Istodobno s reizdanjem “Uloge moje porodice u svetskoj revoluciji” i “Priča o zanatima”, pisac s berlinskom adresom,
Bora Ćosić, predstavlja nam se hibridnim žanrom čiji je okvir putopis po zemljama vlastite prošlosti.
“Aljaska ranijeg života”, kao cilj putovanja kroz Austriju i Sloveniju, preko Hrvatske i Bosne, do Srbije i natrag, okosnica je propusna za lucidne “putositnice”, mini eseje i pokušaje rekapitulacije vlastite prošlosti, s distancom od desetak godina koliko je prošlo od rata, od autorova egzila.
Ćosićevo putovanje, u kojem su glavne uporišne točke Zagreb kao grad rođenja i Beograd kao onaj u kojemu je najdulje živio i književno djelovao, sumorna je knjiga u kojoj se prelamaju život i umjetnost, uspomene na prošla vremena i opservacije sadašnjosti, uspostavljaju vrlo jasni autorovi stavovi (politički, estetski) i granaju bogate asocijacije.
Zemlje kojima putuje, povezuje zajednička slika ispucalih pločnika, kao metafora života u kojima je vrlo lako izgubiti tlo pod nogama. Ponovnim koračanjem takvim pločnicima Ćosić i njegova suputnica, supruga Lidija Klasnić, shvaćaju kako je nemoguće susresti vlastitu povijest te kako rodne kuće i ulice prošlog života gube značenje u svojevrsnom novom poretku stvari.
Pred čitateljem ovoga inteligentnog putopisa-romana, osim vrlo lucidnih komentara zatečenog stanja sadašnjosti u kojemu i izbacivanje “krupnog otpada” dobiva svoje značenje, defilira čitava galerija autorovih prijatelja, umjetnika i kulturnjaka, redom onih koji poput njega čuvaju obrise prošlih vremena.
Kava s Danijelom Dragojevićem, sjećanje na Golika i Habuneka te posjet supruzi Bogdana Bogdanovića nostalgični su “štikleci” iz kojih je jasno vidljiv rezultat “razgledavanja života” s uspostavljenom vremenskom distancom, nakon koje umjesto duha kozmopolitizma i zajedništva u duhovnom prostoru vlada palanački duh novih bogataša i namrgođenih prolaznika.
Ćosić je najoštriji kada progovara o nacionalizmima svih boja i predznaka i neumoljiv u osudi pisaca - promotora zločina iz beogradske Francuske 7 ili, pak, Handkeova putopisa po Srbiji. Iako je ovu knjigu zamislio kao brevijar različitosti, zanimljivo je kako je riječ o nijansama i koliko tamni ton zapisa zapravo proizlazi iz sličnosti kojima na kraju pokušava ponuditi antipod - Istru kao utočište i znakovit izlazak iz samog teksta.
Jedan raniji Ćosićev naslov, “Dnevnik apatrida”, ovdje kao da se transformirao u novi žanr - apatridov putopis.
Jagna Pogačnik
“Aljaska ranijeg života”, kao cilj putovanja kroz Austriju i Sloveniju, preko Hrvatske i Bosne, do Srbije i natrag, okosnica je propusna za lucidne “putositnice”, mini eseje i pokušaje rekapitulacije vlastite prošlosti, s distancom od desetak godina koliko je prošlo od rata, od autorova egzila.
Ćosićevo putovanje, u kojem su glavne uporišne točke Zagreb kao grad rođenja i Beograd kao onaj u kojemu je najdulje živio i književno djelovao, sumorna je knjiga u kojoj se prelamaju život i umjetnost, uspomene na prošla vremena i opservacije sadašnjosti, uspostavljaju vrlo jasni autorovi stavovi (politički, estetski) i granaju bogate asocijacije.
Zemlje kojima putuje, povezuje zajednička slika ispucalih pločnika, kao metafora života u kojima je vrlo lako izgubiti tlo pod nogama. Ponovnim koračanjem takvim pločnicima Ćosić i njegova suputnica, supruga Lidija Klasnić, shvaćaju kako je nemoguće susresti vlastitu povijest te kako rodne kuće i ulice prošlog života gube značenje u svojevrsnom novom poretku stvari.
Pred čitateljem ovoga inteligentnog putopisa-romana, osim vrlo lucidnih komentara zatečenog stanja sadašnjosti u kojemu i izbacivanje “krupnog otpada” dobiva svoje značenje, defilira čitava galerija autorovih prijatelja, umjetnika i kulturnjaka, redom onih koji poput njega čuvaju obrise prošlih vremena.
Kava s Danijelom Dragojevićem, sjećanje na Golika i Habuneka te posjet supruzi Bogdana Bogdanovića nostalgični su “štikleci” iz kojih je jasno vidljiv rezultat “razgledavanja života” s uspostavljenom vremenskom distancom, nakon koje umjesto duha kozmopolitizma i zajedništva u duhovnom prostoru vlada palanački duh novih bogataša i namrgođenih prolaznika.
Ćosić je najoštriji kada progovara o nacionalizmima svih boja i predznaka i neumoljiv u osudi pisaca - promotora zločina iz beogradske Francuske 7 ili, pak, Handkeova putopisa po Srbiji. Iako je ovu knjigu zamislio kao brevijar različitosti, zanimljivo je kako je riječ o nijansama i koliko tamni ton zapisa zapravo proizlazi iz sličnosti kojima na kraju pokušava ponuditi antipod - Istru kao utočište i znakovit izlazak iz samog teksta.
Jedan raniji Ćosićev naslov, “Dnevnik apatrida”, ovdje kao da se transformirao u novi žanr - apatridov putopis.
Jagna Pogačnik
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....