Spoznajne škrtice

Kad sam svojevremeno išao na testiranje za vojsku, dali su nam neke psihološke testove. Znate već one fore tipa izbaci uljeza i hrpa nekih spojenih pravokutnika koji slijepljeni daju neko tijelo u 3D. Završio sam relativno brzo i predao test. Minutu kasnije došla je jedna od teta koja nas je čuvala i pitala me što studiram. Rekao sam što, a ona je značajno kimnula i promrmljala nešto tipa - i mislila sam si. Slična stvar mi se ponovila u još nekim situacijama. Trebalo mi je tek par sekundi da nađem sljedeći u nizu 101, 12, 11, 10,… Rješavao sam i neke online testove i ispalo je prilično dobro. Sve je to lijepo, ali postoji jedan problem. Ja, naime, znam da sam glup.

Mogu reći da volim fiziku i matematiku i da mi doista ne idu loše (dapače), ali osim toga stvarno nisam baš nešto pametan. Opća kultura mi je katastrofa. Ljetos sam trebao iću u Kaunas na neki sastanak, na što sam ja provalio da bi mi baš bilo fora ići u južnu Ameriku. Ima li ikog tko se čudi što su me svi čudno pogledali? Borim se sa stranim jezicima, filozofija mi je dosadna jer ima puno definicija koje meni neukom izgledaju nepotrebne, ne uspijevam zapamtiti razliku između Partenona i Panteona, loš sam u valjda svakom sportu i ne znam razgovarati s ljudima. Volim slušati Azru, ali mislim da ne znam napamet riječi ni jedne njihove pjesme (ako ne brojimo Balkan i 041). Sviram (loše) gitaru, a skinuo sam samo jednu pjesmu koja ima više od tri akorda (Hotel California, i to ni sam ne znam kako). Često u društvu samo stojim i gledam u prazno i ne znam ni što bih rekao, ni što se oko mene događa. Mogao bih nabrajati do preksutra ujutro što sve radim loše ili krivo.

Nitko tko me malo bolje zna ne bi rekao da sam neinteligentan - a opet stvarno znam biti tup kao nož iz menze. Taj moj nedostatak me potakao da pokušam razumjeti zašto (čak i) inteligentni ljudi baljezgaju gluposti. I to nisu neke suptilne nelogičnosti koje tek drugi, jako jako inteligentni, mogu dokučiti, nego banalne bedastoće koje su praktično svakom očite.

Tim problemom se bavi Keith Stanovich, američki psiholog, koji je zaključio da svatko od nas ima dva mehanizma za rješavanje problema - nazvao ih je autonomni i algoritamski. Prvi je brz i u njemu se odluke donose na temelju naših predrasuda i bez previše razmišljanja, dok je drugi spor i detaljan (i taj zapravo ovisi o inteligenciji). Jasno da su oni koji su za skuživanje svake stvari, bića ili pojave koristiti algoritamski način, kroz zadnjih par sto tisuća godina ostavili nešto manji broj potomaka od onih drugih. Evolucija nam je tako ostavila zaštitni mehanizam kojeg je Stanovich nazvao reflektivnim razmišljanjem, i koje bira do koje mjere ćemo koristiti razum, a kad prelazimo na predrasude. Tako se može dogoditi da prilično inteligentni djeluju izrazito glupi, jer im ovaj mehanizam brani da koriste svoju inteligenciju. Stanovich ih je nazvao - spoznajnim škrcima.

Kako taj mehanizam točno radi? Možda je najbolje probati na vlastitom primjeru. Pročitajte pažljivo ovu priču i pokušajte skužiti koji je odgovor točan. Ana se zaljubila u Ivana, a Petar se zaljubio u Anu. Petar je oženjen, a Ivan nije. Je li tvrdnja da se u ovom ljubavnom trokutu netko tko je u braku zaljubio u nekog tko nije u braku: a) točna, b) netočna, c) ne može se odrediti?

Jasno je da se iz dostupnih informacija to ne može odrediti, zar ne? E, pa nije baš tako. Prije nego otkrijem točan odgovor, razmislite koliko čovjek treba biti inteligentan da ga sam odredi? IQ od barem 150? Da vidimo… koliko imamo mogućnosti? Ana je ili u braku, ili nije. Dakle - dvije mogućnosti. Ako je Ana u braku, ona se zaljubila u Ivana koji nije oženjen. Ako pak Ana nije udana, u nju se zaljubio oženjeni Petar. Kako je ono glasila ona tvrdnja? Pljuga, zar ne? Koliki onda IQ treba za ovo? Ako niste sami skužili, ne brinite - 80 posto ljudi ovo je riješilo krivo - a među njima i neki profesori s MIT-a, Harvarda i Princetona.

Nije dakle rješenje u visokom IQ-u, već u svijesti o tome da postoji evolucijski mehanizam kojim nas mozak navodi na kraći, ali eto ponekad pogrešan put kako bismo bili brži u donošenju odluka. Može li nam ta spoznaja biti od neke koristiti? Apsolutno. Prvo mi sami moramo shvatiti da kad nam se nešto čini očito, da je to najvjerojatnije reflektivni mehanizam, koji je toliko dobar koliko su naše predrasude bliske realnosti. Danas više nema sabljozubih tigrova koji će nas pojesti ako ćemo predugo razmišljati, pa ponekad (često?) možemo na miru preispitati i ono što nam se čini očitim. Možemo razmisliti o tome da kad se neki par voli i ima stabilnu vezu, a ne može imati djecu jer im priroda to onemogućuje, da postoje medicinski načini putem umjetne oplodnje, surogat majke, pa čak i usvajanja djece kao sasvim normalna rješenja - ignorirajući reflektivni mehanizam koji nas uporno podsjeća da to ne može tako, jer su u tom paru ljudi - istog spola.

Ili drugi primjer. Recimo da je analizom utvrđeno da neko maslinovo ulje uvezeno iz Italije sadrži osam puta više štetnih aditiva od prosjeka. Smatrate li da je dobro to ulje povući iz prodaje u Hrvatskoj? Zvuči logično, zar ne? A sad zamislite da je u Italiji utvrđeno da jedno hrvatsko maslinovo ulje ima osam puta više aditiva od prosjeka. Mislite li da je u redu da talijani to naše ulje povuku iz prodaje? Osjećate li razliku? Fora, jel' da? Slično pitanje je u anketi postavio Stanovich, a rezultati su bili oko 75 posto da na prvo i oko 45 posto da na drugo.

Ako (nekim čudom) još uvijek razmišljate o onom zadatku s ljubavnim trokutom, i mislite da sam vas ulovio nespremne i da ćete sljedeći put sigurno biti pažljiviji, onda ste zaslužili još jedan takav zadatak. Imate četiri karte. Na svakoj karti je s jedne strane neki broj, a s druge strane neko slovo. Polegnute su na stol i možete pročitati redom: K, A, 8, 5. Pitanje je koliko karata (i koje sve) treba okrenuti da bi se provjerila istinitost sljedeće tvrdnje: ako je s jedne strane karte samoglasnik, s druge je strane paran broj.

Jeste li dobro razmislili? Sigurno trebate i osmicu? Odgovor očekujte uskoro (u komentarima).