U vrijeme globalne simbolike svima razumljivih poruka, oni koji su vezivali kravatu oko vrata Hrvatskoj bavili su se demodiranim odjevnim predmetom koji ne može biti globalni znak jedne ozbiljne zemlje
Čitavo ovo ljeto neki čudni ljudi bili su galantno sponzorirani od najbogatijih Hrvata da Hrvatskoj nekažnjeno vezuju nevidljivu kravatu oko vrata. Slučaj takve bedastoće i ciničnosti nije do danas zabilježen, osim u onoj antologijskoj Andersenovoj priči o carevom novom ruhu. Ali za razliku od Andersenove priče u kojoj je gol bio samo car, u priči oko vezivanja hrvatske kravate oko Hrvatske hrpa domaćih vucibatina cinično je ogolila čitavu jednu zemlju, njezinu kulturnu politiku, njezine simbole te ismijala njezin sustav sponzoriranja. I konačno, što možda i nije loše, ovom su se prilikom tvorci kravate oko vrata Hrvatske, naravno nesvjesno, narugali sad već više nego desetljetnom naporu da i naša domovina dobije čitljive znakove, a onda možda jednog dana i simbole, po kojima će biti lako prepoznatljiva kako kod kuće tako još više izvan svojih granica.
Nažalost, o sudbinama većine naroda na groblju komunizma odlučivali su mali umovi i činovnici vrlo oskudnih i skromnih znanja. U kaosu vrijednosti bilo je doista teško raspravljati o nacionalnim interesima i o znakovima tih interesa. Najvažnije odluke donosile su se ondje gdje najčešće i nije dopirao glas razuma.
Političari
Zbog toga je jedan od najvećih problema na putu hrvatske međunarodne integracije taj što ona čak ni danas, kad je postala hit turističkom destinacijom, nije dovoljno čitljiva i što su njezini neverbalni simboli uglavnom šeprtljavo izvedeni. Nemogućnost da ikome ukratko ispričamo svoj povijesni quo vadis i da nas pri tom svatko razumije ovom prilikom ću prešutjeti. Inače, od samog proglašenja hrvatske nezavisnosti u pokušajima da se izradi sustav prepoznatljivih hrvatskih simbola aktivno, pa čak i preaktivno, sudjelovala su čak oba dosadašnja hrvatska državna poglavara, pokojni Franjo Tuđman i aktualni predsjednik Stipe Mesić, a svoj prilog istoj stvari davali su i brojni ministri.
Croata Cravata i Prada
Da stvari u vezi sa simbolima hrvatskog identiteta neće ići u dobrom smjeru jasno se vidjelo već u vrijeme ranog dizajniranja središnjih nacionalnih znakova, dakle današnjeg državnog grba i državne zastave. Taj posao, a to valja glasno priznati u uho nacionalne oholosti, realiziran je traljavo i danas se doživljava više kao neuspjeli domaći zadatak s nekog loše vođenog povijesnog seminara nego kao središnji dizajnerski i duhovni čin jednog naroda. S neprimjereno mnogo i stilski posve različito prikazanih i ničim povezanih životinja, s nekoliko maglovitih povijesnih ideja te s estetski sumnjivom heraldičkom morfologijom i sintaksom, naš državni grb više naliči okrunjenoj žabi nego grbu naroda kojemu je državnost bila zadana još od stoljeća sedmog. Nije bolje prošla ni državna zastava koja umjesto da je nastala na referendumu najbistrijih glava, jednako kao i grb, nastala je kao djelo jednog jedinog čovjeka koji je povjerovao da je samo on u Hrvatskoj sposoban fermentirati nacionalnu simbologiju. Hrvatski grb i hrvatska zastava, umjesto da simbolički iskažu stoljetnu nacionalnu energiju, oblikovani su kao da nekom nešto dokazuju, kao da se više bave dnevnom politikom nego nacionalnom poetikom.
Treba ipak, istine radi, reći da se golema većina razumnih stanovnika Republike Hrvatske na kraju pomirila s takvim mucavim dizajnom grba i dizajnom zastave pa je sasvim sigurno da zadugo neće nitko te ambleme moći izbrisati ni iz srca ni iz svijesti mnogih naraštaja jer su upravo pod tim grbom i pod tom zastavom za slobodu živote izgubili najbolji među nama.
O svim tim simbološkim pitanjima, dakle, zadugo neće moći biti referenduma, što opet ne znači da i dalje treba tolerirati da se svako malo među nama pojavi neki pametnjaković koji će kao izuzetno važan element hrvatskog identiteta spomenuti sad kravatu i njezinu etimologiju, sad tartufe i njihovu dragocjenost, sad kulen i njegov nevjerojatni okus, sad Teslu i njegovu svjetsku notornost, sad Broza i njegov svima mili brand.... Svi ti proroci banalnosti, čak i kad nisu svjesni onoga što govore, pedagozi su katastrofe, oni su najavljivači globalnog sumraka pameti koji prijeti da nas posve odvede u mrak iz kojeg nas neće spasiti ni Tesline žarulje ni tunelski tartufi ni pronađena crvena nit hrvatske Kravate.
Uostalom, posve je dovoljno ako ostanemo samo na kravati, jer na preostale navodne središnje znakove hrvatskog identiteta ne treba čak ni trošiti riječi!
U vezi s kravatom treba naglasiti da niti za tu riječ jednako kao niti za odjevni predmet na koji se ona odnosi a koji navodno ima stanovitu vezu s prilično krvavim i po ničem slavnim hrvatskim plaćenicima iz baroknog vremena, dakle u vezi s kravatom i njezinom etimologijom nigdje osim u nas ne postoji neki znatniji interes. Da je tomu tako, najbolje se vidjelo ljetos! Jer dok su sve domaće televizijske i radio postaje, sve domaće tiskovine svakodnevno uzbuđeno javljale kako se upravo vezuju novi i novi metri kravate oko Hrvatske, tu činjenicu kroz isto vrijeme, osim nekoliko potplaćenih turističko novinarskih janjičara, nije u svijetu, do kojega nam je toliko stalo, zabilježio ama baš nitko i nigdje. Nitko osim nas samih nije osjetio potrebu da taj ofucani ljetni happening primijeti kao neki relevantni događaj. I to ne zato što je tom happeningu umjetnička ili svaka druga energija bila posve isprazna nego, što je najvažnije, zato što veći dio svijeta koji nosi kravatu, a to će reći obje Amerike, Japan, Australija, Velika Britanija i Afrika, te svoje kravate uopće ne naziva kravatom nego oduvijek upotrebljava angloamerički adekvat za taj odjevni predmet, a ta riječ je vrpca to jest tie. Uz to, da stvar bude još gora, najveći i najmnogoljudniji dio svijeta nikad nije ni nosio niti će ikad nositi kravatu, a ta područja gdje se kravata nikad nije nosila, pa se onda ondje nikako i ne zove, nisu baš nenaseljena jer se tu radi upravo o Indiji, Indokini, Kini i Indoneziji.
U vrijeme globalne simbolike, u vrijeme jednostavnih i svima razumljivih poruka, Hrvati koji su ljetos vezivali kravatu oko vrata Hrvatskoj bavili su se jednim posve demodiranim odjevnim predmetom, bavili su se nečim što jedva da može biti štos nekog dućana u provincijskoj metropoli, ali ne i globalni znak jedne ozbiljne zemlje. Nije, naime, moguće da tako banalan modni detalji i to samo zbog imena koje uostalom nije općeprihvaćeno, u vrijeme planatarne slave svjetskih dizajnerskih kuća poput Armanija, Blahnika ili Prade, može u sebi umetnuti sukus jednog nacionalnog programa. Svima je jasno da je danas poznatija na tržištu mode tvrtka koja se zove Banana Republica nego Croata Cravata, i to ne zato što nas Hrvate nitko ne voli ili što nas sve zajedno smatra Banana Republikom nego zato što niti ovom prilikom nije izabran dobar i svima prihvatljiv znak koji bi trebao pridonijeti lakšem simboličnom razumijevanju sadržaja naše države.
Sramoćenje Hrvatske s vezivanjem kravate oko njezinih granica bio je samo jedan od događaja koji je Hrvatima i Hrvatskoj pomogao da u svojoj simbologiji bude još usamljeniji nego ikad, da još jednom budu postiđeni i da budu još više autistični nego što su to ikad bili. Uostalom, čak niti Srbe taj ljetni happening nije uspio iznervirati jer čak i oni zbog viška ljubavi prema Hrvatima kravatu već dugo nazivaju mašnom, i to zato da ih ceo svet razume!
Planetarni vez
Tvorci novokomponirane hrvatske simbologije ne bave se samo pokušajima da kravatu planetarno svežu oko Hrvatske. Njima su na pameti i mnogo ozbiljniji zadaci. Jedan od takvih je politički čak mnogo osjetljiviji, pa se mnogi o njemu ne usuđuju javno govoriti. Taj se simbološki zadatak odnosi na Oltar domovine koji je, tko zna zašto, a nema tomu davno, smješten u usamljenom ruševnom dvorcu Medvedgradu ponad Zagreba. Da bi se nešto proglasilo Oltarom domovine u zemlji koja ima tisuće oltara potrebno je da to mjesto bude više od ruševne i diznilendski obnovljene tvrđave, koja je još uz to stoljećima bila vlasništvo nekih tuđinskih plemića.
Meni osobno Medvedgrad je glasovit samo po tomu što je u nekoj od njegovih odaja prije više od pola tisućljeća, 30. studenog 1472, ondje umro Jan Pannonius zvan i Česmički, koji je jedan od najvećih europskih renesansnih pjesnika, čovjek ništa manje važan i slavan od Marka Marulića. On je, jer je bio urotnik, pobjegao u Medvedgrad pred potjerama Matijaša Korvina i naglo ondje umro ili možda bio otrovan u 38. godini. Na Medvedgradu Janusu nema spomen-ploče, ondje čak nitko ne organizira pjesničke večeri u njegovu čast, ali ondje gori vječni plamen jednog, nažalost da to moram reći, novokomponiranog naroda koji je svoj središnji energetski prostor, svoj oltar domovine potražio i našao na sasvim krivom mjestu, svakako ne u prostoru u kojemu bi u proteklim stoljećima bila oslobođena ikakva značajnija nacionalna energija, negdje gdje bi imalo smisla da nam svima zajedno gori vječni plamen, negdje gdje će i živi i mrtvi svakoga jutra iznova simbolično stvarati jednu novu i bolju Hrvatsku.
U potrazi za Danteom
Takvo mjesto ne može biti konzervatorski Disneyland, takvo mjesto sigurno nije moguće da bude smješteno u fake tvrđavu bez ikakva važnijeg mjesta u nacionalnoj prošlosti, u povijesnom spomeniku po mjeri jednog predsjednika nadripovjesničara i jednog površno obrazovanog i nadasve hiperaktivnog gradonačelnika. Žalosno je što se u Hrvatskoj nacionalna simbologija traži u krivim ruševinama i u površnim anegdotama.
Jedina uspješna simbološka operacija u novoj Hrvatskoj jest ona koja se posljednjih godina sprovodi s Markom Marulićem. To je, naime, onaj niz akcija u kojoj su Marulovi spomenici ili njegovi instituti dobili priliku da postanu središnjim punktovima hrvatskog nacionanog identiteta, identiteta koji još uvijek traži svoga Dantea, svoga Goethea, svoga Voltairea, svoga Shakespearea.
Oko svojih znakova i svojih simbola jedna mala zemlja poput Hrvatske trebala bi lako postići konsenzus. Nažalost mi taj konzensus još uvijek nismo ostvarili, nemamo njegove elemente niti oko važnih osoba iz davne ili bliže prošlosti a kamoli da bismo ga imali oko sasvim apstraktnih i neverbalnih simbola. Tko se u nas danas više sjeća onog drvenog križa koji je godinama mnogim tek doseljenim i izbjeglim, osiromašenim i novopečenim Zagrepčanima bio oltar domovine, a nalazio se u ranim devedesetim na središnjem zagrebačkom trgu, u samom srcu Hrvatske. Bilo je nečeg barbarskog u tom drvenom križu. Nečeg idolopokloničkog i manihejskog bilo je u tom velikom drvenom križu koji se nalazio tek stotinjak metara od središnjih oltara nacionalne prvostolnice.
Premda je u njemu bilo nešto novokomponirano, ipak bila je u njemu pospremljena energija jednog velikog povijesnog trenutka, energija onih koji su s pravom povjerovali da sami mogu po svojoj mjeri određivati nacionalne simbole. I na svoj nespretni način bili u toj simbološkoj operaciji uspješniji od nadripovjesničara i hiperaktivnih političara. I jednog dana taj drveni križ i njegove svijeće su uklonjeni, noću su ih pospremili redari jednog grada koji nije razumio poruku, a ta je bila da je možda baš na tom mjestu, na glavnom gradskom trgu, trebalo napraviti pravi budući laički oltar domovine, malen i skladan spomenik. Malen kao što nikad nisu bile goleme niti kuće na središnjem zagrebačkom trgu. Jedna od njih, ako se ne varam, upravo nasuprot toga danas nepostojećeg križa nalik je seoskoj jednokatnici.
S mišlju na taj križ i tu jednokatnicu na trgu hrvatske metropole trebalo bi graditi buduće oltare domovine, trebalo bi ih graditi nenametljivo i skromno. Tako bi trebalo stvarati simbole koji će biti u harmoniji s onima u čije ih se ime stvara i o čijoj će egzistenciji jednom u budućnosti svjedočiti. Jer mi svakoga dana izmišljamo nove znakove, ali mi ne znamo što će se s njima dogoditi nakon tisuću godina. Uostalom, pogledajmo simbole prošlosti. Malo ih je preživjelo i malo ih je sačuvalo svoja prvotna značenje, malo ih je i danas zadržalo važnost. Vrijeme je najbolji test sposobnosti nekih simbola da se upišu u kolektivnu memoriju i da prevladaju nova vremena. Tek će budućnost naše znakove pretvoriti u simbole. Mi tomu nećemo biti svjedoci, ali bismo prema tom trenutku trebali imati više poštovanja.
Slobodan Prosperov Novak
Čitavo ovo ljeto neki čudni ljudi bili su galantno sponzorirani od najbogatijih Hrvata da Hrvatskoj nekažnjeno vezuju nevidljivu kravatu oko vrata. Slučaj takve bedastoće i ciničnosti nije do danas zabilježen, osim u onoj antologijskoj Andersenovoj priči o carevom novom ruhu. Ali za razliku od Andersenove priče u kojoj je gol bio samo car, u priči oko vezivanja hrvatske kravate oko Hrvatske hrpa domaćih vucibatina cinično je ogolila čitavu jednu zemlju, njezinu kulturnu politiku, njezine simbole te ismijala njezin sustav sponzoriranja. I konačno, što možda i nije loše, ovom su se prilikom tvorci kravate oko vrata Hrvatske, naravno nesvjesno, narugali sad već više nego desetljetnom naporu da i naša domovina dobije čitljive znakove, a onda možda jednog dana i simbole, po kojima će biti lako prepoznatljiva kako kod kuće tako još više izvan svojih granica.
Nažalost, o sudbinama većine naroda na groblju komunizma odlučivali su mali umovi i činovnici vrlo oskudnih i skromnih znanja. U kaosu vrijednosti bilo je doista teško raspravljati o nacionalnim interesima i o znakovima tih interesa. Najvažnije odluke donosile su se ondje gdje najčešće i nije dopirao glas razuma.
Političari
Zbog toga je jedan od najvećih problema na putu hrvatske međunarodne integracije taj što ona čak ni danas, kad je postala hit turističkom destinacijom, nije dovoljno čitljiva i što su njezini neverbalni simboli uglavnom šeprtljavo izvedeni. Nemogućnost da ikome ukratko ispričamo svoj povijesni quo vadis i da nas pri tom svatko razumije ovom prilikom ću prešutjeti. Inače, od samog proglašenja hrvatske nezavisnosti u pokušajima da se izradi sustav prepoznatljivih hrvatskih simbola aktivno, pa čak i preaktivno, sudjelovala su čak oba dosadašnja hrvatska državna poglavara, pokojni Franjo Tuđman i aktualni predsjednik Stipe Mesić, a svoj prilog istoj stvari davali su i brojni ministri.
Croata Cravata i Prada
Da stvari u vezi sa simbolima hrvatskog identiteta neće ići u dobrom smjeru jasno se vidjelo već u vrijeme ranog dizajniranja središnjih nacionalnih znakova, dakle današnjeg državnog grba i državne zastave. Taj posao, a to valja glasno priznati u uho nacionalne oholosti, realiziran je traljavo i danas se doživljava više kao neuspjeli domaći zadatak s nekog loše vođenog povijesnog seminara nego kao središnji dizajnerski i duhovni čin jednog naroda. S neprimjereno mnogo i stilski posve različito prikazanih i ničim povezanih životinja, s nekoliko maglovitih povijesnih ideja te s estetski sumnjivom heraldičkom morfologijom i sintaksom, naš državni grb više naliči okrunjenoj žabi nego grbu naroda kojemu je državnost bila zadana još od stoljeća sedmog. Nije bolje prošla ni državna zastava koja umjesto da je nastala na referendumu najbistrijih glava, jednako kao i grb, nastala je kao djelo jednog jedinog čovjeka koji je povjerovao da je samo on u Hrvatskoj sposoban fermentirati nacionalnu simbologiju. Hrvatski grb i hrvatska zastava, umjesto da simbolički iskažu stoljetnu nacionalnu energiju, oblikovani su kao da nekom nešto dokazuju, kao da se više bave dnevnom politikom nego nacionalnom poetikom.
Treba ipak, istine radi, reći da se golema većina razumnih stanovnika Republike Hrvatske na kraju pomirila s takvim mucavim dizajnom grba i dizajnom zastave pa je sasvim sigurno da zadugo neće nitko te ambleme moći izbrisati ni iz srca ni iz svijesti mnogih naraštaja jer su upravo pod tim grbom i pod tom zastavom za slobodu živote izgubili najbolji među nama.
O svim tim simbološkim pitanjima, dakle, zadugo neće moći biti referenduma, što opet ne znači da i dalje treba tolerirati da se svako malo među nama pojavi neki pametnjaković koji će kao izuzetno važan element hrvatskog identiteta spomenuti sad kravatu i njezinu etimologiju, sad tartufe i njihovu dragocjenost, sad kulen i njegov nevjerojatni okus, sad Teslu i njegovu svjetsku notornost, sad Broza i njegov svima mili brand.... Svi ti proroci banalnosti, čak i kad nisu svjesni onoga što govore, pedagozi su katastrofe, oni su najavljivači globalnog sumraka pameti koji prijeti da nas posve odvede u mrak iz kojeg nas neće spasiti ni Tesline žarulje ni tunelski tartufi ni pronađena crvena nit hrvatske Kravate.
Uostalom, posve je dovoljno ako ostanemo samo na kravati, jer na preostale navodne središnje znakove hrvatskog identiteta ne treba čak ni trošiti riječi!
U vezi s kravatom treba naglasiti da niti za tu riječ jednako kao niti za odjevni predmet na koji se ona odnosi a koji navodno ima stanovitu vezu s prilično krvavim i po ničem slavnim hrvatskim plaćenicima iz baroknog vremena, dakle u vezi s kravatom i njezinom etimologijom nigdje osim u nas ne postoji neki znatniji interes. Da je tomu tako, najbolje se vidjelo ljetos! Jer dok su sve domaće televizijske i radio postaje, sve domaće tiskovine svakodnevno uzbuđeno javljale kako se upravo vezuju novi i novi metri kravate oko Hrvatske, tu činjenicu kroz isto vrijeme, osim nekoliko potplaćenih turističko novinarskih janjičara, nije u svijetu, do kojega nam je toliko stalo, zabilježio ama baš nitko i nigdje. Nitko osim nas samih nije osjetio potrebu da taj ofucani ljetni happening primijeti kao neki relevantni događaj. I to ne zato što je tom happeningu umjetnička ili svaka druga energija bila posve isprazna nego, što je najvažnije, zato što veći dio svijeta koji nosi kravatu, a to će reći obje Amerike, Japan, Australija, Velika Britanija i Afrika, te svoje kravate uopće ne naziva kravatom nego oduvijek upotrebljava angloamerički adekvat za taj odjevni predmet, a ta riječ je vrpca to jest tie. Uz to, da stvar bude još gora, najveći i najmnogoljudniji dio svijeta nikad nije ni nosio niti će ikad nositi kravatu, a ta područja gdje se kravata nikad nije nosila, pa se onda ondje nikako i ne zove, nisu baš nenaseljena jer se tu radi upravo o Indiji, Indokini, Kini i Indoneziji.
U vrijeme globalne simbolike, u vrijeme jednostavnih i svima razumljivih poruka, Hrvati koji su ljetos vezivali kravatu oko vrata Hrvatskoj bavili su se jednim posve demodiranim odjevnim predmetom, bavili su se nečim što jedva da može biti štos nekog dućana u provincijskoj metropoli, ali ne i globalni znak jedne ozbiljne zemlje. Nije, naime, moguće da tako banalan modni detalji i to samo zbog imena koje uostalom nije općeprihvaćeno, u vrijeme planatarne slave svjetskih dizajnerskih kuća poput Armanija, Blahnika ili Prade, može u sebi umetnuti sukus jednog nacionalnog programa. Svima je jasno da je danas poznatija na tržištu mode tvrtka koja se zove Banana Republica nego Croata Cravata, i to ne zato što nas Hrvate nitko ne voli ili što nas sve zajedno smatra Banana Republikom nego zato što niti ovom prilikom nije izabran dobar i svima prihvatljiv znak koji bi trebao pridonijeti lakšem simboličnom razumijevanju sadržaja naše države.
Sramoćenje Hrvatske s vezivanjem kravate oko njezinih granica bio je samo jedan od događaja koji je Hrvatima i Hrvatskoj pomogao da u svojoj simbologiji bude još usamljeniji nego ikad, da još jednom budu postiđeni i da budu još više autistični nego što su to ikad bili. Uostalom, čak niti Srbe taj ljetni happening nije uspio iznervirati jer čak i oni zbog viška ljubavi prema Hrvatima kravatu već dugo nazivaju mašnom, i to zato da ih ceo svet razume!
Planetarni vez
Tvorci novokomponirane hrvatske simbologije ne bave se samo pokušajima da kravatu planetarno svežu oko Hrvatske. Njima su na pameti i mnogo ozbiljniji zadaci. Jedan od takvih je politički čak mnogo osjetljiviji, pa se mnogi o njemu ne usuđuju javno govoriti. Taj se simbološki zadatak odnosi na Oltar domovine koji je, tko zna zašto, a nema tomu davno, smješten u usamljenom ruševnom dvorcu Medvedgradu ponad Zagreba. Da bi se nešto proglasilo Oltarom domovine u zemlji koja ima tisuće oltara potrebno je da to mjesto bude više od ruševne i diznilendski obnovljene tvrđave, koja je još uz to stoljećima bila vlasništvo nekih tuđinskih plemića.
Meni osobno Medvedgrad je glasovit samo po tomu što je u nekoj od njegovih odaja prije više od pola tisućljeća, 30. studenog 1472, ondje umro Jan Pannonius zvan i Česmički, koji je jedan od najvećih europskih renesansnih pjesnika, čovjek ništa manje važan i slavan od Marka Marulića. On je, jer je bio urotnik, pobjegao u Medvedgrad pred potjerama Matijaša Korvina i naglo ondje umro ili možda bio otrovan u 38. godini. Na Medvedgradu Janusu nema spomen-ploče, ondje čak nitko ne organizira pjesničke večeri u njegovu čast, ali ondje gori vječni plamen jednog, nažalost da to moram reći, novokomponiranog naroda koji je svoj središnji energetski prostor, svoj oltar domovine potražio i našao na sasvim krivom mjestu, svakako ne u prostoru u kojemu bi u proteklim stoljećima bila oslobođena ikakva značajnija nacionalna energija, negdje gdje bi imalo smisla da nam svima zajedno gori vječni plamen, negdje gdje će i živi i mrtvi svakoga jutra iznova simbolično stvarati jednu novu i bolju Hrvatsku.
U potrazi za Danteom
Takvo mjesto ne može biti konzervatorski Disneyland, takvo mjesto sigurno nije moguće da bude smješteno u fake tvrđavu bez ikakva važnijeg mjesta u nacionalnoj prošlosti, u povijesnom spomeniku po mjeri jednog predsjednika nadripovjesničara i jednog površno obrazovanog i nadasve hiperaktivnog gradonačelnika. Žalosno je što se u Hrvatskoj nacionalna simbologija traži u krivim ruševinama i u površnim anegdotama.
Jedina uspješna simbološka operacija u novoj Hrvatskoj jest ona koja se posljednjih godina sprovodi s Markom Marulićem. To je, naime, onaj niz akcija u kojoj su Marulovi spomenici ili njegovi instituti dobili priliku da postanu središnjim punktovima hrvatskog nacionanog identiteta, identiteta koji još uvijek traži svoga Dantea, svoga Goethea, svoga Voltairea, svoga Shakespearea.
Oko svojih znakova i svojih simbola jedna mala zemlja poput Hrvatske trebala bi lako postići konsenzus. Nažalost mi taj konzensus još uvijek nismo ostvarili, nemamo njegove elemente niti oko važnih osoba iz davne ili bliže prošlosti a kamoli da bismo ga imali oko sasvim apstraktnih i neverbalnih simbola. Tko se u nas danas više sjeća onog drvenog križa koji je godinama mnogim tek doseljenim i izbjeglim, osiromašenim i novopečenim Zagrepčanima bio oltar domovine, a nalazio se u ranim devedesetim na središnjem zagrebačkom trgu, u samom srcu Hrvatske. Bilo je nečeg barbarskog u tom drvenom križu. Nečeg idolopokloničkog i manihejskog bilo je u tom velikom drvenom križu koji se nalazio tek stotinjak metara od središnjih oltara nacionalne prvostolnice.
Premda je u njemu bilo nešto novokomponirano, ipak bila je u njemu pospremljena energija jednog velikog povijesnog trenutka, energija onih koji su s pravom povjerovali da sami mogu po svojoj mjeri određivati nacionalne simbole. I na svoj nespretni način bili u toj simbološkoj operaciji uspješniji od nadripovjesničara i hiperaktivnih političara. I jednog dana taj drveni križ i njegove svijeće su uklonjeni, noću su ih pospremili redari jednog grada koji nije razumio poruku, a ta je bila da je možda baš na tom mjestu, na glavnom gradskom trgu, trebalo napraviti pravi budući laički oltar domovine, malen i skladan spomenik. Malen kao što nikad nisu bile goleme niti kuće na središnjem zagrebačkom trgu. Jedna od njih, ako se ne varam, upravo nasuprot toga danas nepostojećeg križa nalik je seoskoj jednokatnici.
S mišlju na taj križ i tu jednokatnicu na trgu hrvatske metropole trebalo bi graditi buduće oltare domovine, trebalo bi ih graditi nenametljivo i skromno. Tako bi trebalo stvarati simbole koji će biti u harmoniji s onima u čije ih se ime stvara i o čijoj će egzistenciji jednom u budućnosti svjedočiti. Jer mi svakoga dana izmišljamo nove znakove, ali mi ne znamo što će se s njima dogoditi nakon tisuću godina. Uostalom, pogledajmo simbole prošlosti. Malo ih je preživjelo i malo ih je sačuvalo svoja prvotna značenje, malo ih je i danas zadržalo važnost. Vrijeme je najbolji test sposobnosti nekih simbola da se upišu u kolektivnu memoriju i da prevladaju nova vremena. Tek će budućnost naše znakove pretvoriti u simbole. Mi tomu nećemo biti svjedoci, ali bismo prema tom trenutku trebali imati više poštovanja.
Slobodan Prosperov Novak
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....