U glasovitom završnom prizoru filma “Mefisto” Istvana Szaba glavni junak Hendrik Hoefgen očajan je jer shvati da su ga nacisti iskoristili za potrebe režima. Zaslijepljen reflektorima berlinskog stadiona, Hoefgen počne zapomagati: “Ali ja sam samo glumac”.
Ta rečenica - “ja sam samo glumac” - tema je “Turneje”, filma beogradskog redatelja Gorana Markovića nastalog prema teatarskom tekstu koji je redatelj napisao još sredinom devedesetih.
Usred rata u Bosni
Radnja “Turneje” zbiva se 1993. i pripovijeda o grupici beogradskih glumaca koji životare pod sankcijama i petoznamenkastom inflacijom. Da bi zaradili koju marku, glumci pristaju na moralno dvojbeni aranžman: odlaze u Bosansku Krajinu da “zaraćenim divljacima” igraju Feydeaua i uzmu koju kintu. Turneja se, međutim, ubrzo pretvori u ponižavajuće otkrivenje, jednako političko koliko i ljudsko.
Srpsko-bosanska vojska glumce iskoristi i iživljava se nad njima. Glumci dospiju na ničiju zemlju i padnu u ruke ogorčenih, razočaranih Hrvata (koje vodi Bogdan Diklić). Na koncu, beogradski glumci upadaju u Kreševo, ostaju zarobljeni i slušaju gorki monolog bošnjačkog vojnika. “Mi smo Vas tako voljeli”, kaže, “u Bari sam išao navijati za Zvezdu. A evo što ste napravili.”
Recital patriotske poezije
“Turneja” je film u kojem Marković polemizira s beogradskom kulturnom elitom koja je rat razgorjela ili barem dopustila da ga razgore, a potom se odmaknula na ciničnu, hoefgenovsku poziciju: “Mi smo samo glumci/pisci/pjesnici”. Kao oličenje te pozicije, Marković uvodi lik nacionalističkog pjesnika Ljubića, kojega glumi (donedavni ministar kulture) Voja Brajović. Smjesa Bećkovića i Milića od Mačve, Ljubić je mistifikator s pelerinom i štapom koji sirotim Bosancima recitira patriotsku poeziju da bi ih potom ostavio u rovu i pošao kući. Marković u svojem filmu obrće stereotip prema kojem su za rat krivi ruralni, brđanski divljaci: rat su, sugerira Marković, zakuhali intelektualci iz metropole, a cijenu platile “seljačine”.
Bujice žučne ljutnje
Srbija, 2008.
Režija: Goran Marković
Uloge: J. Tatić, T. Stanić, J. Đokić, D. Nikolić, M. Furlan, S. Štimac, V. Brajović
Markovićev film, ukratko, nije film finog propitivanja: to je film nožem rezane teze. “Turneja” ima i tipične mane takvih filmova. U Markovićevu filmu nema puno mjesta za nijansiranje. Cijeli film preplavljen je bujicom žučne ljutnje, mnogi likovi u filmu izgovaraju gotove teze, a glumci poput
Dragana Nikolića i
Mire Furlan zapravo insceniraju vlastite živote i društvene pozicije.
“Turneja” je film oštar i jednostavan poput političke kolumne, ne kompleksan poput dramske freske. Kao filmu, to mu možda nije vrlina - i zato ne pripada u najbolje Markovićeve naslove. Ali, kao društveni esej, “Turneja” je djelo čestita i principijelna čovjeka.
Jurica Pavičić
Ta rečenica - “ja sam samo glumac” - tema je “Turneje”, filma beogradskog redatelja Gorana Markovića nastalog prema teatarskom tekstu koji je redatelj napisao još sredinom devedesetih.
Usred rata u Bosni
Radnja “Turneje” zbiva se 1993. i pripovijeda o grupici beogradskih glumaca koji životare pod sankcijama i petoznamenkastom inflacijom. Da bi zaradili koju marku, glumci pristaju na moralno dvojbeni aranžman: odlaze u Bosansku Krajinu da “zaraćenim divljacima” igraju Feydeaua i uzmu koju kintu. Turneja se, međutim, ubrzo pretvori u ponižavajuće otkrivenje, jednako političko koliko i ljudsko.
Srpsko-bosanska vojska glumce iskoristi i iživljava se nad njima. Glumci dospiju na ničiju zemlju i padnu u ruke ogorčenih, razočaranih Hrvata (koje vodi Bogdan Diklić). Na koncu, beogradski glumci upadaju u Kreševo, ostaju zarobljeni i slušaju gorki monolog bošnjačkog vojnika. “Mi smo Vas tako voljeli”, kaže, “u Bari sam išao navijati za Zvezdu. A evo što ste napravili.”
Recital patriotske poezije
“Turneja” je film u kojem Marković polemizira s beogradskom kulturnom elitom koja je rat razgorjela ili barem dopustila da ga razgore, a potom se odmaknula na ciničnu, hoefgenovsku poziciju: “Mi smo samo glumci/pisci/pjesnici”. Kao oličenje te pozicije, Marković uvodi lik nacionalističkog pjesnika Ljubića, kojega glumi (donedavni ministar kulture) Voja Brajović. Smjesa Bećkovića i Milića od Mačve, Ljubić je mistifikator s pelerinom i štapom koji sirotim Bosancima recitira patriotsku poeziju da bi ih potom ostavio u rovu i pošao kući. Marković u svojem filmu obrće stereotip prema kojem su za rat krivi ruralni, brđanski divljaci: rat su, sugerira Marković, zakuhali intelektualci iz metropole, a cijenu platile “seljačine”.
Bujice žučne ljutnje
Srbija, 2008.
Režija: Goran Marković
Uloge: J. Tatić, T. Stanić, J. Đokić, D. Nikolić, M. Furlan, S. Štimac, V. Brajović
| Turneja
|
“Turneja” je film oštar i jednostavan poput političke kolumne, ne kompleksan poput dramske freske. Kao filmu, to mu možda nije vrlina - i zato ne pripada u najbolje Markovićeve naslove. Ali, kao društveni esej, “Turneja” je djelo čestita i principijelna čovjeka.
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....