Pula je takoreći urbano-politička sfinga 20. stoljeća. Kada u nju uđe došljak kako bi potražio neku ulicu, kuću ili stan na njezinu katu, vrlo je vjerojatno da će se izgubiti. Prolaznik će mu, naime, na upit o talijanskom nazivu ulice, odgovoriti slijeganjem ramena. Ako je pak kuća s početka stoljeća, saznat će da su se katovi brojali od prizemlja ili razizemlja.
No, objekti su jedan problem, a ljudi još veći, kao i drugdje. Dovoljno se samo osvrnuti na novu knjigu našeg glasovitog novo-povjesničara Miroslava Bertoše (r. 1938). Ona je nekakav "gazofilacij" toga grada na vrhu istarskog poluootoka, "gazofilacij" iz toliko osobnog kuta - "Prizori i memorabilije o staroj Puli, 1947 - 1957", veli podnaslov - da je sam pisac time pretjerano opterećen.
Naime, riječ je o sabranim feljtonskim tekstovima koji su prvobitno izlazili tjednim ritmom u "Glasu Istre" te se tek iz knjige "Kruh, mašta & mast" vidi do koje je mjere autor želio naglasiti beznačajnost svojih zapisa, odnosno sitnice svakodnevice kao njihovo žarište.
Kao da podcjenjuje vlastiti intelektualni status pa stoga i ovu svoju ja-povijest (ego-histoire) ili intelektualnu biografiju, pisac svoju ispriku zbog toga i takvoga pisanja nepotrebno i odveć ponavlja.
To je i jedino što mi smeta tijekom čitanja ovih finih i fino ispisanih memorabilija povjesničara kojemu nije trebalo drugo da nam da, primjerice, djelo "Zlikovci i prognanici: Socijalno razbojništvo u Istri u XVII. i XVIII. stoljeću" (1989), pa da njegova ja-povijest bude dovoljno teška bez ijedne ispričnice.
O Febvreu i "školi Annales" u Hrvatskoj već se odavno ne može govoriti bez Bertoše. Od sada pa do nekog sve bližeg leksikona Pule neće se moći govoriti niti o poslijeratnoj Puli bez Bertošinih osobnih sjećanja.
Njegov je "Kruh" doista "prostorija u kojoj se čuvaju stvari od velike vrijednosti; spremište blaga, riznica", a ujedno i "leksičko blago", kako rječnici tumače gazofilacij. Od naslova Bertošine knjige Pula se ukazuje kao talionica sfecifičnog koinea koji izrasta na međi talijansko-venetskog i hrvatskog, a koju su starosjedioci poslije Drugog svjetskog rata isticali frazom "ne ražumin po krvacki".
Zato je i naslov knjige inačica prijevoda talijanskog filma "Kruh, ljubav i mašta", koji pisac donosi rijetkim darom da prenese jedan dijalog koji se vodio, zapravo, pola stoljeća prije nego što ga je zapisao i njime fiksirao prostoriju, odnosno stranice svoje književno-povijesne ispovijedi.
Iz Bertošine knjige još jednom, a nakon "Bjegunaca" Ivana Paulette, iskače sudbina podijeljene Pule. Naime, sudbina egzodusa i podijeljenosti djece na tako reći talijansku i hrvatsku mulariju. "Zatajili su nam i namjere svojih obitelji da 'optiraju' i napuste Pulu i novu državu", kaže pisac i preskače osjećaj izdanosti svojeg pulskog naraštaja. Diskretno upozoravajući na paralelne svjetove u jednom tada rijetko naseljenom gradu, Bertoša naglašava nedokučivost cjelovite povijesti.
"Svjedočanstva koja su kasnije objavili otkrivaju svijet koji nismo poznavali, svijet koji su naši prijatelji u igri i sudruzi u školskim klupama prešutjeli i držali u svojoj nutrini", dodaje pisac i izlažući vlastitu nutrinu pripadnika hrvatske mladeži ili omladinca pokazuje kako nova povijest ima svoj itekako relevantan udio u ja-povijesti.
Slaganjem mozaika ne samo od kamenčića Arene, nego i od špekula-pikula, lopti-krpenjača, mitinga, parada, posebice od uvjetovanog titoističkog refleksa - prvo predavanje o političkoj situaciji, onda nakon diskusije točkice za brašno ili mast - Bertoša od malih stvari ispisuje memorabilije koje se tiču i nas koji s Pulom ili Istrom nemamo prevelike veze.
Željko Ivanjek
No, objekti su jedan problem, a ljudi još veći, kao i drugdje. Dovoljno se samo osvrnuti na novu knjigu našeg glasovitog novo-povjesničara Miroslava Bertoše (r. 1938). Ona je nekakav "gazofilacij" toga grada na vrhu istarskog poluootoka, "gazofilacij" iz toliko osobnog kuta - "Prizori i memorabilije o staroj Puli, 1947 - 1957", veli podnaslov - da je sam pisac time pretjerano opterećen.
Naime, riječ je o sabranim feljtonskim tekstovima koji su prvobitno izlazili tjednim ritmom u "Glasu Istre" te se tek iz knjige "Kruh, mašta & mast" vidi do koje je mjere autor želio naglasiti beznačajnost svojih zapisa, odnosno sitnice svakodnevice kao njihovo žarište.
Kao da podcjenjuje vlastiti intelektualni status pa stoga i ovu svoju ja-povijest (ego-histoire) ili intelektualnu biografiju, pisac svoju ispriku zbog toga i takvoga pisanja nepotrebno i odveć ponavlja.
To je i jedino što mi smeta tijekom čitanja ovih finih i fino ispisanih memorabilija povjesničara kojemu nije trebalo drugo da nam da, primjerice, djelo "Zlikovci i prognanici: Socijalno razbojništvo u Istri u XVII. i XVIII. stoljeću" (1989), pa da njegova ja-povijest bude dovoljno teška bez ijedne ispričnice.
O Febvreu i "školi Annales" u Hrvatskoj već se odavno ne može govoriti bez Bertoše. Od sada pa do nekog sve bližeg leksikona Pule neće se moći govoriti niti o poslijeratnoj Puli bez Bertošinih osobnih sjećanja.
Njegov je "Kruh" doista "prostorija u kojoj se čuvaju stvari od velike vrijednosti; spremište blaga, riznica", a ujedno i "leksičko blago", kako rječnici tumače gazofilacij. Od naslova Bertošine knjige Pula se ukazuje kao talionica sfecifičnog koinea koji izrasta na međi talijansko-venetskog i hrvatskog, a koju su starosjedioci poslije Drugog svjetskog rata isticali frazom "ne ražumin po krvacki".
Zato je i naslov knjige inačica prijevoda talijanskog filma "Kruh, ljubav i mašta", koji pisac donosi rijetkim darom da prenese jedan dijalog koji se vodio, zapravo, pola stoljeća prije nego što ga je zapisao i njime fiksirao prostoriju, odnosno stranice svoje književno-povijesne ispovijedi.
Iz Bertošine knjige još jednom, a nakon "Bjegunaca" Ivana Paulette, iskače sudbina podijeljene Pule. Naime, sudbina egzodusa i podijeljenosti djece na tako reći talijansku i hrvatsku mulariju. "Zatajili su nam i namjere svojih obitelji da 'optiraju' i napuste Pulu i novu državu", kaže pisac i preskače osjećaj izdanosti svojeg pulskog naraštaja. Diskretno upozoravajući na paralelne svjetove u jednom tada rijetko naseljenom gradu, Bertoša naglašava nedokučivost cjelovite povijesti.
"Svjedočanstva koja su kasnije objavili otkrivaju svijet koji nismo poznavali, svijet koji su naši prijatelji u igri i sudruzi u školskim klupama prešutjeli i držali u svojoj nutrini", dodaje pisac i izlažući vlastitu nutrinu pripadnika hrvatske mladeži ili omladinca pokazuje kako nova povijest ima svoj itekako relevantan udio u ja-povijesti.
Slaganjem mozaika ne samo od kamenčića Arene, nego i od špekula-pikula, lopti-krpenjača, mitinga, parada, posebice od uvjetovanog titoističkog refleksa - prvo predavanje o političkoj situaciji, onda nakon diskusije točkice za brašno ili mast - Bertoša od malih stvari ispisuje memorabilije koje se tiču i nas koji s Pulom ili Istrom nemamo prevelike veze.
| Miroslav Bertoša: Kruh, mašta & mast; Izdavač Durieux; Stranica 160, meki uvez; Cijena 160 kn |
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....