Bivši čileanski diktator Augusto Pionochet umro je u nedjelju u kućnom pritvor izazivajući kontroverze svojom smrću jednako kao i životom. Dio stanovnika zemlje kojom je vladao od 1973. od 1990. godine počeo je žaliti za osobom za koju vjeruju da je spasila Čile od komunizma kada je sudjelovanjem u vojnom puču doveo do pada lijeve vlade Salvadora Allendea. U to je doba strah od globalnog širenja komunizma još bio važan pokretački faktor u brojnim procesima na Zapadu, pri čemu je upravo Čile, tada uz Kubu jedini "crveni" režim na dva američka kontinenta, bio trn u oku administracije u Washingtonu. Ona je, kako potvrđuje sve više objavljenih dokumenata, u tom krvavom činu odigrala značajnu ulogu i nije bila pretjerano zabrinuta najgorim kršenjima ljudskih prava koja su potom uslijedila. Mnogi su Čileanci tada, pod izravnom zapovijedi Pinocheta, bili izloženi teškim mučenjima, a u kolektivnom je sjećanju svijeta ostala slika nogometnog stadiona u glavnom gradu Santiagu na kojem su bili zatočeni "protivnici režima" - dio svjetskih zemalja odbijao je određeno vrijeme igrati utakmice na tom igralištu. Za nešto pak više od tri tisuće Čileanaca "ispitivanja" su završila smrću, dok je gotovo 200.000 ljudi pobjeglo u inozemstvo, među njima i Michelle Bachelet, sadašnja predsjednica Čilea. Njezina se vlada stoga našla pred ozbiljnim protokolarnim problemom - kako organizrati pokop bivšeg diktatora i ne razbjesniti većinu građana koja ne odobrava njegove političke poteze. Konačno je rješenje opet kompromisno, kao i sve drugo što je pratilo Pinocheta nakon što je ipak sišao s vlasti: bit će pokopan uz vojne počasti, kao bivši zapovjednik čileanske vojske, ali ne i uz počasti kao bivši predsjednik države.
Na međunarodnom je planu mrtav Pinochet naišao na snažnu osudu. Svoje je nezadovoljstvo otvoreno izrazio i jedini čovjek koji ga je uspio barem na kratko vrijeme strpati iza rešetaka, španjolski sudac Baltasar Garzon. On je, naime, Pinocheta teretio za genocid, terorizam i mučenja, a na temelju optužbi obitelji Španjolaca nestalih u Čileu tijekom diktature. Pinochet je zadržan u Londonu, ali je na kraju ipak, nakon niza političkih igara, pušten kući.
Garzon smatra da se nije smjelo dopustit da Pinochet umre bez osude za svoja zlodjela te da međunarodno pravosuđe treba ubrzati svoje procedure. Zabrinut je da bi nastavak neuspjeha sudskih procesa protiv zločinaca poput Pincheta i Slobodana Miloševića mogao izazvati frustraciju i ozbiljno diskreditirati međunarodni pravosudni sustav koji tek hvata korijene. A kao kuriozum i dobar pokazatelj stanja u međunarodnoj politici mora se navesti podatak da je upravo Pinochet, kao šef države, bio potpisnikom međunarodne konvencije o zabrani torture!
Pinochet je pretrpio snažni infarkt, još se jedno vrijeme držao, a zatim napustio svijet ne pokajavši se za svoja zlodjela, već jasno potvrđujući da ih je zapravo smatrao potrebnim, nužnim. Ostarjeli je diktator tako relativno mirno, osim neugodne epizode u Velikoj Britaniji, proživio šesnaest godina života nakon što je bio prisiljen predati vlast. U svojoj se zemlji osigurao imunitetima, a u svijetu i nije bilo pretjeranog interesa da mu se sudi. Poznato je naime da neki od svjetskih aktera i dalje nisu skloni prihvatiti međunarodno sudište smatrajući da ono ne smije biti nadležno za njihove građane.
Tako bi se, recimo, na eventualnom suđenju Pinochetu možda progovorilo i o ulozi tadašnjeg američkog državnog tajnika Henryja Kissingera, što starom profesoru možda i ne bi bilo ugodno. Osim toga, gotovo iznenađujuće je djelovala izjava bivše britanske premijerke Margaret Thatcher, "ožalošćene" smrću bivšeg diktatora, koja je u potpunoj suprotnosti s ostatkom reakcija.
Pinochetovi branitelji često navode kako je upravo za njegove vladavine Čile doživio ekonomsku stabilizaciju i postao jednim od najpropulzivnijih gospodarstava Južne Amerike, izbjegavajuć potrese koji su ne tako davno prijetili kolapsom u Argentini. No stvarno je pitanje - na koje odgovor nije teško dati - je li stvarno bilo nužno pobiti i rastjerati ljude da bi se onda ostvarivala ekonomska politika koja je naišla na snažnu podršku i Washingtona i Londona, što joj je u velikoj mjeri pomoglo u stabilizaciji.
Osim toga, ima toliko primjera na svijetu gdje je do gospodarskog napretka došlo bez pogubljenja tisuća vlastitih državljana i stoga se teško ne složiti s Garzonom: zlodjela nad svojim ili tuđim narodom moraju biti kažnjena i nikakav ih kasniji boljitak ne smije opravdati. Stoga je u pravu i kći pokojnog Allendea, Isabel, kada kaže da će povijest potvrditi Pinochetovu ozloglašenost. "On pak ni u posljednjim trenucima svoga života ne bi sebe doveo pred lice pravde niti bi iskreno tražio oprost", riječi su Isabel.
Željko Trkanjec
Na međunarodnom je planu mrtav Pinochet naišao na snažnu osudu. Svoje je nezadovoljstvo otvoreno izrazio i jedini čovjek koji ga je uspio barem na kratko vrijeme strpati iza rešetaka, španjolski sudac Baltasar Garzon. On je, naime, Pinocheta teretio za genocid, terorizam i mučenja, a na temelju optužbi obitelji Španjolaca nestalih u Čileu tijekom diktature. Pinochet je zadržan u Londonu, ali je na kraju ipak, nakon niza političkih igara, pušten kući.
Garzon smatra da se nije smjelo dopustit da Pinochet umre bez osude za svoja zlodjela te da međunarodno pravosuđe treba ubrzati svoje procedure. Zabrinut je da bi nastavak neuspjeha sudskih procesa protiv zločinaca poput Pincheta i Slobodana Miloševića mogao izazvati frustraciju i ozbiljno diskreditirati međunarodni pravosudni sustav koji tek hvata korijene. A kao kuriozum i dobar pokazatelj stanja u međunarodnoj politici mora se navesti podatak da je upravo Pinochet, kao šef države, bio potpisnikom međunarodne konvencije o zabrani torture!
Pinochet je pretrpio snažni infarkt, još se jedno vrijeme držao, a zatim napustio svijet ne pokajavši se za svoja zlodjela, već jasno potvrđujući da ih je zapravo smatrao potrebnim, nužnim. Ostarjeli je diktator tako relativno mirno, osim neugodne epizode u Velikoj Britaniji, proživio šesnaest godina života nakon što je bio prisiljen predati vlast. U svojoj se zemlji osigurao imunitetima, a u svijetu i nije bilo pretjeranog interesa da mu se sudi. Poznato je naime da neki od svjetskih aktera i dalje nisu skloni prihvatiti međunarodno sudište smatrajući da ono ne smije biti nadležno za njihove građane.
Tako bi se, recimo, na eventualnom suđenju Pinochetu možda progovorilo i o ulozi tadašnjeg američkog državnog tajnika Henryja Kissingera, što starom profesoru možda i ne bi bilo ugodno. Osim toga, gotovo iznenađujuće je djelovala izjava bivše britanske premijerke Margaret Thatcher, "ožalošćene" smrću bivšeg diktatora, koja je u potpunoj suprotnosti s ostatkom reakcija.
Pinochetovi branitelji često navode kako je upravo za njegove vladavine Čile doživio ekonomsku stabilizaciju i postao jednim od najpropulzivnijih gospodarstava Južne Amerike, izbjegavajuć potrese koji su ne tako davno prijetili kolapsom u Argentini. No stvarno je pitanje - na koje odgovor nije teško dati - je li stvarno bilo nužno pobiti i rastjerati ljude da bi se onda ostvarivala ekonomska politika koja je naišla na snažnu podršku i Washingtona i Londona, što joj je u velikoj mjeri pomoglo u stabilizaciji.
Osim toga, ima toliko primjera na svijetu gdje je do gospodarskog napretka došlo bez pogubljenja tisuća vlastitih državljana i stoga se teško ne složiti s Garzonom: zlodjela nad svojim ili tuđim narodom moraju biti kažnjena i nikakav ih kasniji boljitak ne smije opravdati. Stoga je u pravu i kći pokojnog Allendea, Isabel, kada kaže da će povijest potvrditi Pinochetovu ozloglašenost. "On pak ni u posljednjim trenucima svoga života ne bi sebe doveo pred lice pravde niti bi iskreno tražio oprost", riječi su Isabel.
Željko Trkanjec
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....