Rezidencija

Rezidencija je - u prvotnome svome značenju - sjedište.

Anićev rječnik će nam objasniti da je to i “mjesto stalnog ili privremenog boravka, prebivalište, boravište vladara ili osoba na visokim položajima”, pa također “sjedište političke, crkvene ili kulturne ustanove”.

U svakodnevnome hrvatskome razgovornom jeziku rezidencija poprima aspekt veoma luksuznog sjedišta, ne bilo koje palače, nego one dovoljno sjajne da bude odabrana kao reprezentativno sjedište vladara, državnoga ili vladina ili vjerskog poglavara itd. Rezidencija u nas daje dojam vrhunskog luksuza - možda i zato što se u novinskom diskursu taj pojam desetljećima koristio za opisivanje baš vladarskih ili predsjedničkih sjedišta u inozemstvu. A iznimno i za ambasadorov stan, rezidenciju, izvan ili u sklopu zgrade u kojoj su uredi ambasade. Zvučalo je impozantnije, čak i kad je to bio možda trosobni stan (ali u doba kada je u Jugoslaviji i to bio luksuz). Prevodilačka lijenost je pak pripomogla da se obične stambene četvrti u drugim gradovima prevedu kao “rezidencijalne četvrti” s jezikâ gdje je rezidencija obično boravište.

“Rezidencija” je u hrvatskome latinizam (a ne germanizam, kao što se ponegdje može naći), jer je posuđena iz crkvenoga latinskoga gdje je “residentia” sjedište biskupa.

Naime, latinski “re” (ponovo) i “sedere” (sjediti) daju složenicu “residere” (prebivati, boraviti, obitavati), a njezin particip “residens” je u osnovi pojma “residentia”.