Dobra vijest je da se takva, malo vjerojatna čuda doista događaju, a loša da se nama najvjerojatnije neće dogoditi. Kao loto - prije ili kasnije netko dobije glavni zgoditak, ali šansa da se to dogodi baš meni ili vama - vrlo je mala - oko jedan prema milijun i pol.
Tako nekako je i matematičar John Littlewood definirao je čudo - bitan događaj koji se događa sa šansom manjom od jedan prema milijun. Postavio je i model - da se događaji redaju brzinom jedan u sekundi, i da prosječna osoba primjećuje takve događaje barem osam sati dnevno (nije čovjek znao za fejsbuk). Njegova procjena, koju danas zovemo Littlewoodov zakon kaže da je za očekivati da čovjek primijeti otprilike jedno čudo mjesečno. Niste primijetili? Palo je i stablo u šumi kad ga nitko nije primijetio - što ne znači da se nije i dogodilo.
No spominju se i “ona druga” čuda - čuda koja znanost ne može objasniti. Kod njih kao da vrijedi neki obrnuti zakon - ne vide ih svi ljudi, kao dobitnika na lotu, ali ih neki ljudi jako osjećaju. Postoje svetišta u kojima su dokumentirana čudesna izlječenja. Primjerice u Lourdu je u zadnjih 100-tinjak godina bilo 70-ak takvih izlječenja. Moguće je da je to i točno, ali je nedvojbeno da je taj broj zabrinjavajuće mali s obzirom da tamo godišnje dolazi 70-80 tisuća ljudi. Kad bi vam netko rekao da postoji čudotvoran lijek koji liječi jednu na 100 tisuća osoba, mislili biste da nije baš čist, zar ne? Drugi problem je da nikad nikom od tih ljudi, nekim čudom, nije izrasla amputirana noga ili ruka. Netko će reći da to nije fer usporedba, jer čuda koja danas dokumentiramo ipak poštuju prirodne zakone pa se ovo ni ne može očekivati.
To nije sasvim točno jer je regeneracija tkiva, organa pa i dijelova tijela prilično učestala u prirodi - ne samo da to mogu beskralježnjaci poput morskih zvijezda i njihovih rođaka morskih krastavaca, ili kišnih glista, već to mogu i kralježnjaci poput daždevnjaka ili guštera. A mogu li ljudi? A glupog pitanja - pa naravno da ne mogu - to svi znamo. E pa ne znamo baš jako dobro, jer ljudski fetus do četvrtog mjeseca trudnoće može u potpunosti regenerirati ruku ili nogu. Poznato je i da djeca do 10 godina mogu regenerirati vrh prsta. Dakle, mehanizam je već tu - jednom ga možda naučimo i aktivirati. U tome bi nam mogle pomoći matične stanice i izvanstanične matrice.
Koliko god će nam to na kraju izgledati čudesno, mnogi će tada reći da to zapravo i nije neko čudo, već tek probuđena sposobnost tijela za samopopravljanje, realiziranje već postojećeg potencijala. Naravno, to nije točno, ali što da se radi - možemo se samo zapitati što bi te ljude zadovoljilo. Bi li smatrali čudom da se nekog mrtvoga oživi? Ne mislim tu na kliničku smrt - mislim da netko umre, ne diše oko sat vremena - i ne pokušavaju ga oživjeti, srce mu ne radi, EEG ne pokazuje ništa, a tijelo se ohladi na skoro 10 stupnjeva (vanjska temperatura je ispod nule) - i onda bude oživljen? Možemo li to smatrati čudom?
To je nemoguće, ali kad bi se to dogodilo - to bi bilo čudo i pol, zar ne? No, upravo to se dogodilo. I da, ne pričam o Bliskom istoku prije cirka dvadeset stoljeća, nego o Norveškoj prije jedva nešto više od jednog desetljeća. Liječnica po imenu Anna Bågenholm je doživjela nesreću na skijanju i provela sat i pol u ledenoj vodi (ispod leda je pronašla džep pa je oko pola vremena mogla disati). Sve gore navedeno se dogodilo, a oporavila se bez značajnijih posljedica.
Što da si čovjek misli kad čuje za takvo jedno čudo. Je li to šansa jedan u milijardu? Mark Roth, američki biolog, uvjeren je da razumije kako se dogodilo da je Anna preživjela - nedostatak kisika i pothlađivanje (iznad ledišta vode) su njezinim stanicama zaustavili metabolizam i dovele organizam u stanje nalik na hibernaciju iz znanstveno-fantastičnih filmova - poznato kao suspendirana animacija. Ponovio je sličan rezultat na miševima koristeći vodikov sulfid (da, to je onaj smrdljivi sumpor-vodik) da spriječi normalnu apsorpciju kisika u plućima. Nažalost, rezultati na većim sisavcima pokazali su se neuspješnim, ali su testiranja nastavljena i trenutno se lokalizirana hibernacija eksperimentalno primjenjuje kod operativnih zahvata na srcu. Iako taj plin neće olakšati sutrašnja međuzvjezdana putovanja (i učiniti ih smrdljivijima), ali nam već danas može omogućiti da kod teških operativnih zahvata šansa za čudesan oporavak bude ugodno uvećana. Naravno, pod uvjetom da novi eksperimenti potvrde da ovo radi. Ako ne radi - tragamo dalje.
Osjećaj koji me obuzme kad vidim neka ovako korisna znanstvena otkrića, makar bila tek u eksperimentalnoj fazi, je iskreno oduševljenje. U prvi mah mi se učini da nema problema koji mi ljudi ne bismo mogli riješiti. A onda me ipak rastuži spoznaja kako lako smo se navikli na stvari koje smo donedavno smatrali čudima - poput operacija na srcu ili mozgu, transplantacija tog srca, jetre, bubrega i pluća, umjetnih kukova, rane dijagnostike i fantastičnih prodora u liječenju i prevenciji raka, bioloških lijekova koji ne liječe simptome već uzroke bolesti (da društvo, biološki znači da manipuliraju genima), matičnih stanica koje se danas mogu izvući i iz raznog običnog tkiva (hvala zadrtim političarima) i koje popravljaju štetu na najbolji način, i tretmana za HIV koji omogućuju da većina zaraženih doživi mirovinu (čak i po novim zakonima).
Izgleda da ima neki problem u nama, pa kad se nešto počne događati sve češće, olako zaboravimo koliko je to zapravo čudesno. Nije loše da smo takvi i da se ne impresioniramo lako, jer to nas gura naprijed. Ali ipak treba nekad stati i pogledati malo oko sebe, zaboraviti na parole, predrasude i propagandu, i dozvoliti da nas obuzme fascinancija tim nevjerojatnim čudima - čudima koja polako postaju dostupna svim ljudima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....