Ovog vikenda splitska Slobodna Dalmacija objavila je na estradnim stranicama “styling” analizu u kojoj je - uz pomoć moćne i duge ruke vlastite fotoarhive - pročešljala frizersku i modnu evoluciju Marka Perkovića Thompsona.
Provincijski hevi metalac
Koliko je pristojno i čestito analizirati “styling” jednog neofašista - može se raspravljati. Ali, taj prilično zazoran uređivački pokret bar je u jednom bio koristan: podsjetio nas je još jednom na dugi put koji je pjevač iz Petrovog Polja prošao do statusa ultradesničarske ikone.
Na ranim slikama gledamo Perkovića iz one faze kad je bio autentični “redneck” i doslovni pučki tribun. S tih slika gleda nas ambiciozni seoski momčić s nešto manje zubi i puno više kose, samosvjesni roker koji sa strojnicom pozira na motociklu. Na tim ranim slikama Perković je slika i prilika provincijskog hevi metalca. Heavy metal, duga kosa, motor i Divlje jagode: to je bio esperanto jugoslavenske provincije, dominantni alternativni stil jednako prisutan u Tetovu, Negotinu, Nikšiću, Drnišu i Tuzli, pa će baš po tom supkulturnom podrijetlu Perković biti i ostati najjugoslavenskiji pjevač u hrvatskoj diskografskoj sferi.
No, kako je vrijeme protjecalo, Marko Perković prestao je biti provincijski hevi metalac i motokurir s petropoljske bojišnice, a postao ono što je danas. Taj “jugoslavenski” sloj - heavy metal, Bregović i makedonski folk - počinje se negdje u fazi poljudskog megakoncerta miješati s keltskom ikonografijom, kršćanskim misticizmom i Excaliburom, a Perković počinje sve više nalikovati na smjesu pravoslavnog bogoslova, lažnog iscjelitelja i kralja disko podija.
Ono što je isprva bila istinskost i iskrenost autentičnog grezuna, pretvorilo se u pomno dizajnirani pop-proizvod, izblajhan do zadnjeg detalja u retorti pop-industrije. Tako izgleda Perkovićeva stilska, ali i ljudska evolucija: evolucija od iskrenog, ambicioznog i u stanovitoj mjeri darovitog seljačića, pa do dioničara Croatia Recordsa i posjednika zagrebačkog penthousea.
A kako ta konverzija izgleda u praksi, saznali su ovih dana stanovnici mjesta Škabrnja. Mještani sela koje je u relativnim omjerima stradalo u ratu gore i od jednog hrvatskog sela ili grada, pozvali su prošlog tjedna Perkovića Thompsona da pjeva na proslavi Velike Gospe. Neugodno su se, međutim, iznenadili kad im je pjevačev producent priopćio da bi gostovanje arvackog tribuna i njegova benda mučeničko mjesto trebalo stajati 25 tisuća eura (!), i to mjesec dana unaprijed.
Umjesto toga, Škabrnjani su se odlučili na Milu Hrnića i Matu Bulića te trpko pripomenuli kako se sjećaju onih vremena kad je Thompson u Škabrnji pjevao za 2000 maraka. Bilo je onda davno, 1997., kad je Perković bio zabranjen na tuđmanovskoj televiziji, kad su mu Škabrnja i škabrnje bili doslovce kruh i maslo. “Pjevao je on tada Juru i Bobana i da ga nismo tražili”, rekao je jedan od mještana, “a sad traži ovolike pare”.
Ljutiti fanovi
Suočen s ljutitom reakcijom vlastite fan-baze, Perković je pokušao minimizirati medijsku štetu, pa je u subotu na webu objavio kako će u mučeničkom selu pjevati besplatno. No, kako nas poslovica lijepo uči, perje na vjetru teško je utjerati natrag u jastučnicu. Stoga mislim da Marko Perković neće lako s obraza maknuti ovaj friž.
Pjevači, dakako, žive od pjevanja. Od koncerata i svirke žive njihovi bendovi i tehnika, svi oni imaju svoju cijenu, a ta je cijena naravno tržišna. Da je netko drugi bio u pitanju, posve bi bilo jasno da koncert košta koliko košta i da je estradni biznis posložen po onoj srpskoj poslovici - “kol’ko para, tol’ko muzike”. Ali, nevolja je s Thompsonom bila ta što je on trgovao iluzijom da on nije “bilo tko drugi”.
Jako dugo, gotovo čitavo desetljeće, Thompson je svojoj publici prodavao pričinu da je on više od svoje muzike, da je zamjena za oca domovine, ispovjednika, duhovnog vođu i supkulturnog heroja. Thompson je prodao onoliko ploča i onoliko karata, među ostalim, i zato što je darovit. No, postoje i drugi daroviti metalci koji danas prangijaju u po niskobudžetskim omladinskim klubovima.
Razlika između Thompsona i njih je ta što je on bio više od sebe sama: on je za “thompsonovsku generaciju” bio Jim Morrison i Franjo Tuđman, Johny Štulić, Ivo Lola Ribar i Zlatko Sudac u jednom. A onda kad si sve to, onda se ne smiješ cjenkati s preostalim žiteljima poklana sela.
“Slučaj Škabrnja”, nažalost, samo je vidljiva, perfektna metafora nečeg što mudriji među nama znaju već dvadeset godina: a to je da je patriotizam kulturni biznis. I kad danas gledate one kulturnjake koji najviše cvile za tuđmanovskim “zlatnim dobom”, onda su to u pravilu oni koji su svoj hrvatski žar u ta doba fino naplatili. Dizajnirali su novčanice i kovanice, dobivali narudžbe za javne skulpture, vjersku plastiku i memorijalne sklopove, režirali ideološke megaspektakle.
Između takvih “patriotskih” umjetnika i Thompsona, postoji, međutim, jedna krupna razlika. Za sve te silne državne kipare i ceremonijal-meštre ni u Račanovoj ni u Sanaderovoj Hrvatskoj nije bilo napretek kruha. Većina njih izgubila je glavno tržište i preorijentirala se na dinarsku unutrašnjost, a umjesto poglavara i oca domovine mecene su im postali načelnici nerazvijenih općina, samostanski gvardijani i prekogranični Hrvati.
Thompson je izbjegao tu sudbinu. On i danas redovito svira na glavnom zagrebačkom trgu, pojavljuje se na TV-u, a njegove pjesme pobjeđuju u “Evergrinu”. Zato si i može priuštiti to da bešćutno oguli jednu Škabrnju, iako Škabrnja i škabrnje danas hrane Kuzme Kovačiće, Krune Bošnjake…
Stari i novi Thompson
Postoji, međutim, tu jedan “ali”. Thompson doista može otpiliti Škabrnju jer ima Jelačić plac. Ali - Thompson ima Jelačić plac zato i u onoj mjeri u kojoj vrijedi u Škabrnji. Škabrnja, Čavoglave, Posušje, Udbina i Otok onaj su supstrat koji Marka Perkovića čini Thompsonom i u Zagrebu, i bez njih on bi bio tek još jedan od sljedbenika Page i Planta koji tamburaju po podrumskim klubovima. Onaj stari, bezubi Thompson koji je drsko gledao svijet s blatnjavog motocikla to je dobro znao. Ovaj “novi”, iz penthousea s pogledom, tu je jednostavnu jednadžbu zaboravio.
Jurica Pavičić
Provincijski hevi metalac
Koliko je pristojno i čestito analizirati “styling” jednog neofašista - može se raspravljati. Ali, taj prilično zazoran uređivački pokret bar je u jednom bio koristan: podsjetio nas je još jednom na dugi put koji je pjevač iz Petrovog Polja prošao do statusa ultradesničarske ikone.
Na ranim slikama gledamo Perkovića iz one faze kad je bio autentični “redneck” i doslovni pučki tribun. S tih slika gleda nas ambiciozni seoski momčić s nešto manje zubi i puno više kose, samosvjesni roker koji sa strojnicom pozira na motociklu. Na tim ranim slikama Perković je slika i prilika provincijskog hevi metalca. Heavy metal, duga kosa, motor i Divlje jagode: to je bio esperanto jugoslavenske provincije, dominantni alternativni stil jednako prisutan u Tetovu, Negotinu, Nikšiću, Drnišu i Tuzli, pa će baš po tom supkulturnom podrijetlu Perković biti i ostati najjugoslavenskiji pjevač u hrvatskoj diskografskoj sferi.
No, kako je vrijeme protjecalo, Marko Perković prestao je biti provincijski hevi metalac i motokurir s petropoljske bojišnice, a postao ono što je danas. Taj “jugoslavenski” sloj - heavy metal, Bregović i makedonski folk - počinje se negdje u fazi poljudskog megakoncerta miješati s keltskom ikonografijom, kršćanskim misticizmom i Excaliburom, a Perković počinje sve više nalikovati na smjesu pravoslavnog bogoslova, lažnog iscjelitelja i kralja disko podija.
Ono što je isprva bila istinskost i iskrenost autentičnog grezuna, pretvorilo se u pomno dizajnirani pop-proizvod, izblajhan do zadnjeg detalja u retorti pop-industrije. Tako izgleda Perkovićeva stilska, ali i ljudska evolucija: evolucija od iskrenog, ambicioznog i u stanovitoj mjeri darovitog seljačića, pa do dioničara Croatia Recordsa i posjednika zagrebačkog penthousea.
A kako ta konverzija izgleda u praksi, saznali su ovih dana stanovnici mjesta Škabrnja. Mještani sela koje je u relativnim omjerima stradalo u ratu gore i od jednog hrvatskog sela ili grada, pozvali su prošlog tjedna Perkovića Thompsona da pjeva na proslavi Velike Gospe. Neugodno su se, međutim, iznenadili kad im je pjevačev producent priopćio da bi gostovanje arvackog tribuna i njegova benda mučeničko mjesto trebalo stajati 25 tisuća eura (!), i to mjesec dana unaprijed.
Umjesto toga, Škabrnjani su se odlučili na Milu Hrnića i Matu Bulića te trpko pripomenuli kako se sjećaju onih vremena kad je Thompson u Škabrnji pjevao za 2000 maraka. Bilo je onda davno, 1997., kad je Perković bio zabranjen na tuđmanovskoj televiziji, kad su mu Škabrnja i škabrnje bili doslovce kruh i maslo. “Pjevao je on tada Juru i Bobana i da ga nismo tražili”, rekao je jedan od mještana, “a sad traži ovolike pare”.
Ljutiti fanovi
Suočen s ljutitom reakcijom vlastite fan-baze, Perković je pokušao minimizirati medijsku štetu, pa je u subotu na webu objavio kako će u mučeničkom selu pjevati besplatno. No, kako nas poslovica lijepo uči, perje na vjetru teško je utjerati natrag u jastučnicu. Stoga mislim da Marko Perković neće lako s obraza maknuti ovaj friž.
Pjevači, dakako, žive od pjevanja. Od koncerata i svirke žive njihovi bendovi i tehnika, svi oni imaju svoju cijenu, a ta je cijena naravno tržišna. Da je netko drugi bio u pitanju, posve bi bilo jasno da koncert košta koliko košta i da je estradni biznis posložen po onoj srpskoj poslovici - “kol’ko para, tol’ko muzike”. Ali, nevolja je s Thompsonom bila ta što je on trgovao iluzijom da on nije “bilo tko drugi”.
Jako dugo, gotovo čitavo desetljeće, Thompson je svojoj publici prodavao pričinu da je on više od svoje muzike, da je zamjena za oca domovine, ispovjednika, duhovnog vođu i supkulturnog heroja. Thompson je prodao onoliko ploča i onoliko karata, među ostalim, i zato što je darovit. No, postoje i drugi daroviti metalci koji danas prangijaju u po niskobudžetskim omladinskim klubovima.
Razlika između Thompsona i njih je ta što je on bio više od sebe sama: on je za “thompsonovsku generaciju” bio Jim Morrison i Franjo Tuđman, Johny Štulić, Ivo Lola Ribar i Zlatko Sudac u jednom. A onda kad si sve to, onda se ne smiješ cjenkati s preostalim žiteljima poklana sela.
“Slučaj Škabrnja”, nažalost, samo je vidljiva, perfektna metafora nečeg što mudriji među nama znaju već dvadeset godina: a to je da je patriotizam kulturni biznis. I kad danas gledate one kulturnjake koji najviše cvile za tuđmanovskim “zlatnim dobom”, onda su to u pravilu oni koji su svoj hrvatski žar u ta doba fino naplatili. Dizajnirali su novčanice i kovanice, dobivali narudžbe za javne skulpture, vjersku plastiku i memorijalne sklopove, režirali ideološke megaspektakle.
Između takvih “patriotskih” umjetnika i Thompsona, postoji, međutim, jedna krupna razlika. Za sve te silne državne kipare i ceremonijal-meštre ni u Račanovoj ni u Sanaderovoj Hrvatskoj nije bilo napretek kruha. Većina njih izgubila je glavno tržište i preorijentirala se na dinarsku unutrašnjost, a umjesto poglavara i oca domovine mecene su im postali načelnici nerazvijenih općina, samostanski gvardijani i prekogranični Hrvati.
Thompson je izbjegao tu sudbinu. On i danas redovito svira na glavnom zagrebačkom trgu, pojavljuje se na TV-u, a njegove pjesme pobjeđuju u “Evergrinu”. Zato si i može priuštiti to da bešćutno oguli jednu Škabrnju, iako Škabrnja i škabrnje danas hrane Kuzme Kovačiće, Krune Bošnjake…
Stari i novi Thompson
Postoji, međutim, tu jedan “ali”. Thompson doista može otpiliti Škabrnju jer ima Jelačić plac. Ali - Thompson ima Jelačić plac zato i u onoj mjeri u kojoj vrijedi u Škabrnji. Škabrnja, Čavoglave, Posušje, Udbina i Otok onaj su supstrat koji Marka Perkovića čini Thompsonom i u Zagrebu, i bez njih on bi bio tek još jedan od sljedbenika Page i Planta koji tamburaju po podrumskim klubovima. Onaj stari, bezubi Thompson koji je drsko gledao svijet s blatnjavog motocikla to je dobro znao. Ovaj “novi”, iz penthousea s pogledom, tu je jednostavnu jednadžbu zaboravio.
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....