Društvo za istraživanje popularne kulture Zagreb u suradnji s Tvornicom kulture, a u povodu velike turneje pionira punka na Balkanu - ljubljanske grupe Pankrti, organizira veliki povratnički koncert u zagrebačkoj Tvornici kulture 15. prosinca 2007., a na njemu će, uz domaće goste, nastupiti nitko drugi do legendarni gitarist Patti Smith Group, Ivan Kral iz New Yorka.
Svi oni koji prate rock glazbu, sjećaju se Krala kao gitarista i skladatelja na jednoj od ponajboljih rock ploča svih vremena, "Horses", koju su 1976. objavili Patti Smith i njezina prateća grupa. Nakon Zagreba, ovaj će koncertni projekt tijekom prosinca biti predstavljen u Rijeci, Ljubljani, Novom Sadu, Beogradu, Dubrovniku i Osijeku. Očekuje se golem interes kako medija, tako i publike za nastup koji neki kritičari već proglašavaju koncertom godine. Podsjećamo, Pankrti su prva punk grupa u bivšoj SFRJ i na Balkanu, a svojim prvim znamenitim nastupom u Zagrebu prije 30 godina, 1977. u dvorani Studenskog centra zajedno s izložbom stripa danas svjetski poznatoga Mirka Ilića, utjecali su na sve zagrebačke punkere i autore novog vala.
Nadaleko je poznat stih ponajboljega hrvatskog novovalnog autora Đonija Štulića "Brijem bradu brkove da ličim na Pankrte", kojim je odao počast utjecajnim Ljubljančanima. Ove se godine slavi 30 godina od početka punka kao ne samo relevantnoga glazbenog, nego i sociološkog i kulturološkog pokreta koji je donio povijesne, temeljite i dugoročne promjene na svjetskoj rock i glazbenoj sceni. Tim povodom pioniri svjetskoga punka, Sex Pistols, kreću na svjetsku turneju, a brojni značajni kritičari i sociolozi rocka izdali su relevantna izdanja, knjige i publikacije o punku i njegovim najvažnijim predstavnicima. U Londonu je, pak, ljetos otvorena velika izložba "Panic attack" o najboljim punk autorima likovne scene i dizajna toga vremena.
Ono što je izuzetno važno, a notorna je činjenica, jest da se u korak sa svjetskim zbivanjima na tadašnjoj domaćoj punk sceni u isto vrijeme 1977. javljaju prvi pravi i originalni punk bendovi poput Termita, Parafa i Pankrta, koji su zajedno s mlađim snagama činili, prema mišljenju brojnih britanskih i američkih rock kritičara, najbolju punk i novovalnu scenu istočno od Engleske. Prvi na Balkanu bili su upravo ljubljanski Pankrti koji su utjecali na sve ostale.
Budući da je sve ostalo legenda o kojoj sve čak i vrapci znaju, pokušao sam u jednom osobnijem tekstu dati pojašnjenje pet ključnih riječi koje, po mom osobnom mišljenju, više govore o temelju poetike i značenju punka i Pankrta nego stotine teoretskih objašnjavanja i citata. Te ključne riječi su: pivo, žene, nogomet, rock and roll i politika.
Još davnih dana, na samim počecima punk revolucije u SFRJ, zapio sam se nakon jednog njihova koncerta za šankom s Perom Lovšinom, pjevačem Pankrta. I, naravno, glavne teme od prvog susreta bile su: pivo, žene, nogomet, mjuza, politika. Baš tim redom. Malo me je žuljalo, da ne kažem pekla me savjest, što je mjuza tek na četvrtome mjestu, ali, eto, konačno sam našao tipa koji ima isti poredak stvari i to javno prizna.
Prvi put smo ušli, naravno, u raspravu sladokusaca, i to onu tipičnu: hladno, ali ne prehladno, bez pjene i/ili ipak malo, svijetlo, a ne tamno, prva dva skoro na eks za zagrijavanje i ispiranje usne šupljine, a onda treće lagano "cirkat za merak", i pogledom se traži tko će platiti četvrto i peto. Poslije se, dakako, ne broji. Peru je malo, ali samo malo, na samom početku, ubila "betonaža", tj. presijecanje šestog i sedmog pivkana s duplom lozom ili brendijem mirogojčekom, pa opet "jovo nanovo": poslije se pokazao izdržljivim momkom, nema što. Dobro smo se nas dva pivska brata razumjeli.
Jedino smo malo ugrizli jedan drugog u neizbježnoj raspravi koje je pivo bolje: Union ili Žuja, Laško ili osječko, nikšićko ili Karlovačko. Izbezumio sam ga pričom o plzenjskom pakiranom od litre. Petnaest godina poslije, 1992., u intervjuu za Nedjeljnu Dalmaciju (suradnja na koju sam ponosan jer sam u doba ratnog vihora pisao o (pop) kulturnim temama, što je bio presedan u tadašnjem medijskom hrvatskom prostoru, u probranom urbanom društvu s Jergovićem, Sabalićkom, Matošecom, Pogutzom, Baretićem) dočekao me poput lovca s rijetkim trofejom, s dvolitrenom kriglom prepunom piva, namignuo mi i nagnuo skoro na iskap. Mahnuo sam ispod stola fotografu koji je shvatio i odmah okinuo. Sve je poslije povijest: usred rata Perina velika fotka kako znojan i razdrljen ispija čudovišno veliku kriglu prepunu piva i pjene osvanula je na duplerici.
Rekli su mi: nemoj se zezati, mani se ćorava posla i ne idi onim luđacima na noge u Lubljanu s nekom prijateljicom, obožavateljicom ili, ne daj bože, curom. Oni Pankrti, ta rajska kopilad, maznut će ti je dok si rekao keks. Još ako je s Perom i Gregom onaj erotoman Mlakar, "gotov si, frajeru". Odmahnuo sam rukom s podsmijehom: Ma zašto da se bojim tog malog, zdepastog - istinabog, užasno simpa pjevača - koji furd skakuće, šutljivog kuštravog mršavca koji kao da je lavluzer iz nekog francuskog filma i još, uz to, tipa koji nema pametnija posla već drži govore na Lajbahovim koncertima.
I tako ja povedem dvije prijateljice, sestre i okorjele pankerice u duši, na povratnički koncert Sex Pistols u Tivoliju 1996. gdje su predgrupa bili Pero i družina. Ne bih sad o detaljima u back stageu jer je konkurencija hiper libidaša i erotomana bila zastrašujuća: seksualni pistoljerosi Jones i Lydon, nekoliko frikova i žurnalista, desetak grupies, Pankrti i mi. Pero je, naravno, na svom terenu dokazao da se otrov čuva u malim bočicama. Nakon što je pripit pobrao telefone, šarmirao neke klinke, poljubio jednu damu, s mlađom je sestrom otišao u lajbahovsku noć. Nisam mogao vjerovati. A starija se, pak, zaljubila u Gregu, razmijenila s njim adresu i dugi niz godina razmjenjivala pisma puna intelekta, filozofije smisla života i očaja.
Danas mi Grega Tomc mejlom druka za Barcelonu i Liverpool, na što mu ja provokativno odgovaram o drugom zlatnom dobu Manchestera i treneru svih trenera Sir Fergusonu. No, godinama su me, još tijekom jugo lige 70-ih i 80-ih, Grega i Pero gnjavili da Olimpija nije za bacanje, da im fali samo ono nešto (a znam da su mislili na veze u nogometnom jugo podzemlju) pa da budu među prva dva u tada stvarno jakoj jugo-ligi. Odbrusio sam da nemaju šanse s tih nekoliko imena koja se ipak mogu nabrojiti na prste jedne ruke, od kojih samo Oblaku priznajem klasu jer je tip ispred vremena trčao kao nijedan Slaven dotad, onako njemački.
Ali Dinamo, Zvezda, Hajduk i Partizan doista su imali i tradiciju i talente i rezultate. O imenima poput Šurjaka, Žungula, Pižona i Džajića, Vukotića, Kranjčara i Zajeca da ne govorim. Preporučim pobjedonosno da se drže skijanja i zadivim ih poznavanjem ne samo Križaja, Roka Petroviča, Strela, Svetove i ostalih, nego i mojih ljubimaca skakača Norčića i drugova. Sto godina kasnije u nekom novom filmu, u novim samostalnim državama, komentiramo Grega i ja mejlom čudesne rezultate Janice i Ivice Kostelića.
Nikako nije mogao shvatiti kako u deželi s dva brda i bez tradicije, s tatom trenerom rukometaša, drmaju svjetskim skijanjem. Uzvratio sam da je za me kranjska nogometna vrsta čudo: s deset šljakera i vrsnim Zahovičem dobro igraju u europskim i svjetskim tekmama, taktikom, trkom i racijom i baš naiđoše na nas za ulazak na smotru najboljih. Pršo je zabio, a ja od Grege dobio okladu: dvije buteljke vrhunskog goriškog.
U intervjuu za moju knjigu "Moj život je novi val" (Fraktura, Zagreb, 2004.) Grega Tomc mi je otvoreno nabrojio njemu najzanimljivija imena u povijesti rocka. Premda me je pogađao "u sridu", namjerno sam, da bih malo kontrirao i provocirao ga, uzvraćao udarce s dovoljno jakim imenima iz žanra kojih je u ovih 50 i kusur godina doista bilo. Tako on kaže da je stožer i svjetionik Dylan, a ja, premda klimajući glavom, uzviknem Hendrix. On Roxy Music, a ja Kraftwerk. On Lou Reed, a ja Iggy Pop.
On King Krimson, a ja Springsteen. On Bowie, a ja Tom Waits. Onda je prešao na savršene sounde po dekadama. On Dylana iz folk faze, a ja Captaina Beefhearta, Grega Pistols, a ja Ramones i/ili Clash, on Motorhead, a ja MC 5. Pa na JMC ja udarih Husker du i/ili The Cramps dok sam mu Radioheadu suprotstavio Nirvanu, a The White Stripes jednostavno Strokes. Uh, kakve sličnosti razlika, ali i razlike sličnosti!
Nakon odlične svirke u osječkoj Barutani, ako se ne varam 1984., na promociji Rdečeg albuma nalazim Peru i društvo, naravno, za šankom i Pero mi daje, čini mi se, dvadesetak brojeva poznatoga beogradskog časopisa Književna reč, posvećenog potpuno njima i njihovim tekstovima, da ih kao prodajem po Slavoniji, pa ću kao novac dati kada se drugi put budemo vidjeli...
Budući da su Pankrti poznati po najpolitičnijim, najoštrijim i najkritičnijim tekstovima u rocku na Balkanu i ovom dijelu Europe ikada, zbog kojih su njihove ploče bile oporezovane, nastupi suptilno kontrolirani od tadašnje socijalističke vlasti, a oni - prema njihovu vlastitom priznanju u jednom intervjuu koji sam s njima vodio 2004.godine - i doslovce praćeni od tajnih službi tadašnje jugo zajednice, to je tada doista imalo određenu težinu svojevrsne "političke akcije".
Osjećao sam se jako važan, kao neki Trocki ili Bakunjin na zadatku za našu zajedničku stvar. No, naravno, više sam ih podijelio, nego prodao, a one koje sam i prodao, pare sam odmah s onim kojem sam prodao potrošio na pivo i vodku jer, rascendrali smo se nad našim weltschmerzom... I tako Pero pare nikad nije dobio...
Radio sam s mnogima ali najbolji je Iggy Pop
• U ranim sedamdesetima bili ste član opskurne rock grupe Luger?
- Pa da, Luger je bio prvi bend koji sam osnovao nakon dolaska u New York. Često smo svirali kao predgrupa slavnim pretečama punka, grupi New York Dolls. Često smo dijelili scenu s poznatom grupom Kiss te s Bitch koji su poslije postali legendarni Ramonesi.
• No, vaša karijera datira mnogo prije vašeg dolaska u New York. Još ste u Čehoslovačkoj šezdesetih godina kao tinejdžer bili zvijezda čiji je bend Saze 1966. imao hit 'Pierot'?
- Hm, da, bilo je doista teško za jednog tinejdžera napustiti rodnu zemlju, Čehoslovačku, s pjesmom među Top 10 na Hit paradi. Moj prvi bend Saze - što na engleskom znači Soot - realizirao je taj hit vrlo mirno i lako, valjda zato što se nismo morali natjecati s Beatlesima i Stonsima.
• Potječete iz obitelji sa solidnom klasičnom glazbenom naobrazbom. Vaša je majka svirala klasičnu glazbu.
- Da, moje je djetinjstvo prepuno sjećanja na izvođenje klasičnih majstora poput Chopina i Mozarta. Moji su me vodili na privatne satove klavira od sedme do 12. godine.
• Negdje sam našao podatak da je vaš ujak svirao čelo i saksofon u nacističkom koncentracijskom logoru tijekom Drugoga svjetskog rata?
- Da, zamislite, nacisti su naredili mom ujaku, glazbeniku, da zabavlja zatvorenike u nacističkom logoru Buchenwald gdje je bio zatvoren. Koje li ironije. On je također sjajno svirao klarinet, violinu i violu u Moravijskoj opernoj kući i s različitim big bendovima. Glazba nam je u krvi, kao neka vrsta obiteljske tradicije.
• Vaša obitelj napustila je Čehoslovačku famozne 1968., pretpostavljam zbog poznate ruske okupacije Praga. Sjećate li se tih dana?
- Naravno. Otac i majka su radili kao prevoditelji za češku vladu u Ujedinjenim narodima u New Yorku još od 1964. godine. Moj brat i ja imali smo zabranu izlaska iz zemlje tako da se obitelj nije mogla u to vrijeme okupiti u New Yorku. Onda smo ipak dobili dopuštenje da ih na jedan mjesec posjetimo. Nakon našeg dolaska otac je odlučio da ostanemo tamo i pokušamo završiti studij na američkom sveučilištu. Te 1968. moj prehrabri otac govorio je u UN-u protiv intervencije Varšavskog pakta. Nakon toga nas je Komunistička partija Čehoslovačke proglasila neprijateljima i oduzela nam cijelo imanje i sve vlasništvo, tako da smo izgubili sve, kao i mnogi drugi.
• Kako ste se osjećali kao tinejdžer nakon dolaska iz sivog socijalizma u New York?
- Nekoliko stvari me tada kao 16-godišnjaka doista udarilo poput šarolikih boja koje su me odasvud napadale. Sjećam se svog šoka zbog golemih nebodera, velikih autocesta, osjećaja slobode, velike količine hrane dostupne svugdje okolo i ljudi svih rasa... Fantastično.
Lenny Kaye, Jay Daugherty, Patti Smith, Ivan Kral
• Bili ste član originalne postave Patti Smith Group koja je iznjedrila svoj prvijenac 'Horses' koji je za mene osobno, ali i za cijelu moju generaciju, jedan od najboljih rock albuma svih vremena.
- Ta je ploča za mene i dandanas posebna, kao niti jedna rock ploča prije i poslije toga. Osjećao sam tada, dok smo snimali, da se rađa nešto posebno.
• Kakvo je vaše mišljenje o doista osebujnoj i velikoj pop-umjetnici Patti Smith?
- Patti je tako originalna da sam ja odmah napustio grupu Blondie kako bih se pridružio njezinu bendu. Nitko na takav način i s takvim intenzitetom dotad, a mislim i poslije, nije kombinirao poeziju i glazbu. Još i danas obožavam gledati njezine nastupe sa sinom Jacksonom koji je odličan gitarist. Pridružio sam im se na sceni nedavno, na njezin rođendan, i osjećao sam se kao u stara dobra vremena. Tih 30 godina nestalo je te noći kao rukom odneseno.
• John Cale? Iggy Pop? Što o njima mislite?
- Iggy je najbolji izvođač s kojim sam radio na sceni u svojoj dugoj karijeri. To je jedna od mojih najboljih suradnji. Poslije nedavnog nastupa njegovih Stooges u Detroitu govorio je o svom uzbuđenju zbog svirke koja slijedi u istočnoj Europi. S Johnom Caleom sam radio i pisao za njegov novi album. Nas dvojica smo ranih 80-ih formirali bend s Chrisom Speddingom i Jay Dee Daughteryjem, ali to se nikad nije do kraja realiziralo.
• Danas radite kao glazbeni producent. Kakva su vaša iskustva?
- Mnogo je glazbenih talenata svugdje po svijetu. Gotovo više volim producirati, nego pisati pjesme. Obožavam raditi ono što mi je zanimljivo i novo iskustvo. Zato sam i prihvatio ovu ponudu odličnih ljudi i glazbenika Pankrta. Želim vidjeti Sloveniju i Hrvatsku te općenito Balkan. To je uzbudljivo. Nikad prije nisam ovdje bio jer nam češke vlasti nisu dopuštale putovanja. No, moji su roditelji u Hrvatskoj proveli medeni mjesec.
• Kako je uopće došlo do toga da surađujete s Pankrtima na ovoj njihovoj povratničkoj turneji?
- Moj veliki prijatelj i odličan glazbenik Chris Eckman iz grupe Walkaboats preselio se iz Seattlea u Ljubljanu i nedavno me nazvao i pitao bih li htio svirati na kraćoj turneji s njima. Preslušao sam njihove stvari i jako su mi se svidjele. Radujem se što ću se popeti s njima na binu. Oni su istinski odličan punk/rock band. Jedva čeka da vidim i prekrasne krajolike zemalja bivše Jugoslavije, posebno Hrvatske. Istinski se radujem.
Branko Kostelnik
Svi oni koji prate rock glazbu, sjećaju se Krala kao gitarista i skladatelja na jednoj od ponajboljih rock ploča svih vremena, "Horses", koju su 1976. objavili Patti Smith i njezina prateća grupa. Nakon Zagreba, ovaj će koncertni projekt tijekom prosinca biti predstavljen u Rijeci, Ljubljani, Novom Sadu, Beogradu, Dubrovniku i Osijeku. Očekuje se golem interes kako medija, tako i publike za nastup koji neki kritičari već proglašavaju koncertom godine. Podsjećamo, Pankrti su prva punk grupa u bivšoj SFRJ i na Balkanu, a svojim prvim znamenitim nastupom u Zagrebu prije 30 godina, 1977. u dvorani Studenskog centra zajedno s izložbom stripa danas svjetski poznatoga Mirka Ilića, utjecali su na sve zagrebačke punkere i autore novog vala.
Nadaleko je poznat stih ponajboljega hrvatskog novovalnog autora Đonija Štulića "Brijem bradu brkove da ličim na Pankrte", kojim je odao počast utjecajnim Ljubljančanima. Ove se godine slavi 30 godina od početka punka kao ne samo relevantnoga glazbenog, nego i sociološkog i kulturološkog pokreta koji je donio povijesne, temeljite i dugoročne promjene na svjetskoj rock i glazbenoj sceni. Tim povodom pioniri svjetskoga punka, Sex Pistols, kreću na svjetsku turneju, a brojni značajni kritičari i sociolozi rocka izdali su relevantna izdanja, knjige i publikacije o punku i njegovim najvažnijim predstavnicima. U Londonu je, pak, ljetos otvorena velika izložba "Panic attack" o najboljim punk autorima likovne scene i dizajna toga vremena.
Ono što je izuzetno važno, a notorna je činjenica, jest da se u korak sa svjetskim zbivanjima na tadašnjoj domaćoj punk sceni u isto vrijeme 1977. javljaju prvi pravi i originalni punk bendovi poput Termita, Parafa i Pankrta, koji su zajedno s mlađim snagama činili, prema mišljenju brojnih britanskih i američkih rock kritičara, najbolju punk i novovalnu scenu istočno od Engleske. Prvi na Balkanu bili su upravo ljubljanski Pankrti koji su utjecali na sve ostale.
Budući da je sve ostalo legenda o kojoj sve čak i vrapci znaju, pokušao sam u jednom osobnijem tekstu dati pojašnjenje pet ključnih riječi koje, po mom osobnom mišljenju, više govore o temelju poetike i značenju punka i Pankrta nego stotine teoretskih objašnjavanja i citata. Te ključne riječi su: pivo, žene, nogomet, rock and roll i politika.
Još davnih dana, na samim počecima punk revolucije u SFRJ, zapio sam se nakon jednog njihova koncerta za šankom s Perom Lovšinom, pjevačem Pankrta. I, naravno, glavne teme od prvog susreta bile su: pivo, žene, nogomet, mjuza, politika. Baš tim redom. Malo me je žuljalo, da ne kažem pekla me savjest, što je mjuza tek na četvrtome mjestu, ali, eto, konačno sam našao tipa koji ima isti poredak stvari i to javno prizna.
Prvi put smo ušli, naravno, u raspravu sladokusaca, i to onu tipičnu: hladno, ali ne prehladno, bez pjene i/ili ipak malo, svijetlo, a ne tamno, prva dva skoro na eks za zagrijavanje i ispiranje usne šupljine, a onda treće lagano "cirkat za merak", i pogledom se traži tko će platiti četvrto i peto. Poslije se, dakako, ne broji. Peru je malo, ali samo malo, na samom početku, ubila "betonaža", tj. presijecanje šestog i sedmog pivkana s duplom lozom ili brendijem mirogojčekom, pa opet "jovo nanovo": poslije se pokazao izdržljivim momkom, nema što. Dobro smo se nas dva pivska brata razumjeli.
Jedino smo malo ugrizli jedan drugog u neizbježnoj raspravi koje je pivo bolje: Union ili Žuja, Laško ili osječko, nikšićko ili Karlovačko. Izbezumio sam ga pričom o plzenjskom pakiranom od litre. Petnaest godina poslije, 1992., u intervjuu za Nedjeljnu Dalmaciju (suradnja na koju sam ponosan jer sam u doba ratnog vihora pisao o (pop) kulturnim temama, što je bio presedan u tadašnjem medijskom hrvatskom prostoru, u probranom urbanom društvu s Jergovićem, Sabalićkom, Matošecom, Pogutzom, Baretićem) dočekao me poput lovca s rijetkim trofejom, s dvolitrenom kriglom prepunom piva, namignuo mi i nagnuo skoro na iskap. Mahnuo sam ispod stola fotografu koji je shvatio i odmah okinuo. Sve je poslije povijest: usred rata Perina velika fotka kako znojan i razdrljen ispija čudovišno veliku kriglu prepunu piva i pjene osvanula je na duplerici.
Rekli su mi: nemoj se zezati, mani se ćorava posla i ne idi onim luđacima na noge u Lubljanu s nekom prijateljicom, obožavateljicom ili, ne daj bože, curom. Oni Pankrti, ta rajska kopilad, maznut će ti je dok si rekao keks. Još ako je s Perom i Gregom onaj erotoman Mlakar, "gotov si, frajeru". Odmahnuo sam rukom s podsmijehom: Ma zašto da se bojim tog malog, zdepastog - istinabog, užasno simpa pjevača - koji furd skakuće, šutljivog kuštravog mršavca koji kao da je lavluzer iz nekog francuskog filma i još, uz to, tipa koji nema pametnija posla već drži govore na Lajbahovim koncertima.
I tako ja povedem dvije prijateljice, sestre i okorjele pankerice u duši, na povratnički koncert Sex Pistols u Tivoliju 1996. gdje su predgrupa bili Pero i družina. Ne bih sad o detaljima u back stageu jer je konkurencija hiper libidaša i erotomana bila zastrašujuća: seksualni pistoljerosi Jones i Lydon, nekoliko frikova i žurnalista, desetak grupies, Pankrti i mi. Pero je, naravno, na svom terenu dokazao da se otrov čuva u malim bočicama. Nakon što je pripit pobrao telefone, šarmirao neke klinke, poljubio jednu damu, s mlađom je sestrom otišao u lajbahovsku noć. Nisam mogao vjerovati. A starija se, pak, zaljubila u Gregu, razmijenila s njim adresu i dugi niz godina razmjenjivala pisma puna intelekta, filozofije smisla života i očaja.
Danas mi Grega Tomc mejlom druka za Barcelonu i Liverpool, na što mu ja provokativno odgovaram o drugom zlatnom dobu Manchestera i treneru svih trenera Sir Fergusonu. No, godinama su me, još tijekom jugo lige 70-ih i 80-ih, Grega i Pero gnjavili da Olimpija nije za bacanje, da im fali samo ono nešto (a znam da su mislili na veze u nogometnom jugo podzemlju) pa da budu među prva dva u tada stvarno jakoj jugo-ligi. Odbrusio sam da nemaju šanse s tih nekoliko imena koja se ipak mogu nabrojiti na prste jedne ruke, od kojih samo Oblaku priznajem klasu jer je tip ispred vremena trčao kao nijedan Slaven dotad, onako njemački.
Ali Dinamo, Zvezda, Hajduk i Partizan doista su imali i tradiciju i talente i rezultate. O imenima poput Šurjaka, Žungula, Pižona i Džajića, Vukotića, Kranjčara i Zajeca da ne govorim. Preporučim pobjedonosno da se drže skijanja i zadivim ih poznavanjem ne samo Križaja, Roka Petroviča, Strela, Svetove i ostalih, nego i mojih ljubimaca skakača Norčića i drugova. Sto godina kasnije u nekom novom filmu, u novim samostalnim državama, komentiramo Grega i ja mejlom čudesne rezultate Janice i Ivice Kostelića.
Nikako nije mogao shvatiti kako u deželi s dva brda i bez tradicije, s tatom trenerom rukometaša, drmaju svjetskim skijanjem. Uzvratio sam da je za me kranjska nogometna vrsta čudo: s deset šljakera i vrsnim Zahovičem dobro igraju u europskim i svjetskim tekmama, taktikom, trkom i racijom i baš naiđoše na nas za ulazak na smotru najboljih. Pršo je zabio, a ja od Grege dobio okladu: dvije buteljke vrhunskog goriškog.
U intervjuu za moju knjigu "Moj život je novi val" (Fraktura, Zagreb, 2004.) Grega Tomc mi je otvoreno nabrojio njemu najzanimljivija imena u povijesti rocka. Premda me je pogađao "u sridu", namjerno sam, da bih malo kontrirao i provocirao ga, uzvraćao udarce s dovoljno jakim imenima iz žanra kojih je u ovih 50 i kusur godina doista bilo. Tako on kaže da je stožer i svjetionik Dylan, a ja, premda klimajući glavom, uzviknem Hendrix. On Roxy Music, a ja Kraftwerk. On Lou Reed, a ja Iggy Pop.
On King Krimson, a ja Springsteen. On Bowie, a ja Tom Waits. Onda je prešao na savršene sounde po dekadama. On Dylana iz folk faze, a ja Captaina Beefhearta, Grega Pistols, a ja Ramones i/ili Clash, on Motorhead, a ja MC 5. Pa na JMC ja udarih Husker du i/ili The Cramps dok sam mu Radioheadu suprotstavio Nirvanu, a The White Stripes jednostavno Strokes. Uh, kakve sličnosti razlika, ali i razlike sličnosti!
Nakon odlične svirke u osječkoj Barutani, ako se ne varam 1984., na promociji Rdečeg albuma nalazim Peru i društvo, naravno, za šankom i Pero mi daje, čini mi se, dvadesetak brojeva poznatoga beogradskog časopisa Književna reč, posvećenog potpuno njima i njihovim tekstovima, da ih kao prodajem po Slavoniji, pa ću kao novac dati kada se drugi put budemo vidjeli...
Budući da su Pankrti poznati po najpolitičnijim, najoštrijim i najkritičnijim tekstovima u rocku na Balkanu i ovom dijelu Europe ikada, zbog kojih su njihove ploče bile oporezovane, nastupi suptilno kontrolirani od tadašnje socijalističke vlasti, a oni - prema njihovu vlastitom priznanju u jednom intervjuu koji sam s njima vodio 2004.godine - i doslovce praćeni od tajnih službi tadašnje jugo zajednice, to je tada doista imalo određenu težinu svojevrsne "političke akcije".
Osjećao sam se jako važan, kao neki Trocki ili Bakunjin na zadatku za našu zajedničku stvar. No, naravno, više sam ih podijelio, nego prodao, a one koje sam i prodao, pare sam odmah s onim kojem sam prodao potrošio na pivo i vodku jer, rascendrali smo se nad našim weltschmerzom... I tako Pero pare nikad nije dobio...
Radio sam s mnogima ali najbolji je Iggy Pop
• U ranim sedamdesetima bili ste član opskurne rock grupe Luger?
- Pa da, Luger je bio prvi bend koji sam osnovao nakon dolaska u New York. Često smo svirali kao predgrupa slavnim pretečama punka, grupi New York Dolls. Često smo dijelili scenu s poznatom grupom Kiss te s Bitch koji su poslije postali legendarni Ramonesi.
• No, vaša karijera datira mnogo prije vašeg dolaska u New York. Još ste u Čehoslovačkoj šezdesetih godina kao tinejdžer bili zvijezda čiji je bend Saze 1966. imao hit 'Pierot'?
- Hm, da, bilo je doista teško za jednog tinejdžera napustiti rodnu zemlju, Čehoslovačku, s pjesmom među Top 10 na Hit paradi. Moj prvi bend Saze - što na engleskom znači Soot - realizirao je taj hit vrlo mirno i lako, valjda zato što se nismo morali natjecati s Beatlesima i Stonsima.
• Potječete iz obitelji sa solidnom klasičnom glazbenom naobrazbom. Vaša je majka svirala klasičnu glazbu.
- Da, moje je djetinjstvo prepuno sjećanja na izvođenje klasičnih majstora poput Chopina i Mozarta. Moji su me vodili na privatne satove klavira od sedme do 12. godine.
• Negdje sam našao podatak da je vaš ujak svirao čelo i saksofon u nacističkom koncentracijskom logoru tijekom Drugoga svjetskog rata?
- Da, zamislite, nacisti su naredili mom ujaku, glazbeniku, da zabavlja zatvorenike u nacističkom logoru Buchenwald gdje je bio zatvoren. Koje li ironije. On je također sjajno svirao klarinet, violinu i violu u Moravijskoj opernoj kući i s različitim big bendovima. Glazba nam je u krvi, kao neka vrsta obiteljske tradicije.
• Vaša obitelj napustila je Čehoslovačku famozne 1968., pretpostavljam zbog poznate ruske okupacije Praga. Sjećate li se tih dana?
- Naravno. Otac i majka su radili kao prevoditelji za češku vladu u Ujedinjenim narodima u New Yorku još od 1964. godine. Moj brat i ja imali smo zabranu izlaska iz zemlje tako da se obitelj nije mogla u to vrijeme okupiti u New Yorku. Onda smo ipak dobili dopuštenje da ih na jedan mjesec posjetimo. Nakon našeg dolaska otac je odlučio da ostanemo tamo i pokušamo završiti studij na američkom sveučilištu. Te 1968. moj prehrabri otac govorio je u UN-u protiv intervencije Varšavskog pakta. Nakon toga nas je Komunistička partija Čehoslovačke proglasila neprijateljima i oduzela nam cijelo imanje i sve vlasništvo, tako da smo izgubili sve, kao i mnogi drugi.
• Kako ste se osjećali kao tinejdžer nakon dolaska iz sivog socijalizma u New York?
- Nekoliko stvari me tada kao 16-godišnjaka doista udarilo poput šarolikih boja koje su me odasvud napadale. Sjećam se svog šoka zbog golemih nebodera, velikih autocesta, osjećaja slobode, velike količine hrane dostupne svugdje okolo i ljudi svih rasa... Fantastično.
Lenny Kaye, Jay Daugherty, Patti Smith, Ivan Kral
• Bili ste član originalne postave Patti Smith Group koja je iznjedrila svoj prvijenac 'Horses' koji je za mene osobno, ali i za cijelu moju generaciju, jedan od najboljih rock albuma svih vremena.
- Ta je ploča za mene i dandanas posebna, kao niti jedna rock ploča prije i poslije toga. Osjećao sam tada, dok smo snimali, da se rađa nešto posebno.
• Kakvo je vaše mišljenje o doista osebujnoj i velikoj pop-umjetnici Patti Smith?
- Patti je tako originalna da sam ja odmah napustio grupu Blondie kako bih se pridružio njezinu bendu. Nitko na takav način i s takvim intenzitetom dotad, a mislim i poslije, nije kombinirao poeziju i glazbu. Još i danas obožavam gledati njezine nastupe sa sinom Jacksonom koji je odličan gitarist. Pridružio sam im se na sceni nedavno, na njezin rođendan, i osjećao sam se kao u stara dobra vremena. Tih 30 godina nestalo je te noći kao rukom odneseno.
• John Cale? Iggy Pop? Što o njima mislite?
- Iggy je najbolji izvođač s kojim sam radio na sceni u svojoj dugoj karijeri. To je jedna od mojih najboljih suradnji. Poslije nedavnog nastupa njegovih Stooges u Detroitu govorio je o svom uzbuđenju zbog svirke koja slijedi u istočnoj Europi. S Johnom Caleom sam radio i pisao za njegov novi album. Nas dvojica smo ranih 80-ih formirali bend s Chrisom Speddingom i Jay Dee Daughteryjem, ali to se nikad nije do kraja realiziralo.
• Danas radite kao glazbeni producent. Kakva su vaša iskustva?
- Mnogo je glazbenih talenata svugdje po svijetu. Gotovo više volim producirati, nego pisati pjesme. Obožavam raditi ono što mi je zanimljivo i novo iskustvo. Zato sam i prihvatio ovu ponudu odličnih ljudi i glazbenika Pankrta. Želim vidjeti Sloveniju i Hrvatsku te općenito Balkan. To je uzbudljivo. Nikad prije nisam ovdje bio jer nam češke vlasti nisu dopuštale putovanja. No, moji su roditelji u Hrvatskoj proveli medeni mjesec.
• Kako je uopće došlo do toga da surađujete s Pankrtima na ovoj njihovoj povratničkoj turneji?
- Moj veliki prijatelj i odličan glazbenik Chris Eckman iz grupe Walkaboats preselio se iz Seattlea u Ljubljanu i nedavno me nazvao i pitao bih li htio svirati na kraćoj turneji s njima. Preslušao sam njihove stvari i jako su mi se svidjele. Radujem se što ću se popeti s njima na binu. Oni su istinski odličan punk/rock band. Jedva čeka da vidim i prekrasne krajolike zemalja bivše Jugoslavije, posebno Hrvatske. Istinski se radujem.
|
Intervju s Ivanom Kralom, bivšim gitaristom Patti Smith:
|
Branko Kostelnik
Komentari
0