Rusija, a pogotovo njen glavni grad Moskva, nakon raspada SSSR-a i propasti socijalizma, pretvorili su se, u samo desetak godina, u jedan od najznačajnijih poslovnih i financijskih svjetskih središta.
Gastarbajteri više nisu nikakva novost u Moskvi, dapače neke studije pokazuju da će za 10-15 godina Rusiji trebati najmanje 20 milijuna radnika! Neki su skloni Rusiju zbog tog eksplozivnog privrednog rasta i neumjerenog bogatstva čak prozvati novovjekom zemljom mogućnosti. No, ruska verzija kapitalizma više sliči vratolomnom "vlaku smrti", nego razigranom karuselu. Konkurencija je nemilosrdna i ljudožderska.
U Moskvi, prema nekim podacima, živi i radi čak milijun stranaca, od kojih je oko 150 tisuća uspješnih biznismena, a ostali su uglavnom nelegalni bauštelci. U tom nesmiljenom moskovskom ringu svoje mjesto pod zubatim, ali podatnim ruskim suncem pronašlo je i nekoliko spretnih Hrvata - milijunaš Stefano Vlahović, naftni poduzetnik Pavle Uroda, finacijaš Danilo Lacmanović te vlasnici prestižnih restorana Dubravko Danijel Stanić i Dubravko Horvat.
Stefano Vlahović, kralj smrznute gotove hrane, vlasnik tvrtke "Produkty Pitania", svakako je najuspješniji hrvatski poduzetnik u Rusiji. Njegova proizvodnja prerađene smrznute piletine pokriva više od 46 posto ruskoga tržišta, a čini i gotovo 9 posto prodaje smrznute prerađene hrane u Rusiji. Ima tvornicu u Kalinjingradu, a zapošljava oko dvije tisuće ljudi i proizvodi oko 300 tona smrznute hrane dnevno.
Studij u Americi
Svi naši sugovornici našli su se više-manje slučajno u Moskvi. Vlahović i Lacmanović došli su još kao djeca s roditeljima, Uroda kao predstavnik hrvatske tvrtke, a dva Dubravka vođeni avanturizmom. Vlahović je u Rusiju došao s majkom, koja je nakon očeve smrti, početkom osamdesetih, vodila trgovačko predstavništvo "Omnia" u Moskvi. No, studirao je u Americi - ekonomiju te ruski i japanski jezik. Neko vrijeme živio je u Japanu te se na kraju skrasio u Milanu, ne misleći da će ga epohalne promjene u zadnjem desetljeću 20. stoljeća odvesti ponovno mami u Moskvu, gdje će početi svoj poslovni uspon.
- Rusija je početkom devedesetih bila zemlja s prilično razvijenom infrastrukturom, imali su školovane ljude, razvijenu tešku industriju, znanost, ali posve zapostavljeno tržište, a osim toga određene grane privrede, poput proizvoda široke potrošnje, pa i prehrambena, bile su posve zanamerene - rekao je Vlahović.
Sve to nudilo je bezbroj mogućnosti i šansi. Kako je Rusija bila na početku tog tržišno-demokratskog procesa, otputovao je u London da vidi što ga čeka u Rusiji s razvojem "kapitalizma".
- Rusija sada zaostaje 15 godina za Britanijom, a tada je zaostajala 30. Otišao sam i u Izrael, gdje je živjelo više od milijun bivših ruskih građana, da vidim kako će se ponašati kada dobiju velik novac - priča staloženim glasom Vlahović.
Tako je mirni Hvaranin studiozno počeo graditi svoj poduzetnički hram u Rusiji.
Mladi i poduzetni Zagrepčanin Danilo Lacmanović direktor je za bankarsko poslovanje i investicije u najvećoj ruskoj privatnoj investicijskoj tvrtki, "Renaissance Investment Managment", koja ulazi u 10 najuspješnijih takvih tvrtki na svijetu, čiji je većinski vlasnik najbogatiji stranac u Rusiji, Novozelanđanin Stephen Jennings. Danilo je u Moskvu, poput Vlahovića, stigao igrom sudbine. Njegov otac Bogoljub radio je osamdesetih i devedesetih kao dopisnik Vjesnika iz Moskve. Prvotno zamišljeni četverogodišnji boravak stalno se produžavao. U očekivanju povratka, Danilo je prvo završio osnovnu, pa srednju školu i, na kraju, fakultet i magisterij.
Diplomiravši kompjutorsku tehnologiju, počeo je svoj uspon kao "serviser" kompjutora mnogim očevim prijateljima, stranim dopisnicima iz ruskoga glavnoga grada. No, unatoč tome, privukla ga je Amerika, gdje i odlazi raditi. No, iz Bostona, neposredno prije napada na newyorške blizance, ipak se vraća u Moskvu i ostvaruje svoj ruski san.
Fijasko s Bijelim noćima
Lacmanović kaže kako ove godine od klijenata mora prikupiti 150 milijuna dolara, a do sada je za tvrtku prikupio vrijednost od 300 milijuna dolara. Radi na postotak. Za privlačenje bogatih klijenata ima odriješene ruke i neograničenu reprezentaciju, ali svaki trošak na kraju mora opravdati. Nedavno je u središtu Moskve (25 tisuća dolara za četvorni metar) kupio stan.
Svoj ruski san ostvaruje i Pavle Uroda, nekadašnji direktor moskovskog predstavništva Ine, koji je dioničar i direktor rusko-britanske tvrtke "Sibir Energy PLC". Zadužen je za sektor nafte i plina.
Rodom iz Pirovca, kao mladi "naftaš" stigao je na rad u tadašnji SSSR. Jedan je od najzaslužnijih za to što je Ina svojedobno imala svoja naftna polja u Sibiru - Bijele noći. Kaže kako su Bijele noći brzopleto prodane za smiješnih 30 milijuna američkih dolara, a da sada to polje, tvrdi, vrijedi milijardu dolara! Zbog tih sukoba napušta Inu, ali ostaje u Moskvi u naftnom biznisu, jednom od najunosnijih i najprofitabilnijih.
- Nafta je neprikosnovena, a kako se sve vrti oko nje, ni na trenutak se ne smijem opustiti. Pogotovo zato što Rusi pomalo ljubomorno gledaju na strance u ovom biznisu - tvrdi Uroda.
Vlahović i Uroda navode kako se Moskva naočigled mijenja, gotovo iz dana u dan, i po izgledu, i po mentalitetu, a u navikama poslovnih Rusa, i razvojem srednje klase, primjetna je sve veća europeizacija.
- Rusi mijenjaju svoje navike pa su trenutno moj najpopularniji proizvod - lazanje, za koje su mi svi govorili da neće proći. Sada ćemo se pak Rusima pokušati nametnuti smrznutom dalmatinskom pašticadom - nastavlja Vlahović.
Vlasnik "Produkta Pitania" napominje kako je u Rusiji birokracija kadšto nerazumna i velika. Tvrdi da nije mnogo kompliciranija od one u Americi, ali da je ulazak na zapadno tržište puno teži nego na rusko. A to je, kaže Vlahović, najveća prednost i primaljivost Rusije.
Vlahović drži da je najveća prijetnja poslovanju korupcija.
- Problem je u tome što je dati mito zapravo mnogo jednostavnije i rješava mnoge probleme. No, treba iznalaziti načine da ga ne dajete, a da vas to ne koči u poslovanju. Nekada je najjeftinije dati kuvertu, ali to nije rješenje - objašnjava Vlahović.
Lacmanović pak kaže kako poslovati u Rusiji znači stalno biti u pokretu. Čim zastaneš, nastavlja veselo Danilo, prestići će te svi oni ambiciozni i gladni uspjeha. Nema izlaska iz tog vrtloga, dodao je Lacmanović.
Rusi ne vole kafiće
Svi naši sugovornici kažu da je kao stranac teško uspjeti te da Moskva ne dopušta velike pogreške, a ako ih ponavljate u nizu, možete staviti ključ u bravu, tvrdi Uroda.
Uroda smatra da je Rusija danas u neku ruku "land of opportunity", ali to ne znači automatski uspjeh.
- Najveći je problem to što svi žele bogatstvo i uspjeh odmah, preko noći, a to nije moguće, barem ne više i ne na pošten način. Koliko je ljudi otišlo u Ameriku pa su izgorjeli i propali - naglašava Uroda. Mi smo možda u ponešto komotnijoj poziciji jer se uvijek možemo vratiti u Hrvatsku - kaže Uroda.
Jedna od omiljenih ruskih zabava jesu izlasci u restorane. Rusi ne vole kafiće, njihova su druženja uvijek uz jelo. Između nekoliko tisuća moskovskih restorana smjestila su se i dva elitna kojima su vlasnici Hrvati. Međimurec Dubravko Horvat otvorio je nedaleko od kremaljskih zidina talijanski restoran "Dorian Gray", a Samoborac Dubravko Stanić ima jedan od najpriznatijih steak housea "Djadja Giljaj" (Guilly's).
Restoran je u samom središtu, u sjeni spomenika osnivaču Moskve Juriju Dolgorukom, nedaleko od gradskoga poglavarstva. Na istom mjestu već se punih 230 godina u kontinuitetu nalazi restoran, a svojedobno je to bio omiljeni restoran najpoznatijega moskovskog kroničara Giljarovskog, u čiju je čast Stanić i dao ime svom restoranu.
Tu činjenicu da je jedan Hrvat tako obziran prema moskovskim relikvijama, Rusi, kaže Dubravko Danijel, znaju cijeniti. No, u tom starom iskonsko moskovskom podrumskom prostoru čuje se tiha i diskretna dalmatinska pisma.
- Nije lako opstati među tolikim raznoraznim restoranima i ponudom koju oni nude. Rusi su sve izbirljiviji i razmaženiji. Više im ne možete prodavati bilo što. Oni će platiti koliko god treba i gotovo nikad u jelovnicima ne gledaju cijene, ali žele da kvaliteta odgovara plaćenom - rekao je Stanić.
Po njemu, najbitnije je da se ima dobrog kuhara i spretnog nabavljača (svaki restoran koji drži do sebe te ljude plaća po 6-7 i više tisuća dolara) te da se bude pošten u ponudi. Stanić tvrdi da je u Moskvi zbog tolikog broja restorana velik problem osoblje.
- Naći dobroga kuhara ili konobara pravo je umijeće - otkriva Stanić. Većina kuhara u prestižnim restoranima zato su stranci, a mnogi konobare ne plaćaju, već im je zarada - trinkgelt, koji je ovdje uvijek izdašan, otprilike 10 i više posto od računa - ustvrdio je Stanić.
Utakmica reprezentacije
- Konkurencija je takva da ne smijete muljati, jer svi čekaju i vašu najmanju pogrešku. Treba se boriti za svoju klijentelu - napominje Stanić.
Kod njega zalaze mnogobrojni strani ambasadori, gradski administrativci i političari te poznati pjevači i glumci.
On pokušava i s nekim hrvatskim jelima, ali najviše nudi hrvatska pića - lozu ili šljivovicu te vina.
- No, moram priznati da Rusi pate na trendove, a kako naša vina nisu takva, i prođa im je lošija - smije se Stanić, u čijoj su vinskoj karti hrvatska vina među jeftinijima, premda butelja Krauthakera stoji oko 120 eura.
- Više od pola naših vina popijem ja sa svojim prijateljima, no neki Rusi koji su ljetovali na Jadranu znaju zatražiti hrvatsko vino - ističe Stanić.
Stanićev je dolazak u Moskvu bio avanturistički izazov, i to nakon nekoliko ugostiteljskih pokušaja u Austriji i Njemačkoj, a uz trendovski "Guilly's" u Podmoskovlju ima i dvije svoje pivovare s restoranima.
- Nije lako opstati, ali to me dodatno stimulira - kaže Stanić. Najviše vremena, kako tvrdi, provodi u svom restoranu, a katkad ode do konkurencije da malo "prošnjofa". Ipak, najviše se raduje dolasku prijatelja ili gledanju utakmice naše reprezentacije.
- Radi se ubitačnim tempom, a onda si svaka četiri mjeseca, na kraju kvartala, dopustiš opuštanje od tjedan-dva. To koristim da otputujem na neku egzotičnu destinaciju. Zanimljivo je da se svi mi iz tog miljea sretnemo na aerodromu kada koristimo to kratko vrijeme opuštanja. Na dalekim morima punimo akumulatore i onda opet 25 sati dnevno trčimo. Na ljudima se ovdje ne štedi, pred vratima nadobudni već čekaju - objašnjava Lacmanović.
Uroda također napominje kako se u Moskvi radi naporno i teško, ali da je isplativo. Konkurencija je strašna i sve veća, pogotovo u tom "strateškom biznisu", kako Rusi zovu naftni i plinski biznis.
- Rad u Moskvi omogućava mi lagodan život, ali je svaki dolar itekako zarađen - izjavio je Uroda.
Vlahović kaže kako rusko tržište više nije toliko nesigurno jer se razvija u predvidljivom smjeru, ali to ne znači da se možete imalo opustiti.
- Moj život u Moskvi svodi se na posao, premda taj grad nudi mnoštvo mogućnosti za opuštanje i zabavu. Bogatim je ljudima uvijek jednostavnije, pogotovo u Rusiji. Imam vozača, metroom se ne vozim, mogu si priuštiti mnoge stvari koje velikoj većini ljudi nisu dostupne ni u mislima. No, nakon svakodnevnih 15-16 i više sati rada nije vam do eksibicija koje Moskva neosporno nudi. Vjerujte mi, nakon napornog radnog tjedna i mnoštva poslovnih ručkova i večera, susreta po raznim klubovima, želim se opustiti sa sinom na kauču uz HTV - tvrdi on.
I Danilo napominje da je Moskva grad neobuzdanog temperamenta, i u poslu, i u razonodi. Kaže kako se on opušta od stresa tako da vozi karting na krovu jedne četrdeseterokatnice ili pak pijucka nešto lagano u nekom od elitnih jazz klubova.
Uroda priznaje da je njegov život u Moskvi na neki način getoiziran u toj višoj sferi. Kaže da je primjetno da u središtu Moskve više ne možeš sresti "slučajne" ljude. Cijeli život i rad postavljeni su upravo tako da svi oni koji si to ne mogu priuštiti napuštaju središte Moskve, ističe Uroda.
Vlado Vurušić
Gastarbajteri više nisu nikakva novost u Moskvi, dapače neke studije pokazuju da će za 10-15 godina Rusiji trebati najmanje 20 milijuna radnika! Neki su skloni Rusiju zbog tog eksplozivnog privrednog rasta i neumjerenog bogatstva čak prozvati novovjekom zemljom mogućnosti. No, ruska verzija kapitalizma više sliči vratolomnom "vlaku smrti", nego razigranom karuselu. Konkurencija je nemilosrdna i ljudožderska.
U Moskvi, prema nekim podacima, živi i radi čak milijun stranaca, od kojih je oko 150 tisuća uspješnih biznismena, a ostali su uglavnom nelegalni bauštelci. U tom nesmiljenom moskovskom ringu svoje mjesto pod zubatim, ali podatnim ruskim suncem pronašlo je i nekoliko spretnih Hrvata - milijunaš Stefano Vlahović, naftni poduzetnik Pavle Uroda, finacijaš Danilo Lacmanović te vlasnici prestižnih restorana Dubravko Danijel Stanić i Dubravko Horvat.
Stefano Vlahović, kralj smrznute gotove hrane, vlasnik tvrtke "Produkty Pitania", svakako je najuspješniji hrvatski poduzetnik u Rusiji. Njegova proizvodnja prerađene smrznute piletine pokriva više od 46 posto ruskoga tržišta, a čini i gotovo 9 posto prodaje smrznute prerađene hrane u Rusiji. Ima tvornicu u Kalinjingradu, a zapošljava oko dvije tisuće ljudi i proizvodi oko 300 tona smrznute hrane dnevno.
Studij u Americi
Svi naši sugovornici našli su se više-manje slučajno u Moskvi. Vlahović i Lacmanović došli su još kao djeca s roditeljima, Uroda kao predstavnik hrvatske tvrtke, a dva Dubravka vođeni avanturizmom. Vlahović je u Rusiju došao s majkom, koja je nakon očeve smrti, početkom osamdesetih, vodila trgovačko predstavništvo "Omnia" u Moskvi. No, studirao je u Americi - ekonomiju te ruski i japanski jezik. Neko vrijeme živio je u Japanu te se na kraju skrasio u Milanu, ne misleći da će ga epohalne promjene u zadnjem desetljeću 20. stoljeća odvesti ponovno mami u Moskvu, gdje će početi svoj poslovni uspon.
- Rusija je početkom devedesetih bila zemlja s prilično razvijenom infrastrukturom, imali su školovane ljude, razvijenu tešku industriju, znanost, ali posve zapostavljeno tržište, a osim toga određene grane privrede, poput proizvoda široke potrošnje, pa i prehrambena, bile su posve zanamerene - rekao je Vlahović.
Sve to nudilo je bezbroj mogućnosti i šansi. Kako je Rusija bila na početku tog tržišno-demokratskog procesa, otputovao je u London da vidi što ga čeka u Rusiji s razvojem "kapitalizma".
- Rusija sada zaostaje 15 godina za Britanijom, a tada je zaostajala 30. Otišao sam i u Izrael, gdje je živjelo više od milijun bivših ruskih građana, da vidim kako će se ponašati kada dobiju velik novac - priča staloženim glasom Vlahović.
Tako je mirni Hvaranin studiozno počeo graditi svoj poduzetnički hram u Rusiji.
Mladi i poduzetni Zagrepčanin Danilo Lacmanović direktor je za bankarsko poslovanje i investicije u najvećoj ruskoj privatnoj investicijskoj tvrtki, "Renaissance Investment Managment", koja ulazi u 10 najuspješnijih takvih tvrtki na svijetu, čiji je većinski vlasnik najbogatiji stranac u Rusiji, Novozelanđanin Stephen Jennings. Danilo je u Moskvu, poput Vlahovića, stigao igrom sudbine. Njegov otac Bogoljub radio je osamdesetih i devedesetih kao dopisnik Vjesnika iz Moskve. Prvotno zamišljeni četverogodišnji boravak stalno se produžavao. U očekivanju povratka, Danilo je prvo završio osnovnu, pa srednju školu i, na kraju, fakultet i magisterij.
Diplomiravši kompjutorsku tehnologiju, počeo je svoj uspon kao "serviser" kompjutora mnogim očevim prijateljima, stranim dopisnicima iz ruskoga glavnoga grada. No, unatoč tome, privukla ga je Amerika, gdje i odlazi raditi. No, iz Bostona, neposredno prije napada na newyorške blizance, ipak se vraća u Moskvu i ostvaruje svoj ruski san.
Fijasko s Bijelim noćima
Lacmanović kaže kako ove godine od klijenata mora prikupiti 150 milijuna dolara, a do sada je za tvrtku prikupio vrijednost od 300 milijuna dolara. Radi na postotak. Za privlačenje bogatih klijenata ima odriješene ruke i neograničenu reprezentaciju, ali svaki trošak na kraju mora opravdati. Nedavno je u središtu Moskve (25 tisuća dolara za četvorni metar) kupio stan.
Svoj ruski san ostvaruje i Pavle Uroda, nekadašnji direktor moskovskog predstavništva Ine, koji je dioničar i direktor rusko-britanske tvrtke "Sibir Energy PLC". Zadužen je za sektor nafte i plina.
Rodom iz Pirovca, kao mladi "naftaš" stigao je na rad u tadašnji SSSR. Jedan je od najzaslužnijih za to što je Ina svojedobno imala svoja naftna polja u Sibiru - Bijele noći. Kaže kako su Bijele noći brzopleto prodane za smiješnih 30 milijuna američkih dolara, a da sada to polje, tvrdi, vrijedi milijardu dolara! Zbog tih sukoba napušta Inu, ali ostaje u Moskvi u naftnom biznisu, jednom od najunosnijih i najprofitabilnijih.
- Nafta je neprikosnovena, a kako se sve vrti oko nje, ni na trenutak se ne smijem opustiti. Pogotovo zato što Rusi pomalo ljubomorno gledaju na strance u ovom biznisu - tvrdi Uroda.
Vlahović i Uroda navode kako se Moskva naočigled mijenja, gotovo iz dana u dan, i po izgledu, i po mentalitetu, a u navikama poslovnih Rusa, i razvojem srednje klase, primjetna je sve veća europeizacija.
- Rusi mijenjaju svoje navike pa su trenutno moj najpopularniji proizvod - lazanje, za koje su mi svi govorili da neće proći. Sada ćemo se pak Rusima pokušati nametnuti smrznutom dalmatinskom pašticadom - nastavlja Vlahović.
Vlasnik "Produkta Pitania" napominje kako je u Rusiji birokracija kadšto nerazumna i velika. Tvrdi da nije mnogo kompliciranija od one u Americi, ali da je ulazak na zapadno tržište puno teži nego na rusko. A to je, kaže Vlahović, najveća prednost i primaljivost Rusije.
Vlahović drži da je najveća prijetnja poslovanju korupcija.
- Problem je u tome što je dati mito zapravo mnogo jednostavnije i rješava mnoge probleme. No, treba iznalaziti načine da ga ne dajete, a da vas to ne koči u poslovanju. Nekada je najjeftinije dati kuvertu, ali to nije rješenje - objašnjava Vlahović.
Lacmanović pak kaže kako poslovati u Rusiji znači stalno biti u pokretu. Čim zastaneš, nastavlja veselo Danilo, prestići će te svi oni ambiciozni i gladni uspjeha. Nema izlaska iz tog vrtloga, dodao je Lacmanović.
Rusi ne vole kafiće
Svi naši sugovornici kažu da je kao stranac teško uspjeti te da Moskva ne dopušta velike pogreške, a ako ih ponavljate u nizu, možete staviti ključ u bravu, tvrdi Uroda.
Uroda smatra da je Rusija danas u neku ruku "land of opportunity", ali to ne znači automatski uspjeh.
- Najveći je problem to što svi žele bogatstvo i uspjeh odmah, preko noći, a to nije moguće, barem ne više i ne na pošten način. Koliko je ljudi otišlo u Ameriku pa su izgorjeli i propali - naglašava Uroda. Mi smo možda u ponešto komotnijoj poziciji jer se uvijek možemo vratiti u Hrvatsku - kaže Uroda.
Jedna od omiljenih ruskih zabava jesu izlasci u restorane. Rusi ne vole kafiće, njihova su druženja uvijek uz jelo. Između nekoliko tisuća moskovskih restorana smjestila su se i dva elitna kojima su vlasnici Hrvati. Međimurec Dubravko Horvat otvorio je nedaleko od kremaljskih zidina talijanski restoran "Dorian Gray", a Samoborac Dubravko Stanić ima jedan od najpriznatijih steak housea "Djadja Giljaj" (Guilly's).
Restoran je u samom središtu, u sjeni spomenika osnivaču Moskve Juriju Dolgorukom, nedaleko od gradskoga poglavarstva. Na istom mjestu već se punih 230 godina u kontinuitetu nalazi restoran, a svojedobno je to bio omiljeni restoran najpoznatijega moskovskog kroničara Giljarovskog, u čiju je čast Stanić i dao ime svom restoranu.
Tu činjenicu da je jedan Hrvat tako obziran prema moskovskim relikvijama, Rusi, kaže Dubravko Danijel, znaju cijeniti. No, u tom starom iskonsko moskovskom podrumskom prostoru čuje se tiha i diskretna dalmatinska pisma.
- Nije lako opstati među tolikim raznoraznim restoranima i ponudom koju oni nude. Rusi su sve izbirljiviji i razmaženiji. Više im ne možete prodavati bilo što. Oni će platiti koliko god treba i gotovo nikad u jelovnicima ne gledaju cijene, ali žele da kvaliteta odgovara plaćenom - rekao je Stanić.
Po njemu, najbitnije je da se ima dobrog kuhara i spretnog nabavljača (svaki restoran koji drži do sebe te ljude plaća po 6-7 i više tisuća dolara) te da se bude pošten u ponudi. Stanić tvrdi da je u Moskvi zbog tolikog broja restorana velik problem osoblje.
- Naći dobroga kuhara ili konobara pravo je umijeće - otkriva Stanić. Većina kuhara u prestižnim restoranima zato su stranci, a mnogi konobare ne plaćaju, već im je zarada - trinkgelt, koji je ovdje uvijek izdašan, otprilike 10 i više posto od računa - ustvrdio je Stanić.
Utakmica reprezentacije
- Konkurencija je takva da ne smijete muljati, jer svi čekaju i vašu najmanju pogrešku. Treba se boriti za svoju klijentelu - napominje Stanić.
Kod njega zalaze mnogobrojni strani ambasadori, gradski administrativci i političari te poznati pjevači i glumci.
On pokušava i s nekim hrvatskim jelima, ali najviše nudi hrvatska pića - lozu ili šljivovicu te vina.
- No, moram priznati da Rusi pate na trendove, a kako naša vina nisu takva, i prođa im je lošija - smije se Stanić, u čijoj su vinskoj karti hrvatska vina među jeftinijima, premda butelja Krauthakera stoji oko 120 eura.
- Više od pola naših vina popijem ja sa svojim prijateljima, no neki Rusi koji su ljetovali na Jadranu znaju zatražiti hrvatsko vino - ističe Stanić.
Stanićev je dolazak u Moskvu bio avanturistički izazov, i to nakon nekoliko ugostiteljskih pokušaja u Austriji i Njemačkoj, a uz trendovski "Guilly's" u Podmoskovlju ima i dvije svoje pivovare s restoranima.
- Nije lako opstati, ali to me dodatno stimulira - kaže Stanić. Najviše vremena, kako tvrdi, provodi u svom restoranu, a katkad ode do konkurencije da malo "prošnjofa". Ipak, najviše se raduje dolasku prijatelja ili gledanju utakmice naše reprezentacije.
- Radi se ubitačnim tempom, a onda si svaka četiri mjeseca, na kraju kvartala, dopustiš opuštanje od tjedan-dva. To koristim da otputujem na neku egzotičnu destinaciju. Zanimljivo je da se svi mi iz tog miljea sretnemo na aerodromu kada koristimo to kratko vrijeme opuštanja. Na dalekim morima punimo akumulatore i onda opet 25 sati dnevno trčimo. Na ljudima se ovdje ne štedi, pred vratima nadobudni već čekaju - objašnjava Lacmanović.
Uroda također napominje kako se u Moskvi radi naporno i teško, ali da je isplativo. Konkurencija je strašna i sve veća, pogotovo u tom "strateškom biznisu", kako Rusi zovu naftni i plinski biznis.
- Rad u Moskvi omogućava mi lagodan život, ali je svaki dolar itekako zarađen - izjavio je Uroda.
Vlahović kaže kako rusko tržište više nije toliko nesigurno jer se razvija u predvidljivom smjeru, ali to ne znači da se možete imalo opustiti.
- Moj život u Moskvi svodi se na posao, premda taj grad nudi mnoštvo mogućnosti za opuštanje i zabavu. Bogatim je ljudima uvijek jednostavnije, pogotovo u Rusiji. Imam vozača, metroom se ne vozim, mogu si priuštiti mnoge stvari koje velikoj većini ljudi nisu dostupne ni u mislima. No, nakon svakodnevnih 15-16 i više sati rada nije vam do eksibicija koje Moskva neosporno nudi. Vjerujte mi, nakon napornog radnog tjedna i mnoštva poslovnih ručkova i večera, susreta po raznim klubovima, želim se opustiti sa sinom na kauču uz HTV - tvrdi on.
I Danilo napominje da je Moskva grad neobuzdanog temperamenta, i u poslu, i u razonodi. Kaže kako se on opušta od stresa tako da vozi karting na krovu jedne četrdeseterokatnice ili pak pijucka nešto lagano u nekom od elitnih jazz klubova.
Uroda priznaje da je njegov život u Moskvi na neki način getoiziran u toj višoj sferi. Kaže da je primjetno da u središtu Moskve više ne možeš sresti "slučajne" ljude. Cijeli život i rad postavljeni su upravo tako da svi oni koji si to ne mogu priuštiti napuštaju središte Moskve, ističe Uroda.
|
U gradu neobuzdanog temperamenta
|
Vlado Vurušić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....