Papa i Hrvatska

Kada je Karol Woytila u rujnu 1994. godine prvi put službeno posjetio Hrvatsku, njegov je govor na zagrebačkom Hipodromu izazvao određeni politički šok. Sjetimo se, te 1994. Hrvatska je tek izlazila iz tragičnog rata u Bosni, velik dio našeg teritorija još je bio okupiran s neizvjesnom vremenskom perspektivom oslobađanja, a hrvatski se nacionalizam nalazio, prirodno, na psihološkom, ali i institucionalnom vrhuncu: veći dio društva i gotovo sve političke strukture bili su, dakle, nacionalistički orijentirani.

U takvim je okolnostima Ivan Pavao II., papa kojeg su Hrvati dočekali doslovno s masovnim obožavanjem, pred stotinama tisuća vjernika održao propovijed o elementima koji spajaju Hrvate i Srbe, spominjući, čak, i hrvatsko-srpsko jedinstvo, te metaforički govoreći o rijekama Savi i Dunavu koje povezuju Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Srbiju.

Hrvatski političari, kao ni dostojanstvenici Katoličke crkve nisu znali kako da prokomentiraju tako intonirano obraćanje Svetog Oca Hrvatima, koji su 1994. godine u Srbima vidjeli isključivo neprijatelje i koji bi od bilo koga drugog samo spominjanje hrvatsko-srpske povezanosti u ono vrijeme bili doživjeli kao najgoru nacionalnu izdaju.

Papa je, međutim, imao snage da narodu zemlje do koje je i njemu i vatikanskoj diplomaciji očito iznimno stalo, prenese poruku za poratnu budućnost ovih prostora, koja se doista mora temeljiti na hrvatsko-srpskoj toleranciji, i na što normalnijim odnosima Hrvatske i Srbije.

Papina propovijed na zagrebačkom Hipodromu imala je, tako, ne samo golemo moralno i prosvjetiteljsko značenje, nego je, također, anticipirala jedini razumni i plodonosni razvoj događaja po svršetku rata.

Govor Ivan Pavla II. tijekom njegova prvog posjeta Hrvatskoj jedan je od čitavog niza iznimno značajnih vatikanskih političkih   poteza prema Hrvatskoj, i u korist Hrvatske.

U proteklih se 15-ak godina Vatikan doista bio pokazao dosljednim i snažnim braniteljem hrvatskih državnih interesa ne samo na vanjskom, nego, katkad, i na unutarnjem planu.

Prva velika Papina intervencija u relativno nedavni razvoj događaja na ovim prostorima zbivala se još 80-ih godina, kada je Ivan Pavao II., zajedno s pokojnim američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom, odigrao jednu od ključnih uloga u procesu rušenja komunizma, što je, nužno, dovelo do raspada komunističkih višenacionalnih država, pa tako i Jugoslavije.

Na liniji vatikanskog militantnog protukomunizma bilo je sasvim prirodno da na prvim izborima u Hrvatskoj, u proljeće 1990. godine Crkva žestoko lobira za Hrvatsku demokratsku zajednicu, kao jedinu veliku stranku s beskompromisno protukomunističkom i protujugoslavenskom retorikom.

Samo godinu i pol dana kasnije Vatikan je, podsjetimo odigrao golemu ulogu u procesu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske kao neovisne države.

Vatikan je, uostalom, namjerno prvi priznao Hrvatsku. Tijekom tragičnog hrvatsko-muslimanskog rata u Bosni službena je Crkva osuđivala politiku ondašnjeg hrvatskog predsjednika Tuđmana.

Pokojni kardinal Franjo Kuharić, koji se kasnije zbližio s Tuđmanom, u siječnju ili veljači 1994. godine dao je veliki intervju Globusu, u kojem je snažno kritizirao hrvatsku politiku u Bosni i Hercegovini.

Crkva je, dakle, upozoravala na Tuđmanovu najtragičniju političku pogrešku, a Papin govor na zagrebačkom Hipodromu te iste godine dramatično se razlikovao od retorike koju su u ono doba koristili hrvatski državnici.

Kada je krajem 90-ih novi zagrebački kardinal, nadbiskup Josip Bozanić, progovorio o grijehu struktura, što je javnost shvatila kao grijeh tadašnjeg Tuđmanova HDZ-a, više je nego vjerojatno da je Vatikan bio obaviješten o sadržaju te njegove propovijedi, koja je odmah postala jednim od ključnih mjesta u stvaranju masovnog protuhadezeovskog raspoloženja u narodu.

Među važnijim političkim gestama Ivana Pavla II. i Vatikana prema Hrvatskoj, moramo spomenuti i treći Papin posjet Hrvatskoj, u lipnju 2003. godine.

Iako je taj posjet, s obzirom na Papino zdravstveno stanje i visoku dob, nužno imao značaj oproštajnog, ostaje činjenica da je Sveti Otac došao u Hrvatsku u izbornoj godini i da se tom prigodom sastao s ondašnjim premijerom Račanom i predsjednikom Mesićem.

Velik dio političke javnosti takvu je Papinu odluku interpretirao kao dokaz da Vatikan danas više ne pravi razliku među predstavnicima različitih političkih opcija u Hrvatskoj.

Krajnja desnica doživjela je, pak, Papine sastanke sa šefom bivše komunističke partije i s predsjednikom Republike kojeg su i crkveni dužnosnici optuživali za izdaju, kao još jedan neočekivan i za nju neugodan korak Svete Stolice.

Naposljetku, nedavna uskrsna poslanica kardinala Bozanića politički je iznimno značajna jer se suprotstavlja euroskepticizmu, suprotstavlja se nepoštovanju zakona te promovira što brži ulazak zemlje u Europsku Uniju; ona je po svom duhu i po mnogim svojim stavovima protunacionalistička, što je iznimno važno za unutarnju stabilnost Hrvatske u vrijeme ponovnog jačanja radikalne desnice.

U uskrsnoj se Boznićevoj propovijedi vrlo vjerojatno odražavaju i stavovi Vatikana o međunarodnoj situaciji u kojoj se Hrvatska nalazi, kao i o unutarnjopolitičkom stanju u zemlji.

U proteklih je 15-ak godina Ivan Pavao II., znači, sudjelovao u stvaranju globalnih uvjeta da bi Hrvatska uopće mogla izaći iz Jugoslavije, snažno je utjecao na međunarodno priznanje Republike Hrvatske, Vatikan i Kaptol vršili su dodatni pritisak na Tuđmana oko završetka rata u Bosni, zatim je Papa usred rata proučio Hrvatima da moraju surađivati sa Srbima, tijekom zadnjeg posjeta Hrvatskoj dao je legitimitet šefu bivše komunističke partije, da bi, naposljetku, kardinal Bozanić, koji vrlo dobro kotira u Vatikanu, za Uskrs poručio Hrvatima da prihvate Europsku Uniju, pozivajući se pritom, na Papin autoritet.

Očigledno je, dakle, da je Sveta Stolica za vrijeme Pape Ivana Pavla II. izuzetno snažno i pozitivno djelovala na realiziranje vitalnih hrvatskih nacionalnih interesa.

Naravno, bilo bi nedopustivo jednostavno prikazivati ulogu Vatikana u Hrvatskoj samo u tom svjetlu.

Naime, u istom tom razdoblju Hrvatska je sa Svetom Stolicom sklopila ugovore koji Katoličkoj crkvi osiguravaju vrlo čvrst, mnogi kažu i privilegiran položaj u zemlji.

U istom tom je razdoblju Crkva prvo postala sveprisutna u društvu (pa se nije mogla zamisliti ni jedna javna manifestacija bez nazočnosti svećenika), vjeronauk je uveden u škole, a posljednjih godina počela je provoditi razne akcije, poput propalog pokušaja da se zabrani rad nedjeljom, koje je javnost doživjela i kao izravno miješanje Crkve u donošenje zakona i kao pokušaj nametanja vrlo konzervativnog svjetonazora, kada je riječ o pobačaju i o umjetnoj oplodnji.

Činjenica je da je u tim, kao i u nekim drugim pitanjima, Ivan Pavao II. bio krajnje konzervativan papa, te je razumljivo da se njegov programatski, duboki konzervativizam snažno manifestirao i na ponašanje Crkve u Hrvatskoj.

Zanimljivo je i važno, međutim, da Katolička crkva u Hrvatskoj nije uspjela realizirati niti jednu od svojih velikih inicijativa: trgovine su nedjeljom i dalje otvorene, niti jednoj političkoj stranci ne pada na pamet da se založi za zabranu pobačaja, a čak je i materijalni status Crkve, uključujući i povrat imovine, još upitan, neovisno o vatikanskim ugovorima iz druge polovice 90-ih.

Ivan Pavao II. u proteklih je 15-ak godina vjerojatno bio najomiljenija osoba među Hrvatima, o čemu je svjedočilo euforično raspoloženje golemog broja građana prilikom svakog njegova posjeta Hrvatskoj.

Papa Woytla bio je, uistinu, snažan, dosljedan i uspješan zastupnik hrvatskih državnih interesa, i jedan od značanijih saveznika hrvatske diplomacije.

Sve ono značajno što je učinio za Hrvatsku za nas je, naravno, nesumnjivo važnije od njegova konzervativizma zbog kojeg ga je ugledni, ali i prema Vatikanu desetljećima oporbeno orijentirani teolog Švicarac Hans Kung ovih dana proglasio "papom koji nije uspio".

S hrvatskog stanovišta, Ivan Pavao II. bio je veliki papa.