Iako to vjerojatno nije bio svjesni urednički predumišljaj, odluka da se nakon Cézanneove monografije na našim kioscima ponudi pregled stvaralaštva Paula Gauguina neizostavno podsjeća na prosudbu vrhunskog američkog kritičara australskog podrijetla Roberta Hughesa koji je ustvrdio kako je Gauguin svojim "talentom najviše utjecao na razvoj modernog slikarstva pored Cézannea". Njegovo inzistiranje na primitivizmu imalo je i veliki odraz u hrvatskoj likovnosti i to u rasponu od Meštrovićeva monumentalizma do tzv. "čuda Hrvatske naive", a lista umjetnika koji su njegovi neskriveni dužnici uključuje i veličine poput Matissea i Picassoa.
Gauguinovo nagnuće egzotičnim krajevima može se tumačiti i njegovim genetskim nasljeđem i dogodovštinama iz djetinjstva provedenog u Peruu. Njegov otac Clovis Gauguin bio je uvjereni republikanac, a njegova majka Aline Maria Chazal naslijedila je polovicu peruanske krvi od svog oca, odnosno Paulovog djeda Don Pia Tristana Oroscoa. Tri godine nakon Paulovog rođenja u Parizu 7. lipnja 1848., obitelj se seli u Peru, a tijekom puta Paulov otac umire. Obitelj četiri godine živi u Limi, a sa sedam godina Paul se vraća u Pariz gdje stječe solidno obrazovanje.
Već sa sedamnaest godina dolazi do izražaja njegova avanturistička priroda pristupanjem mornarici gdje će se zadržati i nakon odsluženja vojnog roka. Plovi do 1871. kad postaje uspješni burzovni mešetar, a desetljeće između 1872. i 1882. predstavlja njegovo najsmirenije, u punom smislu te riječi, građansko razdoblje. Ženi se 1873. danskom guvernantom Mette Sophie Gad koja će mu izroditi petero djece, ali ga neće uspjeti trajno vezati uz sebe nakon što se je prešavši tridesetu Paul Gauguin u potpunosti posvetio slikarstvu.
Ispočetka je svoju zaradu s burze koristio za nabavku impresionističkih djela, što ga je potaklo na prijateljevanje i zajedničko slikanje s Camilleom Pissarroom, a povremeno i s Paulom Cézanneom.
No zanimljivo je napomenuti kako je svoj prvi izlagački istup imao 1876. na oficijelnom pariškom Salonu. Tek tri godine kasnije izlagat će s impresionistima iako nikad nije u potpunosti prihvatio njihova slikarska načela.
Gauguin se 1883. usprkos brojne obitelji odrekao posla na pariškoj burzi, a nakon što se je 1884. preselio u Kopenhagen ne uspijeva se nametnuti kao trgovac tekstilom i praktički se odvaja od obitelji iako se nikad nije formalno razveo. Iako je u legendu ušlo njegovo dvomjesečno druženje s Vincentom van Goghom u Arlesu 1886., uključujući i navodni Van Goghov napad brijačom kojim će si kasnije odsjeći uho, za Gauguinov slikarski razvoj bitniji je boravak u Pont Avenu u Bretanji gdje je s Emileom Bernardom i drugim istomišljenicima pokrenuo pravac Cloisonnism (kloazonizam), nazvan po istoimenoj srednjovjekovnoj tehnici proizvodnje emajla. Naglasak na plošnosti i simbolizmu definitivno ga odvaja od impresionizma, a veliki utjecaj na novoiznađeni stil proizašao je, isto kao i kod Nabijevaca, iz proučavanja japanskih drvoreza i narodne umjetnosti.
Kritičar Emile Aurier objavio je u užujku 1891. u uglednom časopisu Mercure de France raspravu "Paul Gauguin ili o simbolizmu u slikarstvu" gdje je pokušao na temelju Gauguinova slikarstva predstaviti pet osnovnih postavaka simbolizma. Po Aurierovom shvaćanju to su idejnost, simbolizam, sinkretizam, subjektivnost i dekorativnost, što je doista bilo primjetljivo u Gauginovu slikarstvu kraja 80-ih i početaka 90-ih, čak i prije njegovih učestalih odlazaka u egzotične krajeve.
Zajedno za kolegom slikarem iz Pont Avena, Lavalom, Gauguin prvi put odlazi 1887. u Panamu i Martinik: Zbog bolesti brzo se vraćaju u postojbinu, no 1891. Gauguin organizira uspješnu aukciju vlastitih slika u pariškom Hôtel Drouot ne bi li namaknuo sredstva potrebna za odlazak na Tahiti.
Gauguinova tahićanska avantura može se smatrati izdankom kolonijalističke svjesti, posebice stoga što je na dolasku, zbog prethodno osiguranog najavnog pisma bio svečano dočekan od francuskih guvernera i njegove svite. Odbacivši sigurnost građanskog posla i praktički napustivši obitelj, Gauguin je snivao o komercijalnom uspjehu i akademskom priznanju svojih slikarskih ostvarenja u Francuskoj, tako da je uporno svoje radove slao pariškim trgovcima i preprodavačima umjetnina.
U tom smislu, nekoliko se slika mogu smatrati programatskim, primjerice "Nevermore, O Taďti" (prikaz usnule domorotkinje s prikazom gavrana u pozadini, prozvanu po refrenu čuvene poeme "Gavran" američkog simbolista Edgara Allana Poea) iz 1897. ili još eksplicitnije "Otkuda dolazimo? Tko smo? Gdje idemo? iz iste godine.
Gauguin se je iskušavao kao drvorezbar i keramičar, a objavio je i nekoliko djela s autobiografskih zapisa ("Noa Noa", "Avant et Aprčs") kojima je u Francuskoj želio potaknuti interes kupaca svog slikarstva. Zdravstveni problemi ga 1893. ponovno prisiljavaju na povratak u Francusku gdje ga nasljedstvo od 15.000 franaka za kraće vrijeme lišava inače kroničnih financijskih problema, no nakon što ga je potrošio ne uspijeva niti uz ispomoć trgovca umjetnina Durand Ruela ozbiljnije proširiti krug kupaca.
Duboko ogorčen i povrijeđen, vraća se nakon neuspješne ponovne aukcije vlastitih slika u Hôtel Drouot, u travnju 1895. na Tahiti, no tijekom pariškog boravka zarazio se sifilisom, a u jednoj tuči ozlijedio je nogu tako da je šepao do kraja života. Na prijelazu stoljeća seli se na otočje Marquesas, a ugovorom s trgovcem umjetnina Ambroiseom Vollardom osigurava si stalni godišnji prihod i otkup svega što naslika ili nacrta. Umro je 9. svibnja 1903. ne dočekavši ostvarenja svog sna da bude priznat kao "najveći moderni slikar".
Darko Glavan
Gauguinovo nagnuće egzotičnim krajevima može se tumačiti i njegovim genetskim nasljeđem i dogodovštinama iz djetinjstva provedenog u Peruu. Njegov otac Clovis Gauguin bio je uvjereni republikanac, a njegova majka Aline Maria Chazal naslijedila je polovicu peruanske krvi od svog oca, odnosno Paulovog djeda Don Pia Tristana Oroscoa. Tri godine nakon Paulovog rođenja u Parizu 7. lipnja 1848., obitelj se seli u Peru, a tijekom puta Paulov otac umire. Obitelj četiri godine živi u Limi, a sa sedam godina Paul se vraća u Pariz gdje stječe solidno obrazovanje.
Već sa sedamnaest godina dolazi do izražaja njegova avanturistička priroda pristupanjem mornarici gdje će se zadržati i nakon odsluženja vojnog roka. Plovi do 1871. kad postaje uspješni burzovni mešetar, a desetljeće između 1872. i 1882. predstavlja njegovo najsmirenije, u punom smislu te riječi, građansko razdoblje. Ženi se 1873. danskom guvernantom Mette Sophie Gad koja će mu izroditi petero djece, ali ga neće uspjeti trajno vezati uz sebe nakon što se je prešavši tridesetu Paul Gauguin u potpunosti posvetio slikarstvu.
Ispočetka je svoju zaradu s burze koristio za nabavku impresionističkih djela, što ga je potaklo na prijateljevanje i zajedničko slikanje s Camilleom Pissarroom, a povremeno i s Paulom Cézanneom.
No zanimljivo je napomenuti kako je svoj prvi izlagački istup imao 1876. na oficijelnom pariškom Salonu. Tek tri godine kasnije izlagat će s impresionistima iako nikad nije u potpunosti prihvatio njihova slikarska načela.
Gauguin se 1883. usprkos brojne obitelji odrekao posla na pariškoj burzi, a nakon što se je 1884. preselio u Kopenhagen ne uspijeva se nametnuti kao trgovac tekstilom i praktički se odvaja od obitelji iako se nikad nije formalno razveo. Iako je u legendu ušlo njegovo dvomjesečno druženje s Vincentom van Goghom u Arlesu 1886., uključujući i navodni Van Goghov napad brijačom kojim će si kasnije odsjeći uho, za Gauguinov slikarski razvoj bitniji je boravak u Pont Avenu u Bretanji gdje je s Emileom Bernardom i drugim istomišljenicima pokrenuo pravac Cloisonnism (kloazonizam), nazvan po istoimenoj srednjovjekovnoj tehnici proizvodnje emajla. Naglasak na plošnosti i simbolizmu definitivno ga odvaja od impresionizma, a veliki utjecaj na novoiznađeni stil proizašao je, isto kao i kod Nabijevaca, iz proučavanja japanskih drvoreza i narodne umjetnosti.
Kritičar Emile Aurier objavio je u užujku 1891. u uglednom časopisu Mercure de France raspravu "Paul Gauguin ili o simbolizmu u slikarstvu" gdje je pokušao na temelju Gauguinova slikarstva predstaviti pet osnovnih postavaka simbolizma. Po Aurierovom shvaćanju to su idejnost, simbolizam, sinkretizam, subjektivnost i dekorativnost, što je doista bilo primjetljivo u Gauginovu slikarstvu kraja 80-ih i početaka 90-ih, čak i prije njegovih učestalih odlazaka u egzotične krajeve.
Zajedno za kolegom slikarem iz Pont Avena, Lavalom, Gauguin prvi put odlazi 1887. u Panamu i Martinik: Zbog bolesti brzo se vraćaju u postojbinu, no 1891. Gauguin organizira uspješnu aukciju vlastitih slika u pariškom Hôtel Drouot ne bi li namaknuo sredstva potrebna za odlazak na Tahiti.
Gauguinova tahićanska avantura može se smatrati izdankom kolonijalističke svjesti, posebice stoga što je na dolasku, zbog prethodno osiguranog najavnog pisma bio svečano dočekan od francuskih guvernera i njegove svite. Odbacivši sigurnost građanskog posla i praktički napustivši obitelj, Gauguin je snivao o komercijalnom uspjehu i akademskom priznanju svojih slikarskih ostvarenja u Francuskoj, tako da je uporno svoje radove slao pariškim trgovcima i preprodavačima umjetnina.
U tom smislu, nekoliko se slika mogu smatrati programatskim, primjerice "Nevermore, O Taďti" (prikaz usnule domorotkinje s prikazom gavrana u pozadini, prozvanu po refrenu čuvene poeme "Gavran" američkog simbolista Edgara Allana Poea) iz 1897. ili još eksplicitnije "Otkuda dolazimo? Tko smo? Gdje idemo? iz iste godine.
Gauguin se je iskušavao kao drvorezbar i keramičar, a objavio je i nekoliko djela s autobiografskih zapisa ("Noa Noa", "Avant et Aprčs") kojima je u Francuskoj želio potaknuti interes kupaca svog slikarstva. Zdravstveni problemi ga 1893. ponovno prisiljavaju na povratak u Francusku gdje ga nasljedstvo od 15.000 franaka za kraće vrijeme lišava inače kroničnih financijskih problema, no nakon što ga je potrošio ne uspijeva niti uz ispomoć trgovca umjetnina Durand Ruela ozbiljnije proširiti krug kupaca.
Duboko ogorčen i povrijeđen, vraća se nakon neuspješne ponovne aukcije vlastitih slika u Hôtel Drouot, u travnju 1895. na Tahiti, no tijekom pariškog boravka zarazio se sifilisom, a u jednoj tuči ozlijedio je nogu tako da je šepao do kraja života. Na prijelazu stoljeća seli se na otočje Marquesas, a ugovorom s trgovcem umjetnina Ambroiseom Vollardom osigurava si stalni godišnji prihod i otkup svega što naslika ili nacrta. Umro je 9. svibnja 1903. ne dočekavši ostvarenja svog sna da bude priznat kao "najveći moderni slikar".
Darko Glavan
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....