Posao nastavnika bez sumnje spada u jedan od najplemenitijih poziva. Učiti i odgajati djecu velika je obveza za koju treba puno ljubavi, žrtve i odricanja.
Na žalost, u Hrvatskoj se o učiteljima i profesorima govori samo u kontekstu štrajkova. Već tradicionalno, uvijek kada se donosi proračun za iduću godinu hrvatski učitelji najavljuju štrajk i tada krene priča o njihovu potplaćenom položaju. Javnost je pak na samu najavu štrajka u školama različito senzibilizirana.
Dok jedni podržavaju štrajk profesora, drugi smatraju da profesori nemaju prava na štrajk jer ipak rade specifičan posao.
Ni jedni ni drugi ipak ne mogu pobjeći od činjenice da su hrvatski profesori među najslabije plaćenim na svijetu. Manje od njih, prema podacima OECD-a, zarađuju samo nastavnici u Poljskoj. Svaka je dosadašnja vlada tvrdila da su obrazovanje i znanje iznimno važni za razvoj zemlje, pa je u kontekstu toga važna i uloga nastavnika. No, realno za poboljšanje njihova položaja malo se toga napravilo.
Nova politika plaća
Razloga za preveliko zadovoljstvo nema ni Vlada premijera Sanadera. Iako se obrazovni ministar Dragan Primorac često zna pohvaliti time da je obrazovni proračun tijekom njegova mandata porastao za 35 posto, prosvjetarske plaće koje čine više od 80 posto obrazovnog proračuna realno su pale.
Naime, 2001., kada je Primorac preuzeo resor obrazovanja, plaće nastavnika početnika bile su 13 posto više od prosjeka države. Velikim dijelom to je bila posljedica financijske injekcije koju je 2002. prosvjetarima dala Račanova vlada, na način da je selektivno povećala plaće nastavnika za od tri do devet posto.
Vlada premijera Sanadera odabrala je drukčiju politiku plaća. Osnovica je rasla svake godine, no u konačnici to je ipak dovelo do toga da profesor početnik danas ipak ima 13 posto nižu plaću od prosječne plaće u državi. Zaostajanje nastavničkih plaća za onima u privredi iznosi čak 21 posto. Konkretno, učitelj početnik mjesečno zaradi 4025 kuna, a profesor pred mirovinom 5420 kuna, što je manje od prosječne plaće isplaćene prošli mjesec u gradu Zagrebu.
Nitko im ne zna imena
Koju god formulu upotrijebili da riješe ovaj problem, Vlada i sindikati teško će trajno riješiti pitanje potplaćenosti učiteljske profesije koja u Hrvatskoj ima već višegodišnju tradiciju.
Kako bismo se odmaknuli od tog problema i pokazali da u Hrvatskoj postoji čitav niz vrijednih i samozatajnih nastavnika koji predano rade svoj posao, odlučili smo predstaviti neke od njih. Često čitamo o tome kako hrvatski učenici postižu briljantne rezultate u svijetu, a pritom nerijetko zaboravljamo da je to u velikoj mjeri zasluga njihovih profesora kojima u pravilu ne znamo imena jer oni nisu planetarno popularni i ne uživaju onaj interes javnosti koji uživaju trećerazredne pjevačice i nogometaši. Nastavnici su nam zanimljivi samo kada štrajkaju.
Čerdesetjednogodišnja Vesna Vujasin Ilić, profesorica matematike i informatike u Gimnaziji i strukovnoj školi Jurja Dobrile u Pazinu, već 18 godina radi u prosvjeti.
- Odmah nakon završetka studija matematike i informatike na Pedagoškom fakultetu u Rijeci zaposlila sam se u ovoj školi, koju sam inače i sama pohađala, i do danas sam ostala vjerna školi i prosvjeti - kaže profesorica Vujasin Ilić.
Ističe da je u ovih 18 godina nekoliko puta htjela napustiti prosvjetu jer je željela napredovati u struci, pogotovo u informatici, no ljubav prema radu s učenicima i radu u razredu bila je jača.
Odmor na porodnom
- Naprosto sam bila pomalo zasićena lošim uvjetima rada, gotovo nikakvim mogućnostima napredovanja, ali dva porodiljna dopusta pomogla su mi da se odmorim i ponovno vratim svojim učenicima i radu s njima jer to zapravo izuzetno volim - navodi Vesna Vujasin Ilić.
Prema njezinim riječima, dobar prosvjetni radnik, profesor, nastavnik, mora biti profesionalan, stručan i mora voljeti posao kojim se bavi, ali i djecu, učenike, i biti nadasve objektivan.
Nije mi dovoljno samo predavati u razredu, nego volim raditi i s nadarenim učenicima. Plaća to ne pokriva
Vesna Vujasin Ilić
- Dobar nastavnik koji svoje znanje želi podijeliti s učenicima mora raditi i više nego što to propisuju školski normativi. A upravo bi taj rad izvan propisane norme trebalo posebno vrednovati, što nažalost danas nije slučaj. Osobno mi nije dovoljno samo predavati u razredu, nego posebno cijenim rad s nadarenim učenicima i rad na unapređenju metodike rada. Sve to iziskuje puno vremena, ali taj rad nažalost nije pokriven plaćom - ističe profesorica.
A da njoj nije teško raditi s nadarenim učenicima, da joj nije teško baviti se i metodikom rada govori i podatak da učenici pazinske gimnazije spadaju među najbolje matematičare u državi. Ona je, zajedno sa svojim kolegama Robertom Gortanom i Silvanom Blečić-Stambolić, prošle školske godine izuzetno dobro pripremila prve razrede gimnazije za nacionalni ispit iz matematike, na što je izuzetno ponosna.
- Pa kad zapravo vidiš da tvoj rad donosi rezultate, bez obzira na to što nije dovoljno plaćen, ipak te on ispunjava srećom. A odlični rezultati na nacionalnom ispitu, treće mjesto učenice Manuele Činko na državnom natjecanju iz matematike, sudjelovanje na Kvalitetnoj školi u Rijeci, moraju te ispuniti ponosom - kaže profesorica pazinske gimnazije i strukovne škole.
Put u Ameriku
Dodaje da bez ljubavi za ovaj posao njezini učenici ne bi dva puta sudjelovali i na međunarodnom natjecanju iz informatike, ACSL-u, u Sjedinjenim Američkim Državama.
- Na ovom smo natjecanju sudjelovali 2000. i 2001. godine i bili smo deveti na svijetu. S učenicima smo odradili, pripremajući ih, dodatnih 120 sati nastave, a jedina nagrada mi je bila ta što sam vidjela Ameriku. No, eto volim svoj posao, volim raditi s učenicima s kojima imam i poseban odnos, i to je sva moja filozofija - zaključila je Vesna Vujasin Ilić, koja je i 1984. maturirala u gimnaziji u kojoj i danas radi, a koju sada pohađa i njezin 15-godišnji sin. Mama mu ne predaje. (Silvana Fable)
Splićanin Boris Ždero profesor je hrvatskoga jezika u Osnovnoj školi Petra Berislavića u Trogiru, a zanimljivo je da u nastavi zna "zagrabiti" i u stvari još nespojive s hrvatskim učionicama.
- Od samog početka rada u školi nastojao sam učiniti nastavu zaimljivijom pomalo drukčijim nastavnim metodama, tako da mi prelazak na HNOS nije donio znatnije promjene u načinu predavanja. Naime, već su mi dulje najdraža nastavna sredstva laptop i projektor. Blagodati moderne tehnologije gotovo su potpuno zamijenile ploču i kredu, a interaktivne mogućnosti vrlo su se brzo osjetile na nastavnim rezultatima jer su učenici počeli predavati domaće radove i referate na CD-ROM-ovima ili memorijskim stickovima u obliku Power-Point prezentacija - istaknuo je 36-godišnji Splićanin.
Posao kao izazov
Boris Ždero pasionirani je ljubitelj novih tehnologija, glazbe i filma, koje nerijetko umiješa u svoja predavanja kako bi oživio gradivo. S učenicima sedmog razreda analizira pjesme njima omiljenih bendova kao što su Him i Tokyo Hotel, a zatim prijeđe na naslove Dobriše Cesarića. To mu nije problem jer nakon nastave svira i bas gitaru u dva benda, od kojih je jedan punkerski, a to je kultni No Comment.
Zamijenio sam ploču i kredu laptopom i projektorom. Učenici s oduševljenjem predaju radove na CD-ROM-u
Boris Ždero
- Mnogima je bizaran podatak da radim kao nastavnik u osnovnoj školi, a u slobodno vrijeme sviram bas gitaru u punk sastavu. Ja se pitam zašto je to čudno. Da sam fanatični torcidaš ili strasni balotaš, bilo bi to sasvim normalno - smije se Boris Ždero. Kako od djetinjstva doživljava umjetnost kao sinonim za ljepotu i jedino mjesto gdje su sve stvari na svome mjestu, logičan izbor bio mu je studij književnosti, a to ga je nakon studiranja u Zadru odvelo u prosvjetu. Biti nastavnik nije mu samo posao, nego i užitak i izazov, stoga mu smeta stav javnosti prema prosvjetarima.
Moralna kriza
- Dobar dio ljudi smatra nas neradnicima koji cijelo ljeto ljenčare, a neprestano traže veće plaće od bankovnih službenika sa srednjom stručnom spremom. Djeca vrlo dobro osjećaju ozračje stvoreno prema nama, rado upijaju negativan stav javnosti i znaju ga iznimno dobro iskoristiti kada je to potrebno - objasnio je prof. Ždero.
Dopada mu se ideja da se od Hrvatske namjerava stvoriti zemlju znanja, no pita se postaje li to neupotrebljivo s obzirom na ozračje koje vlada u društvu.
- Živimo u zemlji gdje ekonomisti rade kao skladištari, do zaposlenja se dolazi uglavnom preko veze, a vile i bazeni niču preko noći dok vrhunski stručnjaci odlaze u inozemstvo. Trebamo li obrazovni sustav prilagoditi moralnoj krizi u kojoj se naše društvo nalazi ili ipak treba malo poraditi na samom društvu i shvatiti da hrvatsko školstvo uopće nije u krizi, nego samo u nemilosti onih koji u ovoj zemlji dijele novac - zaključio je Ždero.
Uvođenje HNOS-a u hrvatsko školstvo ne smatra velikom promjenom jer "djeca će i dalje školu doživljavati kao nešto nametnuto".
- Ničime ne možemo zamijeniti njihovu spontanu igru. Ako to i uspijemo, ako stvarno dobijemo školu u koju će djeca odlaziti s užitkom i doživjeti je kao zabavu, a ne kao prisilu, nameće se pitanje koliko ćemo im znanja uspjeti prenijeti - zaključio je prof. Boris Ždero. (Mak Jovanović)
Karolina Ujaković
U razred je kao mlada profesorica Karolina Ujaković ušla prije 16 godina. Prije toga je kratko vrijeme honorarno pisala za dnevne novine, no novinarstvo definitivno nije bilo njezin izbor.
- Prvi sam posao dobila tijekom Domovinskog rata, kada je Zagreb bio pun prognanika pa je porasla i potražnja za nastavnicima. U početku sam radila u dvije škole na četiri lokacije - prisjeća se profesorica Ujaković. Ističe kako je prve četiri godine u školi radila honorarno, a tek nakon što se višegodišnjim radom dokazala kao kvalitetan profesor dobila je stalan posao u V. gimnaziji.
Do sada je sudjelovala u svim štrajkovima jer je to ustalom i tradicija u njihovoj školi. Profesore V. gimnazije, koja slovi kao jedna od boljih hrvatskih gimnazija, a koji se priključuju svakom štrajku, u borbi za bolje i više plaće te bolji status nerijetko podržavaju i njihovi učenici.
- Naši su učenici budući intelektulaci i posve su svjesni situacije u kojoj se nalazi naša profesija. Najveći je problem u tome što mi danas nemamo nikakav ugled u društvu. Znanje i obrazovanje uopće se ne cijene. Čudi me samo kako naši gospodarstvenici i političari tako olako zaboravljaju da su do tih položaja došli zahvaljujući obrazovanju koje su im dali njihovi nastavnici - ljuti se profesorica Ujaković.
Deset dana ljetovanja
Dodaje kako je svjesna toga da profesori često štrajkaju, najčešće bez ikakvih pomaka. No, smatra kako je štrajk ipak jedan od načina da se javnost upozori na sramotno mala primanja prosvjetara.
Nakon 16 godina rada u razredu profesorica Ujaković mjesečno zarađuje 4900 kuna, a kako to nije dovoljno za pristojan život, prisiljena je raditi i druge poslove.
- Svake godine od veljače do srpnja držim pripremne tečajeve za upis na fakultet za maturante. Do prošle godine radila sam i na privatnoj školi, a napisala sam i udžbenik povijesti za 5. razred osnovne škole. No, nisam ja jedina. Većina profesora radi dva posla. S ovom plaćom kupnja stana ili novog auta za nas je čista iluzija - kaže profesorica Ujaković. Najviše je od svega, otkriva nam, ljute priče o tome kako nastavnici malo rade i imaju duge praznike. Osobno si može priuštiti najviše deset dana ljetovanja.
Rad s djecom u razredu ipak ne bi mijenjala. - Znam reći mojim učenicima, pogledajte me, imala sam u školi sve petice i dokle sam dogurala, no oni znaju da se šalim. Roditelji su uvijek govorili da moram puno učiti jer je obrazovanje jako važno. Isto ja učim svoje đake i svog sinčića Vida koji je ove godine krenuo u školu - kaže. (Ivana Kalogjera-Brkić)
Marko Babić
- U to doba nastavnici su imali mnogo bolji status nego danas. Moglo se jako lijepo i kreativno raditi s djecom. Osim toga, dosta se ulagalo u škole i njihov razvoj - ispričao je Matko Babić koji sadašnjem obrazovnom sustavu zamjera preveliku centraliziranost.
- Škola mora imati svoj džeparac, ne mora za svaku kunu zvati Ministarstvo da to odobri. Ministarstvo obrazovanja, pak, mora biti pedagoški usmjereno i mora školama davati poticaje - smatra naš sugovornik. Matko Babić u Kutini je radio 10 godina, a zanimljivo je da je među njegovim učenicima bila i slavna književnica Dubravka Ugrešić.
- Sjećam se kako sam kao nadobudni mladi profesor rekao učenicima da će onaj tko zna Newtonove aksiome na latinskom dobiti odmah pet. Naravno da je Dubravka, koja je kao djevojčica već pokazivala veliki talent za jezike, s lakoćom to naučila. Naravno, poslije sam odustao od takvih zahtjeva - rekao je prof. Babić. Njegovi bivši učenici iz Kutine danas kažu da je "predavajući fiziku, učio ih životu".
- Uvijek sam nastojao fiziku povezati sa svakodnevnim životom. Mnogo sam razgovarao s djecom, često se našalio, no ključ moje popularizacije fizike bili su jednostavni eksperimenti. Stoga sadašnjem konceptu HNOS-a zamjeram što u modernoj nastavi zanemaruje eksperiment - objasnio je Matko Babić tajnu svoga profesorskog umijeća. Nakon desetljeća provedenog u Kutini, pet je godina radio u 12. gimnaziji u Zagrebu, a zatim je desetak godina proveo u Zavodu za školsku opremu. Sada uređuje udžbenike iz fizike u izdavačkoj kući Profil.
Slikovnica za mališane
- Meni je i dalje najvažnija verbalna komunikacija s profesorima i djecom pa često držim predavanja. Budući da sam napisao slikovnicu iz fizike, imao sam čak predavanje u dječjem vrtiću. Bio sam jako iznenađen kako tako mala djeca pokazuju interes za izvođenje jednostavnih eksperimenata koje sam tamo opisao - ispričao je Matko Babić.
Iako snažno podržava svoje kolege nastavnike, Matko Babić smatra da se štrajk mogao izbjeći. - Ne znam zašto se toliko vremena izgubilo na prepucavanju tko je kriv za postojeće stanje, stara ili sadašnja vlada. Također, mnogo se potrošilo na skupe marketinške parole poput plakata "Manje štrebanja, više učenja" ili na štampanje priručnika o HNOS-u koji nastavnicima nisu uopće korisni. Umjesto za taj skupi marketing, novac se mogao utrošiti za dizanje plaće nastavnicima - rekao je naposljetku Matko Babić čija mirovina nakon povećanja iznosi 2500 kuna. (Tanja Rudež)
Ivana Kalogjera-Brkić
Na žalost, u Hrvatskoj se o učiteljima i profesorima govori samo u kontekstu štrajkova. Već tradicionalno, uvijek kada se donosi proračun za iduću godinu hrvatski učitelji najavljuju štrajk i tada krene priča o njihovu potplaćenom položaju. Javnost je pak na samu najavu štrajka u školama različito senzibilizirana.
Dok jedni podržavaju štrajk profesora, drugi smatraju da profesori nemaju prava na štrajk jer ipak rade specifičan posao.
Ni jedni ni drugi ipak ne mogu pobjeći od činjenice da su hrvatski profesori među najslabije plaćenim na svijetu. Manje od njih, prema podacima OECD-a, zarađuju samo nastavnici u Poljskoj. Svaka je dosadašnja vlada tvrdila da su obrazovanje i znanje iznimno važni za razvoj zemlje, pa je u kontekstu toga važna i uloga nastavnika. No, realno za poboljšanje njihova položaja malo se toga napravilo.
Nova politika plaća
Razloga za preveliko zadovoljstvo nema ni Vlada premijera Sanadera. Iako se obrazovni ministar Dragan Primorac često zna pohvaliti time da je obrazovni proračun tijekom njegova mandata porastao za 35 posto, prosvjetarske plaće koje čine više od 80 posto obrazovnog proračuna realno su pale.
Naime, 2001., kada je Primorac preuzeo resor obrazovanja, plaće nastavnika početnika bile su 13 posto više od prosjeka države. Velikim dijelom to je bila posljedica financijske injekcije koju je 2002. prosvjetarima dala Račanova vlada, na način da je selektivno povećala plaće nastavnika za od tri do devet posto.
Vlada premijera Sanadera odabrala je drukčiju politiku plaća. Osnovica je rasla svake godine, no u konačnici to je ipak dovelo do toga da profesor početnik danas ipak ima 13 posto nižu plaću od prosječne plaće u državi. Zaostajanje nastavničkih plaća za onima u privredi iznosi čak 21 posto. Konkretno, učitelj početnik mjesečno zaradi 4025 kuna, a profesor pred mirovinom 5420 kuna, što je manje od prosječne plaće isplaćene prošli mjesec u gradu Zagrebu.
Nitko im ne zna imena
Koju god formulu upotrijebili da riješe ovaj problem, Vlada i sindikati teško će trajno riješiti pitanje potplaćenosti učiteljske profesije koja u Hrvatskoj ima već višegodišnju tradiciju.
Kako bismo se odmaknuli od tog problema i pokazali da u Hrvatskoj postoji čitav niz vrijednih i samozatajnih nastavnika koji predano rade svoj posao, odlučili smo predstaviti neke od njih. Često čitamo o tome kako hrvatski učenici postižu briljantne rezultate u svijetu, a pritom nerijetko zaboravljamo da je to u velikoj mjeri zasluga njihovih profesora kojima u pravilu ne znamo imena jer oni nisu planetarno popularni i ne uživaju onaj interes javnosti koji uživaju trećerazredne pjevačice i nogometaši. Nastavnici su nam zanimljivi samo kada štrajkaju.
Čerdesetjednogodišnja Vesna Vujasin Ilić, profesorica matematike i informatike u Gimnaziji i strukovnoj školi Jurja Dobrile u Pazinu, već 18 godina radi u prosvjeti.
- Odmah nakon završetka studija matematike i informatike na Pedagoškom fakultetu u Rijeci zaposlila sam se u ovoj školi, koju sam inače i sama pohađala, i do danas sam ostala vjerna školi i prosvjeti - kaže profesorica Vujasin Ilić.
Ističe da je u ovih 18 godina nekoliko puta htjela napustiti prosvjetu jer je željela napredovati u struci, pogotovo u informatici, no ljubav prema radu s učenicima i radu u razredu bila je jača.
Odmor na porodnom
- Naprosto sam bila pomalo zasićena lošim uvjetima rada, gotovo nikakvim mogućnostima napredovanja, ali dva porodiljna dopusta pomogla su mi da se odmorim i ponovno vratim svojim učenicima i radu s njima jer to zapravo izuzetno volim - navodi Vesna Vujasin Ilić.
Prema njezinim riječima, dobar prosvjetni radnik, profesor, nastavnik, mora biti profesionalan, stručan i mora voljeti posao kojim se bavi, ali i djecu, učenike, i biti nadasve objektivan.
Nije mi dovoljno samo predavati u razredu, nego volim raditi i s nadarenim učenicima. Plaća to ne pokriva
Vesna Vujasin Ilić
|
Vesna Vujasin Ilić, profesorica matematike u Pazinu Profesorica koja 18 godina uči najbolje matematičare
|
|
A da njoj nije teško raditi s nadarenim učenicima, da joj nije teško baviti se i metodikom rada govori i podatak da učenici pazinske gimnazije spadaju među najbolje matematičare u državi. Ona je, zajedno sa svojim kolegama Robertom Gortanom i Silvanom Blečić-Stambolić, prošle školske godine izuzetno dobro pripremila prve razrede gimnazije za nacionalni ispit iz matematike, na što je izuzetno ponosna.
- Pa kad zapravo vidiš da tvoj rad donosi rezultate, bez obzira na to što nije dovoljno plaćen, ipak te on ispunjava srećom. A odlični rezultati na nacionalnom ispitu, treće mjesto učenice Manuele Činko na državnom natjecanju iz matematike, sudjelovanje na Kvalitetnoj školi u Rijeci, moraju te ispuniti ponosom - kaže profesorica pazinske gimnazije i strukovne škole.
Put u Ameriku
Dodaje da bez ljubavi za ovaj posao njezini učenici ne bi dva puta sudjelovali i na međunarodnom natjecanju iz informatike, ACSL-u, u Sjedinjenim Američkim Državama.
- Na ovom smo natjecanju sudjelovali 2000. i 2001. godine i bili smo deveti na svijetu. S učenicima smo odradili, pripremajući ih, dodatnih 120 sati nastave, a jedina nagrada mi je bila ta što sam vidjela Ameriku. No, eto volim svoj posao, volim raditi s učenicima s kojima imam i poseban odnos, i to je sva moja filozofija - zaključila je Vesna Vujasin Ilić, koja je i 1984. maturirala u gimnaziji u kojoj i danas radi, a koju sada pohađa i njezin 15-godišnji sin. Mama mu ne predaje. (Silvana Fable)
Splićanin Boris Ždero profesor je hrvatskoga jezika u Osnovnoj školi Petra Berislavića u Trogiru, a zanimljivo je da u nastavi zna "zagrabiti" i u stvari još nespojive s hrvatskim učionicama.
- Od samog početka rada u školi nastojao sam učiniti nastavu zaimljivijom pomalo drukčijim nastavnim metodama, tako da mi prelazak na HNOS nije donio znatnije promjene u načinu predavanja. Naime, već su mi dulje najdraža nastavna sredstva laptop i projektor. Blagodati moderne tehnologije gotovo su potpuno zamijenile ploču i kredu, a interaktivne mogućnosti vrlo su se brzo osjetile na nastavnim rezultatima jer su učenici počeli predavati domaće radove i referate na CD-ROM-ovima ili memorijskim stickovima u obliku Power-Point prezentacija - istaknuo je 36-godišnji Splićanin.
Posao kao izazov
Boris Ždero pasionirani je ljubitelj novih tehnologija, glazbe i filma, koje nerijetko umiješa u svoja predavanja kako bi oživio gradivo. S učenicima sedmog razreda analizira pjesme njima omiljenih bendova kao što su Him i Tokyo Hotel, a zatim prijeđe na naslove Dobriše Cesarića. To mu nije problem jer nakon nastave svira i bas gitaru u dva benda, od kojih je jedan punkerski, a to je kultni No Comment.
Zamijenio sam ploču i kredu laptopom i projektorom. Učenici s oduševljenjem predaju radove na CD-ROM-u
Boris Ždero
|
Boris Ždero, profesor hrvatskog jezika u Splitu Punker koji je naučio djecu kako voljeti domaću poeziju
|
|
|
Moralna kriza
- Dobar dio ljudi smatra nas neradnicima koji cijelo ljeto ljenčare, a neprestano traže veće plaće od bankovnih službenika sa srednjom stručnom spremom. Djeca vrlo dobro osjećaju ozračje stvoreno prema nama, rado upijaju negativan stav javnosti i znaju ga iznimno dobro iskoristiti kada je to potrebno - objasnio je prof. Ždero.
Dopada mu se ideja da se od Hrvatske namjerava stvoriti zemlju znanja, no pita se postaje li to neupotrebljivo s obzirom na ozračje koje vlada u društvu.
- Živimo u zemlji gdje ekonomisti rade kao skladištari, do zaposlenja se dolazi uglavnom preko veze, a vile i bazeni niču preko noći dok vrhunski stručnjaci odlaze u inozemstvo. Trebamo li obrazovni sustav prilagoditi moralnoj krizi u kojoj se naše društvo nalazi ili ipak treba malo poraditi na samom društvu i shvatiti da hrvatsko školstvo uopće nije u krizi, nego samo u nemilosti onih koji u ovoj zemlji dijele novac - zaključio je Ždero.
Uvođenje HNOS-a u hrvatsko školstvo ne smatra velikom promjenom jer "djeca će i dalje školu doživljavati kao nešto nametnuto".
- Ničime ne možemo zamijeniti njihovu spontanu igru. Ako to i uspijemo, ako stvarno dobijemo školu u koju će djeca odlaziti s užitkom i doživjeti je kao zabavu, a ne kao prisilu, nameće se pitanje koliko ćemo im znanja uspjeti prenijeti - zaključio je prof. Boris Ždero. (Mak Jovanović)
Kada se prije dvadesetak godina upisivala na fakultet, Zagrepčanka Karolina Ujaković imala je dvije želje: upisati studij povijesti, a potom naći posao u školi. Danas ta 41-godišnja profesorica povijesti zaposlena na V. zagrebačkoj gimnaziji, a ujedno i predsjednica Hrvatske udruge nastavnika povijesti, kaže kako je iznimno sretna jer radi posao koji voli.
- Učenici me znaju pitati zašto moraju učiti povijest jer im je to dosadno. Onda im ja citiram jednog povjesničara starije generacije koji je znao reći: 'Povijest treba učiti da ne budete kao kotač na kolima koji se okreće, a ne zna zašto' - kaže. Najveća joj je nagrada kada joj netko od učenika kaže da i on želi studirati povijest.
- To me posebno raduje jer je naša gimnazija prirodoslovno-matematička pa se pretpostavlja da će većina učenika odabrati neki od fakulteta iz tog područja - kaže profesorica Ujaković.
S ponosom nabraja imena bivših učenika koji su nakon srednje škole upisali studij povijesti, no skromno ističe da su to tek manjim dijelom njezine zasluge. Kod učenika, kaže, mora postojati interes i ljubav prema nekom predmetu, a sve ostalo je nadogradnja. Kako bi i sama naučila nešto novo, često posjećuje stručne seminare, a o tome kako povijest djeci učiniti zanimljivom učila je i u Engleskoj i Danskoj.
Podrška učenika
- U Engelskoj je povijest prije 15 godina bila jedan od omraženijih predmeta, a sada su postigli to da je povijest djeci jedan od najdražih predmeta. Njihove metode rada s djecom često i sama primjenjujem u nastavi, ali moram priznati s puno poteškoća jer je program takav da djeca iz sata u sat moraju učiti novo gradivo, i to isključivo ekonomsku i političku povijest, pa nemaju vremena detaljno proučiti neko povijesno razdoblje - kaže prof. Ujaković.
Karolina Ujaković
|
Karolina Ujaković, prof. povijesti u Zagrebu Njoj učenici vjeruju da povijest nije dosadna
|
|
|
- Prvi sam posao dobila tijekom Domovinskog rata, kada je Zagreb bio pun prognanika pa je porasla i potražnja za nastavnicima. U početku sam radila u dvije škole na četiri lokacije - prisjeća se profesorica Ujaković. Ističe kako je prve četiri godine u školi radila honorarno, a tek nakon što se višegodišnjim radom dokazala kao kvalitetan profesor dobila je stalan posao u V. gimnaziji.
Do sada je sudjelovala u svim štrajkovima jer je to ustalom i tradicija u njihovoj školi. Profesore V. gimnazije, koja slovi kao jedna od boljih hrvatskih gimnazija, a koji se priključuju svakom štrajku, u borbi za bolje i više plaće te bolji status nerijetko podržavaju i njihovi učenici.
- Naši su učenici budući intelektulaci i posve su svjesni situacije u kojoj se nalazi naša profesija. Najveći je problem u tome što mi danas nemamo nikakav ugled u društvu. Znanje i obrazovanje uopće se ne cijene. Čudi me samo kako naši gospodarstvenici i političari tako olako zaboravljaju da su do tih položaja došli zahvaljujući obrazovanju koje su im dali njihovi nastavnici - ljuti se profesorica Ujaković.
Deset dana ljetovanja
Dodaje kako je svjesna toga da profesori često štrajkaju, najčešće bez ikakvih pomaka. No, smatra kako je štrajk ipak jedan od načina da se javnost upozori na sramotno mala primanja prosvjetara.
Nakon 16 godina rada u razredu profesorica Ujaković mjesečno zarađuje 4900 kuna, a kako to nije dovoljno za pristojan život, prisiljena je raditi i druge poslove.
- Svake godine od veljače do srpnja držim pripremne tečajeve za upis na fakultet za maturante. Do prošle godine radila sam i na privatnoj školi, a napisala sam i udžbenik povijesti za 5. razred osnovne škole. No, nisam ja jedina. Većina profesora radi dva posla. S ovom plaćom kupnja stana ili novog auta za nas je čista iluzija - kaže profesorica Ujaković. Najviše je od svega, otkriva nam, ljute priče o tome kako nastavnici malo rade i imaju duge praznike. Osobno si može priuštiti najviše deset dana ljetovanja.
Rad s djecom u razredu ipak ne bi mijenjala. - Znam reći mojim učenicima, pogledajte me, imala sam u školi sve petice i dokle sam dogurala, no oni znaju da se šalim. Roditelji su uvijek govorili da moram puno učiti jer je obrazovanje jako važno. Isto ja učim svoje đake i svog sinčića Vida koji je ove godine krenuo u školu - kaže. (Ivana Kalogjera-Brkić)
Cijeli život predajem, a u komunikaciji s djecom i ljudima stekao sam uistinu veliko iskustvo. Prošao sam gotovo sve faze pedagoškog rada: osnovnu školu, opću i prirodoslovnu gimnaziju, dopisne škole, radio sam i kao vanjski suradnik Ministarstva obrazovanja te 30 godina bio u Državnom povjerenstvu za natjecanje iz fizike - kaže Matko Babić (66), legendarni profesor fizike zahvaljujući kojemu su generacije mladih zavoljele taj tradicionalno omraženi i teški predmet.
Rođen na Hvaru u obitelji inženjera geodezije, Matko Babić još je u djetinjstvu zavolio znanost.
- Završio sam odličnu gimnaziju u Našicama, gradu velike intelektualne tradicije i bogatog kulturnog života, a onda upisao studij fizike. Za razliku od moga mlađeg brata Emila, profesora na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, studij sam shvaćao pomalo neozbiljno jer sam jako volio izlaske, druženja i putovanja - prisjetio je Matko Babić.
Uz fiziku o životu
Tako je umjesto da se bavi znanošću, 1963. godine postao nastavnik fizike u gimnaziji u Kutini. U to doba u Kutini je "nicala" kemijska industrija i tamošnji su političari željeli kvalitetnu gimnaziju u kojoj će mladi stjecati dobra znanja, posebice iz fizike, kemije i matematike.
Marko Babić
|
Matko Babić, omiljeni profesor fizike koji je deset godina predavao u školi u Kutini Zbog njega je spisateljica Dubravka Ugrešić aksiome naučila na latinskom jeziku
|
|
|
- Škola mora imati svoj džeparac, ne mora za svaku kunu zvati Ministarstvo da to odobri. Ministarstvo obrazovanja, pak, mora biti pedagoški usmjereno i mora školama davati poticaje - smatra naš sugovornik. Matko Babić u Kutini je radio 10 godina, a zanimljivo je da je među njegovim učenicima bila i slavna književnica Dubravka Ugrešić.
- Sjećam se kako sam kao nadobudni mladi profesor rekao učenicima da će onaj tko zna Newtonove aksiome na latinskom dobiti odmah pet. Naravno da je Dubravka, koja je kao djevojčica već pokazivala veliki talent za jezike, s lakoćom to naučila. Naravno, poslije sam odustao od takvih zahtjeva - rekao je prof. Babić. Njegovi bivši učenici iz Kutine danas kažu da je "predavajući fiziku, učio ih životu".
- Uvijek sam nastojao fiziku povezati sa svakodnevnim životom. Mnogo sam razgovarao s djecom, često se našalio, no ključ moje popularizacije fizike bili su jednostavni eksperimenti. Stoga sadašnjem konceptu HNOS-a zamjeram što u modernoj nastavi zanemaruje eksperiment - objasnio je Matko Babić tajnu svoga profesorskog umijeća. Nakon desetljeća provedenog u Kutini, pet je godina radio u 12. gimnaziji u Zagrebu, a zatim je desetak godina proveo u Zavodu za školsku opremu. Sada uređuje udžbenike iz fizike u izdavačkoj kući Profil.
Slikovnica za mališane
- Meni je i dalje najvažnija verbalna komunikacija s profesorima i djecom pa često držim predavanja. Budući da sam napisao slikovnicu iz fizike, imao sam čak predavanje u dječjem vrtiću. Bio sam jako iznenađen kako tako mala djeca pokazuju interes za izvođenje jednostavnih eksperimenata koje sam tamo opisao - ispričao je Matko Babić.
Iako snažno podržava svoje kolege nastavnike, Matko Babić smatra da se štrajk mogao izbjeći. - Ne znam zašto se toliko vremena izgubilo na prepucavanju tko je kriv za postojeće stanje, stara ili sadašnja vlada. Također, mnogo se potrošilo na skupe marketinške parole poput plakata "Manje štrebanja, više učenja" ili na štampanje priručnika o HNOS-u koji nastavnicima nisu uopće korisni. Umjesto za taj skupi marketing, novac se mogao utrošiti za dizanje plaće nastavnicima - rekao je naposljetku Matko Babić čija mirovina nakon povećanja iznosi 2500 kuna. (Tanja Rudež)
Ivana Kalogjera-Brkić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....