Podzemlje i država

Krasniqi je Malića i mene tužio zbog članka u Globusu od 15. veljače 2002. godine (Malić je napisao tekst, a ja sam tada bio glavni urednik). U tom je broju Globusa na naslovnici pisalo: Skandal u Uredu predsjednika - Stipe Mesić primio je mafijašnog šefa Llulzima Krasniqija, protiv kojeg je MUP podigao desetak kaznenih prijava za iznude i prijevare.

Stipe Mesić je i tom prigodom bio izjavio da prvi put čuje za Krasniqija, kao što je to, povišenom intonacijom, ponovio i u četvrtak pred skupinom opravdano znatiželjnih novinara.

Predsjednik je, dakle, i 2002. i 2006. prvi put čuo za Llulzima Krasniqija!

Krasniqi, koji je predsjednika bio posjetio još u svibnju 2001., u društvu izvjesnog Florima Malokua (a ne u nekakvoj velikoj grupi anonimnih posjetitelja koji svakodnevno prolaze Uredom predsjednika, kao što je Mesić naznačio svojom najnovijom izjavom o ubijenom mafijašu), povukao je tužbu protiv Malića i mene telegramom; njegov je odvjetnik, naprosto, obavijestio sud da odstaju od tužbe.

Zanimljivo je, međutim, da nisu odustali od odštetnog zahtjeva (kazneni postupak protiv novinara i odštetni zahtjev protiv izdavača dvije su posve odvojene procedure).

Dapače, ročište za odštetni zahtjev zakazano je za idući tjedan, no naši odvjetnici, razumljivo, pretpostavljaju da će se slučaj sada sam ugasiti.

Tri ubojstva u godini

Ubojstvo Llulzima Krasniqija najmanje je treća smrt povezana s organiziranim kriminalom u posljednjih godinu dana u Zagrebu: razmjerno nedavno ispred svoje je kuće ubijen Nikola Lisičar, vlasnik Montmontaže, tvrtke koja je bila upletena u najtajniju i jednu od najspornijih privatizacija u Hrvatskoj u devedesetim godinama, provedenu pod izravnim nadzorom Ivića Pašalića, ondašnjeg najmoćnijeg Tuđmanova savjetnika.

Prvog lipnja 2005. ubijen je Dino Pokrovac, ozloglašeni kamatar, nogometni menadžer i bliski prijatelj slavnog centarfora Davora Šukera.

Ova tri ubojstva imaju dvije bitne zajedničke značajke.

U prva dva slučaja počinitelji su ostali nepoznati, a može se pretpostaviti da će se to dogoditi i kada je riječ o najnovijem ubojstvu, za koje zagrebački policajci kaže da je izvedeno vrlo profesionalno.

Druga zajednička značajka jest da se osnovano pretpostavlja kako su ta ubojstva naručena i povezana s organiziranim kriminalom, ali da je istodobno riječ o žrtvama koje pripadaju različitim društvenim skupinama: Krasniqi je pripadao podzemlju, Pokrovac   nogometnoj eliti, a Lisičar legitimnom poslovnom miljeu.

 Korupcija se nipošto ne svodi na pogodovanje ovoj ili onoj tvrtki kod javnih nabava ili na podmićivanje raznih državnih službenika. Naprotiv, društvo je dubinski korumpirano, kad se njegove institucije nisu kadre boriti protiv organiziranog kriminala Dakle, za razliku od vala mafijaških ubojstava u drugoj polovici devedesetih i početkom ovog stoljeća, kada su žrtve bile isključivo pripadnici podzemlja (ne računajući, razumije se, tragediju čovjeka koji je slučajno poginuo na zagrebačkom Cvjetnom trgu od rikošetirane rakete ispaljene u terenac Vjeke Sliška), sada se ciljevi kriminalnih obračuna šire i na druge društvene slojeve, izvan registriranog podzemlja.

To, međutim, ne znači da su mafijaši odjednom   počeli pucati na civile, nego, na žalost, da je organizirani kriminal penetrirao u mnogo različitih struktura hrvatskog društva; da je, dakle, katkad sve teže distingvirati mafijaše, ili one koji se s njima druže ili posluju, od ljudi iz javnog života ili iz državnih službi, koji poštuju zakone.

Kao što smo već jednom bili upozorili, integriranost organiziranog kriminala u brojne društvene slojeve jedan je od glavnih problema suvremene Hrvatske, s kojim se ni jedna vlada zasad nije sposobna uspješno se boriti.

Sanaderova je vlada, doduše, u tome svojedobno bila pokazala mnogo više odlučnosti od Račanove te je u proljeće 2004. godine uspjela izolirati, a kasnije i uhititi Hrvoja Petrača, jednog od neprijepornih šefova hrvatskog podzemlja.

Zločinačke skupine

No, očigledno je da u Hrvatskoj djeluje više organiziranih zločinačkih skupina od jedne.

Očigledno je, nadalje, da je legalizacija dijela poslova i stjecanje osobnog društvenog ugleda, što, zapravo, znači izlazak iz podzemlja, jedna od glavnih intencija najuspješnijih aktera hrvatskog organiziranog kriminala.

Oni sada, po svaku cijenu, žele postati ugledni građani ove zemlje, bez obzira na to čime su se bavili prije, kako su zarađivali novac i čime se možda još bave.

Izlazak kriminalca iz podzemlja i njihovo zaposjedanje različitih društvenih pozicija izvan kriminalnog miljea iznimno je opasan trend zato što stvara uvjete za visok stupanj umreženosti.

Konkretnije rečeno, oni momci iz podzemlja, koji stječu kakav-takav prihvatljivi društveni status, dolaze u poziciju da kod različitih ljudi u društvu (političara, policajaca, tužitelja, sudaca, medijskih djelatnika) utječu na postupke i odluke koje se tiču njihova stvarnog core businessa, organiziranog kriminala.

Ljudi pod istragom, koji se susreću i fotografiraju s predsjednicima, ministrima ili gradonačelnicima i biznismenima, tako odjednom postaju masovno društveno prihvatljivi i realno utjecajni.

Oni prema vani, u sferi svog javnoga društvenog života, ne moraju više koristiti prijetnje, nego baš taj, novostečeni "ugled" i veze koje im on omogućuje da bi zaštitili svoje nezakonite djelatnosti i svoju kriminalnu prošlost.

Istodobno, na hrvatskim se ulicama i dalje   organizraju tipska mafijaška ubojstva, koja, kako vidimo, policija nije kadra riješiti.

I doista, kako da policija bilo što riješi (ovdje uopće ne ulazimo u pitanje sposobnosti ili nesposobnosti MUP-a, što je posebna tema) ako nema elementarnu potporu cijelog političkog i društvenog establishmenta da se napokon pokuša krenuti u ozbiljni obračun s organziranim kriminalom.

Svi glavni čimbenici hrvatske političke i društvene scene trebali bi postići minimalni konsenzus o borbi protiv organiziranog kriminala, čime bi policiji i tužiteljstvu omogućili da rade svoj posao.

U Hrvatskoj, na žalost, takav konsenzus ne postoji, nego se, naprotiv, javljaju pokušaji stvaranja nove   mreže zaštite organiziranog kriminala (nakon pada dijela famozne Petračeve mreže) kroz veću ili manju javnu bliskost aktera podzemlja i ljudi iz javnog života.

U takvim je okolnostima doista iluzorno očekivati da će Državno odvjetništvo, MUP, USKOK ili POA bilo koju od zločinačkih organizacija uspješno privesti na sud.

Široka isprepletenost legalne i ilegalne sfere istodobno je i jedan od glavnih elemenata problema korupcije u našem društvu.

Korupcija se nipošto ne svodi na pogodovanje ovoj ili onoj tvrtki kod javnih nabava ili na podmićivanje raznih državnih službenika. Naprotiv, društvo je dubinski korumpirano, kad se njegove institucije nisu kadre boriti protiv organiziranog kriminala.

Hrvatska je, bojimo se, vrlo blizu takvom stanju.

I prije četiri godine konstatirali smo da predsjednik Republike, razgovarajući s Krasniqijem, sasvim sigurno nije znao koga je primio u svom uredu.

No, žalosno je da je čovjek s ukupno 29 kaznenih prijava, koji je sada ubijen u klasičnom mafijaškom atentatu, uopće došao u situaciju da razgovara s predsjednikom Republike.

A sličnih je primjera, i kada je riječ o drugim istaknutim političarima i drugim istaknutim kriminalcima, nažalost relativno mnogo.

Davor Butković