Sirove ženske stvari

Dok smo u Obrazovnom centru za kulturu laštili puške M-48 i pripremali se ubaciti u njih slijepe metke (prizor mi iz današnje perspektive djeluje nadrealno), naš profesor općenarodne obrane i društvene samozaštite žalio se kako je ženama mnogo lakše nego muškarcima jer nesmetano se mogu držati pod ruku na cesti, dijeliti si pusice u obraz i na razne druge načine iskazivati tjelesnu bliskost, a da ih pritom nitko krivo ne gleda. A muškarci, nastavljao je taj profesor latentnih homoseksualnih sklonosti, ne mogu ništa od toga jer odmah ih se krivo gleda, komentira i mjerka. "Žene mogu bez problema hodati zagrljene i nikome to neće smetati", lamentirao je profesor, "a zamislite mene kako na isti način hodam s nekim muškarcem". Već sam odavno zaboravila kako baratati puškom M-48, ali profesorovu sam žalopojku dobro zapamtila. Ne samo da sam više puta šetala sa ženama pod ruku, dijelila im puse, tapšala ih, ljubila u obraz ili kosu, nego sam se upuštala, nekad i brzopleto u strasne odnose s njima, koji se nazivaju žensko-ženska prijateljstva. Koja je razlika između žensko-ženskih i muško-muških prijateljstava? Muškarci rijetko kada pretjeruju. Žene pretjeruju uvijek. Muškarcima bi bilo abnormalno da svoje najbolje prijatelje viđaju ujutro, popodne i navečer, a u međuvremenu ih čuju telefonom. Muška su prijateljstva zbog toga trajnija (muškarcima nije čudno da imaju drage prijatelje koje viđaju jednom-dvaput godišnje, a kod žena dolazi do kriza ako se prijateljica ne oglasi nekoliko dana), a ženska, poput svake strasti, osuđena su na propast. Dinamika žensko-ženskog prijateljstva, onog strasnog, slična je razvoju neke kobne ljubavi, recimo između Tristana i Izolde. Žene se upoznaju, dopadnu jedna drugoj, razmijene telefonske brojeve, popiju magični napitak i - više ne mogu jedna bez druge. Dijele tajne za koje su mislile da ih nikada nikome neće reći, plaču jedna pred drugom, brišu si suze nazimjence, padaju si u zagrljaj pri svakom susretu.

sjeme razdora

Ukratko, ulaze u zonu strasnog odnosa koji će njihove muževe ili mladiće u najmanju ruku inkomodirati jer vrijeme koje žena provodi s prijateljicom progutat će vrijeme koje je posvećivala njima. I prije nego što ste se snašli, postali ste svojoj najboljoj prijateljici bliskiji od oca i majke, intimniji od higijenskog uloška. Znate sve o njoj: od tjelesnih tegoba do najfinijih duševnih sagorijevanja. I ona o vama. Nakon perioda prvog oduševljenja počinju se nakupljati i prva razočaranja. Kao što ni jedno lice nije lijepo gledamo li ga pod povećalom (ili, nedaj bože, mikroskopom), tako nas ni jedan čovjek ne može oduševljavati upoznamo li ga predobro. Kod žensko-ženskih strasti dolazi upravo do tog fenomena. Ne samo što vas ponesu vrline vaše prijateljice, već vas pod jarkim svjetlom vašeg intenzivnog odnosa prestrave njezine mane. (I nju vaše.) Odjednom, ta će vam neodoljiva osoba krenuti na živce iz tisuću razloga. Neće vam se svidjeti njezino ponašanje u društvu, njezini stavovi, želje, ambicije. Nećete joj tolerirati dug jezik, pretjeranu rastrošnost, zaokupljenost sobom. Smetat će vam njezina mrka raspoloženja. Iritirat će vas njezina mišljenja o drugim ljudima. Njezin uspjeh ili neuspjeh kod suprotnog spola. Njezino predobro ili preloše mišljenje o vašem partneru. I tako dalje. Preobrazba iz prijateljica u neprijateljice neće se dogoditi preko noći. Njoj može prethoditi dug period intenzivnog prijateljevanja. Ali sjeme budućeg razdora zakopano je negdje na početku svake žensko-ženske strasti. Pitanje je samo kako će i kada niknuti. Kao što je Empedoklo pisao, nakon razdoblja ljubavi, u kozmos neminovno prokulja mržnja, ona ga pokreće. Jedino što može spasiti protagonistice takvih strasti jest da se polako, bez većih lomova, spuste na niži nivo druženja, prorijede kontakte, bez da su se prethodno posvadile. Mislim da se to ponekad dogodi, premda su sve moje ženske strasti nakon velikih lomova pukle. Rezultat? Klonim se žena kao vrag tamjana. Njihovo me društvo čini tjeskobnom, baš kao što se žena koja se više puta razočarala u ljubavnim vezama osjeća loše u muškoj blizini.

bijeg, kao od loŠeg tipa

U ženama mogu uživati izdaleka, površno, mogu gajiti s njima neka nedužna poznanstva. Ali čim osjetim poznato treperenje u srcu, bježim. Više ne želim da me neka žena upozna bolje nego što samu sebe poznajem jer znam da su takvi odnosi osuđeni na propast. Za razliku od muško-ženskih strasti (ili žensko-ženskih homoseksualnih strasti), ženska vatrena prijateljstva pucaju, rekla bih, zbog nepostojanja seksa. Bez obzira što doza putenosti postoji i u stopostotnih heteroseksualki koje se obasiplju pusicama i mjerkaju si grudi, ona nikada ne kulminira u krevetu. U strasnim odnosima seks je poput neke vrste gromobrana. Budući da se brbljanjem ne može postići orgazam (osim uz neke dodatne stimulacije), ženska se prijateljstva ne mogu riješiti taloga negativnosti, onog mraka koji slijedi nakon zanosa. Iskreno oduševljenje nekom ženom tako prerasta u neiskreno oduševljenje popraćeno prešućenom kritikom, a prešućena kritika s vremenom prerasta u otvoreni animozitet zbog kojega dolazi do sve češćih svađa. Nakon svađe mirenja su teška jer nema seksa koji dovodi do mirenja u heteroseksualnim vezama. Zato neke uvrede praštamo samo partnerima, prijateljicama nikada. Prva velika svađa ne treba značiti kraj nekog ženskog druženja, no ona je svakako nagovještaj mračne faze koja će po svoj prilici dovesti do neizbježnog kraha. U toj fazi crne knjige ispisane su od ruba do ruba, mane su katalogizirane i proglašene nesnosnima, a nekoć obožavana prijateljica sada je moralno dvojbeno biće o čijim se kvalitetama nema mnogo reći. Sam čin pucanja često se događa naglo i bez pretjeranih riječi. Nisu to dirljivi govori koje muškarci pripremaju ženama koje kane ostaviti. Niti su to prekidi nakon kojih još ima nade u pomirenje. Jer nema. Jednom kada puknu, ženska druženja više ne mogu zacijeliti. Nekadašnje prijateljice previše su dobro upoznale mane one druge da bi im mogle oprostiti. A sentimentalnosti tu nema, kao ni uspomena na one dane kada je sve bilo bajkovito. "I ružičasto je crno", zvala se knjiga dr. Ive Sanadera (točnije, njegov doktorat), posvećena teatru Jeana Anouilha. Isto bi se moglo reći za žensko-ženske strasti: izvana mogu biti ružičaste, iznutra su neutješno crne.