Pad na sunčanoj strani Alpa

Mnogi proroci svake vrste izlazili su ili još izlaze pred ovaj lakovjerni narod i svi su, poput Baracka Obame, imali “svoj san” i svi su obećavali: “Yes, I can!” I u politici i u gospodarstvu i u sportu, specijalno u nogometu i gotovo svi su se nasukali na neki podvodni greben i u njihove vizije bi počela nadirati voda.



Svaka od tih velikih ideja imala je svoju “Ahilovu petu”, slabu točku, crnu rupu! I svi su na kraju priče morali priznati: “No, I can’t”. Ne ide, ne mogu. Neki su ustrajali u svojim vizijama i spiskali milijune eura na njezino podupiranje i renoviranje, neki su rezignirano odustajali. Poput Ive Sanadera, koji bježeći “požarnim stepenicama”, pokušava hrvatsku javnost uvjeriti da je to bio zapravo “wake up call”. Buđenje...



U grupi “No, I can’t” u prvom redu nije samo doktor Ivo, mnoge vizije su slijepe i neostvarive. Kako drukčije objasniti utopizam Vlatka Markovića u Cardiffu, da jedna nevažna i vječito nadrkana balkanska državica, Europi ispred nosa otme kontinentalno nogometno prvenstvo, koje domaćinu donosi najmanje 500,000.000 eura čistog profita. A Vlatko, makar u senatorskim godinama, naivno je povjerovao da Europa neće odoljeti njegovom šarmu. No, “širok osmijeh i zlatan zub” je završio utakmicu s čistom nulom, a glavni lobist Ivo Sanader je glavom bez obzira pobjegao iz Cardiffa. Dok je Vlatko Marković spavao snom pravednika, jedan istočnoeuropski nogometni gangster je u četiri ujutro znao na koja vrata mora pokucati.

Nije imao Eduarda



“No, I can’t” sve više se osjeća i u riječima Slavena Bilića glede plasmana na Svjetsko prvenstvo. Ishlapio je njegov optimizam, on je danas samo deklarativne prirode, nacionalna momčad bez Nike Kovača i Eduarda da Silve nije ni približno jaka i kompaktna kao nekad. Makar je Darijo Srna ukrajinski čovjek godine, makar se niotkud “ukazao” Ivica Križanac, a Danijel Pranjić je izrastao u nogometnog diva. Sve su to sporedne stvari, pravi razlog za Bilićevu depresiju je Eduardo da Silva, Šuker našeg doba, koji, unatoč našim nadanjima, neće biti spreman za utakmice odluke. Ili neće biti u negdašnjoj formi. Ali, Bilićev “ne mogu” ima i pozadinu u našem bolesnom mentalitetu, koji od njega želi stvoriti profitera i prikazati ga kao pohlepnog čovjeka, u ljubomori koja mu ne može oprostiti popularnost kod običnog puka, a da o “stručnim” procjenama njegovih gafova iz usta najobičnijih amatera i ne govorim.

Iako hajdukovac, Sanader je bio u bazi mnogih Dinamovih uspjeha, kaže Mamić

Svoj “No, I can’t” ima i Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik s 8 milijardi kuna u džepu. Njegov smrtni grijeh je maksimirski stadion, već godinama mu to pitanje lebdi nad glavom, ali, bojim se da ni u ovom mandatu, prije nego što postane predsjednik “nečega”, taj problem neće skinuti s dnevnog reda. Maksimirski stadion će još dugo ostati ružni ožiljak na licu grada Zagreba, predmet polemika, rasprava i referenduma i mnogi od nas će svoje zadnje utakmice odgledati u toj odurno prljavoj “štali”. Zajedno s Milanom Bandićem, koji sad barem ima izgovor za “No I can’t”. Kriza je, nema se...



Sve su vizije doživjele “Goodbye dream”, sve su popadale u ponor, izazivajući gnjev naroda. Samo dvojica ljudi u ovoj državi i dalje se drže filozofije Baracka Obame, samo Zdravko Mamić i Igor Štimac u svom ludom optimizmu govore: “Yes, I can!” Mamić ima tajno oružje u vidu 60,000.000 eura na računu i nada se da će uz pomoć novca, vlastite drskosti i BBB-a, čiji “cigane, marš iz svetinje” sve tiše zvoni, osloboditi klub okova kontinuiranih europskih poraza. Njegovo tajno oružje, njegov Lamza je Mario Mandžukić, kojemu je naredio da se zakune u vjernost Dinamu, da se smješka kad razgovara s mrskim novinarima, da uklizava na treninzima kao početnik i da se odrekne velikog novca. Na drugoj strani, 400 kilometara južnije, Igor Štimac čeka blagoslov velikog šefa za svoj “Yes, I can”. Nema više čovjeka koji je štopao njegovu ambiciju (Sanader) i uopće ne sumnjam da će se Štimac razmahati. Ako Kerum to želi.



Ivo Sanader nije, poput Ćire Blaževića, Otta Barića, Line Červara ili Ante Kostelića, koji su bili penicilin za Slovence. On nije uspio pobijediti naše sjeverne susjede, Ivo Sanader je “pao” upravo na sunčanoj strani Alpa. Nije imao “Eduarda”, jednog od najvećih Hrvata novog doba. Poginuo je od slovenske ruke, makar je jedan od njihovih najvećih skijaša Rok Petrovič bio Hrvat, a najveći nogometni trener Srečko Katanec je također hrvatskih korijena. I znate što bi Slovenci bili da su imali Janicu Kostelić? Hrvati!



Na vijest o Sanaderovom odlasku, Dinamov izvršni dopredsjednik se šokirao “kao kad mu je umro otac”.

Povratak prvoj ljubavi



- Iako hajdukovac, bio je u bazi mnogih Dinamovih uspjeha, bio je sponzor cijelog hrvatskog sporta. Nitko kao on - rekao je Mamić, koji je izuzetno bio vezan za Sanadera. Naime, kad je umro Sanaderov otac, Mamić je donio vijenac od plavog cvijeća i u trenutku emocionalne potištenosti želio se baciti u raku, jer ga je to podsjetilo na smrt vlastitog oca. U posljednji čas ga je za ruku uhvatio tadašnji trener Ivanković...



Ne znam hoće li Mamićev “Yes I can” ostati mrtvo slovo na papiru ili će Dinamo napokon probiti europski zid? Možda! Ali, znam da je na čelu države gospođa, koja je svoj uspon počela 1998. godine u Plavom salonu maksimirskog stadiona, kao član Predsjedništva NK Croatia, kamo su je doveli Zlatko Canjuga i šarmer svih šarmera Ćiro Blažević. I znam da je njezin najveći životni rezultat prvo mjesto sa ženskim nogometnim klubom Maksimir, čija je predsjednica bila... A Sanader? Ostavio je Hajduk u financijskom plusu, ali na drugom mjestu, s vrlo slabom perspektivom da prekine Dinamovu i Mamićevu dominaciju. Ali je, poput dinamovca Tuđmana, vratio Hajdukove dugove i doveo jake ljude na Poljud. I što bi sad mogao raditi? Vratiti se prvoj ljubavi, sportskom novinarstvu. Čuo sam da nije bio loš...

Marković želi da Bilića naslijedi Kovač U razgovoru s predsjednikom nogometnog saveza Vlatkom Markovićem, dotaknuli smo se i pitanja idućeg izbornika, budući da je Slaven Bilić najavio odlazak 2010. godine, bez obzira na konačni ishod. Opipavao sam predsjednikov puls, znam da je u dva navrata želio dovesti stranog izbornika, ali, danas je i on pobornik ideje - domaće je domaće! - Na našoj trenerskoj akademiji, koja spada među sedam najcjenjenijih u Europi, studiraju mnogi naši slavni nogometaši. Između njih ćemo odabrati budućeg izbornika... Vlatko Marković je na kraju razgovora, istina stidljivo, napomenuo kako bi na toj poziciji najradije vidio Niku Kovača. Najvećeg kapetana hrvatske reprezentacije nakon Zvone Bobana. - On je vrlo pozitivna osoba, dugo je bio lider svlačionice, ova generacija igrača ga vrlo poštuje. Uvjeren sam da bi njegov izbor bio pun pogodak - rekao je Vlatko Marković, kojemu je jasno da izbornika Slavena Bilića neće moći zadržati, budući da on želi biti trener u jakom europskom klubu.

Ostali smo samo Gascoigne i ja Niko Kranjčar se odmara u Dalmaciji i osluškuje vijesti iz Portsmoutha. Na moru će ostati do četvrtka, kada se mora javiti na prvu prozivku na Fratton park, gdje još uvijek vlada pravi kaos. Ne zna se je li novi vlasnik preuzeo vlast, što će biti s trenerom, pa Peterom Crouchom. No, nas je više zanimalo kako je tata Cico? - Odlično - kratko je odgovorio Niko, ne upuštajući se u dodatna objašnjenja. Cico Kranjčar “špancira” po Beču. Zanijekao je ovisnost o alkoholu, čeka novi posao. Dakle, ostali smo samo Paul Gascoigne i ja! Posljednji štovatelji “tečnosti iz Aberdeena”. I dok je doktor Stephen Pardew ocijenio da je Gascoigne “u gorem stanju nego što je bio George Best nekoliko mjeseci prije smrti” i da će umrijeti najkasnije za godinu dana, moj slučaj je složeniji. Ako Dinamo prođe 4. pretkolo i uđe u Ligu prvaka, to bi mi moglo produljiti život. U tom slučaju možda bih doživio i 2012. godinu, da sa Žarkom Susićem, svjetskim novinarskim rekorderom, odem na oproštajne Olimpijske igre u London. Njemu bi to bile 17. igre i imao bi 98 godina...

‘Zašto ne igra Vukojević?’ Je li Slaven Bilić shvatio da je Ivan Jurić bio pogreška? Ako nije on, “opomenuo” ga je sam Jurić u intervjuu Branku Stipkoviću, priznavši da “nije igrač za reprezentaciju”. I kad mu je kapetan Robert Kovač zamjerio na iskrenosti, srušila se atmosfera u svlačionici i unatoč poklon-paketima ukrajinskog golmana Pjatova, jedva smo izvukli živu glavu. Vlatko Marković je otkrio da ga je u poluvremenu utakmice šef ukrajinskog Saveza Grigorij Surkis pitao: “Zašto ne igra Vukojević? Pa on vam je najbolji igrač!” Navodno je i Slaven Bilić, nakon utakmice, u krugu intimnih prijatelja priznao: - Zajeb’o sam! Bez obzira što se posuo pepelom po glavi, ostao je bez dva možda i najvažnija boda. I baš nas zanima kako će izgledati lista putnika za Minsk?

Tomislav Židak