HRT-ov urednik i voditelj
Robert Zuber odrastao je kod udomitelja, s biološkom majkom jedva je imao kontakta, a oca nikad nije upoznao. Pravim ocem smatrao je svog udomitelja, čije je prezime nedavno uzeo, tako da se sada zove Robert Tomić Zuber.
"Obiteljski album" u utorak uvečer imao je premijeru u CineStaru Novi Zagreb, sada pod efektnijim naslovom "Slučajni sin". Iako se videoslika pomalo raspadala na velikom ekranu, film se morao dojmiti gledatelja.
Nije baš čest slučaj da neka javna ličnost, pogotovo ne sudionik fenomenalno popularnog showa "Zvijezde pjevaju", uzme kameru i pedantno bilježi sve što mu se dogodilo tijekom traženja biološkog oca i majke. Potonju je najprije snimio skrivenom kamerom, a zatim - kako je već običaj u politički korektnim sredinama zatražio od nje dozvolu da taj materijal uvrsti u dokumentarac.
Poslije ju se doveo u tijesan prostor u kojem se kamera zapiljila u nju i snimala njezine suze, no ništa od toga ne doima se eksploatacijski niti stvara dojam osvećivanja zbog davne nepravde. Film se gleda kao distancirana triler-drama u kojoj se gledatelja neprestano zasipa novim saznanjima, da bi naposljetku neočekivana okolnost učinila čitavu potragu pomalo apsurdnom. Zašto tražiti nešto što već imaš?!
U "Slučajnom sinu" Zuber hladnokrvno niže činjenice iz svog životopisa i gotovo ništa ne prešućuje. Je li to jedinstven pothvat? Baš i nije, jer smo prije dvije godine vidjeli "Polusestru" Ljiljane Šišmanović.
No, ostavimo pitanje originalnosti po strani. Zuberov je film uzbudljivo svjedočanstvo, na najvišoj razini hrvatske dokumentaristike.
"Obiteljski album" u utorak uvečer imao je premijeru u CineStaru Novi Zagreb, sada pod efektnijim naslovom "Slučajni sin". Iako se videoslika pomalo raspadala na velikom ekranu, film se morao dojmiti gledatelja.
Nije baš čest slučaj da neka javna ličnost, pogotovo ne sudionik fenomenalno popularnog showa "Zvijezde pjevaju", uzme kameru i pedantno bilježi sve što mu se dogodilo tijekom traženja biološkog oca i majke. Potonju je najprije snimio skrivenom kamerom, a zatim - kako je već običaj u politički korektnim sredinama zatražio od nje dozvolu da taj materijal uvrsti u dokumentarac.
Poslije ju se doveo u tijesan prostor u kojem se kamera zapiljila u nju i snimala njezine suze, no ništa od toga ne doima se eksploatacijski niti stvara dojam osvećivanja zbog davne nepravde. Film se gleda kao distancirana triler-drama u kojoj se gledatelja neprestano zasipa novim saznanjima, da bi naposljetku neočekivana okolnost učinila čitavu potragu pomalo apsurdnom. Zašto tražiti nešto što već imaš?!
U "Slučajnom sinu" Zuber hladnokrvno niže činjenice iz svog životopisa i gotovo ništa ne prešućuje. Je li to jedinstven pothvat? Baš i nije, jer smo prije dvije godine vidjeli "Polusestru" Ljiljane Šišmanović.
No, ostavimo pitanje originalnosti po strani. Zuberov je film uzbudljivo svjedočanstvo, na najvišoj razini hrvatske dokumentaristike.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....