“Kraj ovoliko problema na svijetu, nisam htio napraviti film koji bi bio čemeran” izjavio je
Mike Leigh kad je koncem ljeta u Sarajevu predstavljao svoj posljednji film, komediju “Happy-Go-Lucky”.
I dosta - nakon niz filmova u kojima je englesko društvo secirao poput žabe, nakon filma o abortusu “Vera Drake” koji je na neki način bio građanska tragedija, Mike Leigh u svom novom filmu kao da je postao Mike Light - vedar, optimističan i lagan. Junakinja “Samo bez brige” je Poppy ( Sally Hawkins), odgojiteljica u dječjem vrtiću, neudata tridesetogodišnjakinja koja živi s cimericom. Poppy je optimist, a i nosi se u skladu s takvom vedrinom: izgleda kao da je sad ispala iz najluđih novovalovskih modnih delirija.
Ta i takva Poppy, međutim, jednog dana odluči naučiti voziti. I sjedne u autoškolu instruktora Scotta ( Eddie Marsan) koji je Poppyna čista suprotnost. Scott je kulturni katastrofičar, rasist i mračnjak koji vjeruje u teorije zavjere. Dva lika koji ne mogu biti više različiti prisiljeni su svako popodne provesti sat u limenoj kabini, a rezultat je kao da se sudare materija i antimaterija. Leighov film premijerno je igrao u Berlinu gdje je Sally Hawkins ponijela glumačku nagradu, ali kritika je bila zbunjena, kao da baš i nisu znali što bi s Leighovim filmom.
Happy-Go-Lucky, V. Britanija,
2008.
Režija: Mike Leigh
Uloge: Sally Hawkins, Eddie Marsan
“Samo bez brige” kao da je nalik svojoj glavnoj junakinji: film je, baš kao i Poppy, previše dobroćudan da biste ga shvatili ozbiljno. Međutim, to nije film bez oštrice. Dovoljno je vidjeti scenu u kojoj Poppy ide u goste kod svoje malograđanske sestre da shvatite kamo Leigh smjera: ako je konformistički, malograđanski zatvor druga alternativa, onda ta Poppy i nije budalasta kakvom se čini.
Film ne spada u Leighov vrh, ali riječ je o njegovom možda najpristupačnijem filmu, a zbog toga nipošto plitkom. Film ima tek ponešto sporednih slabosti, i po mom sudu samo jednu veću. To je Sally Hawkins čiju su ulogu mnogo hvalili i nagrađivali, ali mi nije jasno zašto. Naglašenom karikaturom, naime, ona jedina odudara od precizne finoće Leighove komedije.
Mikea Leigha često se naziva “Ionescom iz predgrađa” zbog njegovih prikaza apsurdnog života engleskog radništva i malograđana. On sam, međutim, tu etiketu odbacuje tvrdnjom da je “Ionesco bio tek plitki zabavljač”. Leigh je reputaciju stvorio serijom drama iz nižih slojeva u kojima je koristio vlastitu, metodu gradnje scenarija kroz višemjesečne improvizacije s glumcima. Leigh je međutim raznovrsniji režiser nego što se čini, i kod njega svatko voli druge filmove. Nisam volio njegov razvikani “Naked”, ali sam veliki fan “Mean Timea”, te “Sve ili ništa”. Smisao za humor jedna je od osobina koje Leigh ima, ali nikad nisu bile dovoljno uočene.
Jurica Pavičić
I dosta - nakon niz filmova u kojima je englesko društvo secirao poput žabe, nakon filma o abortusu “Vera Drake” koji je na neki način bio građanska tragedija, Mike Leigh u svom novom filmu kao da je postao Mike Light - vedar, optimističan i lagan. Junakinja “Samo bez brige” je Poppy ( Sally Hawkins), odgojiteljica u dječjem vrtiću, neudata tridesetogodišnjakinja koja živi s cimericom. Poppy je optimist, a i nosi se u skladu s takvom vedrinom: izgleda kao da je sad ispala iz najluđih novovalovskih modnih delirija.
Ta i takva Poppy, međutim, jednog dana odluči naučiti voziti. I sjedne u autoškolu instruktora Scotta ( Eddie Marsan) koji je Poppyna čista suprotnost. Scott je kulturni katastrofičar, rasist i mračnjak koji vjeruje u teorije zavjere. Dva lika koji ne mogu biti više različiti prisiljeni su svako popodne provesti sat u limenoj kabini, a rezultat je kao da se sudare materija i antimaterija. Leighov film premijerno je igrao u Berlinu gdje je Sally Hawkins ponijela glumačku nagradu, ali kritika je bila zbunjena, kao da baš i nisu znali što bi s Leighovim filmom.
Happy-Go-Lucky, V. Britanija,
2008.
Režija: Mike Leigh
Uloge: Sally Hawkins, Eddie Marsan
| Samo bez brige
|
Film ne spada u Leighov vrh, ali riječ je o njegovom možda najpristupačnijem filmu, a zbog toga nipošto plitkom. Film ima tek ponešto sporednih slabosti, i po mom sudu samo jednu veću. To je Sally Hawkins čiju su ulogu mnogo hvalili i nagrađivali, ali mi nije jasno zašto. Naglašenom karikaturom, naime, ona jedina odudara od precizne finoće Leighove komedije.
Mikea Leigha često se naziva “Ionescom iz predgrađa” zbog njegovih prikaza apsurdnog života engleskog radništva i malograđana. On sam, međutim, tu etiketu odbacuje tvrdnjom da je “Ionesco bio tek plitki zabavljač”. Leigh je reputaciju stvorio serijom drama iz nižih slojeva u kojima je koristio vlastitu, metodu gradnje scenarija kroz višemjesečne improvizacije s glumcima. Leigh je međutim raznovrsniji režiser nego što se čini, i kod njega svatko voli druge filmove. Nisam volio njegov razvikani “Naked”, ali sam veliki fan “Mean Timea”, te “Sve ili ništa”. Smisao za humor jedna je od osobina koje Leigh ima, ali nikad nisu bile dovoljno uočene.
|
Svestrani ‘Ionesco iz predgrađa’
|
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....