Znanstvena nečestitost

Plagijati, znanstvena nečestitost i povlačenje članaka iz znanstvenih časopisa

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 18.12.2011. u 19:18

Jedna od posljedica nečasnosti u znanosti, bilo da se radi o prepisivanju tuđeg rada, izmišljanju rezultata ili sličnim manipulacijama jest i činjenica da se takvi podaci objavljuju u znanstvenim časopisima, koje drugi znanstvenici koriste za informacije i svoje radove. Kada ih otkriju, takvi se članci povlače. Kako to rade naši časopisi?

Prve sumnje u znanstvenu čestitost dr Asima Kurjaka, na Medicinskom fakultetu u Zagrebu su dostavljene fakultetu još 1976. godine.



Priča se ponavlja 1991. godine kada Ian Chalmers pri pisanju preglednog rada otkriva plagijat te šalje dopis urednicima časopisa Acta Medica Iugoslavica ( Croatica) te dekanu Medicinskog fakulteta (MF) u Zagrebu. Chalmers 2001. godine otkriva još jedan plagijat i o tome izvještava MF u Zagrebu. U rujnu 2006. godine Chalmers piše u prestižnom medicinskom časopisu BMJ o svojim iskustvima u otkrivanju plagijata, opisujući kako su fakulteti i časopisi više-manje ignorirali njegove dopise te nisu sankcionirali Kurjaka.



U svibnju 2007. godine Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju nalazi ne samo da su dvije optužbe za plagijat istinite, nego otkriva još desetak radova koji su plagijati. Kurjak, pak, kako mediji prenose, sve to doživljava kao osobne napade i manje propuste u citiranju, a ne sistematsko plagiranje.



Ovo je samo jedan primjer koliko dugo može trajati rješavanje slučajeva znanstvene nečasnosti kada za to nema nadležnih tijela, a sami fakulteti i sveučilišta nemaju znanja, kapaciteta ili volje za rješavanjem takvih situacija.



Drugi primjer je jedan doktorski rad sa fakulteta iz Osijeka o bolesti jelena – fascioloidozi, koji je između ostalog, preuzeo sliku jetre sjevernoameričkog soba sa internet stranice sveučilišta u Kanadi i predstavio je kao sliku jetre jelena iz Slavonije! Odbor za etiku je pronašao da doktorski rad sadrži izmišljanje, krivotvorenje te plagiranje, ali je na fakultetu da dalje procesuira toga doktoranta, koji je u međuvremenu postao izvanredni profesor na istome fakultetu.



Bez postojanja Nacionalnog odbora za etiku, ovaj, a ni slični primjeri vjerojatno nikada ne bi došli do mjerodavnog mišljenja i zaključka da je zaista riječ o plagijatima. No, novi nacrt zakona o znanosti namjerava ukinuti taj odbor, vraćajući stanje etike unatrag. Iako je i tom odboru često trebalo dvije-tri godine da dođe do zaključka, to je bilo jedino tijelo koje je radilo na slučajevima plagijata i davalo objektivan sud.



Jedna od posljedica nečasnosti u znanosti, bilo da se radi o prepisivanju tuđeg rada, izmišljanja rezultata i slično jest i to da se takvi podaci objavljuju u znanstvenim časopisima, koje drugi znanstvenici koriste za informacije i svoje radove.



U takvim slučajevima, kada se otkriju, uobičajeno je povući rad iz časopisa – što je svojevrsno ‘od-objavljivanje’ ili brisanje rada. Ali s obzirom da do tada taj rad već može biti u cirkulaciji i citiran, dakle na neki način već dio znanstvenog opusa, važno je ne samo izbrisati rad nego ga jasno označiti kao ‘povučenog’ i obrazložiti točno zbog čega je povučen, što je u najboljem javnom i znanstvenom interesu.



Povlačenje članaka iz znanstvenih časopisa je skoro svakidašnja pojava, a jedan neobičan slučaj je primjer američkog časopisa Salon, koje je u siječnju ove godine povukao svoj novinarski članak o ulozi cijepiva u uzrokovanju autizma, koje je objavio 2005. godine. Kada je postalo jasno da je članak sasvim znanstveno netočan, uredništvo je odlučilo povući članak i transparentno objasniti zašto su to učinili – na istoj web stranici na kojoj je nekad bio članak. I to je dobar primjer kako povući članak da se ne bi nastavilo dezinformirati javnost.



Povlačenje znanstvenih članaka objavljenih u časopisima je sve češće. Nedavni članak u Nature-u o toj temi kaže da je 2000. godine bilo 30 povučenih članaka, a ove godine oko 400 u znanstvenim časopisima na engleskom govornom prodručju. A slična iskustva bilježi i jedan blog, Retraction Watch, koji već godinu i pol prati povlačenja članaka i posljedice za autore takvih članaka: od zabrane objavljivanja do otpuštanja sa radnoga mjesta.



I znanstvenici su samo ljudi, i među njima ima onih manje poštenih, pa i pravih prevaranata. Neki su izgradili cijele karijere na prevarama, a nedavne afere opisuju otpuštanja, uhićenja, pa i povlačenja 90 znanstvenih radova određenih individua!



I sve to uglavnom na zapadu, gdje su i znanstveni sistem i etičke norme dobro razrađene.



Istražujući temu povlačenja članaka iz domaćih znanstvenih časopisa, našao sam svega šest povučenih članaka u domaćim časopisima, tri u Croatian Medical Journal-u ( CMJ), te po jedan u Pomorstvu, Socijalnoj ekologiji, i Synthesis philosophica-i.



Postoji i gradacija u tome koliko su kvalitetno članci povučeni. Od Synthesis philosophica-e koja je jednostavno maknula puni pdf sa web stranice, ostavljajući sažetak rada bez ikakve oznake da je povučen, preko Pomorstva koji je obrazložio zašto je članak povučen i maknuo ga u potpunosti sa web stranice, do Socijalne ekologije, koja je najkorektnije postupila (uz CMJ) jasno označujući na web stranici da je članak povučen, ali i na samom pdf članku, koji je u potpunosti dostupan ali označen kao povučen, uz obavijest o povlačenju i obrazloženje autora povučenog članka.



Zanimljivo je vidjeti varijacije u načinu povlačenja, s obzirom da bi to trebali biti standardni postupci koji su opisani u relevantnim uredničkim vodičima, koji su uostalom prevedeni i na hrvatski i dostupni svima.



Uobičajena je praksa da autor članka koji se povlači pošalje časopisu i pismo isprike ili objašnjenje kako je došlo do neregularnosti.



No kod nas je to prava rijetkost. Autori se ponekad izvlače, oni koji su optuženi za plagijat poriču odgovornost. Čini mi se da je jedan od razloga nerazumijevanje termina ‘plagijat’. Često kažu nešto tipa ‘to su moje ideje i rad, iako nisam citirao tuđi rad koji sam koristio’ – ali upravo je to definicija plagijata, predstavljati tuđi rad kao svoj, ne citirajući ga, i ne priznavati nečiji doprinos onome o čemu se piše u znanstvenom članku. Treba dakle, prvo znati i razumijeti što je to plagijat, a onda se i suočiti s činjenicom da znanstveni radovi ne smiju sadržavati plagijate, i snositi posljedice.



Neki slučajevi su sigurno nastali zbog neznanja – možda se ta tema ne odrađuje dovoljno dobro u školama i na fakultetima, no neki su vjerojatno posljedica namjernog čina zavaravanja, i takvi su najopasniji.



Nedavna istraživanja ukazuju da našim studentima nedostaje znanja i razumijevanja plagijata i znanstvene čestitosti uopće. No kako možemo očekivati da će razumjeti takve stvari kada ih ni neki profesori ne razumiju, ne priznaju i ne snose zbog toga posljedice?



Prijavljivanje znanstvene nečestitosti se kod nas često doživljava kao osobni napad te se preispituju motivi onih koji ih prijavljuju. Govori se o verbalnim napadima, pa i prijetnjama onima koji prijave prepisivanje ili iskažu namjeru da to naprave.



Neki vide slučaj povlačenja članaka kao jedan simptom zaostalosti naše znanstvene publicistike. Uzrok te zaostalosti, pak, vide u teškoći organiziranja recenzije – ključnog dijela osiguravanja kvalitete znanstvenih radova – na hrvatskom jeziku, zbog malog broja stručnjaka za bilo koju temu kod nas, što dovodi do nedostatka kontrole kvalitete radova u takvim časopisima.

Izdvajamo