Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, u američkom je filmskom biznisu vrijedilo pravilo da jednu vrstu filmova treba svakako izbjegavati, a to su gusarski. Gusarski filmovi nasukali su na hrid karijere Orsona Wellesa i Waltera Matthaua. Gusarski filmovi napravili su smiješnima redatelje poput Spielberga i Polanskog. Gusarski filmovi, napokon, bili su nepogrešiv put da izgubite novac. Samo jedan od njih, "Cutthroat Island" iz 1995., prouzročio je bankrot studija Carolco i upisao se u povijest kao najgori "flop" suvremene holivudske povijesti. Nakon toga, ako ste u filmskom poslu i spomenuli protezu u obliku kuke, umlatili bi vas.
sve se promijenilo
A onda se dogodio film "Pirates of the Caribbean" i sve se iz korijena promijenilo. Gusarski je spektakl Gorea Verbinskog iz 2003. bio golemi hit, no nije bit samo u tome. "Pirati s Kariba" naime naputili su Hollywood kakav treba biti suvremeni akcijski film da bi se svidio preadolescentskoj publici. Te 2003. ja sam gledao "Pirate s kariba" i bio zgrožen kako neozbiljnim pristupom povijesti, tako i nevjerojatno proizvoljnim dramaturškim rješenjima. "Pirate" sam, međutim, kasnije gledao pedesetak puta zahvaljujući vlastitom sinu koji bi gledao film "osvajajući" pri tom mačetom fotelju i kauč. Negdje nakon dvadeset gledanja postalo mi je jasno da je generacija igrača interaktivnih igrica napokon dobila svoj ljetni akcijski film.
Drugi "Pirati s kariba", podnaslovljeni "Dead Man's Chest", potvrda su da je tako. Nastavak piratskog hita od starta je bio koncipiran da bude veći i velebniji od izvornika. Dulji je, ima više vratolomnih zapleta, više likova, više masovki, više specijalnih efekata, više humora i više stvarnih oceanskih prizora. Na tu politiku "više je više" generacija novih pretpubertetlija odgovorila je kako je studio mogao samo sanjati: "Dead Man' Chest" eksplodirao je na blagajnama, te marodirao i potopio konkurente poput "Supermana" i "Posejdona".
Drugi "Pirati", naravno, i te kako su podložni onom tipu kritiziranja kakvom su skloni starinski klasicisti (recimo -ja). Uhvati li se čovjek cjepidlačiti, lijepo može dokazati kako je priča "Pirata" besmislena, a počesto i nejasno ispričana (barem ja nisam sve shvatio). Lako se ismijavati s osebujnom logikom filma u kojoj je Atlantski ocean tako malen da brodolomci na splavi triput naiđu baš na brod koji paše scenaristu. Uhvati li se čovjek dramaturgije, tročinske strukture, kompozicije i sličnih "školskih" trica i kučina, "Pirati s kariba" činit će mu se amorfnom, nekontroliranom masom. Međutim, ciljana publika hita Verbinskog očito se ne opterećuje s takvim kategorijama linearne naracije.
segmentirano iskustvo
Peter Greenaway rekao je svojedobno kako je linearno pripovijedanje u suvremenoj kulturi umrlo onog časa kad je izumljen daljinski upravljač za TV. Na žalost engleskog postmodernista, njegovu "spoznaju" nisu prigrlili umjetnički filmaši - nego Hollywood. Hollywood danas radi filmove za naraštaj koji je ionako odrastao uz igrice, pa ne očekuje oblikovanu priču "od početka do kraja", nego od filma traži isto segmentirano iskustvo kao i u igrici: digresije i rukavci priče u "Piratima" se otvaraju kao na kaskadnom meniju, film nema dramaturške činove nego "levele", a prizori se pojavljuju niotkud kao "banneri".
Čovjek odgojen na tradiocionalnom holivudskom zanatu pripovijedanja "Piratima" može biti zgrožen. Ali "Dead Man' Chest" je vrsta filma na koju se treba priviknuti, pokusni i rodonačelnički film nove generacije hitova za novu generaciju publike.
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....