ZAGREB - U Parizu je upravo prikazan film “Coco prije Chanel”, u kojem ulogu slavne kreatorice tumači Audrey Tatou, a kostime potpisuje Karl Lagerfeld, glavni dizajner modne kuće Chanel, u čijoj je crno-bijeloj cvjetnoj kreaciji francuska glumica došla i na svečanu premijeru. Legendarna Coco Chanel poslužila je kao inspiracija i za američku mini seriju, u kojoj ju je prošle godine utjelovila Shirley McLaine, za što je nominirana za Zlatni globus, te za još jedan francuski film, “Chanel & Stravinski”, čija se premijera najavljuje za kraj godine i u kojem je glumi nova francuska zvijezda Anna Mouglalis. Najavljuje se i američka produkcija u kojoj bi glavnu ulogu imala Demi Moore, a poznata britanska autorica Justine Picardie za jesen priprema knjigu o dizajnerici koja, očito, ne prestaje intrigirati svijet.
Odakle ovakvo zanimanje za Coco Chanel? Kreatorica koja je prerasla u kultnu figuru, Chanel je, riječima slavne urednice američkog Voguea šezdesetih godina Diane Vreeland, “izmislila 20. stoljeće za žene”: oslobodila ih je stege korzeta i transformirala garderobu u koju je uvela praktičnu odjeću nadahnutu muškom modom, dala im karakteristični kostimić od buklea, nestrukturirani sako od džerseja i malu crnu haljinu te parfem koji je prerastao u mit, ali je istodobno i sama, zahvaljujući svojem rafiniranom osobnom imidžu, postala trajni modni uzor.
No, hoće li bilo koja od ovih filmskih i književnih biografija otkriti pravu istinu o ženi koja je kreirala ne samo novi stil odijevanja nego i samu sebe - od datuma rođenja koji je promijenila iz 1883. u 1893. i imena Coco prema popularnoj pjesmi “Ko Ko Ri Ko”, koju je izvodila dok je još sanjala o estradi, do poprsja koje krasi njezin salon u rue Cambon i za koje je tvrdila da prikazuje nekog pretka iako ga je zapravo kupila u staretinarnici?
Ključ istinske elegancije
Rođena u Saumuru na zapadu Francuske u seljačkoj obitelji kao nezakonito dijete, mala Gabrielle, kako se zapravo zvala, imala je otužno djetinjstvo i već je tada morala izgraditi čeličnu volju i neuništivi instinkt za preživljavanje. Mama joj je umrla kad joj je bilo samo 12 godina, otac otišao u Ameriku i napustio je, pa je djevojčica završila u sirotištu kod časnih koje su disciplinu održavale batinama. No, naučile su je šivati, a i pokazale kako je efektna stroga crnina s bijelim detaljima. “Jednostavnost je ključ istinske elegancije”, govorila je kasnije Chanel.
Nakon srednje škole, Coco se posvetila pjevanju, ali život joj je krenuo drugim tokom kad se upustila u vezu s bogatim plemićem Etienneom Balsanom - prvim u poduljem nizu imućnih i moćnih ljubavnika pretežno plave krvi među kojima se našao i pripadnik ruske carske obitelji, veliki vojvoda Dmitri Romanov. U Balsanovom se chateauxu Coco prvi put srela s privilegiranim damama iz visokog društva koje su imale vremena za jahanje i tenis te shvatila da im može ponuditi drukčiju odjeću od tadašnje nepraktične mode koja je stezala i sputavala. Prvu krojačnicu i dućan u Rue Cambon u Parizu financirao joj je engleski igrač pola i industrijalac Arthur Capel, u kojeg je bila ludo zaljubljena, ali nije se htjela udati za njega dok ne zaradi dovoljno da mu vrati dug. Capel joj je slomio srce kad se oženio engleskom plemkinjom i onda prerano umro 1919.
Ljubav prema moći i utjecaju
Možda tugujući za Capelom, ali prije zato što u njezinu životu nije bilo mjesta za muža i djecu, Coco se nikad nije udala. Kad ju je zaprosio Hugh Grosvenor, drugi vojvoda od Westminstera i tada najbogatiji čovjek u Europi, odbila je uz objašnjenje: “Bilo je mnogo vojvotkinja od Westminstera, ali samo je jedna Chanel!”
Za ljubavnike nije birala samo superbogataše nego i umjetnike koji su je nadahnjivali. Tako je slavnog ruskog skladatelja Igora Stravinskog, koji je baletom “Le sacre du printemps” najavio novo glazbeno doba, u ljeto 1920. pozvala da se zajedno sa suprugom Katerinom, četvero djece, mačkom i pticama, smjesti u njezinoj luksuznoj vili pokraj Pariza. Stravinski je tada bio emigrant bez novca i bez doma, a već uspješna i bogata Coco spremala se otvoriti butik u mondenom Biarritzu i lansirati Chanel 5. Veza kreatorice i skladatelja, inače poznatog ženskara, tema je filma “Chanel & Stravinski”, snimljenog prema romanu Chrisa Greenhalgha, koji tvrdi da je seksualne tenzije između dvoje ljubavnika sasvim sigurno bila svjesna i sušičava Katerina, ali to nije omelo Chanel da ide do kraja. No, Stravinski nije htio ostaviti ženu s kojom je ostao u braku 33 godine, sve do njezine smrti, pa ga je Chanel odbacila.
Neki tvrde da Coco zapravo nije voljela muškarce. Istina je da se voljela družiti s homoseksualcima poput pjesnika i filmaša Jeana Cocteaua i koreografa Sergeia Diaghileva, ali prijatelji su joj bili i heteroseksualci poput Picassa, Chaplina i Dalija - imponirali su joj ljudi koji su nešto postigli i koji su imali moć i utjecaj. I među ženama, koje su se uglavnom bojale njezina otrovnog jezika, privlačile su je utjecajne igračice, kao Misia Sert koja je vladala društvenim životom Pariza dvadesetih godina, ili kasnije samostalne Amerikanke, znatno emancipiranije od Europljanki, poput modela Suzy Parker. Čini se da je samostalnost bila za Coco najvažnija - samostalnost i rad u salonu u ulici Cambon koji i danas izgleda isto kao za njezina života: u prizemlju je dućan, na tavanu krojačnica gdje 100 šnajderica i dalje šije isključivo ručno, a u sredini privatni dio koji je Coco zvala svojim gnijezdom.
U raskošnom prostoru punom oslikanih kamelija, njoj najdražeg cvijeća, i lavova ugraviranih u mramorne stolove i izrebarenih u drvetu - Coco je bila Lav u horoskopu, u koji je duboko vjerovala - nema kreveta. Chanel je cijeli život spavala prekoputa, u hotelu Ritz, i svako jutro je dolazila na posao točno u 11 sati: portir je najavljivao njezin dolazak uzvikom “Stiže Mademoiselle!” a tad bi jedna namještenica poprskala stubište Chanelom 5, najprodavanijim parfemom svih vremena.
Tijekom Drugog svjetskog rata Coco je zatvorila salon i u jednoj od manje časnih životnih epizoda, dok je Pariz bio pod njemačkom okupacijom, prepustila se ljubavnim užicima s mladim nacističkim oficirom. Nakon završetka rata uhitili su je kao kolaboracionistkinju, ali nisu je osudili pa je na neko vrijeme otišla u Švicarsku. U Pariz se vratila 1954. i njezin je salon ubrzo postao epicentar društvenog života. U njega su navraćale zvijezde kao što su glumice Romy Schneider i Jeanne Moreau, Rotschildovi, Cocteau, Salvador Dali i gospođa Pompidou. No, kako je Coco starila i postajala osamljenija, sve je teže puštala goste da odu. Nakon jednog dočeka Nove godine sama je pratila goste niz stubište i na svakoj stubi zastajala da ispriča još jednu anegdotu; trebalo im je više od sat vremena da izađu iz kuće.
Važnost manekenki
Kultni status stekla je još za života, možda zato što je tako dobro razumjela žene, “sve žene jer je i sama bila sve žene”, kako je to rekla Vreeland. Budući da je počela s dna, shvaćala je potrebu za uzdizanjem i snovima. Zato je, za razliku od ostalih couturiera koji su naglašavali unikatnost svojih kreacija, voljela vidjeti jeftine konfekcijske imitacije svojih haljina na pariškim ulicama. Zato je, 60 godina prije nego što je Versace izmislio supermodele kao što su Kate Moss i Naomi Campbell, shvaćala važnost manekenki na revijama, jer “dobar model tjera sve žene u publici da budu zavidne pa postaju nesigurne, a to ih tjera da kupuju odjeću kako bi vratile samopouzdanje”, govorila je Chanel.
Umrla je 1971., u dobi od 87 godina, u snu, u svojem krevetu u Ritzu. Doživjela je još premijeru mjuzikla koji su prema njezinu životu napisali Andre Previn i Alan Jay Lerner. Glumila ju je, prikladno, Katherine Hepburn, žena jednako neovisna i svojeglava kao Chanel, koja je također nagovještala emancipaciju i ravnopravnost s muškarcima. Mjuzikl je doživio više od 300 uspješnih izvedbi na Broadwayu. Bio je to početak šanelmanije koja traje do danas.
U Parizu pod njemačkom okupacijom glazbenici, pisci i slikari pokušali su preživjeti u skladu sa savjesti, ali nije bilo lako. Chanel, čini se, nije imala moralnih dvojbi. Nakon invazije na Pariz pobjegla je u provinciju, ali godinu kasnije vratila se u svoju sobu u hotelu Ritz koji su zaposjeli Nijemci i, sa svojih 56 godina, upustila se u ljubavnu vezu sa 13 godina mlađim nacističkim oficirom. Hans Gunther von Dinckage, plejboj i možda špijun poznat pod nadimkom Spatz, uveo ju je u najviše nacističke krugove, a vjerojatno i smislio sumanutu špijunsku operaciju pod kodnim imenom “Modelhut”, u kojoj je Chanel trebala isporučiti Churchillu pismo o tajnim pregovorima o završetku rata. I ne samo to: kad su Nijemci uveli zakon koji zabranjuje Židovima da posjeduju poduzeća, Chanel je poduzela sve da se riješi židovske obitelji Wertheimer koja je proizvodila njezine parfeme.
No, premda su se poslije rata žene koje su Francuzi slikovito zvali collaboratrices horizonales, vodoravne kolaboracionistkinje, uglavnom vrlo loše provele, Chanel je samo uhićena i smjesta puštena. Ne zna se tko ju je zaštitio, no s tantijemima od parfema potražila egzil u Švicarskoj i tu ostala 10 godina.
Vratila se 1956., ali Francuzi joj nisu odmah oprostili: prvu poslijeratnu kolekciju kritičari su otpisali kao staromodnu. No, popularnost joj je narasla u SAD, prodaja je rasla i Chanel je rehabilitirana - od SS-a do loga CC.
Marta Štoos
Odakle ovakvo zanimanje za Coco Chanel? Kreatorica koja je prerasla u kultnu figuru, Chanel je, riječima slavne urednice američkog Voguea šezdesetih godina Diane Vreeland, “izmislila 20. stoljeće za žene”: oslobodila ih je stege korzeta i transformirala garderobu u koju je uvela praktičnu odjeću nadahnutu muškom modom, dala im karakteristični kostimić od buklea, nestrukturirani sako od džerseja i malu crnu haljinu te parfem koji je prerastao u mit, ali je istodobno i sama, zahvaljujući svojem rafiniranom osobnom imidžu, postala trajni modni uzor.
No, hoće li bilo koja od ovih filmskih i književnih biografija otkriti pravu istinu o ženi koja je kreirala ne samo novi stil odijevanja nego i samu sebe - od datuma rođenja koji je promijenila iz 1883. u 1893. i imena Coco prema popularnoj pjesmi “Ko Ko Ri Ko”, koju je izvodila dok je još sanjala o estradi, do poprsja koje krasi njezin salon u rue Cambon i za koje je tvrdila da prikazuje nekog pretka iako ga je zapravo kupila u staretinarnici?
Ključ istinske elegancije
Rođena u Saumuru na zapadu Francuske u seljačkoj obitelji kao nezakonito dijete, mala Gabrielle, kako se zapravo zvala, imala je otužno djetinjstvo i već je tada morala izgraditi čeličnu volju i neuništivi instinkt za preživljavanje. Mama joj je umrla kad joj je bilo samo 12 godina, otac otišao u Ameriku i napustio je, pa je djevojčica završila u sirotištu kod časnih koje su disciplinu održavale batinama. No, naučile su je šivati, a i pokazale kako je efektna stroga crnina s bijelim detaljima. “Jednostavnost je ključ istinske elegancije”, govorila je kasnije Chanel.
Nakon srednje škole, Coco se posvetila pjevanju, ali život joj je krenuo drugim tokom kad se upustila u vezu s bogatim plemićem Etienneom Balsanom - prvim u poduljem nizu imućnih i moćnih ljubavnika pretežno plave krvi među kojima se našao i pripadnik ruske carske obitelji, veliki vojvoda Dmitri Romanov. U Balsanovom se chateauxu Coco prvi put srela s privilegiranim damama iz visokog društva koje su imale vremena za jahanje i tenis te shvatila da im može ponuditi drukčiju odjeću od tadašnje nepraktične mode koja je stezala i sputavala. Prvu krojačnicu i dućan u Rue Cambon u Parizu financirao joj je engleski igrač pola i industrijalac Arthur Capel, u kojeg je bila ludo zaljubljena, ali nije se htjela udati za njega dok ne zaradi dovoljno da mu vrati dug. Capel joj je slomio srce kad se oženio engleskom plemkinjom i onda prerano umro 1919.
Ljubav prema moći i utjecaju
Možda tugujući za Capelom, ali prije zato što u njezinu životu nije bilo mjesta za muža i djecu, Coco se nikad nije udala. Kad ju je zaprosio Hugh Grosvenor, drugi vojvoda od Westminstera i tada najbogatiji čovjek u Europi, odbila je uz objašnjenje: “Bilo je mnogo vojvotkinja od Westminstera, ali samo je jedna Chanel!”
Za ljubavnike nije birala samo superbogataše nego i umjetnike koji su je nadahnjivali. Tako je slavnog ruskog skladatelja Igora Stravinskog, koji je baletom “Le sacre du printemps” najavio novo glazbeno doba, u ljeto 1920. pozvala da se zajedno sa suprugom Katerinom, četvero djece, mačkom i pticama, smjesti u njezinoj luksuznoj vili pokraj Pariza. Stravinski je tada bio emigrant bez novca i bez doma, a već uspješna i bogata Coco spremala se otvoriti butik u mondenom Biarritzu i lansirati Chanel 5. Veza kreatorice i skladatelja, inače poznatog ženskara, tema je filma “Chanel & Stravinski”, snimljenog prema romanu Chrisa Greenhalgha, koji tvrdi da je seksualne tenzije između dvoje ljubavnika sasvim sigurno bila svjesna i sušičava Katerina, ali to nije omelo Chanel da ide do kraja. No, Stravinski nije htio ostaviti ženu s kojom je ostao u braku 33 godine, sve do njezine smrti, pa ga je Chanel odbacila.
Neki tvrde da Coco zapravo nije voljela muškarce. Istina je da se voljela družiti s homoseksualcima poput pjesnika i filmaša Jeana Cocteaua i koreografa Sergeia Diaghileva, ali prijatelji su joj bili i heteroseksualci poput Picassa, Chaplina i Dalija - imponirali su joj ljudi koji su nešto postigli i koji su imali moć i utjecaj. I među ženama, koje su se uglavnom bojale njezina otrovnog jezika, privlačile su je utjecajne igračice, kao Misia Sert koja je vladala društvenim životom Pariza dvadesetih godina, ili kasnije samostalne Amerikanke, znatno emancipiranije od Europljanki, poput modela Suzy Parker. Čini se da je samostalnost bila za Coco najvažnija - samostalnost i rad u salonu u ulici Cambon koji i danas izgleda isto kao za njezina života: u prizemlju je dućan, na tavanu krojačnica gdje 100 šnajderica i dalje šije isključivo ručno, a u sredini privatni dio koji je Coco zvala svojim gnijezdom.
U raskošnom prostoru punom oslikanih kamelija, njoj najdražeg cvijeća, i lavova ugraviranih u mramorne stolove i izrebarenih u drvetu - Coco je bila Lav u horoskopu, u koji je duboko vjerovala - nema kreveta. Chanel je cijeli život spavala prekoputa, u hotelu Ritz, i svako jutro je dolazila na posao točno u 11 sati: portir je najavljivao njezin dolazak uzvikom “Stiže Mademoiselle!” a tad bi jedna namještenica poprskala stubište Chanelom 5, najprodavanijim parfemom svih vremena.
Tijekom Drugog svjetskog rata Coco je zatvorila salon i u jednoj od manje časnih životnih epizoda, dok je Pariz bio pod njemačkom okupacijom, prepustila se ljubavnim užicima s mladim nacističkim oficirom. Nakon završetka rata uhitili su je kao kolaboracionistkinju, ali nisu je osudili pa je na neko vrijeme otišla u Švicarsku. U Pariz se vratila 1954. i njezin je salon ubrzo postao epicentar društvenog života. U njega su navraćale zvijezde kao što su glumice Romy Schneider i Jeanne Moreau, Rotschildovi, Cocteau, Salvador Dali i gospođa Pompidou. No, kako je Coco starila i postajala osamljenija, sve je teže puštala goste da odu. Nakon jednog dočeka Nove godine sama je pratila goste niz stubište i na svakoj stubi zastajala da ispriča još jednu anegdotu; trebalo im je više od sat vremena da izađu iz kuće.
Važnost manekenki
Kultni status stekla je još za života, možda zato što je tako dobro razumjela žene, “sve žene jer je i sama bila sve žene”, kako je to rekla Vreeland. Budući da je počela s dna, shvaćala je potrebu za uzdizanjem i snovima. Zato je, za razliku od ostalih couturiera koji su naglašavali unikatnost svojih kreacija, voljela vidjeti jeftine konfekcijske imitacije svojih haljina na pariškim ulicama. Zato je, 60 godina prije nego što je Versace izmislio supermodele kao što su Kate Moss i Naomi Campbell, shvaćala važnost manekenki na revijama, jer “dobar model tjera sve žene u publici da budu zavidne pa postaju nesigurne, a to ih tjera da kupuju odjeću kako bi vratile samopouzdanje”, govorila je Chanel.
Umrla je 1971., u dobi od 87 godina, u snu, u svojem krevetu u Ritzu. Doživjela je još premijeru mjuzikla koji su prema njezinu životu napisali Andre Previn i Alan Jay Lerner. Glumila ju je, prikladno, Katherine Hepburn, žena jednako neovisna i svojeglava kao Chanel, koja je također nagovještala emancipaciju i ravnopravnost s muškarcima. Mjuzikl je doživio više od 300 uspješnih izvedbi na Broadwayu. Bio je to početak šanelmanije koja traje do danas.
U Parizu pod njemačkom okupacijom glazbenici, pisci i slikari pokušali su preživjeti u skladu sa savjesti, ali nije bilo lako. Chanel, čini se, nije imala moralnih dvojbi. Nakon invazije na Pariz pobjegla je u provinciju, ali godinu kasnije vratila se u svoju sobu u hotelu Ritz koji su zaposjeli Nijemci i, sa svojih 56 godina, upustila se u ljubavnu vezu sa 13 godina mlađim nacističkim oficirom. Hans Gunther von Dinckage, plejboj i možda špijun poznat pod nadimkom Spatz, uveo ju je u najviše nacističke krugove, a vjerojatno i smislio sumanutu špijunsku operaciju pod kodnim imenom “Modelhut”, u kojoj je Chanel trebala isporučiti Churchillu pismo o tajnim pregovorima o završetku rata. I ne samo to: kad su Nijemci uveli zakon koji zabranjuje Židovima da posjeduju poduzeća, Chanel je poduzela sve da se riješi židovske obitelji Wertheimer koja je proizvodila njezine parfeme.
No, premda su se poslije rata žene koje su Francuzi slikovito zvali collaboratrices horizonales, vodoravne kolaboracionistkinje, uglavnom vrlo loše provele, Chanel je samo uhićena i smjesta puštena. Ne zna se tko ju je zaštitio, no s tantijemima od parfema potražila egzil u Švicarskoj i tu ostala 10 godina.
Vratila se 1956., ali Francuzi joj nisu odmah oprostili: prvu poslijeratnu kolekciju kritičari su otpisali kao staromodnu. No, popularnost joj je narasla u SAD, prodaja je rasla i Chanel je rehabilitirana - od SS-a do loga CC.
|
Epizoda koja se ne spominje
|
Marta Štoos
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....