Školski dnevnik - jedan korak natrag za tri koraka naprijed

Što je zapravo problem?

Nastavnici su ti koji drže olovku kojom se upisuju ocjene. Ako zaključe lošu - dijete se možda, vjerojatno, a u nekim slučajevima bome i sigurno neće upisati u željenu školu. Ljudski je da bi oni htjeli dati što bolju ocjenu. Ali netko nekad zaslužuje i onu lošu. Jednostavno, nisu svi klinci jednako talentirani ili marljivi. Možda se nastavnicima čini da klinci ne uče dovoljno jer njih sustav (i njihova savjest) potiču da ponekad nezasluženo daju malo bolje ocjene.

Roditelji znaju da su klincima za upis u srednju školu potrebne isključivo dobre ocjene pa pritišću one koji im ih daju - nastavnike. Ocjene se dobivaju tako da klinci pokažu da su savladali (naučili i razumjeli) gradivo. Ako tog gradiva ima puno, klinci neće stići naučiti sve i ocjene će biti lošije. Prirodno je da se roditeljima čini da je gradiva previše i da su djeca preopterećena.

Javnost iz medija doznaje za neke čudne situacije - poput toga da se jedne godine u frizersku školu nije moglo upasti ako nisi odlikaš. Nedavno je također navala bila na ugostiteljsku školu - smjer kuhar (bit će zbog sijaset kuharskih reality showova na TV-u). Dakle nije samo problem s najboljim učenicima, već nastavnici mogu napraviti veliki problem i davanjem trojke umjesto četvorke. Nedavni cirkus s upisima u školi s minimalnim bodovnim pragom pokazao je da i dvojka umjesto trojke može stvoriti problem među ne baš jako dobrim učenicima. Pritisak na nastavnike tako ne dolazi samo od preambicioznih roditelja ili premalo marljivih učenika, već i od postojećeg sustava u kojem je na njih bespotrebno natovarena ogromna odgovornost.

Ovakav sustav nije frustrirajući samo za osnovnoškolske nastavnike, roditelje i učenike, već i za srednje škole koje imaju problem da dobivaju dosta klinaca koji nisu dovoljno spremni za njihove programe.

Postoji li rješenje?

Prije nekog vremena pojavila se karikatura na kojoj roditelji prije 40-ak godina viču na dijete da kakve su to ocjene, dok danas to isto viču - na nastavnike. Koja je razlika? To što su tada ljudi hodali po Mjesecu? To što je tada je živio drug Tito? Ili to što je tada djete za upis u srednju (a nešto kasnije i na faks) osim ocjena trebalo pokazati i neko znanje - na prijemnom ispitu.

Meni se nekako čini da je ovo zadnje ipak igralo neku ulogu. Zamislite da danas ponovno uvedemo prijemne ispite u srednjim školama. Osnovnoškolski nastavnici tada ne bi mogli nikoga upropastiti jednom četvorkom (pa čak ni dvojkom), jer bi svatko tko je stekao neko znanje, tu lošu ocjenu mogao kompenzirati na prijemnom. Nastavnici tako ne bi imali grižnju savjesti ako bi pošteno ocjenjivali (koliko je to bitno za psihičko zdravlje tih ljudi vjerojatno ne moram ni spominjati). Polako bi nestala i ta famozna inflacija odlikaša - sad kad ocjene nisu više jedine bitne. Roditelji bi tako opet počeli vikati na svoju djecu (čitaj: pronalaziti najbolje načine da u njima potaknu marljivost i koncentraciju) i više surađivati s nastavnicima kako bi djeca osim što boljih ocjena stekla i što bolje znanje.

Ostat bi, naravno, sporadični incidenti, tipa da u nekoj školi ima značajniji višak (ili manjak) odlikaša, ali to mogu rješavati školske inspekcije. Posao će im biti olakšan usporedbom pokazanog znanja na prijemnima i ostvarenog uspjeha u svjedodžbama.

Što vi mislite, je li moguće da nešto toliko jednostavno da su to koristili mnogi prije nas, doista bude pravo rješenje? Ne znam zašto me ovo podsjetilo na priču o - navodnjavanju.

Dnevnikov dodatak - o inflaciji odlikaša

Prvo što mi padne na pamet kad netko spomene inflaciju odlikaša, je da se ona izgleda jedino ne događa baš razredu u koji ide moje dijete. I vaše isto? Zanimljivo, zar ne? Zamolio sam zato frenda koji ima pristup nekim malo službenijim podacima (iz eMatice) da mi pošalje postotak odlikaša po razredima u osnovnjaku za zadnjih par godina. I evo što tamo kažu.

Zamislite razred s 20 klinaca. Ako doista imamo inflaciju odlikaša (što bi rekao Bratoljub Klaić: prekomjerno povećanje količine papirnatog novca koji kola u opticaju i čija vrijednost brzo opada - priznajem da je to dobra metafora) za očekivati je da ih ima jako puno. Prije nego vam kažem, recite vi meni što mislite koliko ih ima? U medijima se spominjala brojka od 80 posto. To bi u ovom našem zamišljenom razredu bilo 16 klinaca. Po frendovim podacima, to je prevelika brojka. Koliko onda? Da nije 12? Ne, nije - manje je. Deset? Još manje. Osam? Tu negdje - pravi broj bi bio oko sedmice. Malo više od trećine razreda. A koliko je onih super-ultra-top-speed-odlikaša s prosjekom pet nula? Šest. Čekaj, čekaj, čak šest?! Je, šest. Posto. Ili ti, jedan po razredu. Fakat inflacija.

_________________________________

Grupa na Fejsu: Blesimetar 'The Blog'

Obavijesti o novim postovima: Blesimetar na Twitteru