Objavljivanjem albuma "Mhm A-ha Oh Yeah Da-Da (Migration Stories And Love Songs)" na renomiranom njemačkom world music
u Piranha Records (The Klezmatics, Simentera, Chango Spasiuk, Stella Chiweshe, Mahmoud Fadl, Boban Marković), Darko Rundek i njegov osmeročlani Cargo orkestar ispunili su sve uvjete za kategoriju "international artists". Nakon vrlo zapažene koncertne promocije albuma u Londonu i nedavnog gostovanja na velikom glazbenom sajmu The World Music Expo (Womex) u Sevilli, zagrebački koncert u Aquariusu mogao je biti samo jedna stanica na njihovoj europskoj turneji. No, povratak na domaći teren i susret s tisuću starih fanova proizveli su poseban emocionalni naboj do kraja pretočen u dva i pol sata izvrsne svirke. Intervju s dobro raspoloženim Rundekom napravljen je prije koncerta. Koliko god se na njegovu licu vidi da je prevalio pedesetu, u promišljanju i planiranju još se ćuti entuzijazam koji ga drži najmanje četvrt stoljeća, od prvog singla Haustora "Moja prva ljubav".
• Kako ste prošli na Womexu u Sevilli?
- Prije toga smo bili u Parizu na Fete de la Musique (tradicionalni solsticijski ulični festival), a imali smo još nekoliko kratkih nastupa koji nam inače ne leže. Zato smo se malo bojali da će nam ta forma od 45 minuta koju smo tamo morali zadovoljiti biti pretijesna da se razmašemo. Međutim, dobro smo se koncentrirali i napravili odličan posao. Stvarno su nas žestoko 'popušili' i to obećava dosta lijep nastavak koncertne aktivnosti.
• Koliko je Womex važan za tvoju europsku karijeru?
- Prvi put sam došao na Womex, također u Sevilli, prije tri godine, kad sam i zahaklal Piranhu. Došao sam kao totalni padobranac. Imao sam sa sobom DVD s koncerta na Exitu 2003. u Novom Sadu, koji je bio odlično snimljen, dobro smontiran i dobro odsviran. Imao sam 'Ruke', Menartono izdanje, i laptop koji su mi dva dana poslije ukrali, ali su ga ukrali nakon što sam to pokazao na štandu od Piranhe. To im se svidjelo i zapravo je na tom Womexu počela suradnja. Nije bilo nikakvih posrednika ni preporuka. Da mi je to netko pričao, ne bih vjerovao.
• Ako na Amazonu tražiš novi album Rundek Cargo orkestra, dobiješ preporuku za Gotan Project i katalonski Ojos De Brujo. Primjećuješ li sličnosti s takvim bandovima?
- Postoji jedan krug bandova koji se možda i ne znaju, ali su u istom kulturnom krugu iz kojega rade iskorake u druge kulturne krugove. U tome što mi radimo ima iskoraka u orijentalnu glazbu i dodiruje u nekim rezonancama južnoameričku, andsku glazbu. To sam sve provario kao neki glazbeni humus, a da ne govorim o Isabel (Cargo violinistica) koja je svirala afganistansku i indijsku glazbu.
• Misliš li da bi ekspanzija te skupine izvođača, koliko god je ona stilski nedefinirana, mogla kreirati neku novu paneuropsku glazbu nakon što su uglavnom dovršene političke integracije?
- Zbog toga se u počecima EU dosta podržavalo plesno, neverbalno kazalište jer su tražene forme u kojima bi se premostile te lingvističke granice, koje i dalje stoje. Glazba je jedan od medija u kojem se može internacionalno komunicirati ako i ne razumiješ tekstove, nisu tekstovi toliko bitni. Iz te političke volje za udruživanjem može razviti interes za glazbenike koji traže nešto zajedničko.
• Koje gradove prepoznaješ kao centre u kojima bi se mogao završiti taj proces?
- Pariz je sigurno jedan od njih, doduše u Parizu je možda previše prisutna sjeverna Afrika da bi to moglo biti europski orijentirano. Ako gledaš neku europsku gravitaciju, prema tradicionalnim, nekolonijalnim zemljama kao što su Njemačka i Austrija, kao Habsburška Monarhija. Berlin je nekako logično mjesto za to, pogotovo ako i Tursku prime u EU.
• Onda je iz tvoje pozicije logično da živiš u Parizu, a imaš njemačkog izdavača?
- E, to je taman to. To dobro pokriva nekakav krug osnovnih utjecaja koje vučem i koje ovaj band nosi.
• Koliko bi ti u ovom trenutku značio francuski izdavač?
- Za samu Francusku bi značio utoliko što bismo imali više love jer tamo postoje fondovi koji podržavaju glazbu koju izdaju francuski izdavači. Tako bismo imali bolji support, iako mislim da to ne mijenja ništa bitno. Ovisi koliko je velik izdavač. U Francuskoj još vladaju major i, tamo možda više nego negdje drugdje. A u Francuskoj se od proizvoda još uvijek najviše traži njihov pop. Za sve što nije francuski pop svejedno je gdje je izdano.
• Koliko su te iznenadile reakcije na novi album u najutjecajnijim engleskim novinama poput Guardiana?
- Iznenadilo me jer smo se pola godine prije ovih posljednjih koncerata u Londonu našli s Maxom Reindhartom (The Shrine Soundsystem) koji je rekao da je zvao na jedan svoj show nekog novinara iz Guardiana koji mu je rekao da će tome dati cijelu stranu. Onda je Max počeo kupovati Guardian umjesto Independenta, ali nije dočekao taj svoj članak. Čudo je dobiti novinare iz tri glavna londonska lista na koncert. Iznenadilo me da su oni uopće bili tamo. Za Piranhu public relation u Londonu radi kći Charlieja Gilletta (BBC-jev world music doajen) koja je očito napravila odličan posao. Poslije smo malo razgovarali s tim kritičarom iz Guardiana i to mu je vjerojatno dalo još materijala za članak. Simpatičan tip koji očito puno zna. Stvarno sam jako zadovoljan. Puno smo očekivali od tih koncerata jer London je ipak poseban. Ako tamo nešto dobro prođe, to zrači puno šire od same Engleske. Pa smo se onda mogli ustrtariti i napraviti ziheraški koncert kako bismo ih uvjerili da mi to znamo odraditi ili napraviti koncert u kojem riskiramo da to ne bude uredno, nego baš onako kako mi hoćemo, s puno glazbenih i drugih avantura. I baš smo se bacili totalno radikalno u ono što stvarno jesmo i tim mi je više drago da su oni to znali prepoznati i cijeniti.
• Misliš li da vam je koristilo širenje balkanskog zvuka prema zapadu, u rasponu od brass bandova do sevdaha?
- Koristilo je čisto zbog toga što je publika imala neki keyword da se za njega zakači. Vjerojatno je to specifičnije u odnosu na publiku nego da se kaže da je to jedan zagrebačko-pariški band koji svira eklektičnu glazbu.
• Znači li to da se Balkan prepoznaje kao identifikacijski kod?
- Prepoznaje se, i to dosta. Mislim da je to već i prešlo svoj vrhunac jer već dugo traje preko Bregovića, Kusturice i brass bandova iz Srbije i Rumunjske. Iako, iskreno govoreći, ja ne vidim neku veliku srodnost i nas u tome. Samo kao početna identifikacija.
• Jesi li poželio adaptirati još neke stare pjesme Haustora, primjerice 'Treći svijet' ili 'Zadnji pogled na Jeršaleim'?
- To su Sacherove pjesme i ja ih se nekako klonim, iako bi s bilo kojeg legalnog stajališta to bilo OK. To ostavljam njemu u nasljeđe od Haustora. On je počeo i nadam se da će nastaviti reinterpretirati te pjesme.
• A neke od tvojih starih pjesama?
- Mislio sam 'TV Mana' pokušati ponovno napasti. Za sve pjesme iz tog mog ranijeg repertoara koje sviramo uživo mislim da je live bolja situacija nego da ih idemo ponovno studijski interpretirati.
• Nakon svega što si doživio u zadnje vrijeme, misliš bi da bi u nekoj drugoj konstelaciji Haustor prije 20-tak godina imao šansu izaći van?
- Ne znam zašto o tome uopće nismo razmišljali. Da se to dogodilo, vjerojatno bi cijeli razvoj bio drukčiji. Ne bi se ta osovina Rundek - Sacher raspala nakon 'Trećeg svijeta'. Zapravo je 'Treći svijet' bio zreo da izađe van, ali je propao ovdje. Počeli smo svirati pred praznim dvoranama jer publika taj album nije prepoznala u tom trenutku. To je napelo situaciju u bandu koji je tada puk'o po jednoj od svojih glavnih osovina. Da je to krenulo van, moglo se razvijati na bazi 'Trećeg svijeta' i Haustor je mogao biti stvarno veliki svjetski band. Vjerujem u to!
• Ima li danas Cargo orkestar koheziju kakvu je Haustor imao na 'Trećem svijetu'?
- Mislim da je Sacher napravio dosta bitan potez što se kohezije tiče jer se na 'Trećem svijetu' instalirao kao šef. Tako nije bilo podjele odgovornosti. Bilo je jasno tko miješa mort i tko drži visak. I smanjio je broj ljudi u bandu. To je bio dosta težak i bolan potez koji je izveo tako da smo zamijenili bubnjara, otkvačili Okija koji je svirao ritam gitaru, a izbacio je van i brass sekciju. Sve s idejom da se napravi kompaktan band koji je puno mobilniji i koji može imati koheziju. Ja taj potez s Cargom nisam napravio ili nisam još napravio. Još uvijek je jasno tko je gazda u tom bandu, ali pokušavam što je moguće više da ljudi preuzmu svoje odgovornosti. Ima faza u kojima taj band izazove lančanu reakciju i rađa se energija koja je možda raznolikija nego kod bandova koji su centrirani. Sve zapravo ovisi o tome kako će nam krenuti u sljedećih godinu dana. Ako bude puno koncerata, ako krene stvarno široko po svijetu, onda će to još više prožeti band. To ćemo znati za nekoliko tjedana, kada se svedu računi od Womexa. Ako ne, onda ćemo ići na sužavanje članstva i na gerilsku formaciju, malo manje brojnu nego što je Cargo.
• Koliko si zadovoljan trenutnim interesom medija u Zagrebu za Cargo orkestar?
- Mislim da je OK. Došli smo u trenutku velike gužve na sceni, kad su tu James Brown, Wayne Shorter, dva jazz festivala, Taraf de Haidouks. Ne može se zauzeti silan medijski prostor kad ima toliko velikih imena koja su istovremeno ovdje. S druge strane, ponekad imam osjećaj da dajem previše intervjua dok sam tu. Možda mi se ne bi tako činilo da je razvučeno na dulji period, ali mi se sada čini da mi to zapravo i ne treba. Imam osjećaj kao da previše pričam, kao da bih trebao manje pričati, a više svirati. Zbog toga posebno cijenim ono što si ti napisao u Jutarnjem listu kad je izašao album jer me nisi išao prvo intervjuirati. Manjka mi ozbiljnog pisanja o glazbi jer se svi oslanjaju na to da im ja nešto ispričam ili prenesu ono što je okolo podijelio Menart, a što sam opet ja napisao s nekim osnovnim podacima o albumu i bandu. Fali mi da netko to razumije i da o tome nešto napiše svojim riječima.
Ilko Čulić
• Kako ste prošli na Womexu u Sevilli?
- Prije toga smo bili u Parizu na Fete de la Musique (tradicionalni solsticijski ulični festival), a imali smo još nekoliko kratkih nastupa koji nam inače ne leže. Zato smo se malo bojali da će nam ta forma od 45 minuta koju smo tamo morali zadovoljiti biti pretijesna da se razmašemo. Međutim, dobro smo se koncentrirali i napravili odličan posao. Stvarno su nas žestoko 'popušili' i to obećava dosta lijep nastavak koncertne aktivnosti.
• Koliko je Womex važan za tvoju europsku karijeru?
- Prvi put sam došao na Womex, također u Sevilli, prije tri godine, kad sam i zahaklal Piranhu. Došao sam kao totalni padobranac. Imao sam sa sobom DVD s koncerta na Exitu 2003. u Novom Sadu, koji je bio odlično snimljen, dobro smontiran i dobro odsviran. Imao sam 'Ruke', Menartono izdanje, i laptop koji su mi dva dana poslije ukrali, ali su ga ukrali nakon što sam to pokazao na štandu od Piranhe. To im se svidjelo i zapravo je na tom Womexu počela suradnja. Nije bilo nikakvih posrednika ni preporuka. Da mi je to netko pričao, ne bih vjerovao.
• Ako na Amazonu tražiš novi album Rundek Cargo orkestra, dobiješ preporuku za Gotan Project i katalonski Ojos De Brujo. Primjećuješ li sličnosti s takvim bandovima?
- Postoji jedan krug bandova koji se možda i ne znaju, ali su u istom kulturnom krugu iz kojega rade iskorake u druge kulturne krugove. U tome što mi radimo ima iskoraka u orijentalnu glazbu i dodiruje u nekim rezonancama južnoameričku, andsku glazbu. To sam sve provario kao neki glazbeni humus, a da ne govorim o Isabel (Cargo violinistica) koja je svirala afganistansku i indijsku glazbu.
• Misliš li da bi ekspanzija te skupine izvođača, koliko god je ona stilski nedefinirana, mogla kreirati neku novu paneuropsku glazbu nakon što su uglavnom dovršene političke integracije?
- Zbog toga se u počecima EU dosta podržavalo plesno, neverbalno kazalište jer su tražene forme u kojima bi se premostile te lingvističke granice, koje i dalje stoje. Glazba je jedan od medija u kojem se može internacionalno komunicirati ako i ne razumiješ tekstove, nisu tekstovi toliko bitni. Iz te političke volje za udruživanjem može razviti interes za glazbenike koji traže nešto zajedničko.
• Koje gradove prepoznaješ kao centre u kojima bi se mogao završiti taj proces?
- Pariz je sigurno jedan od njih, doduše u Parizu je možda previše prisutna sjeverna Afrika da bi to moglo biti europski orijentirano. Ako gledaš neku europsku gravitaciju, prema tradicionalnim, nekolonijalnim zemljama kao što su Njemačka i Austrija, kao Habsburška Monarhija. Berlin je nekako logično mjesto za to, pogotovo ako i Tursku prime u EU.
• Onda je iz tvoje pozicije logično da živiš u Parizu, a imaš njemačkog izdavača?
- E, to je taman to. To dobro pokriva nekakav krug osnovnih utjecaja koje vučem i koje ovaj band nosi.
• Koliko bi ti u ovom trenutku značio francuski izdavač?
- Za samu Francusku bi značio utoliko što bismo imali više love jer tamo postoje fondovi koji podržavaju glazbu koju izdaju francuski izdavači. Tako bismo imali bolji support, iako mislim da to ne mijenja ništa bitno. Ovisi koliko je velik izdavač. U Francuskoj još vladaju major i, tamo možda više nego negdje drugdje. A u Francuskoj se od proizvoda još uvijek najviše traži njihov pop. Za sve što nije francuski pop svejedno je gdje je izdano.
• Koliko su te iznenadile reakcije na novi album u najutjecajnijim engleskim novinama poput Guardiana?
- Iznenadilo me jer smo se pola godine prije ovih posljednjih koncerata u Londonu našli s Maxom Reindhartom (The Shrine Soundsystem) koji je rekao da je zvao na jedan svoj show nekog novinara iz Guardiana koji mu je rekao da će tome dati cijelu stranu. Onda je Max počeo kupovati Guardian umjesto Independenta, ali nije dočekao taj svoj članak. Čudo je dobiti novinare iz tri glavna londonska lista na koncert. Iznenadilo me da su oni uopće bili tamo. Za Piranhu public relation u Londonu radi kći Charlieja Gilletta (BBC-jev world music doajen) koja je očito napravila odličan posao. Poslije smo malo razgovarali s tim kritičarom iz Guardiana i to mu je vjerojatno dalo još materijala za članak. Simpatičan tip koji očito puno zna. Stvarno sam jako zadovoljan. Puno smo očekivali od tih koncerata jer London je ipak poseban. Ako tamo nešto dobro prođe, to zrači puno šire od same Engleske. Pa smo se onda mogli ustrtariti i napraviti ziheraški koncert kako bismo ih uvjerili da mi to znamo odraditi ili napraviti koncert u kojem riskiramo da to ne bude uredno, nego baš onako kako mi hoćemo, s puno glazbenih i drugih avantura. I baš smo se bacili totalno radikalno u ono što stvarno jesmo i tim mi je više drago da su oni to znali prepoznati i cijeniti.
• Misliš li da vam je koristilo širenje balkanskog zvuka prema zapadu, u rasponu od brass bandova do sevdaha?
- Koristilo je čisto zbog toga što je publika imala neki keyword da se za njega zakači. Vjerojatno je to specifičnije u odnosu na publiku nego da se kaže da je to jedan zagrebačko-pariški band koji svira eklektičnu glazbu.
• Znači li to da se Balkan prepoznaje kao identifikacijski kod?
- Prepoznaje se, i to dosta. Mislim da je to već i prešlo svoj vrhunac jer već dugo traje preko Bregovića, Kusturice i brass bandova iz Srbije i Rumunjske. Iako, iskreno govoreći, ja ne vidim neku veliku srodnost i nas u tome. Samo kao početna identifikacija.
• Jesi li poželio adaptirati još neke stare pjesme Haustora, primjerice 'Treći svijet' ili 'Zadnji pogled na Jeršaleim'?
- To su Sacherove pjesme i ja ih se nekako klonim, iako bi s bilo kojeg legalnog stajališta to bilo OK. To ostavljam njemu u nasljeđe od Haustora. On je počeo i nadam se da će nastaviti reinterpretirati te pjesme.
• A neke od tvojih starih pjesama?
- Mislio sam 'TV Mana' pokušati ponovno napasti. Za sve pjesme iz tog mog ranijeg repertoara koje sviramo uživo mislim da je live bolja situacija nego da ih idemo ponovno studijski interpretirati.
• Nakon svega što si doživio u zadnje vrijeme, misliš bi da bi u nekoj drugoj konstelaciji Haustor prije 20-tak godina imao šansu izaći van?
- Ne znam zašto o tome uopće nismo razmišljali. Da se to dogodilo, vjerojatno bi cijeli razvoj bio drukčiji. Ne bi se ta osovina Rundek - Sacher raspala nakon 'Trećeg svijeta'. Zapravo je 'Treći svijet' bio zreo da izađe van, ali je propao ovdje. Počeli smo svirati pred praznim dvoranama jer publika taj album nije prepoznala u tom trenutku. To je napelo situaciju u bandu koji je tada puk'o po jednoj od svojih glavnih osovina. Da je to krenulo van, moglo se razvijati na bazi 'Trećeg svijeta' i Haustor je mogao biti stvarno veliki svjetski band. Vjerujem u to!
• Ima li danas Cargo orkestar koheziju kakvu je Haustor imao na 'Trećem svijetu'?
- Mislim da je Sacher napravio dosta bitan potez što se kohezije tiče jer se na 'Trećem svijetu' instalirao kao šef. Tako nije bilo podjele odgovornosti. Bilo je jasno tko miješa mort i tko drži visak. I smanjio je broj ljudi u bandu. To je bio dosta težak i bolan potez koji je izveo tako da smo zamijenili bubnjara, otkvačili Okija koji je svirao ritam gitaru, a izbacio je van i brass sekciju. Sve s idejom da se napravi kompaktan band koji je puno mobilniji i koji može imati koheziju. Ja taj potez s Cargom nisam napravio ili nisam još napravio. Još uvijek je jasno tko je gazda u tom bandu, ali pokušavam što je moguće više da ljudi preuzmu svoje odgovornosti. Ima faza u kojima taj band izazove lančanu reakciju i rađa se energija koja je možda raznolikija nego kod bandova koji su centrirani. Sve zapravo ovisi o tome kako će nam krenuti u sljedećih godinu dana. Ako bude puno koncerata, ako krene stvarno široko po svijetu, onda će to još više prožeti band. To ćemo znati za nekoliko tjedana, kada se svedu računi od Womexa. Ako ne, onda ćemo ići na sužavanje članstva i na gerilsku formaciju, malo manje brojnu nego što je Cargo.
• Koliko si zadovoljan trenutnim interesom medija u Zagrebu za Cargo orkestar?
- Mislim da je OK. Došli smo u trenutku velike gužve na sceni, kad su tu James Brown, Wayne Shorter, dva jazz festivala, Taraf de Haidouks. Ne može se zauzeti silan medijski prostor kad ima toliko velikih imena koja su istovremeno ovdje. S druge strane, ponekad imam osjećaj da dajem previše intervjua dok sam tu. Možda mi se ne bi tako činilo da je razvučeno na dulji period, ali mi se sada čini da mi to zapravo i ne treba. Imam osjećaj kao da previše pričam, kao da bih trebao manje pričati, a više svirati. Zbog toga posebno cijenim ono što si ti napisao u Jutarnjem listu kad je izašao album jer me nisi išao prvo intervjuirati. Manjka mi ozbiljnog pisanja o glazbi jer se svi oslanjaju na to da im ja nešto ispričam ili prenesu ono što je okolo podijelio Menart, a što sam opet ja napisao s nekim osnovnim podacima o albumu i bandu. Fali mi da netko to razumije i da o tome nešto napiše svojim riječima.
Ilko Čulić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....