Silić: Ne ću, pogrješka i zadatci već su u našim udžbenicima

Vijest da je Ministarstvo znanosti i obrazovanja profesoru emeritusu Josipu Siliću odbilo financirati projekt "Hrvatske gramatike 20. stoljeća i kratki pravopisno-pravogovorni priručnik" odjeknula je poput bombe i izazvala netipičan interes javnosti za ovog samozatajnog znanstvenika.



Pisma podrške stižu mu iz cijeloga svijeta. Javnost je posebice ostala zgrožena neznanstvenim argumentima koje je koristio jedan od dvojice anonimnih recenzenata. Dotični se recenzent, naime, umjesto da je ocijenio konkretan projekt, na posve neprimjeren način bavio Silićem kao osobom, blateći ga bez ikakvih posljedica.



Čak je išao toliko daleko da je jednog od vodećih hrvatskih lingvista optužio za to da je on kriv za uvođenje srpskih riječi u hrvatski jezik! Tko stoji iza te recenzije Ministarstvo i dalje taji, a pretpostavlja se da je riječ o osobi bliskoj akademicima Stjepanu Babiću i Daliboru Brozoviću.

I sam je profesor Silić svjestan da je igra oko njegovog projekta bio pokušaj da ga se politički i ideološki ekskomunicira. Nakon naših upornih poziva odlučio je progovoriti ekskluzivno za Jutarnji list pod uvjetom da ne inzistiramo na pojedinačnim imenima, jer se, kako kaže, ne želi se spuštati na tu razinu.



• Možete li nam bar reći što je pisalo u "famoznoj" recenziji?



- Sve su stavke u recenziji, a ima ih šest, ocijenjene ocjenom 1,00. Recenzent smišljeno zaobilazi temu projekta ("pravopisno-pravogovorni priručnik") baveći se isključivo Pravopisnim priručnikom hrvatskoga ili srpskog jezika i Pravopisom hrvatskoga jezika koje sam napisao s pokojnim Vladimirom Anićem. Za rječnik toga pravopisa kaže da u njemu "nema razlike između hrvatskoga i srpskog". U zaključku kaže da predlagatelj "prijavljuje u okviru projekta (...) pravopisni priručnik koji je već napisan", pa su "u tom smislu postavke, svrha i ciljevi istraživanja već 'potrošeni'". Nadalje, u vezi s planom i metodologijom istraživanja kaže da su "rezultati takvi da su ispod razine očekivanja suvremene hrvatske kulture i sveučilišne zajednice." O mojoj kompetentnosti kao predlagatelja projekta kaže da su "odjeci i utjecaj dosad objavljenih (njegovih, pr. m.) djela (...) sitni i zanemarivi", "ponajviše" zato što se (spomenuta djela, pr. m.) "ne temelje na činjenici da je hrvatski jezik poseban i različit od ostalih jezika izraslih na štokavskoj osnovici". I tako dalje.

• To su teške uvrede. Zašto o tome niste odmah sami javno progovorili?



- Projekt o kojem govorimo našao se u kontekstu koji meni ne odgovara jer je ispod svakoga dostojanstva. U tome se naime kontekstu struka našla u raljama politike i tako prestala biti subjektom. To je glavni razlog zašto se nisam odmah javio i javno progovorio. Tko je mogao očekivati da ću to doživjeti u 21. stoljeću, i to nakon desetljeća bavljenja normom hrvatskoga standardnog jezika.



• Koja je zadaća vašeg projekta? Zašto je on važan?



- Pravopisno-pravogovorni priručnik ima namjeru uspostaviti odgovorajuću vezu između pravopisa i pravogovora. Nije, dakle, riječ o projektu pravopisa. U tom će smislu priručnik, tako zamišljen, biti prvi u hrvatskome jezikoslovlju. Posebno kad je riječ o pravogovoru, kojime se još nismo ni počeli baviti.



Projekt sam ponovno prijavio, a bez obzira na to hoće li ili neće biti prihvaćen, on će biti izrađen. Priručnik će dobro doći i osnovnoškolcima i srednjoškolcima i studentima. Njime će se posebice moći poslužiti studenti koji se osposobljuju za kazališnu umjetnost, a dobro će doći i onima koji se bave hrvatskim jezikom kao stranim jezikom, pa onda i lektorima hrvatskoga jezika na inozemnim učilištima. 



• Ministarstvo je odbilo i projekt vašeg kolege s Odsjeka za kroatistiku prof. dr. Ive Pranjkovića. U javnosti se to povezuje s činjenicom da ste obojica protiv ne ću, pogrješke i ostalih rješenja koja nam nudi Primorčevo Povjerenstvo za normu hrvatskoga standardnog jezika.



- Čini mi se da su i kod Pranjkovića i kod mene u pitanju ozbiljniji razlozi. Poznato je da nas obojica ne pišemo ne ću, pogrješka i slično. O tome smo, uostalom, često javno govorili, što je dakako naše pravo jer za to imamo stručne argumente.

Kada je Pranjkovićev projekt u pitanju neki, pretpostavljam, ne žele da se udžbenici hrvatskoga jezika za strance pišu onako kako to Katedri za hrvatski standardni jezik i njezinim suradnicima (kao članovima projekta) odgovara.



• Vaš je slučaj zanimljiv i zato što vam je jedan recenzent za projekt dao peticu, a drugi jedinicu. Kako komentirate to da Ministarstvo nije angažiralo trećeg recenzenta, što je uobičajena praksa u svijetu?



- Pravilo je u svijetu doista takvo: Ako je jedna recenzija pozitivna, a druga negativna, projekt se upućuje na recenziju trećemu recenzentu. Razlog zašto to nije učinjeno s mojim projektom leži, po mome mišljenju, u načelnoj odluci da projekt kao što je moj mora biti odbijen. Nikako mi nije prihvatljiva izjava da za treću recenziju nije bilo vremena.



• Ministar Primorac nedavno je bio najavio natječaj za novi pravopis. Kako gledate na tu inicijativu?



- Najava gospodina Primorca da će raspisati natječaj za novi pravopis doista je dobro došla, ali je neprihvatljiva jer ju je dao s prejudicijem: da će svi koji se jave na natječaj morati uvažiti zaključke Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Takav je stav protiv karaktera natječaja. I sadržaj rada i metoda pristupa tomu sadržaju pripada isključivo natjecateljima.

• Koristi li se jezik u Hrvatskoj previše u političke svrhe, pri čemu struka ispašta?



- Struku treba obraditi strukom, a ne politikom. Struka mora biti što dalje od politike. Što pritom mislim reći ću posluživši se primjerima neću, pogreška i zadaci. Hrvatski je jezik rabio i neću i pogreška i zadaci i prije Novoga Sada. Stoga u njima ne smijemo gledati nikakvu "srpštinu". Ustrojstvo je svih triju podataka rezultat djelovanja pravila hrvatskoga jezika.



• Možete li to objasniti na primjeru neću? Čime opravdavate svoj stav? 



- Ja svoje za za neću opravdavam mišljenjem Vatroslava Jagića koji kaže da je neću nastalo od ne hoću, i time što ono povijesno korespondira s čakavskim neću - s duljinom na ne- i kratkosilaznim naglaskom na -ću. Na sličan bi se način moglo reći i za povijesnu korespondenciju s kajkavskim neču, koje nalazimo i u Naputku za pravilno hrvatski čitati i pisati (prijevod s ondašnjega pravopisa hrvatskoga jezika s kajkavskom osnovicom) iz 1808. godine.



• Je li to, tako objašnjeno, primarno problem pravopisa?



- Ne, to je primarno problem jezika. Isto je tako primarno problem jezika i zadaci (odnosno zadatci) i pogreška (odnosno pogrješka). I oblik je zadaci (odnosno zadatci) i oblik pogreška (odnosno pogrješka) rezultat djelovanja jezičnih pravila. (Ta pravila mi jezikoslovci nazivamo morfonološkima, koje tumačimo kao promjene glasova uvjetovane morfologijom). Zato oni koji se zalažu za pisanje zadatci i pogrješka ne bi smjeli izdvajati kao iznimke (u okviru pravila tc, tč, dc i dč) otac, svetac i sudac te (u okviru pravila Srije // Srje - S znači suglasnik) privreda, upotreba i vremenski. Jezična pravila ne trpe nepravila, pa onda ni iznimke. Ako tako budemo opisivali hrvatski jezik, učinit ćemo ga jezikom iznimaka.



• A što je s izgovorom? Razlikuju li se po izgovoru zadatci od zadaci?



- Ne. Granica na kojoj se nalazi tc ima fuzijski karakter. Na njoj se glasovi jedni s drugima stapaju u jedan (hrvatski se izgovara hrvacki) ili jedni ispred drugih ispadaju (to se događa s glasom t ispred glasa c u zadatci). Pisali mi dakle zadaci ili zadatci, izgovor će nam biti isti - zadaci.



• Ne ću, pogrješka, zadatci i slično na mala su vrata ušli u školske udžbenike. Prema podacima Ministarstva čak je dvije trećine udžbenika lektorirano u skladu s tim rješenjima, iako o njima nije postignut konsenzus jezikoslovaca. Je li to nasilje nad jezikom?



- Ne bih rekao da su ušli na mala, nego na velika vrata. Svi oni koji su u Ministarstvu, na ovaj ili onaj način, zaduženi za udžbenike unisono su krenuli u te promjene, iako na to nemaju pravo. Čovjek jednostavno ne može a da ne kaže da se i to radi smišljeno. Nije slučajno da se to poklopilo s odbijenicama mog i Pranjkovićeva projekta. Ne znam bih li to nazvao samo nasiljem nad jezikom.



•  Što mislite o prijedlogu da se donese poseban zakon o jeziku i onda uvedu kazne za prekršitelje?



- Načelno sam protiv takva zakona. Ako na (hrvatski) standardni jezik gledamo (a moramo gledati) kao na polifunkcionalan jezik, kako arbitrirati u znanstvenome, kako u novinskome, kako u književnoumjetničkome i kako u razgovornome funkcionalnom stilu? Pravila naime jednog funkcionalnog stila nisu pravila drugog stila, što znači da se svaki od njih ponaša na sebi svojstven način. Kako u toj konstelaciji uočiti nedopušteno i kazniti onoga tko je to počinio? Ne postoji sud na svijetu koji bi to mogao "bezbolno" riješiti.

• Ne bi li ipak na neki način trebalo stati na kraj neredu u jeziku javne komunikacije?



- Trebalo bi osnovati državno tijelo poput odjela za kulturu hrvatskoga jezika pri Hrvatskome filološkom društvu, članovi kojega bi bili stručnjaci za cjelinu hrvatskoga standardnog jezika. Njemu bi se morali obratiti svi oni koji se hrvatskim jezikom obraćaju javnosti prijedlogom da im taj jezik obradi onako kako zahtijevaju njegove norme. Tada bi se mogli pozvati na odgovornost oni koji su se izravno, bez tijela o kojem je riječ, obratili javnosti. Dakako, ako se utvrdi da njihov jezik ne udovoljava normama hrvatskoga standardnog jezika.

- Kontakti su hrvatskoga jezika s drugim jezicima sve bliži, pa je normalno da se u njemu nađe i riječi i konstrukcija riječi, posebno iz engleskoga jezika, koje mu izvorno ne pripadaju. Protiv toga načelno nemam ništa. No imam kad takvim "posuđivanjem" od hrvatskoga činimo hrvatski pidžin (hrvatski bastard). Takav engleskoanalitički pidžin imamo, primjerice, u konstrukcijama Pula film festival, u kojima ulogu hrvatskoga pridjeva preuzima "engleska" imenica (Pula i film). Napustili smo izvorni naziv toga festivala - Pulski filmski festival - jer nam djeluje seljački.



I Hrvatski nam pravopis nudi svojevrstan hrvatski pidžin pravilom da se pridjevi na -ski tvore od osnove koja potječe iz jezika kojemu takva osnova pripada. Tako, po njemu, pridjev od Bochum glasi bochumski, od Kiel - kielski, od New York - newyorški itd. Kaže, doduše, da je dopušteno i pisanje bohumski, kilski, njujorški itd., ali da se "sve više napušta". Znači li to da se ne preporučuje? Po pidžinskome bi se načinu pisanja takav pridjev od Cambridge pisao cambrički. (!) Sve su hrvatske novine, pa i Jutarnji list, i svi hrvatski ekrani puni takva "prestižnog" pisanja.



• Što mislite o jeziku Jutarnjeg lista? Što biste, eventualno, prigovorili njegovim lektorima?



- Kao redoviti čitatelj Jutarnjeg lista načelno sam zadovoljan njegovim jezikom, a ono što bih prigovorio lektorima Jutarnjeg prigovorio bih lektorima svih hrvatskih novina. To je nedovoljno korektan odnos prema tekstu, posebno kad je riječ o njegovoj formalnoj organizaciji. U tome je najvidljiviji problem interpunkcija. No tu ću svoju zamjerku ublažiti time što lektori u svojoj jezičnoj izobrazbi s tekstom gotovo da nisu bili u kontaktu. Kako vidite, opet smo, više ili manje, krivi mi - njihovi bivši profesori.

'Anglizmi ne smetaju, hrvatski pidžin da' • Često se govori i o sve većem prodoru anglizama u hrvatski jezik. Što mislite o toj problematici?

Ivana Kalogjera-Brkić