Vlasnicima nakladničke kuće Fraktura, Seidu i Sibili Serdarević, koji su u braku 12 godina, mnogi kažu da izgledaju poput blizanaca: oboje su niži, svijetli, finih lica i srnećih očiju. Da stvar bude bolja, oni su i dobili blizance, a i njihove su sklonosti blizanačke; dobar dio života oboje su proveli baveći se knjigama, kao čitatelji i izdavači.
Njihova mala nakladnička kuća potpisuje velika imena i naslove, poput trenutno gotovo najčitanijih pisaca u svijetu Stiega Larssona (“Muškarci koji mrze žene”) i Carlosa Ruiza Zafona (“Sjena vjetra”). Objavili su i dojmljiv niz domaćih autora, od Sibile Petlevski do Igora Štiksa, koje su uspješno “prodali” brojnim stranim izdavačima, po čemu je Fraktura iznimna na hrvatskom nakladničkom nebu. Uoči izlaska romana “Rod avetnjaka” Slađane Bukovac već su ga predstavili u Frankfurtu i odmah se pojavio veliki interes stranih izdavača za tu knjigu koja se upravo prevodi na engleski.
Sibila je pristala živjeti u Seidovoj sjeni, intervjue i nastupe uglavnom obavlja on: ovo je jedna od rijetkih prilika u kojoj ona govori.
Otkad ste vi i Seid skupa?
- Od faksa. On je studirao komparativnu i češki. Znali smo se sa zajedničkih kolegija, počeli smo hodati, ili kako se to već sada kaže, više i ne znam koje se riječi sada rabe za tu stvar, pozvao me na izlazak. Nazvao me da me pita nešto oko nekog seminara. Usput me pitao kamo ću večeras i, kad sam rekla da idem u Kinoteku, jednostavno je izjavio da ide sa mnom. Otišli smo gledati “Poštar uvijek zvoni dvaput”. Tako smo počeli svuda izlaziti skupa, u kazalište, kino, na izložbe... Moje prijateljice su mi na tome zavidjele jer su imale dečke koje sve to nije zanimalo. Onda je u fazi velike zaljubljenosti Seid otišao u Beč na godinu dana, dobio je Herderovu stipendiju.
Jeste li zlazili sami? Ili ste sjedili doma i plakali?
- Ne, kad je neposredno nakon stipendije dobio posao u Njemačkoj, na sveučilištu u Bambergu kao lektor hrvatskog jezika, ja sam mu se pridružila. U Njemačkoj sam upisala poslijediplomski studij iz zaštite spomenika. Dok smo tamo živjeli, u iznajmljenom stanu, objasnili su nam da se na telefon u Njemačkoj treba javiti obiteljskim prezimenom. Budući da je stan bio iznajmljen na Seidovo prezime, svi koji su zvali, najčešće su tražili njega. Jednom je zvonio telefon dok njega nije bilo doma i ja sam se javila: “Serdarević!”. Bila je to moja mama. Rekla je samo da joj sve jasno!
Onda ste se vjerojatno morali vjenčati...
- Da, tako smo se oženili i u Njemačkoj dobili blizance. No, kad su navršili dva mjeseca, vratili smo se u Hrvatsku. Tada su započele neugodne godine.
U domovini? Zašto?
- Imali smo dvoje male djece i nitko nije radio. Srećom, imali smo gdje stanovati. Budući da se ja nisam mogla odmah baciti na posao, Seid je počeo raditi kao urednik u časopisu Cicero. Do osnivanja naše nakladničke kuće živjeli smo od njegove plaće. Negdje baš početkom proljeća 2002. osnivamo našu nakladničku kuću. U tom poslu smo se našli.
Doista? Ja se bojim da knjige izumiru kao dinosauri...
Iz Njemačke smo se vratili s dvoje male djece i bez zaposlenja
- Nedavno smo nabavili Sony-Reader, elektroničku knjigu - uređaj za čitanje knjige na ekranu, mnogo bolji od bilo kojeg laptopa i sličnih uređaja. Zaista se da lijepo čitati, ali to je posve neusporedivo s knjigom. Tehnološki moment odumiranja knjige sigurno neće zaživjeti za naših života. Isto je s pričama o odumiranju publike. No, što mi znamo. Kad su izbori, redovito se iznenadimo kad pobijede oni za koje nismo glasali. Pitamo se - kako je to moguće? Svi moji prijatelji čitaju knjige, znaju što je dobra literatura, cijene knjigu kao civilizacijsko dostignuće. To i nije tako mali broj ljudi.
A porazne statistike prodaje?
- Istodobno s tim poraznim statistikama, roman “Anđelova igra” Carlosa Ruiza Zafona u svijetu se prodaje već u milijunskim nakladama, a isto je i s njegovim prethodnim romanom, “Sjena vjetra”. U Njemačkoj je “Anđelova igra” tiskana u prvoj nakladi od 400 tisuća primjeraka i već je rasprodana.
Ne mislite da masovno gubimo sposobnost da nas privuku slova na papiru?
- Taj trend očito postoji. Svi ga primjećujemo, svjesni smo ga. Moja djeca su u razredu prilično veliki izuzetak jer čitaju. Hrvatski je redovito najomraženiji predmet u školi. Ali, postoje i djeca koja rado čitaju. Vjerojatno će oni postati ta nova čitateljska publika, za neke nove pisce i izdavače. Nadam se da ćemo i mi, sada aktualni izdavači, tu publiku dočekati.
Može li se potaknuti ljude da čitaju?
- Ono što kod nas nedostaje jest reklamiranje čitanja. U Nizozemskoj, recimo, postoji tjedan knjige, što je važan događaj na razini cijele zemlje. Tog se tjedna tiska knjiga koja se besplatno dijeli kupcima. I mi imamo i dan knjige i mjesec hrvatske knjige, ali to ne osjećamo kao neko živo događanje, kao neku živu manifestaciju, eventualno kao manifestaciju u kojoj se otvaraju nove knjižnice.
Kako su pisci primili ideju da se njihove knjige dijete besplatno, kao letci?
- Najprije su se odupirali toj ideji, a sada se vodeći autori “trgaju” čija će se knjiga dijeliti. Istodobno, dijeljenje te besplatne knjige doista podiže prodaju, interes i čitanost drugih knjiga tog istog pisca. Zgodno je da se tjedan knjige povezao sa državnim željeznicama kako bi se propagirala vožnja vlakom. Onaj tko dođe s besplatnom knjigom ima i besplatnu vožnju taj tjedan, što je pak podiglo interes - za vlakove! Povezane su naoko nespojive stvari, na obostranu korist - čitanja i željeznica. Interliber, nama jako drag sajam, pokazuje kako u Hrvatskoj ima ljudi koji su zainteresirani za knjigu. Na žalost, knjigama je otežan pristup, još nam se događa da ljudi nazovu i pitaju gdje mogu nabaviti našu knjigu. Znači, nema svijesti o tome što je funkcija knjižare.
A masovna polupismenost?
- Problem je u tome što ljudi nemaju gdje pokazati svoju pismenost ili nepismenost. Dobivate li nepismene dopise od Porezne uprave ili od Ministarstva kulture? Što znači slaba razina pismenosti? Oni koji žele pisati su sasvim druga grupa ljudi od onih koji čitaju. Ne bih to poistovjetila. Rekla bih da čitatelji nisu pisci, a pisci nisu čitatelji. Onaj tko uživa u čitanju, kupuje knjige, a nema nužno aspiracije postati piscem. S druge strane, svatko tko nešto napiše smatra se piscem, a pisac je samo onaj tko napiše nešto što vrijedi čitati.
Kako izgleda život malih nakladnika?
Mi ne prestajemo raditi jer svoj posao volimo, to nije rad na traci
- Naša nakladnička kuća je nastala kao projekt samozapošljavanja. To je stručni termin za onoga tko osnuje svoju tvrtku i sam sebe u njoj zaposli. Idealistički dio priče počinje sa studijem književnosti, zamišljaš da ćeš se zauvijek baviti čitanjem knjiga... Izdavaštvo je jedino logično zanimanje koje ti to omogućuje. Za razliku od mene, Seid je poduzetan, on se usudio reći: “Hajdemo pokrenuti svoj mali biznis”. S obzirom na to da su nam interesi do tada bili humanistički, on je taj “biznis” morao povezati s našim aspiracijama.
Kako ste odabrali ime Fraktura?
- Imali smo poveliki listu imena, no suočili smo se sa strogim pravilima pri Trgovačkom sudu koja određuju da ime ne smije biti iz stranog jezika, osim mrtvog, znači latinskog ili grčkog, ne smije biti iz slanga... Redom smo morali odbacivati imena koja su nam se sviđala. Pobijedila je Fraktura: u službenom obrazloženju imena koje je napisala javna bilježnica piše da će se tvrtka baviti i prijelomom teksta, dakle fraktura (lom).
Koliko vas je u bavljenju knjigama obilježilo što ste kći književnika Tita Bilopavlovića?
- Prije nego što sam postala žena poznatog muža, bila sam kći poznatog oca. To je mogao biti motiv da se ne bavim knjigama, zbog nekog prezasićenja, “overdosea”. Ali, na kraju sam ipak otišla na taj studij komparativne i povijesti umjetnosti i bacila se na čitanje. Htjela sam da mi povijest umjetnosti bude struka, no upalila je rezervna varijanta.
Kako ste podijelili poslove unutar vaše obiteljske izdavačke kuće?
- Prije osnivanja izdavačke kuće za jedan sam časopis radila lekturu i korekturu i pisala tekstove. Kad sam prestala, i dalje sam ostala bliska s ljudima iz časopisa. Netko je pitao prijatelja koji se umjesto mene tamo zaposlio “što je zapravo Sibila radila?” On je rekao “ne znam, ali ja mislim da je ona bila siva eminencija!” Tako bi se mogao opisati moj dio posla u Frakturi. Seid bira knjige, on je kao neki “PR”, on uvijek nastupa. Ja vodim administraciju, komuniciram s poreznom upravom i knjigovodstvom.
Koje su prednosti i nedostaci zajedničkog života i rada?
- Što se tiče života i rada na istom mjestu, od početka smo to odijelili. Izdavaštvo nije rad na traci pa nema radnog vremena, radiš stalno, naravno da taj posao nosimo sa sobom. Sastanke najčešće održavamo u automobilu, jer se jako puno vozimo. U simbiozi života i rada život je taj koji češće pati. Ne pokušavamo se previše odvojiti od posla, jer u njemu uživamo. Zapravo ne prestajemo raditi.
A djeca, kako to primaju?
- Djeca su isto jako “zaposlena”, kao sva djeca u današnje vrijeme: škola, aktivnosti... Nisu ni oni previše motivirani za neku zajedničku dokolicu. Inače, vole čitati, ali i kontrolirati. Često prebrojavaju koliko je naših knjiga izloženo u izlozima knjižara, komentiraju naslovnice. Još ne čitaju knjige koje objavljujemo, pa nam i ne daju kritike knjiga, srećom!
To što je moj tata Tito Bilopavlović odbijalo me od posla izdavača
Jesu li oni Fraktura nove generacije?
- Premda sam Sibila (proročica, op.a), ne želim proricati njihovu budućnost! Obiteljski biznis nećemo im nametati kao obavezu.
Kako to da ste dobili ime proročica?
- Roditelji se ne mogu dogovoriti tko je zaslužan za moje ime... Pozivali su se na neki sonet, ne znam kojeg autora, u kojem je opjevana neka Sibila umjesto Laure.
Seid je iz begovske obitelji. Osjeća li se to u vašem životu?
- Neki preci su mu bili begovi, no ne poznajem ni jednog bega da bih mogla usporediti.
Više od svih domaćih izdavača, uključujući i one najveće (Algoritam, Profil), vi svoje autore prodajete u inozemstvo. S obzirom na to da bi to trebao biti jedan od važnijih ciljeva svake nakladničke kuće, zanima me kako ste u tome uspjeli?
- Prvo, ne mislim da to mora biti jedan od važnijih ciljeva. Recimo, nakladničke kuće engleskog govornog područja uopće se ne bave prodajom autorskih prava, to rade agenti kojih kod nas nema. S druge strane, u Njemačkoj izdavačke kuće uglavnom nastupaju kao agenti svojim autorima. U njih smo se ugledali, jer smo kao izdavači prilično germanofilno raspoloženi. Pokušali smo, i sad već u tome uspijevamo, nastupiti kao agenti svojim autorima. I tako smo, recimo, autorska prava za roman Igora Štiksa “Elijahova stolica” prodali na deset jezika. Prvi ugovor je bio za njemačko izdanje, potom je slijedilo mađarsko, talijansko, španjolsko, finsko… Da, uspjeli smo “prodati” i druge svoje autore, Mirka Kovača, Dašu Drndić,
Milana Vuković Runjić
Njihova mala nakladnička kuća potpisuje velika imena i naslove, poput trenutno gotovo najčitanijih pisaca u svijetu Stiega Larssona (“Muškarci koji mrze žene”) i Carlosa Ruiza Zafona (“Sjena vjetra”). Objavili su i dojmljiv niz domaćih autora, od Sibile Petlevski do Igora Štiksa, koje su uspješno “prodali” brojnim stranim izdavačima, po čemu je Fraktura iznimna na hrvatskom nakladničkom nebu. Uoči izlaska romana “Rod avetnjaka” Slađane Bukovac već su ga predstavili u Frankfurtu i odmah se pojavio veliki interes stranih izdavača za tu knjigu koja se upravo prevodi na engleski.
Sibila je pristala živjeti u Seidovoj sjeni, intervjue i nastupe uglavnom obavlja on: ovo je jedna od rijetkih prilika u kojoj ona govori.
Otkad ste vi i Seid skupa?
- Od faksa. On je studirao komparativnu i češki. Znali smo se sa zajedničkih kolegija, počeli smo hodati, ili kako se to već sada kaže, više i ne znam koje se riječi sada rabe za tu stvar, pozvao me na izlazak. Nazvao me da me pita nešto oko nekog seminara. Usput me pitao kamo ću večeras i, kad sam rekla da idem u Kinoteku, jednostavno je izjavio da ide sa mnom. Otišli smo gledati “Poštar uvijek zvoni dvaput”. Tako smo počeli svuda izlaziti skupa, u kazalište, kino, na izložbe... Moje prijateljice su mi na tome zavidjele jer su imale dečke koje sve to nije zanimalo. Onda je u fazi velike zaljubljenosti Seid otišao u Beč na godinu dana, dobio je Herderovu stipendiju.
Jeste li zlazili sami? Ili ste sjedili doma i plakali?
- Ne, kad je neposredno nakon stipendije dobio posao u Njemačkoj, na sveučilištu u Bambergu kao lektor hrvatskog jezika, ja sam mu se pridružila. U Njemačkoj sam upisala poslijediplomski studij iz zaštite spomenika. Dok smo tamo živjeli, u iznajmljenom stanu, objasnili su nam da se na telefon u Njemačkoj treba javiti obiteljskim prezimenom. Budući da je stan bio iznajmljen na Seidovo prezime, svi koji su zvali, najčešće su tražili njega. Jednom je zvonio telefon dok njega nije bilo doma i ja sam se javila: “Serdarević!”. Bila je to moja mama. Rekla je samo da joj sve jasno!
Onda ste se vjerojatno morali vjenčati...
- Da, tako smo se oženili i u Njemačkoj dobili blizance. No, kad su navršili dva mjeseca, vratili smo se u Hrvatsku. Tada su započele neugodne godine.
U domovini? Zašto?
- Imali smo dvoje male djece i nitko nije radio. Srećom, imali smo gdje stanovati. Budući da se ja nisam mogla odmah baciti na posao, Seid je počeo raditi kao urednik u časopisu Cicero. Do osnivanja naše nakladničke kuće živjeli smo od njegove plaće. Negdje baš početkom proljeća 2002. osnivamo našu nakladničku kuću. U tom poslu smo se našli.
Doista? Ja se bojim da knjige izumiru kao dinosauri...
Iz Njemačke smo se vratili s dvoje male djece i bez zaposlenja
|
Povratak kući:
|
- Nedavno smo nabavili Sony-Reader, elektroničku knjigu - uređaj za čitanje knjige na ekranu, mnogo bolji od bilo kojeg laptopa i sličnih uređaja. Zaista se da lijepo čitati, ali to je posve neusporedivo s knjigom. Tehnološki moment odumiranja knjige sigurno neće zaživjeti za naših života. Isto je s pričama o odumiranju publike. No, što mi znamo. Kad su izbori, redovito se iznenadimo kad pobijede oni za koje nismo glasali. Pitamo se - kako je to moguće? Svi moji prijatelji čitaju knjige, znaju što je dobra literatura, cijene knjigu kao civilizacijsko dostignuće. To i nije tako mali broj ljudi.
A porazne statistike prodaje?
- Istodobno s tim poraznim statistikama, roman “Anđelova igra” Carlosa Ruiza Zafona u svijetu se prodaje već u milijunskim nakladama, a isto je i s njegovim prethodnim romanom, “Sjena vjetra”. U Njemačkoj je “Anđelova igra” tiskana u prvoj nakladi od 400 tisuća primjeraka i već je rasprodana.
Ne mislite da masovno gubimo sposobnost da nas privuku slova na papiru?
- Taj trend očito postoji. Svi ga primjećujemo, svjesni smo ga. Moja djeca su u razredu prilično veliki izuzetak jer čitaju. Hrvatski je redovito najomraženiji predmet u školi. Ali, postoje i djeca koja rado čitaju. Vjerojatno će oni postati ta nova čitateljska publika, za neke nove pisce i izdavače. Nadam se da ćemo i mi, sada aktualni izdavači, tu publiku dočekati.
Može li se potaknuti ljude da čitaju?
- Ono što kod nas nedostaje jest reklamiranje čitanja. U Nizozemskoj, recimo, postoji tjedan knjige, što je važan događaj na razini cijele zemlje. Tog se tjedna tiska knjiga koja se besplatno dijeli kupcima. I mi imamo i dan knjige i mjesec hrvatske knjige, ali to ne osjećamo kao neko živo događanje, kao neku živu manifestaciju, eventualno kao manifestaciju u kojoj se otvaraju nove knjižnice.
Kako su pisci primili ideju da se njihove knjige dijete besplatno, kao letci?
- Najprije su se odupirali toj ideji, a sada se vodeći autori “trgaju” čija će se knjiga dijeliti. Istodobno, dijeljenje te besplatne knjige doista podiže prodaju, interes i čitanost drugih knjiga tog istog pisca. Zgodno je da se tjedan knjige povezao sa državnim željeznicama kako bi se propagirala vožnja vlakom. Onaj tko dođe s besplatnom knjigom ima i besplatnu vožnju taj tjedan, što je pak podiglo interes - za vlakove! Povezane su naoko nespojive stvari, na obostranu korist - čitanja i željeznica. Interliber, nama jako drag sajam, pokazuje kako u Hrvatskoj ima ljudi koji su zainteresirani za knjigu. Na žalost, knjigama je otežan pristup, još nam se događa da ljudi nazovu i pitaju gdje mogu nabaviti našu knjigu. Znači, nema svijesti o tome što je funkcija knjižare.
A masovna polupismenost?
- Problem je u tome što ljudi nemaju gdje pokazati svoju pismenost ili nepismenost. Dobivate li nepismene dopise od Porezne uprave ili od Ministarstva kulture? Što znači slaba razina pismenosti? Oni koji žele pisati su sasvim druga grupa ljudi od onih koji čitaju. Ne bih to poistovjetila. Rekla bih da čitatelji nisu pisci, a pisci nisu čitatelji. Onaj tko uživa u čitanju, kupuje knjige, a nema nužno aspiracije postati piscem. S druge strane, svatko tko nešto napiše smatra se piscem, a pisac je samo onaj tko napiše nešto što vrijedi čitati.
Kako izgleda život malih nakladnika?
Mi ne prestajemo raditi jer svoj posao volimo, to nije rad na traci
|
Knjige 24 sata:
|
Kako ste odabrali ime Fraktura?
- Imali smo poveliki listu imena, no suočili smo se sa strogim pravilima pri Trgovačkom sudu koja određuju da ime ne smije biti iz stranog jezika, osim mrtvog, znači latinskog ili grčkog, ne smije biti iz slanga... Redom smo morali odbacivati imena koja su nam se sviđala. Pobijedila je Fraktura: u službenom obrazloženju imena koje je napisala javna bilježnica piše da će se tvrtka baviti i prijelomom teksta, dakle fraktura (lom).
Koliko vas je u bavljenju knjigama obilježilo što ste kći književnika Tita Bilopavlovića?
- Prije nego što sam postala žena poznatog muža, bila sam kći poznatog oca. To je mogao biti motiv da se ne bavim knjigama, zbog nekog prezasićenja, “overdosea”. Ali, na kraju sam ipak otišla na taj studij komparativne i povijesti umjetnosti i bacila se na čitanje. Htjela sam da mi povijest umjetnosti bude struka, no upalila je rezervna varijanta.
Kako ste podijelili poslove unutar vaše obiteljske izdavačke kuće?
- Prije osnivanja izdavačke kuće za jedan sam časopis radila lekturu i korekturu i pisala tekstove. Kad sam prestala, i dalje sam ostala bliska s ljudima iz časopisa. Netko je pitao prijatelja koji se umjesto mene tamo zaposlio “što je zapravo Sibila radila?” On je rekao “ne znam, ali ja mislim da je ona bila siva eminencija!” Tako bi se mogao opisati moj dio posla u Frakturi. Seid bira knjige, on je kao neki “PR”, on uvijek nastupa. Ja vodim administraciju, komuniciram s poreznom upravom i knjigovodstvom.
Koje su prednosti i nedostaci zajedničkog života i rada?
- Što se tiče života i rada na istom mjestu, od početka smo to odijelili. Izdavaštvo nije rad na traci pa nema radnog vremena, radiš stalno, naravno da taj posao nosimo sa sobom. Sastanke najčešće održavamo u automobilu, jer se jako puno vozimo. U simbiozi života i rada život je taj koji češće pati. Ne pokušavamo se previše odvojiti od posla, jer u njemu uživamo. Zapravo ne prestajemo raditi.
A djeca, kako to primaju?
- Djeca su isto jako “zaposlena”, kao sva djeca u današnje vrijeme: škola, aktivnosti... Nisu ni oni previše motivirani za neku zajedničku dokolicu. Inače, vole čitati, ali i kontrolirati. Često prebrojavaju koliko je naših knjiga izloženo u izlozima knjižara, komentiraju naslovnice. Još ne čitaju knjige koje objavljujemo, pa nam i ne daju kritike knjiga, srećom!
To što je moj tata Tito Bilopavlović odbijalo me od posla izdavača
|
Kći književnika:
|
- Premda sam Sibila (proročica, op.a), ne želim proricati njihovu budućnost! Obiteljski biznis nećemo im nametati kao obavezu.
Kako to da ste dobili ime proročica?
- Roditelji se ne mogu dogovoriti tko je zaslužan za moje ime... Pozivali su se na neki sonet, ne znam kojeg autora, u kojem je opjevana neka Sibila umjesto Laure.
Seid je iz begovske obitelji. Osjeća li se to u vašem životu?
- Neki preci su mu bili begovi, no ne poznajem ni jednog bega da bih mogla usporediti.
Više od svih domaćih izdavača, uključujući i one najveće (Algoritam, Profil), vi svoje autore prodajete u inozemstvo. S obzirom na to da bi to trebao biti jedan od važnijih ciljeva svake nakladničke kuće, zanima me kako ste u tome uspjeli?
- Prvo, ne mislim da to mora biti jedan od važnijih ciljeva. Recimo, nakladničke kuće engleskog govornog područja uopće se ne bave prodajom autorskih prava, to rade agenti kojih kod nas nema. S druge strane, u Njemačkoj izdavačke kuće uglavnom nastupaju kao agenti svojim autorima. U njih smo se ugledali, jer smo kao izdavači prilično germanofilno raspoloženi. Pokušali smo, i sad već u tome uspijevamo, nastupiti kao agenti svojim autorima. I tako smo, recimo, autorska prava za roman Igora Štiksa “Elijahova stolica” prodali na deset jezika. Prvi ugovor je bio za njemačko izdanje, potom je slijedilo mađarsko, talijansko, španjolsko, finsko… Da, uspjeli smo “prodati” i druge svoje autore, Mirka Kovača, Dašu Drndić,
Milana Vuković Runjić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....