Pobačaj ili abortus je danas, iako u 21. stoljeću i unatoč zakonu koji dopušta ženi da legalno prekine trudnoću do desetog tjedna, prljava riječ. O njoj se ne priča u obitelji, ona se ne spominje za nedjeljnim ručkovima jer izaziva nelagodu i ako se ne spomene, kao da se nije dogodio.
Za članove obitelji to je ružno iskustvo na koje nikako ne treba podsjećati ženu, a za ženu, bez obzira na to je li inducirala ili imala spontani pobačaj, izaziva navalu emocija pomiješnih s tugom i krivnjom. Pobačaj neizbježno asocira na neuspjeh i pogrešku. Pokazuju to i primjeri djevojaka s kojima smo pričali, a koje su željele ostati skrivene iza inicijala ili lažnih imena.
Maja R., 28-godišnja Zagrepčanka, imala je krajem prošle godine spontani pobačaj nakon tri i pol mjeseca trudnoće. Danas, gotovo deset mjeseci poslije, još se pita zašto se spontani pobačaj morao dogoditi baš njoj i često danas zamišlja svoje dijete i sebe kako mijenja pelene i grije bočicu s mlijekom.
- Protivim se pobačaju, osim u ekstremnim okolnostima poput silovanja. Svoj spontani pobačaj, nesvjesno ili ne, ponekad spomenem. Ali nekako uvijek ta riječ visi u zraku. Kada to spomenem suprugu, on kaže da zaboravim, ne spominjem i da nastavimo dalje. Jednostavno si prisiljen birati ljude s kojima ćeš o tome razgovarati. Nekidan sam našla kućni test na trudnoću koji sam zaboravila baciti. Razmišljam si, već bih bila rodila, bilo bi to naše prvo ljetovanje s bebom - priča Maja R. iza koje su već obavljeni detaljni pregledi, a sa suprugom planira novu bebu. Možda okrutno zvuči, kaže, ali nekako je našla objašnjenje i utjehu.
- Nisam išla pred oltar s trbuhom do zuba da bi ljudi mogli reći žene se jer je ona trudna. Nadam se da ću uskoro dobiti i stalni posao - kaže.
Poplava emocija
Ona i suprug tada nisu bili vjenčani i nisu planirali trudnoću, no kada se dogodila, nije bila iznenađena.
- Nismo se pazili, a kontracepcijske pilule sam prestala piti godinu dana prije. Kada sam otkrila da sam trudna, bio je već treći mjesec. Bili smo presretni. Rekli sam samo nekolicini prijateljica na poslu. Suprug i ja smo obitelji to htjeli reći za Božić. Kada sam nazvala dom zdravlja da dogovorim prvi pregled, sestra mi je rekla da je sljedeći slobodan tek za mjesec dana. Tada mi je prvi put od početka trudnoće prošlo kroz glavu što ako nije nešto u redu ili što ako slučajno želim pobačaj. Nazvala sam ponovno i ipak smo brzo uspjeli dogovoriti termin. To je trebao biti prvi regularni pregled, a nažalost pretvorio se u noćnu moru. Liječnik je na ultrazvuku rekao da ne vidi otkucaje srca. Jako je dugo šutio, meni se činilo barem pola sata. Rekao mi je da odem hitno u bolnicu. Drugi dan sam otišla privatniku. Rekao je isto - kaže Maja prisjećajući se poplave emocija u tom trenutku. Prvo je, kaže, došao šok, pa nevjerica, a poslije se javio strah.
- Nitko sa mnom tada nije pričao što dalje. Izašla sam pred supruga plačući. Mislila sam da je njemu u tom trenutku teže nego meni. Nije mi davao do znanja, ali vidjela sam kako mu je. Prvo pitanje, naravno, zašto baš meni, zašto baš ja. Iako sam znala da se spontani događa u 20 do 25 posto trudnoća. Bila su četiri dana do Božića, kada smo roditeljima željeli reći sretnu vijest. Sada smo imali drugu vijest. Kiretaža je bila 27. prosinca. Isti dan sam rekla roditeljima. Nikada ne znaš kako će ljudi reagirati. Bila sam kratka, no nekako se u tom trenutku nisam osjećala sama. Samo tužna. Vezanost uz roditelje, braću i sestre obvezivala me da im ipak kažem - prisjeća se. Potom je trebalo reći šefu, i to zato što je morala mirovati pa je trebalo opravdati izostanak s posla.
- Plakala sam, naravno. Mislim da je i njemu bilo neugodno. Nekako u tom trenutku važeš kome ćeš reći. Kojoj prijateljici. Svima ili samo nekima. Opet, ako kažeš nekima, izgubiš one koji su zadnji saznali jer se uvrijede što od početka nisu bili na top-listi najboljih prijatelja s kojima možeš podijeliti sve - priča Maja, odlučna u namjeri da sljedeću trudnoću taji od svih dok ne prođe prvi pregled.
Osjećaj nemoći
Ovakva reakcija, ističu liječnici, javlja se u velikog broja žena. Bez obzira na to je li se žena sama odlučila na prekid trudnoće ili se radi o spontanom pobačaju, dani neposredno nakon toga vrlo su osjetljivi. U Udruzi Roda - Roditelji u akciji često razgovaraju o tome.
- Tuga je uobičajena reakcija. Mnogo žena osjeća veliku prazninu i nemoć. Neki parovi se izoliraju i povuku u sebe, a drugi svoju bol žele podijeliti s drugima i tako lakše prebroditi tešku traumu. Muškarci obično osjećaju da moraju biti posebno jaki u tim trenucima, te teško pričaju o emocijama i često ih zatomljuju - ističu u Rodi.
Obitelj, okolina i društvene norme imaju veliku ulogu u tome kako će se žena osjećati nakon pobačaja.
- Hoće li i kome žena reći za svoju odluku o pobačaju ovisi isključivo o njoj, no žene danas više nisu opterećene kao prije jer je zakon na njihovoj strani. Zakon dopušta pobačaj unutar 10 tjedana od začeća, što je pogodnost koju svaka žena ima. Iako razne religije to ne smatraju pogodnošću, već ubojstvom, zakon danas ženi daje slobodu da sama odluči. A kako će se s njom nositi, to je individualno. Veliku ulogu danas ima i obiteljsko okruženje. Ako su obitelj, pa i prijatelji, religijski opterećeni, sigurno je da će se tema pobačaja uvijek preskakati jer izaziva nelagodu - kaže dr. Lada Magdić, voditeljica Centra za planiranje obitelji i reprodukcijsko zdravlje u Klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj.
Iako odluka o pobačaju nije lagana i mnoge će je žene donijeti nakon dugog razmišljanja, razdoblje poslije njega može ostaviti trajne posljedice. Neke o tome više nikada neće htjeti pričati, neke za pobačaj neće reći ni budućem partneru, a kamoli novim prijateljima i kolegama s posla.
Ivana K., danas 23-godišnjakinja, sa svojih 17 godina suočila se s teškom odlukom: biti majka ili ne.
- Kada sam saznala da sam trudna, imala sam 17 godina i upravo sam bila prekinula vezu iz koje sam izašla psihički i fizički izmučena. Saznanje da sam trudna bilo mi je dodatni udarac. Prvo sam rekla roditeljima i nekolicini bližih prijateljica. Bivšem dečku nisam rekla. Nisam imala previše vremena za razmišljanje što učiniti, morala sam odlučiti isti dan jer sam bila u 12. tjednu trudnoće i na abortus sam morala za dva dana.
- Tada sam imala potporu roditelja koji nisu vršili nikakav pritisak, odluka je bila na meni i mislim da sam ispravno postupila. Sam postupak mi nije bio bolan ili neugodan, prespavala sam sve i kada sam se probudila, bilo je gotovo - priča Ivana. No dani nakon abortusa bili su joj, kaže, najgori u životu.
- Plakala sam i bila u velikoj depresiji, još danas znam zaplakati i biti tužna kada razmišljam o tome, nekad sanjam svoju bebu, zamišljam kako bi izgledala... Ne znam što bih napravila da mogu vratiti vrijeme, vjerojatno isto. Muči me osjećaj krivnje, ali sam sigurna da tada ne bih bila dobra mama. Bila sam mlada, neodgovorna i živjela sam burnim životom. Svaka žena ima pravo izbora i svaka drukčije proživljava abortus, ali sigurna sam da je za sve to iznimno bolno iskustvo - zaključuje Ivana. Danas živi mirno, ima dobar posao u maloj firmi, stabilnu i dugu vezu, uskoro planira trudnoću, ali ne zna hoće li to biti moguće. Abortus je oštetio njezin lijevi jajnik.
- Moj sadašnji dečko zna za abortus, ali s njim ne želim pričati o tome. Razgovaram s prijateljicama i osobama u koje imam povjerenja, ne želim da me netko zbog abortusa gleda ispod oka. To je moj život i ja moram živjeti s osjećajem da sam ubila svoju bebu. Teško mi je s bilo kim pričati o tome - prekida svaki razgovor.
Suzana Ciboci
Za članove obitelji to je ružno iskustvo na koje nikako ne treba podsjećati ženu, a za ženu, bez obzira na to je li inducirala ili imala spontani pobačaj, izaziva navalu emocija pomiješnih s tugom i krivnjom. Pobačaj neizbježno asocira na neuspjeh i pogrešku. Pokazuju to i primjeri djevojaka s kojima smo pričali, a koje su željele ostati skrivene iza inicijala ili lažnih imena.
Maja R., 28-godišnja Zagrepčanka, imala je krajem prošle godine spontani pobačaj nakon tri i pol mjeseca trudnoće. Danas, gotovo deset mjeseci poslije, još se pita zašto se spontani pobačaj morao dogoditi baš njoj i često danas zamišlja svoje dijete i sebe kako mijenja pelene i grije bočicu s mlijekom.
- Protivim se pobačaju, osim u ekstremnim okolnostima poput silovanja. Svoj spontani pobačaj, nesvjesno ili ne, ponekad spomenem. Ali nekako uvijek ta riječ visi u zraku. Kada to spomenem suprugu, on kaže da zaboravim, ne spominjem i da nastavimo dalje. Jednostavno si prisiljen birati ljude s kojima ćeš o tome razgovarati. Nekidan sam našla kućni test na trudnoću koji sam zaboravila baciti. Razmišljam si, već bih bila rodila, bilo bi to naše prvo ljetovanje s bebom - priča Maja R. iza koje su već obavljeni detaljni pregledi, a sa suprugom planira novu bebu. Možda okrutno zvuči, kaže, ali nekako je našla objašnjenje i utjehu.
- Nisam išla pred oltar s trbuhom do zuba da bi ljudi mogli reći žene se jer je ona trudna. Nadam se da ću uskoro dobiti i stalni posao - kaže.
Poplava emocija
Ona i suprug tada nisu bili vjenčani i nisu planirali trudnoću, no kada se dogodila, nije bila iznenađena.
- Nismo se pazili, a kontracepcijske pilule sam prestala piti godinu dana prije. Kada sam otkrila da sam trudna, bio je već treći mjesec. Bili smo presretni. Rekli sam samo nekolicini prijateljica na poslu. Suprug i ja smo obitelji to htjeli reći za Božić. Kada sam nazvala dom zdravlja da dogovorim prvi pregled, sestra mi je rekla da je sljedeći slobodan tek za mjesec dana. Tada mi je prvi put od početka trudnoće prošlo kroz glavu što ako nije nešto u redu ili što ako slučajno želim pobačaj. Nazvala sam ponovno i ipak smo brzo uspjeli dogovoriti termin. To je trebao biti prvi regularni pregled, a nažalost pretvorio se u noćnu moru. Liječnik je na ultrazvuku rekao da ne vidi otkucaje srca. Jako je dugo šutio, meni se činilo barem pola sata. Rekao mi je da odem hitno u bolnicu. Drugi dan sam otišla privatniku. Rekao je isto - kaže Maja prisjećajući se poplave emocija u tom trenutku. Prvo je, kaže, došao šok, pa nevjerica, a poslije se javio strah.
- Nitko sa mnom tada nije pričao što dalje. Izašla sam pred supruga plačući. Mislila sam da je njemu u tom trenutku teže nego meni. Nije mi davao do znanja, ali vidjela sam kako mu je. Prvo pitanje, naravno, zašto baš meni, zašto baš ja. Iako sam znala da se spontani događa u 20 do 25 posto trudnoća. Bila su četiri dana do Božića, kada smo roditeljima željeli reći sretnu vijest. Sada smo imali drugu vijest. Kiretaža je bila 27. prosinca. Isti dan sam rekla roditeljima. Nikada ne znaš kako će ljudi reagirati. Bila sam kratka, no nekako se u tom trenutku nisam osjećala sama. Samo tužna. Vezanost uz roditelje, braću i sestre obvezivala me da im ipak kažem - prisjeća se. Potom je trebalo reći šefu, i to zato što je morala mirovati pa je trebalo opravdati izostanak s posla.
- Plakala sam, naravno. Mislim da je i njemu bilo neugodno. Nekako u tom trenutku važeš kome ćeš reći. Kojoj prijateljici. Svima ili samo nekima. Opet, ako kažeš nekima, izgubiš one koji su zadnji saznali jer se uvrijede što od početka nisu bili na top-listi najboljih prijatelja s kojima možeš podijeliti sve - priča Maja, odlučna u namjeri da sljedeću trudnoću taji od svih dok ne prođe prvi pregled.
Osjećaj nemoći
Ovakva reakcija, ističu liječnici, javlja se u velikog broja žena. Bez obzira na to je li se žena sama odlučila na prekid trudnoće ili se radi o spontanom pobačaju, dani neposredno nakon toga vrlo su osjetljivi. U Udruzi Roda - Roditelji u akciji često razgovaraju o tome.
- Tuga je uobičajena reakcija. Mnogo žena osjeća veliku prazninu i nemoć. Neki parovi se izoliraju i povuku u sebe, a drugi svoju bol žele podijeliti s drugima i tako lakše prebroditi tešku traumu. Muškarci obično osjećaju da moraju biti posebno jaki u tim trenucima, te teško pričaju o emocijama i često ih zatomljuju - ističu u Rodi.
Obitelj, okolina i društvene norme imaju veliku ulogu u tome kako će se žena osjećati nakon pobačaja.
- Hoće li i kome žena reći za svoju odluku o pobačaju ovisi isključivo o njoj, no žene danas više nisu opterećene kao prije jer je zakon na njihovoj strani. Zakon dopušta pobačaj unutar 10 tjedana od začeća, što je pogodnost koju svaka žena ima. Iako razne religije to ne smatraju pogodnošću, već ubojstvom, zakon danas ženi daje slobodu da sama odluči. A kako će se s njom nositi, to je individualno. Veliku ulogu danas ima i obiteljsko okruženje. Ako su obitelj, pa i prijatelji, religijski opterećeni, sigurno je da će se tema pobačaja uvijek preskakati jer izaziva nelagodu - kaže dr. Lada Magdić, voditeljica Centra za planiranje obitelji i reprodukcijsko zdravlje u Klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj.
Iako odluka o pobačaju nije lagana i mnoge će je žene donijeti nakon dugog razmišljanja, razdoblje poslije njega može ostaviti trajne posljedice. Neke o tome više nikada neće htjeti pričati, neke za pobačaj neće reći ni budućem partneru, a kamoli novim prijateljima i kolegama s posla.
Ivana K., danas 23-godišnjakinja, sa svojih 17 godina suočila se s teškom odlukom: biti majka ili ne.
- Kada sam saznala da sam trudna, imala sam 17 godina i upravo sam bila prekinula vezu iz koje sam izašla psihički i fizički izmučena. Saznanje da sam trudna bilo mi je dodatni udarac. Prvo sam rekla roditeljima i nekolicini bližih prijateljica. Bivšem dečku nisam rekla. Nisam imala previše vremena za razmišljanje što učiniti, morala sam odlučiti isti dan jer sam bila u 12. tjednu trudnoće i na abortus sam morala za dva dana.
Prekidi trudnoće u Hrvatskoj (podaci HZJZ-a) |
|||
| Godina | Broj prijavljenih | Spontani pobačaji | Legalno inducirani |
| 2005. | 10.255 | 1.906 | 4.563 |
| 2004. | 10.288 | 1.802 | 5.232 |
| 2003. | 10.999 | 1.971 | 5.923 |
| 2002. | 12.002 | 2.313 | 6.191 |
| 2001. | 12.814 | 2.521 | 6.574 |
| 2000. | 13.870 | 2.666 | 7.534 |
- Tada sam imala potporu roditelja koji nisu vršili nikakav pritisak, odluka je bila na meni i mislim da sam ispravno postupila. Sam postupak mi nije bio bolan ili neugodan, prespavala sam sve i kada sam se probudila, bilo je gotovo - priča Ivana. No dani nakon abortusa bili su joj, kaže, najgori u životu.
- Plakala sam i bila u velikoj depresiji, još danas znam zaplakati i biti tužna kada razmišljam o tome, nekad sanjam svoju bebu, zamišljam kako bi izgledala... Ne znam što bih napravila da mogu vratiti vrijeme, vjerojatno isto. Muči me osjećaj krivnje, ali sam sigurna da tada ne bih bila dobra mama. Bila sam mlada, neodgovorna i živjela sam burnim životom. Svaka žena ima pravo izbora i svaka drukčije proživljava abortus, ali sigurna sam da je za sve to iznimno bolno iskustvo - zaključuje Ivana. Danas živi mirno, ima dobar posao u maloj firmi, stabilnu i dugu vezu, uskoro planira trudnoću, ali ne zna hoće li to biti moguće. Abortus je oštetio njezin lijevi jajnik.
- Moj sadašnji dečko zna za abortus, ali s njim ne želim pričati o tome. Razgovaram s prijateljicama i osobama u koje imam povjerenja, ne želim da me netko zbog abortusa gleda ispod oka. To je moj život i ja moram živjeti s osjećajem da sam ubila svoju bebu. Teško mi je s bilo kim pričati o tome - prekida svaki razgovor.
Dr. Lada Magdić, voditeljica Centra za planiranje obitelji i reprodukcijsko zdravlje u Petrovoj, velikim problemom smatra i to što se pobačaj još uvelike koristi kao sredstvo kontracepcije. Tako podaci pokazuju da je među ženama koje se odluče na abortus najviše njih u dobi od 30. do 39. godine, već su u braku i već imaju dvoje djece. Pobačaj nakon drugog djeteta u prošloj godini napravilo je 1555 žena ili njih 34 posto. Najviše žena koje se odluče na pobačaj dolazi iz Primorsko-goranske županije, a najmanje iz Splitsko-dalmatinske.
- Pobačaj ne može biti kontracepcija. Taj se stav može promijeniti edukacijom i stalnim ponavljanjem da stav prema seksualnom odnosu znači i odgovorno ponašanje pri seksualnom činu tako da se izbjegnu spolne bolesti i neželjena trudnoća. Imati stav prema seksualnom činu znači imati stav prema sebi. Kada i u Hrvatskoj postignemo razinu edukacije tako da pobačaj ne bude sredstvo kontracepcije, broj pobačaja bit će minimalan, kao primjerice u Nizozemskoj koja ima od tri do pet pobačaja na 1000 žena - ističe dr. Magdić.
Najmanje pobačaja u Splitu i Dalmaciji
|
Suzana Ciboci
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....