Osiromašeni uran

Osiromašeni uran (ili: uranij) nusproizvod je obogaćivanja urana radi uporabe u nuklearnim centralama ili atomskim bombama. U prirodi uran sadrži oko 0,7 posto radioaktivnijeg izotopa U235, a ostalo je U238.

Obogaćivanje je preraspodjela U235 u gorivo, a preostaje osiromašeni uran gdje je U235 manje nego u prirodi. Može se koristiti u neke civilne svrhe (npr. kao balast), a i u vojne, pa se rabi u legurama za protuoklopno streljivo, kao mnogo jeftiniji od svog konkurenta tungstena (volframova minerala). Budući da je za dvije trećine gušći od olova, izaziva manji aerodinamički otpor i dublje prodire zbog većeg pritiska na točki udara.

Talište mu je iznad 3000 Celzijevih stupnjeva, gotovo kao i volframu, ali je piroforan, pa se pri prodiranju u oklop tali i isparava na toj temperaturi, pojačavajući eksplozivni učinak. Sjedinjene Države su tajile i saveznicama, ali su znale da je radioaktivan, što se potvrdilo u Zaljevskom ratu 1990., pa su njihovi vojnici u Somaliji 1993 rabili zaštitnu odjeću - kombinezone, naočale, maske i rukavice - ne riskirajući ni minimalnu izloženost tijela.

Priznale su štetnost tek pošto su je utvrdili stručnjaci Ujedinjenih naroda 2001. “Balkanskim sindromom” su nazvane posljedice NATO-ova korištenja streljiva s osiromašenim uranom u postjugoslavenskim ratovima (najčešće Hodkinov linfom). Tužilaštvo Haaškog sudišta već osam godina razmatra treba li uporabu osiromašena urana smatrati ratnim zločinom.