SPLIT -
Zvonko Matijević, 33-godišnji umirovljeni hrvatski ratni vojni invalid, pronađen je u svom stanu mrtav. Obdukcija je pokazala da je umro iscrpljen, najvjerojatnije od gladi i žeđi. Na poziv rodbine i susjeda splitski su vatrogasci provalili u Zvonkov stan u Ulici Antofagaste, na Turskoj kuli, i pronašli njegovo tijelo. Bio je mrtav najvjerojatnije četiri dana prije nego što je pronađen.
Liječio se od teške psihoze
Kako je moguće da u 21. stoljeću čovjek umre od gladi i žeđi usred grada, u vlastitom stanu, zaboravljen i ostavljen od svih institucija? To se pita i Zvonkova majka Mara Domić koju smo posjetili. - Umro mi je, a da mu nisam dala ni čašu vode - plakala je majka Mara, govoreći nam kako već godinama Zvonko nije želio s njom komunicirati.
Zvonko je bolovao od teške psihoze, a jedno se vrijeme liječio na Psihijatriji u Splitu. - To je
takva bolest. Depresija, paranoja, pratio je od proganjanja. Obilazila sam njegov stan, gledala kako mu se roba suši na balkonu i tako znala da je živ. Srela sam ga slučajno na ulici prije mjesec dana, prišla mu, ‘sine, mama je tu, pomoći ću ti’, govorila bih mu, ali tada bi se on počeo tresti, drhtati, i znala bih da ga iritiram, pa bih ga ostavljala u njegovu miru - prepričala nam je nesretna majka.
Mara Domić molila je liječnike da ga prisilno hospitaliziraju jer je Zvonko odbijao uzimati lijekove koji su mu trebali pomoći, u Centru za branitelje tražila je skrbnika za sina, ali na to nije imala pravo jer premda umirovljen, Zvonko je bio radno sposoban. Nitko joj u njenoj borbi za sina nije mogao ili želio pomoći.
Bio je miran i čudan
Borbu je, naslućuje i sama, izgubila još 1991. kada se Zvonko Matijević kao 16-godišnjak pridružio bosansko-posavskim jedinicama HOS-a, a zatim 1993. godine i 7. brigadi Hrvatske vojske. Više je puta ranjen, a prvi put sa 16 i pol godina. Nakon rata mu je dijagnosticiran PTSP, pa je zbog toga umirovljen.
U razgovoru sa susjedima nesretnog Zvonka doznali smo kako svi redom za tu nesreću krive sustav koji ne brine o svojim herojima. - Bio je miran, čudan da, ali nije ni u koga dirao - rekla je Ljiljana Jelavić, susjeda.
Nesretna majka Mara Domić, koju je Zvonko izbjegavao
- Prva je pogreška napravljena nakon završetka rata jer nitko nije našao za shodno da osmisli sveobuhvatni plan za resocijalizaciju ratnika - istaknuo je prof. Slavko Galiot, voditelj Udruge oboljelih branitelja Domovinskog rata Splitsko-dalmatinske županije. Problemi branitelja s PTSP-om aktualiziraju se samo kad se dogodi kakva tragedija. Galiot tvrdi da bi se psiho-socijalne službe trebale razgranati po terenu jer se, primjerice, samo u Dalmatinskoj zagori nalazi mnogo oboljelih.
- Svi nas gledaju kao zadnje klošare, velik broj nas sjedi ispred dućana i pije pivo, nazivaju nas budalama i naivcima, a poslali su nas u mirovinu i nisu smislili što možemo raditi. Dok se ratovalo, bili smo im dobri, a sad tko nas šiša - rekao nam je Ante (podaci poznati redakciji) koji je u 39. godini u mirovini.
Dodao je da se udruge brinu o profitu, a ne o svojem članstvu, Ministarstvo je puno “dobrih riječi”, a nudi premalo djela.
U Ministarstvu branitelja tvrde da je nesretni Matijević bio zbrinut i da je primao mirovinu od 7000 kuna.
Istraživanja na temelju kojih su izneseni podaci o oboljenjima branitelja stari su nekoliko godina. U Hrvatskoj trenutačno 34.610 branitelja ima evidentirani invaliditet, no samo polovina njih ima navedene uzroke invaliditeta, među kojima je najčešći PTSP. Do danas je ukupno 32.000 branitelja podnijelo zahtjev za invaliditet od PTSP-a, no samo je dio tih zahtjeva obrađen.
Najosjetljiviji dio braniteljske populacije predstavljaju hrvatski ratni vojni invalidi. Problem je, međutim, to što Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti nema potpune podatke o tome ili ih taji.
Milena Budimir/EPEHA
Liječio se od teške psihoze
Kako je moguće da u 21. stoljeću čovjek umre od gladi i žeđi usred grada, u vlastitom stanu, zaboravljen i ostavljen od svih institucija? To se pita i Zvonkova majka Mara Domić koju smo posjetili. - Umro mi je, a da mu nisam dala ni čašu vode - plakala je majka Mara, govoreći nam kako već godinama Zvonko nije želio s njom komunicirati.
Zvonko je bolovao od teške psihoze, a jedno se vrijeme liječio na Psihijatriji u Splitu. - To je
takva bolest. Depresija, paranoja, pratio je od proganjanja. Obilazila sam njegov stan, gledala kako mu se roba suši na balkonu i tako znala da je živ. Srela sam ga slučajno na ulici prije mjesec dana, prišla mu, ‘sine, mama je tu, pomoći ću ti’, govorila bih mu, ali tada bi se on počeo tresti, drhtati, i znala bih da ga iritiram, pa bih ga ostavljala u njegovu miru - prepričala nam je nesretna majka.
Mara Domić molila je liječnike da ga prisilno hospitaliziraju jer je Zvonko odbijao uzimati lijekove koji su mu trebali pomoći, u Centru za branitelje tražila je skrbnika za sina, ali na to nije imala pravo jer premda umirovljen, Zvonko je bio radno sposoban. Nitko joj u njenoj borbi za sina nije mogao ili želio pomoći.
Bio je miran i čudan
Borbu je, naslućuje i sama, izgubila još 1991. kada se Zvonko Matijević kao 16-godišnjak pridružio bosansko-posavskim jedinicama HOS-a, a zatim 1993. godine i 7. brigadi Hrvatske vojske. Više je puta ranjen, a prvi put sa 16 i pol godina. Nakon rata mu je dijagnosticiran PTSP, pa je zbog toga umirovljen.
U razgovoru sa susjedima nesretnog Zvonka doznali smo kako svi redom za tu nesreću krive sustav koji ne brine o svojim herojima. - Bio je miran, čudan da, ali nije ni u koga dirao - rekla je Ljiljana Jelavić, susjeda.
Nesretna majka Mara Domić, koju je Zvonko izbjegavao
- Prva je pogreška napravljena nakon završetka rata jer nitko nije našao za shodno da osmisli sveobuhvatni plan za resocijalizaciju ratnika - istaknuo je prof. Slavko Galiot, voditelj Udruge oboljelih branitelja Domovinskog rata Splitsko-dalmatinske županije. Problemi branitelja s PTSP-om aktualiziraju se samo kad se dogodi kakva tragedija. Galiot tvrdi da bi se psiho-socijalne službe trebale razgranati po terenu jer se, primjerice, samo u Dalmatinskoj zagori nalazi mnogo oboljelih.
- Svi nas gledaju kao zadnje klošare, velik broj nas sjedi ispred dućana i pije pivo, nazivaju nas budalama i naivcima, a poslali su nas u mirovinu i nisu smislili što možemo raditi. Dok se ratovalo, bili smo im dobri, a sad tko nas šiša - rekao nam je Ante (podaci poznati redakciji) koji je u 39. godini u mirovini.
Dodao je da se udruge brinu o profitu, a ne o svojem članstvu, Ministarstvo je puno “dobrih riječi”, a nudi premalo djela.
|
Psihosocijalne službe trebale bi se raširiti po terenu
|
U Ministarstvu branitelja tvrde da je nesretni Matijević bio zbrinut i da je primao mirovinu od 7000 kuna.
Istraživanja na temelju kojih su izneseni podaci o oboljenjima branitelja stari su nekoliko godina. U Hrvatskoj trenutačno 34.610 branitelja ima evidentirani invaliditet, no samo polovina njih ima navedene uzroke invaliditeta, među kojima je najčešći PTSP. Do danas je ukupno 32.000 branitelja podnijelo zahtjev za invaliditet od PTSP-a, no samo je dio tih zahtjeva obrađen.
Najosjetljiviji dio braniteljske populacije predstavljaju hrvatski ratni vojni invalidi. Problem je, međutim, to što Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti nema potpune podatke o tome ili ih taji.
|
Ministarstvo nema potpune podatke
|
Milena Budimir/EPEHA
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....