može obaviti netko drugi, treba prebaciti na poslovne suradnike - savjetuje Ivana Đurković.
A kako nitko ne bi mogao reći da se neopravdano našao na prestižnoj funkciji, direktor HEP Toplinarstva Robert Krklec svoje radne dane počinje vrlo rano. Svojstveno ljudima koji se još probijaju, u svemu želi biti prvi, pa tako i u vremenu dolaska na posao. Buđenje u 5.30 vjerojatno mu nije najdraža od žrtava koje mora podnijeti, no dolazak na posao pola sata ranije od svojih kolega čak mu i na simbolički način daje određenu "startnu prednost". Tempo vivo od ranog jutra pa do kasnog popodneva u njegovu slučaju ne jenjava.
- Kući dolazim predvečer, ali to vrijeme je rezervirano za mog trogodišnjeg klinca kojeg trenutno učim voziti bicikl. Psihički odmor najčešće pronalazim na Plitvicama ili Sljemenu, jer supruga i ja volimo prirodu - kaže. Bitan faktor koji čini te dvije lokacije idealnima svakako je blizina - sat-dva vožnje dovoljno je da mu "prirodno" okruženje umjesto direktorskog naslonjača postane jezero ili livada.
- Volim putovati po Europi i većinu glavnih gradova kontinenta sam prošao, ali to su uglavnom bili izleti ne dulji od tri dana. Za sada samo razmišljam o odlascima u daleke i egzotične krajeve poput Tajlanda - navodi.
Realizacija tajlandske "ekspedicija" ipak je teže izvediva, ne toliko zbog zahtjevnosti puta koliko zbog vremena koje bi morao odvojiti od posla.
Biciklizam, košarka, kazalište njegovi su načini opuštanja te ih se trenutno trudi što više ugurati u raspored sati jer, priznaje, proteklih godina dosta je "markirao" slobodne aktivnosti.
- Vremena za odmor zapravo nemam, no mirovina mi nije ni na kraj pameti. Ne mogu se uopće zamisliti kako ne radim i udarni tempo mi je sasvim normalan - objašnjava. Smatra da je dobra organizacija ključ uspjeha, a budući da mu to dobro ide na poslovnom planu, nema razloga ne vjerovati da je tako i privatno.
Dva mobitela i laptop, bez kojih mu je nemoguće poslovati, planira zamijeniti Blackberryjem da bi smanjio količinu i težinu opreme koju sada sa sobom nosi. Zapravo, jedino na tehnološke aparate neće "ostati imun" ako se nađe u shoppingu te bi mogao satima, kada bi ih imao, proučavati nova dostignuća.
- Imam i pristojnu kolekciju od više stotina CD-a rock i pop izvođača i stalno je upotpunjavam novim albumima - otkrio je Željko još jedan svoj "ispušni ventil".
Trenutno je pred magisterijem iz Poslovnog upravljanja - MBA na Ekonomskom fakultetu, a vjeruje da Hrvatska mora biti zemlja znanja, odnosno pristaša je stava da obrazovanje traje cijeli život. I upravo to obrazovanje, naravno uz nešto sreće i puno probitačnosti, ključni je razlog uspjeha većine onih koji su se zvijezda dokopali puno prije nego što je to itko očekivao. Naravno da velika primanja koja su na taj način ostvarili za njih znače i veliku obvezu. Prava na pogreške ovdje gotovo da i nema, no nitko od njih se zbog toga ne buni. Ne zovu ih uostalom mladim lavovima bez razloga.
Krešimir Raguž;Mila Batinica
Bez obzira radi li se o državnim ili privatnim poduzećima te asocijacije zapravo su najčešće bile i točne. Sijede glave ljubomorno su čuvale svoje pozicije i mladi ljudi, bez obzira na stručnost, pokraj njih jednostavno nisu imali nikakve šanse. Razloga za to bilo je mnogo, od tvrdokornog naslijeđa iz bivšeg socijalističkog sistema koji se neprestano pribojavao promjena, pa sve do besmislene podjele na muško-ženske poslove.
No u posljednjih nekoliko godina, vjerojatno i zbog dolaska stranih kompanija u Hrvatsku, situacija se počela mijenjati. Prema analizi Zavoda za poslovna istraživanja na vodećim funkcijama u hrvatskim tvrtkama, bilo da je riječ o top menadžerima, direktorima ili predsjednicima uprava, radi 240 ljudi koji nisu napunili 35 godina.
Visoko obrazovani, često i izvan Hrvatske, kreativni i puni energije ovi ljudi doslovno su preko noći postali nezamjenjivi na svojim pozicijama. Njihovi kolege ili vlasnici kompanija zbog truda koji ulažu i rezultata koje ostvaruju već su ih prozvali mladim lavovima hrvatskog biznisa.
Da bi provjerili je li njihov svijet glamurozan kao što se misli, kako se nose sa svom silom odgovornosti te imaju li ovi ljudi uopće vremena ostati mladi i ponašati se tako, zavirili smo u živote nekolicine od njih. Svoja vrata otvorili su nam direktorica odnosa s javnošću T-Mobilea Maja Weber (31), voditeljica Coca-Cole za tržišta Hrvatske i BiH Lana Popović (31), direktor HEP Toplinarstva Robert Krklec (35) i predsjednik Uprave Diners Cluba Adriatic Željko Menalo (34). Nije nam dugo trebalo da shvatimo kako osim godina ovi ljudi imaju još nešto zajedničko. Odnosno nemaju. Riječ je o vremenu.
- Prvi slobodan termin mi je sljedeći tjedan, oko petka. Možemo razgovarati od 16.30 do 16.45, ali bismo se trebali čuti jer nešto može iskrsnuti - bili su uobičajeni odgovori na koje smo nailazili. Kada smo ih napokon 'ulovili', shvatili smo i da svi oni radije pričaju o poslu nego o privatnom životu. Razlog? Često i sami zaborave da ga uopće imaju. Ako ga se pak sjete, njihove su želje u skladu s visokim i odlično plaćenim funkcijama na kojima rade. Shopping u Londonu, jedrenje, penjanje na Machu Picchu, uživanje u čarima Tajlanda užici su koje žele i koji su u njihovu slučaju itekako ostvarivi.
| Sastanci, prezentacije, opet sastanci i donošenje vaćnih odluka, pa tako jedanaest sati svaki dan od ponedjeljka do petka, scenarij su tjednog ritma Željka Menala, predsjednika Uprave Diners Cluba |
 |
Maja Weber odličan je primjer novog tipa direktora koji je izdanak prve generacije koja je odrastala uz internet i mobitel. Ona se dobro sjeća rata, ali i bivše države, nju je zanimala kultura i knjige je doslovno gutala. Ljudi iz njezine generacije u svijetu biznisa zapravo su se našli slučajno, ali zbog širokog obrazovanja u njemu i odlično snašli. Maja je tako na Filozofskom fakultetu studirala povijest umjetnosti i francuski, ali se ubrzo posvetila semiotici i teorijama komunikacije. Nakon toga privukao ju je turizam za koji kaže da ju je naučio što znači stvoriti proizvod, plasirati ga na tržište i prodati.
- Mislim da mi se tu jako počeo sviđati čisti biznis. Uskoro sam se u turizmu specijalizirala za komunikacije, a na današnju poziciju u T-Mobileu sam došla s nepunih 30 godina - kaže. Godine joj nisu problem u odnosu sa starijim kolegama.
- Vrlo iskreno, ne primjećujem takve stvari oko sebe. Radim u profesionalnoj sredini gdje su vještine i znanje na cijeni, bez obzira na dob. Svima se trudim pristupati s poštovanjem i interesom, pogotovo starijim kolegama. Mislim da se od svakog da nešto naučiti, nevezano uz dob, poziciju, struku.
Svoju mladost, ali i ostalih ljudi iz svoje generacije koji su visokopozicionirani Maja shvaća kao prednost, a ne manu.
| Maji Weber glavni 'ventili' su putovanja, stalno se negdje miče, iako se nikad sasvim ne odvaja od posla. Tako je informacije o broju poslanih SMS-ova za Novu godinu slala podno vulkana na Tenerifima |
 |
- Svježina i strast koju unosimo u posao, fleksibilnost, lako učenje, otvorenost za nove tehnologije i paralelni život u cyberspaceu, umreženost u globalna znanja i iskustva, sve su to naše prednosti - navodi. Kaže da je luđački tempo kojim živi ne brine jer je posao veseli, voli intenzitet svoje svakodnevice i na posao ide zadovoljna.
- Ja sam stvarno sretan čovjek - naglašava. No što je s mladošću? Prolazi li ona mimo nje zbog intenziteta kojim živi?
- Malo više privatnog vremena bi mi dobro došlo. Radim do kasno, liježem i par sati iza ponoći, ali vrijeme ukradeno od sna je jedino slobodno vrijeme koje imam. Ako sam u Zagrebu, petkom ponekad odem u Jabuku, zbog glazbe i ljudi. Vikendom obično odlazim iz Zagreba kad god mogu. Glavni 'ventil' su mi zapravo putovanja, stalno se negdje mičem, no nikada se u potpunosti ne odvajam od posla - laptop i Blackberry su stalno sa mnom. Sjećam se da sam informacije medijima o broju poslanih SMS-ova za Novu godinu pripremala podno vulkana na Tenerifima. Nije mi problem biti u kontaktu s uredom ni dok sam u Bilbau na kavi ispred Guggenheima uz cvjetnog Puppyja Jeffa Koonsa - navodi.
Posao kojim se bavi omogućava joj puno, ali postavlja se pitanje što bi bilo da stane.
- Vjerojatno bi našla strast u nečemu drugom. Stati i ne mogu - zaključuje Maja Weber.
Da među mladim hrvatskim lavovima ima i niz lavica potvrđuje i primjer Lane Popović iz Coca-Cole. Danas 31-godišnjakinja još prije tri godine prvi je put postavljena na upravljačku poziciju kao zamjenica voditelja za hrvatsko tržište. Imala je sreću što je "uletjela" u relativno mlad tim suradnika pa je nisu smatrali uljezom u svijetu odraslih. Na povjerenje koje je primila uzvratila je pristupom koji njeguje većina mladih direktora. Oni naprosto svoj posao vole i daju se u njega, nogometnim žargonom rečeno, 120 posto. Odustajanje od niza stvari koje bi bile primjerene njihovim godinama bila je cijena koju moraju platiti i oni su to učinili.
- Ako je netko zainteresiran za ono što radi i voli to što radi, tempo nije problem, važni su rezultati. A ja uistinu volim ono što radim. Velika je prilika raditi u Coca-Coli, jer ne samo da atmosfera tima vrlo kvalitetnih ljudi stimulira nego je poticajna i činjenica da si na ovom tržištu, dio izgradnje najvećih svjetskih marki - navodi. Kada se njezin život uspoređuje s onim njezinih fakultetskih ili kolegice iz školskih klupa, za Lanu se može reći da kroz njega juri.
- Mislim ipak da je sve stvar dobre organizacije. Iako se ponekad uhvatim da sam konstantno u 5. brzini i da mi fali da mjenjač stavim u ler i zastanem. Voljela bih imati više vremena za neobavezna druženja s prijateljima. No more i glazba su za sada moj izvor iz kojega crpim energiju - priznala je.
|
Danas za mlade ljude ne postoje barijere granica i jezika. Ako to netko želi, dom i svoju aktualizaciju može ostvariti bilo gdje bez obzira na veličinu mjesta, zemlje ili kontinenta - kaže Lana Popović.
|
 |
Za vikende u Parizu kaže da nema vremena, a jednak odgovor daje i na pitanje smatra li se zbog primamljive pozicije uz koju dolaze i dobra primanja nekom vrstom lovine za manje uspješne muškarce. Što se tiče budućnosti, odnosno pozicije na kojoj se vidi za desetak godina, Lana nema straha.
- Ne znam gdje ću tada biti, ali znam da ću kao i danas imati cilj kojem težim. Ciljevi se mijenjaju, ali ostaje želja da se ostvare. Ni Hrvatska nije limit. Danas za mlade ljude ne postoje barijere granica i jezika. Ako to netko želi, dom i svoju aktualizaciju može ostvariti bilo gdje bez obzira na veličinu mjesta, zemlje ili kontinenta - kaže Lana Popović.
Koliko se malo svakodnevni život mladih direktora razlikuje od onoga koji vode njihove jednako pozicionirane kolegice potvrđuje priča 34-godišnjeg predsjednik Uprave Diners Cluba Adriatic Željka Menala.
|
Kako nitko ne bi mogao reći da se neopravdano našao na prestižnoj funkciji, direktor HEP Toplinarstva Robert Krklec svoje radne dane počinje vrlo rano. Svojstveno ljudima koji se još probijaju, u svemu želi biti prvi, pa tako i u vremenu dolaska na posao.
|
 |
Sastanci, prezentacije, opet sastanci i donošenje važnih odluka, pa tako jedanaest sati svakoga dana od ponedjeljka do petka, scenarij su njegova tjednog ritma. Karijeru je počeo kao referent u računovodstvu, nakon čega je napredovao do visokih pozicija u Erste&Steiermarkische Bank d.d. No za razliku od većine kolega iz njegove generacije, Menalo ima čak troje djece i četvrto je na putu.
- Sve slobodno vrijeme provodim sa svojim klincima Paulom, Larom i Timonom, a očekujemo i dolazak kćerkice Kiare na svijet. Godišnji odmori također su rezervirani za obitelj kada svi zajedno putujemo po Jadranu - kaže Željko.
Hoće li mu nedostatak slobodnog vremena ikada dopustiti da posjeti Machu Picchu, trenutno na vrhu ljestvice njegovih putovanja iz snova, ili će za to morati čekati mirovinu, pitanje je koje Željka previše ne brine.
- Ne mogu se zamisliti bez tereta poslovnih aktivnosti. Trenutni moj fokus je učiniti DC Adriatic primjerom izvrsnosti u kartičnom poslovanju, tako da o budućnosti u kojoj neću biti poslovno aktivan i ne razmišljam - objašnjava. Ipak, priznaje da je sretan kada uspije odigrati nogometnu tekmu s kolegama, a izlasci radnim danom rijetka su pojava.
No za razliku od većine svojih vršnjaka, život bez mobitela, laptopa, Blackberryja ne čini mu se tragičan, a štoviše vjeruje da bi mu se bez teškoća mogao prilagoditi. A da mu e-mailovi, SMS-ovi i MSN-ovi nisu draži od papira i tinte potvrđuje i njegova ljubav prema knjigama.
- U trenucima opuštanja najčešće se 'sastanem' s dobrom knjigom, a knjižara Waterstones, jedna od vodećih u Londonu, jedino je mjesto na svijetu gdje volim ići u shopping - naglašava.
Potvrdu da živimo u vremenu u kojem se ljudi cijene po znanju i kompetencijama dao je i Željko. Iako vrlo mlad, već se godinama nalazi na direktorskim položajima, ali teškoća sa starijim kolegama nije imao.
- Nitko me nije diskriminirao na temelju moje 'mladosti'. Imao sam sreću raditi u okruženju gdje se cijenila stručnost, a to je danas najvažniji kirterij - zaključuje Željko Menalo.
Tvrtka koja se brže prilagođava promjenama na tržištu, dakako, bit će konkurentnija i bolje će poslovati, a upravo mladi su ti koji mogu zadovoljiti sve trendove u poslovanju - oni unose entuzijazam, nude nove ideje, imaju volju za učenjem i stalnim usavršavanjem, otvoreni su ka usvajajnju novih vještina, mobilni su i prilagodljivi. U zadovoljavanju svih tih uvjeta na radnom mjestu, velik broj mladih menadžera, objašnjava psihologinja iz Sirius - Centra za psihološko savjetovanje, edukaicju i istraživanje, Ivana Đurković, u mnoštvu zadataka i poslovnih odluka s kojima se suočava, u potpunosti zaboravlja na svoje privatne interese.
- Uvriježeno je mišljenje da menadžeri moraju raditi dan i noć, no to je samo djelomice točno. U radnom danu ima dovoljno sati za "odigravanje" barem tri uloge - menadžera, partnera i roditelja - otkriva Đurković.
Prioriteti mladih poslovnih osoba drugačije su posloženi. Budući da oni još uvijek nisu afirmirani na tržištu, posao i radna sredina do te mjere imaju prednost, da se mnogi od njih identificiraju sa vlastitim poslom.
- Zanemarivanje partnerske ili roditeljske uloge u konačnici uvijek dođe na naplatu, često u obliku neprimjerenog odgoja vlastite djece. "Brnout" sindrom, sindrom izgaranja, čest je rezultat izloženosti pretjeranom stresu, izostanka brige za osobne potrebe i zadravstveno stanje. Ono što im može pomoći jest učinkovitije upravljanje vemenom. Sve rutinske poslove i brojne sastanke koje može obaviti netko drugi, treba prebaciti na poslovne suradnike - savjetuje Ivana Đurković.
|
Menadžeri ne moraju raditi dan i noć
|
A kako nitko ne bi mogao reći da se neopravdano našao na prestižnoj funkciji, direktor HEP Toplinarstva Robert Krklec svoje radne dane počinje vrlo rano. Svojstveno ljudima koji se još probijaju, u svemu želi biti prvi, pa tako i u vremenu dolaska na posao. Buđenje u 5.30 vjerojatno mu nije najdraža od žrtava koje mora podnijeti, no dolazak na posao pola sata ranije od svojih kolega čak mu i na simbolički način daje određenu "startnu prednost". Tempo vivo od ranog jutra pa do kasnog popodneva u njegovu slučaju ne jenjava.
- Kući dolazim predvečer, ali to vrijeme je rezervirano za mog trogodišnjeg klinca kojeg trenutno učim voziti bicikl. Psihički odmor najčešće pronalazim na Plitvicama ili Sljemenu, jer supruga i ja volimo prirodu - kaže. Bitan faktor koji čini te dvije lokacije idealnima svakako je blizina - sat-dva vožnje dovoljno je da mu "prirodno" okruženje umjesto direktorskog naslonjača postane jezero ili livada.
- Volim putovati po Europi i većinu glavnih gradova kontinenta sam prošao, ali to su uglavnom bili izleti ne dulji od tri dana. Za sada samo razmišljam o odlascima u daleke i egzotične krajeve poput Tajlanda - navodi.
Realizacija tajlandske "ekspedicija" ipak je teže izvediva, ne toliko zbog zahtjevnosti puta koliko zbog vremena koje bi morao odvojiti od posla.
Biciklizam, košarka, kazalište njegovi su načini opuštanja te ih se trenutno trudi što više ugurati u raspored sati jer, priznaje, proteklih godina dosta je "markirao" slobodne aktivnosti.
- Vremena za odmor zapravo nemam, no mirovina mi nije ni na kraj pameti. Ne mogu se uopće zamisliti kako ne radim i udarni tempo mi je sasvim normalan - objašnjava. Smatra da je dobra organizacija ključ uspjeha, a budući da mu to dobro ide na poslovnom planu, nema razloga ne vjerovati da je tako i privatno.
Dva mobitela i laptop, bez kojih mu je nemoguće poslovati, planira zamijeniti Blackberryjem da bi smanjio količinu i težinu opreme koju sada sa sobom nosi. Zapravo, jedino na tehnološke aparate neće "ostati imun" ako se nađe u shoppingu te bi mogao satima, kada bi ih imao, proučavati nova dostignuća.
- Imam i pristojnu kolekciju od više stotina CD-a rock i pop izvođača i stalno je upotpunjavam novim albumima - otkrio je Željko još jedan svoj "ispušni ventil".
Trenutno je pred magisterijem iz Poslovnog upravljanja - MBA na Ekonomskom fakultetu, a vjeruje da Hrvatska mora biti zemlja znanja, odnosno pristaša je stava da obrazovanje traje cijeli život. I upravo to obrazovanje, naravno uz nešto sreće i puno probitačnosti, ključni je razlog uspjeha većine onih koji su se zvijezda dokopali puno prije nego što je to itko očekivao. Naravno da velika primanja koja su na taj način ostvarili za njih znače i veliku obvezu. Prava na pogreške ovdje gotovo da i nema, no nitko od njih se zbog toga ne buni. Ne zovu ih uostalom mladim lavovima bez razloga.
Krešimir Raguž;Mila Batinica
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....