Varaždinski glumac Ljubomir Kerekeš uskoro će proslaviti 29 godina glumačke karijere. Iza sebe ima stotinjak kazališnih premijera, a nedavno je završio snimanje svojeg 18. filma, “Čovjek ispod stola”. Njegovu glumu u filmu “Lov u Bosni”, gdje je s Richardom Gereom i Terrenceom Howardom tumačio najtraženijeg ratnog bjegunca Lisicu, hvalila je i američka kritika. Rečenica “Aleksa, vrati se! Skuvala sam ti pašta šutu” danas je postala kultna filmska rečenica, koju je Matija Prskalo u filmu “Kako je počeo rat na mom otoku” izrekla svojem filmskom suprugu, majoru Aleksi Milosavljeviću kojeg je tumačio Kerekeš.
Taj izrazito plodni glumac “rekreativno” se bavi i režijom, iza sebe ima nekoliko napisanih kazališnih komada, nedavno je napisao i svoj prvi filmski scenarij, a nakon brojnih uloga u domaćim TV serijama, 48-godišnji glumac trenutačno u “Mamutici” igra inspektora Jerka. Inspektor će se, ekskluzivno otkrivamo, u jednoj od budućih epizoda susresti s mladim dilerom, kojeg tumači njegov sin Jan Kerekeš, inače student treće godine glume. Izreka “kakav otac, takav sin” definitivno se može primijeniti na Kerekeše, s obzirom na to da ih osim glume veže i ljubav prema metal glazbi - Jan pjeva u groove metal bendu Cold Snap, a njegov je tata prije 28 godina s bendom Autoput umalo snimio i prvi metal album u ondašnoj državi.
• Veliki ste fan metal glazbe?
- Osamdesetih godina prošlog stoljeća više sam razmišljao o glazbi nego o filmu. Imao sam bend Autoput, bili smo među prvim heavy metalcima u tadašnjoj Jugi. Snimili smo materijale u Jadran filmu za naš prvi album, sjećam se da je producent bio Mato Došen. Međutim, nikada nije ugledao svjetlo dana jer se sponzorski nismo mogli pokriti kako bismo prodali barem 1000 komada tog LP-ja. Danas je ostao tek pokoji komad te trake. Ali jako mi je drago da je moj sin uspio.
• Sin pjeva također u metal bendu. Sličan put?
- Što se tiče benda i Akademije dramske umjetnosti, na kojoj je Jan upisao treću godinu, prolazimo sličan put - samo što je moj bio puno trnovitiji.
• Zajedno ste glumili u filmu ‘Gdje pingvini lete’. Otac i sin zajedno na setu. Kako je to prošlo?
- To je bila naša prva suradnja, a u šali sam mu rekao da se ne treba ništa bojati jer neće boljeti.
• Izgleda da ste ponosni na životni poziv sina Jana?
- Ne bih se rado vidio u situaciji da dijete odgovaram od Akademije, od glume. Veliko zadovljstvo u meni počiva kada znam da je njegov izbor u potpunosti točan. Kao otac, morate se u potpunosti suzdržati od bilo koje vrste komentara jer je to vrlo nezahvalno. Zato mislim da je najbolje da si on sam krči put kroz trnovito grmlje. Gluma je jako zajebana profesija, a zajebana je zato što čovjek, ako doista želi biti odličan glumac, u sebi treba jako puno toga prokopati i izrovariti.
• A mlađa Ema neće tatinim stopama?
- Jan ima 21 godinu, kći je mlađa i nema naznaka da će u glumačke vode. Njih dvoje su jako različiti. Mala nas je nedavno iznenadila, i mene i ženu, kada je rekla da bi se bavila socijalnom psihologijom. Ta njezina ideja da bi radila s ljudima koji su u školama, zatvorima i raznim ustanovama meni je bila nepojmljiva. Ali ako je to to, neka tako bude. Najvažnije je da oni znaju što žele.
• Živite u Varaždinu, stalno ste angažirani u zagrebačkom HNK, a u Zagrebu snimate i serije i filmove...
- Svakodnevno putujem, u Zagrebu sam za sat vremena. Iako to posebno ne brojim, od 1996. godine, otkad sam zaposlen u Zagrebu, približio sam se brojci od milijun i pol prijeđenih kilometara. Varaždin je prekrasan grad, ima sve što i Zagreb, plus ta prednost da je sve na pet minuta. I prije svega, taj mir.
• Negdje sam pročitala da je i Richard Gere, s kojim ste snimali ‘Lov u Bosni’, primijetio vaš unutarnji mir. Je li to vaša priroda ili imate neke ispušne ventile?
- To je svakako priroda, mislim da nije moguće funkcionirati drugačije. Sve oko čovjeka je stresno, znam i do dva puta dnevno potegnuti iz Varaždina u Zagreb i svaki se dan na neki način moram, da tako kažem, dogovoriti s dvije-tri budale na cesti.
• Može li vas ipak nešto izbaciti iz takta?
- Ništa toliko drastično, a da bih ja to mogao uzeti za primjer. Ono što me može oneraspoložiti je ljudska površnost, šlamperaj i gotovansto. Takve ljude i situacije pokušavam što je više moguće izbjegavati. Uvijek sam imao preveliko razumijevanje za ljude, ali rekao sam sam sebi prije petnaestak godina da tu toleranciju moram reducirati barem u tom segmentu ljudske gluposti jer tu najviše stradavaju živci i tu se najviše narušava taj unutarnji mir, koji je svakome potreban da funkcionira normalno. Prije svega prema obitelji i djeci, jer ako tu stvari ne štimaju, živci pucaju po šavu.
• Nađete li vremena za neki odmor?
- Pa, baš i ne. Sad sam ful u điru, od sredine kolovoza kada sam počeo snimati ‘Susjede’, pa do polovice listopada 2009. Ako negdje i uhvatim tjedan dana pauze, to nije dovoljno da bi se mogao organizirati neki život ili odmor. Ove sam godine kupio dozvolu za ribolov na području oko slovenske granice, ali je nisam stigao nijednom iskoristiti. Član sam i varaždinskog ribolovnog društva, ali, eto, stigao sam samo jednom otići u Mađarsku na ribolov.
• Posljednji projekti mahom su komedije, znači li to da vam je to omiljeni žanr?
- Već sam nekoliko puta rekao da nemam omiljeni žanr, postoji samo posao i što bolja realizacija tog posla. Uspijevam kombinirati i komediju i dramske uloge. Nisam u situaciji da budem pretjerano izbirljiv. Protuteža dramskom repertoaru to je što se u svojim privatnim kazališnim aranžmanima uvijek bavim isključivo komedijom - tako da uspješno balansiram.
• Režirali ste i napisali tekst za neke predstave koje igraju u varaždinskom HNK...
- Da, i ‘Skupštinu’ i ‘Povratak ratnika’, pa monodramu ‘Dimnjačar’, ‘Stiže pojačanje’... To su neki moji autorski tekstovi ili adaptacije. Prije godinu i pol dana napisao sam novi tekst, sada čekam neku rupu kako bih to izrealizirao. Radni naslov je ‘Vruće igre’. Sve predstave nastaju u toj mojoj, kakvoj-takvoj produkciji, a ja ih poslije poklanjam varaždinskom kazalištu.
• Igrate u svim svojim predstavama?
- U svima igram i ja. Nisam nikad ni tvrdio da sam kazališni redatelj, sačuvaj Bože. Međutim, u ovakvoj konstelaciji stvari, u produkciji koja je ograničena financijski, biram ljude, glumce i prijatelje s kojima smatram da ću to najlakše realizirati. A samu režiju svodim na tu olakotnu okolnost da je najlakše funkcionirati iznutra.
• Je li neka nova filmska uloga na pomolu?
- Iza mene je stotinjak kazališnih premijera, a nedavno sam završio s poslom na novom filmu Nevena Hitreca ‘Čovjek ispod stola’ koji je moj 18. film. Igrao sam očuha glavnog lika. Premijera bi trebala biti na proljeće, osim ako se ne bude čekala Pula.
• Postoji li neki događaj ili situacija iz glumačke karijere koji su vam se urezali u pamćenje?
- Pamtim jednu lošu situaciju koja mi se dogodila na snimanju ‘Lova u Bosni’. Naime, uvijek na snimanju inzistiram na svojoj kaskaderskoj intervenciji. Jedanput dok smo snimali na granici s Bosnom, pao sam jako grdo. Ruke su mi bile vezane na leđima, a ja sam pao i udario glavom o beton. Kada sam poslije vrtio taj film, shvatio sam da sam mogao izgubiti oko. Kako to obično biva u životu, najveće gluposti najčešće se rađaju ni iz čeg.
- Nisam toliko pedantan da bih pratio sve što radim i kada se to emitira, ali da, moja supruga to voli pogledati. Ona je moj najveći kritičar, što je i normalno jer me najbolje poznaje. Njoj uvijek vjerujem i u 95 posto slučajeva je u pravu.
• Bliži li se uskoro i srebrni pir?
- Ma, baš sam se neki dan oko toga malo popikaval. Nešto smo nas dvoje pričali, a ja sam rekao: ‘Vidiš kako godine idu, eto, skoro 20 godina braka’. Moral sam se odmah ispraviti jer sam nešto krivo zbrojil. Vjenčali smo se 1987. godine i sada, eto, napunili punu 21 godinu braka.
- Pa ja sam 1994. godine režirao prvi varaždinski igrani film, koji je preslika moje monodrame ‘Dimnjačar’, a nosio je naziv ‘Da bi reč rekel’. Nedavno sam napisao i prvi filmski scenarij za ‘Skupštinu’. Ako se netko za to uskoro ne ulovi, možda ga snimim s ekipom na varaždinskoj televiziji.
- Naravno da mi tata daje savjete, najbolji savjeti su upravo oni roditeljski. Pored svega, tata mi je i najbolji prijatelj tako da nema stvari koju nismo i nećemo proći zajedno. Osim ljubavi prema glumi, otac i sin dijele i ljubav prema rock glazbi.
- Bili smo zajedno na Iron Maiden, Marilynu Mansonu, Disturbed itd., a sigurno idemo i na AC/DC, to nam je najveća zajednička želja - kaže Jan Kerekeš koji pjeva u bendu Cold Snap. Varaždinski metalci početkom ove godine potpisali su ugovor s izdavačkom kućom Dancing Bear koja je izdala njihov prvi CD “Empty promises”.
- Nama je super, imali smo više od 50 koncerata diljem Hrvatske, Slovenije, Srbije i Njemačke i gdje god sviramo, publika je oduševljena jer garantiramo super zabavu, a osim kvalitetne glazbe, imamo i izrazito energičan nastup - rekao je Kerekeš junior.
Marijana Sever
Taj izrazito plodni glumac “rekreativno” se bavi i režijom, iza sebe ima nekoliko napisanih kazališnih komada, nedavno je napisao i svoj prvi filmski scenarij, a nakon brojnih uloga u domaćim TV serijama, 48-godišnji glumac trenutačno u “Mamutici” igra inspektora Jerka. Inspektor će se, ekskluzivno otkrivamo, u jednoj od budućih epizoda susresti s mladim dilerom, kojeg tumači njegov sin Jan Kerekeš, inače student treće godine glume. Izreka “kakav otac, takav sin” definitivno se može primijeniti na Kerekeše, s obzirom na to da ih osim glume veže i ljubav prema metal glazbi - Jan pjeva u groove metal bendu Cold Snap, a njegov je tata prije 28 godina s bendom Autoput umalo snimio i prvi metal album u ondašnoj državi.
• Veliki ste fan metal glazbe?
- Osamdesetih godina prošlog stoljeća više sam razmišljao o glazbi nego o filmu. Imao sam bend Autoput, bili smo među prvim heavy metalcima u tadašnjoj Jugi. Snimili smo materijale u Jadran filmu za naš prvi album, sjećam se da je producent bio Mato Došen. Međutim, nikada nije ugledao svjetlo dana jer se sponzorski nismo mogli pokriti kako bismo prodali barem 1000 komada tog LP-ja. Danas je ostao tek pokoji komad te trake. Ali jako mi je drago da je moj sin uspio.
• Sin pjeva također u metal bendu. Sličan put?
- Što se tiče benda i Akademije dramske umjetnosti, na kojoj je Jan upisao treću godinu, prolazimo sličan put - samo što je moj bio puno trnovitiji.
• Zajedno ste glumili u filmu ‘Gdje pingvini lete’. Otac i sin zajedno na setu. Kako je to prošlo?
- To je bila naša prva suradnja, a u šali sam mu rekao da se ne treba ništa bojati jer neće boljeti.
• Izgleda da ste ponosni na životni poziv sina Jana?
- Ne bih se rado vidio u situaciji da dijete odgovaram od Akademije, od glume. Veliko zadovljstvo u meni počiva kada znam da je njegov izbor u potpunosti točan. Kao otac, morate se u potpunosti suzdržati od bilo koje vrste komentara jer je to vrlo nezahvalno. Zato mislim da je najbolje da si on sam krči put kroz trnovito grmlje. Gluma je jako zajebana profesija, a zajebana je zato što čovjek, ako doista želi biti odličan glumac, u sebi treba jako puno toga prokopati i izrovariti.
• A mlađa Ema neće tatinim stopama?
- Jan ima 21 godinu, kći je mlađa i nema naznaka da će u glumačke vode. Njih dvoje su jako različiti. Mala nas je nedavno iznenadila, i mene i ženu, kada je rekla da bi se bavila socijalnom psihologijom. Ta njezina ideja da bi radila s ljudima koji su u školama, zatvorima i raznim ustanovama meni je bila nepojmljiva. Ali ako je to to, neka tako bude. Najvažnije je da oni znaju što žele.
• Živite u Varaždinu, stalno ste angažirani u zagrebačkom HNK, a u Zagrebu snimate i serije i filmove...
- Svakodnevno putujem, u Zagrebu sam za sat vremena. Iako to posebno ne brojim, od 1996. godine, otkad sam zaposlen u Zagrebu, približio sam se brojci od milijun i pol prijeđenih kilometara. Varaždin je prekrasan grad, ima sve što i Zagreb, plus ta prednost da je sve na pet minuta. I prije svega, taj mir.
• Negdje sam pročitala da je i Richard Gere, s kojim ste snimali ‘Lov u Bosni’, primijetio vaš unutarnji mir. Je li to vaša priroda ili imate neke ispušne ventile?
- To je svakako priroda, mislim da nije moguće funkcionirati drugačije. Sve oko čovjeka je stresno, znam i do dva puta dnevno potegnuti iz Varaždina u Zagreb i svaki se dan na neki način moram, da tako kažem, dogovoriti s dvije-tri budale na cesti.
• Može li vas ipak nešto izbaciti iz takta?
- Ništa toliko drastično, a da bih ja to mogao uzeti za primjer. Ono što me može oneraspoložiti je ljudska površnost, šlamperaj i gotovansto. Takve ljude i situacije pokušavam što je više moguće izbjegavati. Uvijek sam imao preveliko razumijevanje za ljude, ali rekao sam sam sebi prije petnaestak godina da tu toleranciju moram reducirati barem u tom segmentu ljudske gluposti jer tu najviše stradavaju živci i tu se najviše narušava taj unutarnji mir, koji je svakome potreban da funkcionira normalno. Prije svega prema obitelji i djeci, jer ako tu stvari ne štimaju, živci pucaju po šavu.
• Nađete li vremena za neki odmor?
- Pa, baš i ne. Sad sam ful u điru, od sredine kolovoza kada sam počeo snimati ‘Susjede’, pa do polovice listopada 2009. Ako negdje i uhvatim tjedan dana pauze, to nije dovoljno da bi se mogao organizirati neki život ili odmor. Ove sam godine kupio dozvolu za ribolov na području oko slovenske granice, ali je nisam stigao nijednom iskoristiti. Član sam i varaždinskog ribolovnog društva, ali, eto, stigao sam samo jednom otići u Mađarsku na ribolov.
• Posljednji projekti mahom su komedije, znači li to da vam je to omiljeni žanr?
- Već sam nekoliko puta rekao da nemam omiljeni žanr, postoji samo posao i što bolja realizacija tog posla. Uspijevam kombinirati i komediju i dramske uloge. Nisam u situaciji da budem pretjerano izbirljiv. Protuteža dramskom repertoaru to je što se u svojim privatnim kazališnim aranžmanima uvijek bavim isključivo komedijom - tako da uspješno balansiram.
• Režirali ste i napisali tekst za neke predstave koje igraju u varaždinskom HNK...
- Da, i ‘Skupštinu’ i ‘Povratak ratnika’, pa monodramu ‘Dimnjačar’, ‘Stiže pojačanje’... To su neki moji autorski tekstovi ili adaptacije. Prije godinu i pol dana napisao sam novi tekst, sada čekam neku rupu kako bih to izrealizirao. Radni naslov je ‘Vruće igre’. Sve predstave nastaju u toj mojoj, kakvoj-takvoj produkciji, a ja ih poslije poklanjam varaždinskom kazalištu.
• Igrate u svim svojim predstavama?
- U svima igram i ja. Nisam nikad ni tvrdio da sam kazališni redatelj, sačuvaj Bože. Međutim, u ovakvoj konstelaciji stvari, u produkciji koja je ograničena financijski, biram ljude, glumce i prijatelje s kojima smatram da ću to najlakše realizirati. A samu režiju svodim na tu olakotnu okolnost da je najlakše funkcionirati iznutra.
• Je li neka nova filmska uloga na pomolu?
- Iza mene je stotinjak kazališnih premijera, a nedavno sam završio s poslom na novom filmu Nevena Hitreca ‘Čovjek ispod stola’ koji je moj 18. film. Igrao sam očuha glavnog lika. Premijera bi trebala biti na proljeće, osim ako se ne bude čekala Pula.
• Postoji li neki događaj ili situacija iz glumačke karijere koji su vam se urezali u pamćenje?
- Pamtim jednu lošu situaciju koja mi se dogodila na snimanju ‘Lova u Bosni’. Naime, uvijek na snimanju inzistiram na svojoj kaskaderskoj intervenciji. Jedanput dok smo snimali na granici s Bosnom, pao sam jako grdo. Ruke su mi bile vezane na leđima, a ja sam pao i udario glavom o beton. Kada sam poslije vrtio taj film, shvatio sam da sam mogao izgubiti oko. Kako to obično biva u životu, najveće gluposti najčešće se rađaju ni iz čeg.
- Nisam toliko pedantan da bih pratio sve što radim i kada se to emitira, ali da, moja supruga to voli pogledati. Ona je moj najveći kritičar, što je i normalno jer me najbolje poznaje. Njoj uvijek vjerujem i u 95 posto slučajeva je u pravu.
• Bliži li se uskoro i srebrni pir?
- Ma, baš sam se neki dan oko toga malo popikaval. Nešto smo nas dvoje pričali, a ja sam rekao: ‘Vidiš kako godine idu, eto, skoro 20 godina braka’. Moral sam se odmah ispraviti jer sam nešto krivo zbrojil. Vjenčali smo se 1987. godine i sada, eto, napunili punu 21 godinu braka.
Supruga i dalje voli gledati ono što ja radim• Zaredali ste i uloge u TV serijama, ‘Mamutica’, ‘Bumerang’, ‘Zauvijek susjedi’, ‘Stipe u gostima’. Je li vaša supruga fan koje od navedenih serija? |
- Pa ja sam 1994. godine režirao prvi varaždinski igrani film, koji je preslika moje monodrame ‘Dimnjačar’, a nosio je naziv ‘Da bi reč rekel’. Nedavno sam napisao i prvi filmski scenarij za ‘Skupštinu’. Ako se netko za to uskoro ne ulovi, možda ga snimim s ekipom na varaždinskoj televiziji.
Prvi film režirao još 1994.• Može li se vaš redateljski hobi, kako ga nazivate, možda prenijeti i na film? |
- Naravno da mi tata daje savjete, najbolji savjeti su upravo oni roditeljski. Pored svega, tata mi je i najbolji prijatelj tako da nema stvari koju nismo i nećemo proći zajedno. Osim ljubavi prema glumi, otac i sin dijele i ljubav prema rock glazbi.
- Bili smo zajedno na Iron Maiden, Marilynu Mansonu, Disturbed itd., a sigurno idemo i na AC/DC, to nam je najveća zajednička želja - kaže Jan Kerekeš koji pjeva u bendu Cold Snap. Varaždinski metalci početkom ove godine potpisali su ugovor s izdavačkom kućom Dancing Bear koja je izdala njihov prvi CD “Empty promises”.
- Nama je super, imali smo više od 50 koncerata diljem Hrvatske, Slovenije, Srbije i Njemačke i gdje god sviramo, publika je oduševljena jer garantiramo super zabavu, a osim kvalitetne glazbe, imamo i izrazito energičan nastup - rekao je Kerekeš junior.
Ocu i meni najveća je želja zajedno otići na koncert grupe AC/DCMladi student glume, 21-godišnji Jan Kerekeš, s ocem glumi u ‘Mamutici’ u kojoj igra konobara Gorana, neiskusnog dilera koji na kraju izvuče deblji kraj. |
Marijana Sever
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....