Splitsko ljeto: Još jedna nepodnošljiva postmoderna gnjavaža

Poznata fantastična drama Toma Stopparda "Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi" u režiji Nenni Delmestre ispada kao neka provincijska postmoderna gnjavaža. Ne sviđa mi se privatno taj Stoppardov tekst, ali on je miljama iznad onoga što je redateljica iznijela na scenu u sklopu Splitskog ljeta u dvorištu splitskog HNK.



Dramaturginja Lada Kaštelan izvornik je gotovo prepolovila, ali, uz režiju, problematičan je ponajprije prijevod Antuna Šoljana, ovlašan i grub, koji originalu umanuje težinu i raskupusava ga već na sintagmatskoj ravni. Doduše, teško je prevediv kontekst, ona Stoppardova fina, međuklasna zafrkancija, koja u našoj kulturi rapidno gubi nijanse, no autor svejedno ni u nas ne bi trebao ispadati jadno, kvazifilozofsko spadalo, kakav je ovdje donesen. Moram primijetiti i da ne znam što je radila jezična savjetnica Jagoda Granić, koju očito ne smeta što glumci neprestano govore "bi" umjesto "bismo".

Glavni likovi drame su, dakle, Hamletovi drugovi iz djetinjstva, Rosencrantz i Guildenstern, koji su se, ni živi ni mrtvi, izgubili u Einsteinovu vrijemeprostoru, pa su sad čas u predstavi Hamleta, čas na ulici, zabrinuti i bez sjećanja. Stoppard kroza sve to hoće reći da ta dva sporedna lika isto imaju pravo na život kao i, primjerice, umjetnici ili svi koji su u manjini ili su najmanje važni. I da je najmanje važno jednako važno.



Ta su dva lika drska i preplašena istodobno, spontana i ne odviše pametna, a Elvis Bošnjak (Rosencrantz) i Trpimir Jurkić (Guildenstern) igraju ih na razini srednje škole. Ne zato što bi bili loši glumci, nego zato što su izmanipulirani. Budući da se otprve vidi da oni ne znaju "što" igraju, njihov je "kako", glumački izraz, infantilan i neuvjerljiv. Oni non-stop skakuću po tračnicama, umaraju se nepotrebno i proizvode nekakav stiliziran, deklamatorski govor tipa "znam ja da to nije tako". Pozornost zahtjevnijeg gledatelja ne mogu zadržati dulje od pet sekundi unatoč tome što su ne samo glasni nego i bez prestanka u duetu koordinirano skakuću i krive se.



Dvorište splitskog HNK posuto je pijeskom i iza scene zatvoreno ruševnim kamenim zidom. Ispred toga zida scenograf Ivo Knezović dovukao je mnoštvo golemih rekvizita iz fundusa HNK, klavir, automobil, vagon. To je sve namjerno građa iz drugih produkcija, ali je ipak bezobrazno od redateljice da je ne samo uzela šine, pružno vozilo i vagon iz Magellijeve režije Šovagovićevih "Festivala", producirane prije pet godina također na Splitskom ljetu, nego je i te predmete razmjestila i upotrijebila na isti način.

Knezoviću ide u prilog što je vagon nadogradio stiliziranom šekspirijanskm pozornicom u dubini i stupom koji, kad se otkriju jedra, simbol putovanja, cijelu konstrukciju uspjelo pretvara u jedrenjak. To je jedina eventualna čarolija u predstavi, koja postaje iznimno dosadnom već nakon deset minuta, i iz te hladne situacije ne mogu je spasiti ni glumačka družina koja je odjevena u nekakve punk-hip hop-military kostime Danice Dedijer. Ideja nije loša, ali ostala je visjeti u zraku, kao iz neke druge predstave, slično poput scenografije.



Među glumcima zanimljiv je bio Josip Zovko u ulozi Hamleta, koji, međutim, vidljiv glumački talent treba nadograditi i nevidljivim radom, primjerice na dikciji i protočnosti glasa. Gost iz Trsta Vladimir Jurc nije prvorazredan, ali je solidan umjetnik. U ulozi Prvoga glumca snašao se dovoljno da ne završi na rubu mucanja, kao Jurkić i Bošnjak, a pomoglo mu je i to što je bio prilično uvjerljivo kostimiran u svojevrsnog poluvampira.