ZAGREB - Preživjeli smo mi u Gorenju i raspad bivše Jugoslavije, preživjet ćemo i ovu krizu, samo da nam krene prodaja - smijući se na tečnom nam hrvatskom govori Ruža Majhen, radnica na liniji sklapanja hladnjaka.
- Vi ste iz Hrvatske? - odmah smo je upitali.
- Da, ja sam iz neke druge Hrvatske, ne iz ove iz koje vi dolazite, nego one bosanske - odgovorila nam je pomalo ironično ta radnica koja već 25 godina živi i radi u Velenju. Ruža Majhen je poput nekoliko tisuća drugih zaposlenika Gorenja s područja bivše Jugoslavije trbuhom za kruhom u Sloveniju stigla sredinom 80-ih, kada je Gorenje raslo, a sve manje Slovenaca radilo teške fizičke poslove, što je otvorilo potrebu za radnicima iz drugih republika bivše države.
Poziv dobrovoljcima
Velenje, slovenski gradić s otprilike 40.000 stanovnika, i Gorenje, najveća slovenska kompanija sa 8500 radnika zaposlenih u zemlji, tako su postali najveće slovensko “multinacionalno” mjesto, a Gorenje je postalo i tvrtka koja danas u europskim razmjerima pokriva četiri posto tržišta kućanskih aparata. To potvrđuje podatak da Gorenje samo sedam posto od ukupno 3,5 milijuna raznih kućanskih aparata prodaje u Sloveniji, a sve druge u cijelom svijetu.
Pad prodaje u prva dva mjeseca od oko 25 posto natjerao je Upravu da posegne najprije za smanjenjem radnog tjedna na 36 radnih sati. Uslijedilo je rezanje plaća za 10 posto, a onda je Uprava pozvala radnike da se dobrovoljno jave ako žele napustiti tvrtku uz otpremninu. To su, kaže predsjednik Uprave Franjo Bobinac, za sada blage mjere kojima se bore protiv recesije.
trebali shvatiti da smo važni jedni drugima’
Čarobna batina
Ipak, u radnike Gorenja uvukao se strah. Boje se da bi Uprava mogla preseliti dio proizvodnje u Srbiju, u Valjevo, gdje je već napravljena velika tvornica hladnjaka, a kupljeno je i zemljište za tvornicu perilica rublja. Boje se i da bi slovenska vlada mogla prodati svoj udjel u Gorenju pa bi u budućnosti vlasnici možda mogli biti stranci.
- Kada je Gorenje u Srbiji kupilo tvrtku, tamošnji su ljudi mislili da je došao vlasnik s čarobnim štapićem, a došao je vlasnik s čarobnom batinom - govorio nam je Žan Zepa, predsjednik sindikata Gorenja, dok smo ispred pogona za proizvodnju hladnjaka pušili na mjestu predviđenom za to. Nekad se u tom pogonu proizvodilo oko 4500 hladnjaka dnevno, a danas ih se proizvodi samo 2800.
- U Valjevu imamo veliko zemljište, ali za sada smo s Upravom dogovorili da preseljenje proizvodnje odgodi jer je kod nas smanjena već gradnjom tvornice hladnjaka - kaže sindikalni vođa, također na tečnom hrvatskom jer je i on u Gorenje došao iz BiH, iz Kotora Varoši.
U Velenje smo stigli nakon gotovo tri sata vožnje sporim cestama jer se od hrvatske granice na gotovo svim dijelovima ne smije voziti brže od 60 kilometara na sat. Dok smo ulazili u kompaniju, koja se prostire na golemih 15 hektara, u malenom showroomu kineska delegacija razgledala je čuda tehnike koja izrađuje Gorenje. Skromni uredi Gorenja, bez luksuza na kakav smo navikli u hrvatskim tvrtkama, te pedantnost kojom je isplaniran naš “obilazak” pogona ostavljaju dojam da ta svjetski priznata kompanija, koja se posljednjih godina zahvaljujući suradnji s poznatim svjetskim dizajnerima poput Pininfarine, Ore Ita i Swarowskog probila u sam vrh dizajna kućanskih aparata, vodi računa o svakom detalju i trošku.
- Idemo najprije na kratku prezentaciju, a onda u pogon - rekla nam je u hodu direktorica službe za odnose s javnošću Uršula Menih Dokl. Termin za razgovor s predsjednikom Uprave pomaknut je za pola sata zbog našeg petominutnog kašnjenja.
Uprava Gorenja do sada je uspjela nagovoriti oko 70 ljudi na dobrovoljan odlazak iz tvrtke. Uglavnom se radi o starijim radnicima pred mirovinom, a kako tvrdi Bobinac, samo je u 2008. iz tvrtke otišlo oko 400 ljudi.
- Moja prijateljica odlučila je otići iz tvrtke, muž joj radi u rudniku, imaju veliku djecu i nema potrebe da radi - rekla nam je Ruža Majhen, koja ne bi pristala na odlazak.
- Pokušao sam vam osigurati za razgovor nekog od radnika koji je pristao na odlazak iz Gorenja, ali nitko ne želi pričati s novinarima koje jedino zanima koliko su novca dobili za odlazak - rekao nam je sindikalist Zepa.
- Pa dobro, o kolikim je iznosima riječ? Bili smo uporni.
- To ovisi o godinama staža, ali otpremnine se kreću od dvije do sedam tisuća eura - kaže Zepa.
Udar na slovenski izvoz
- Ne odlaze samo stariji ljudi, odlazi i mnogo mladih koji su našli posao u nekom od trgovačkih centara, kojih se u Velenju gradi sve više - objašnjava Zepa.
Kroz pogon u kojem se sada samo u jednoj smjeni proizvode hladnjaci proveo nas je Tomaž Ocek, voditelj pogona koji kaže da više od polovice zaposlenih čine žene. Gorenje je osnovano 50-ih godina kako bi se supruge radnika koji su radili u obližnjem rudniku u Velenju negdje zaposlile, pa i danas čine većinu zaposlenih. Žene čak i vare dijelove koji se namještaju na hladnjake, a teže fizičke poslove, poput podizanja hladnjaka na liniju, obavljaju muškarci.
- Čekajte da stavim ovaj hladnjak na liniju pa ću vam reći što vas zanima - kaže u hodu Mustafa Omerović, rođeni Tuzlak koji je u Velenje došao kao 14-godišnjak.
- Ne plašim se ja, posla ima, al’ je plaća mala - kaže Omerović koji misli da je ovo razdoblje za Gorenje, otkad radi u njemu, najteže.
- Svi stežemo remen, teško se živi - kaže Omerović i dodaje kako se radi manje, ali da je jedino važno zadržati posao. Prosječna neto plaća zaposlenih u proizvodnji Gorenja danas je od 550 do 700 eura, što je ispod slovenskog prosjeka. - Otkad je radni tjedan smanjen, ovaj pogon dva petka u mjesecu ne radi, a to se osjeti na plaći - kaže Omerović. Voditelj pogona Ocek, s rokovnikom ispod ruke i strogim šefovskim pogledom, tvrdi da je atmosfera normalna i da se radnike obavještava o tome kakva prodaja i što Uprava poduzima.
- Vlada je Gorenju isplatila 60 eura po radniku zbog skraćivanja radnog tjedna, a Uprava je taj državni novac i prije nego što je stigao na račun isplatila radnicima - kaže Ocek. Ipak, radnici tvrde da se ne radi o 60 eura, nego da im je na račun sjelo, ovisno o poreznoj stopi, od 30 do 40 eura, a takvom vladinom pomoći nije zadovoljan ni predsjednik Uprave Bobinac. U Gorenju, najvećem slovenskom neto izvozniku, koji izvozi robe u vrijednosti 1,1 milijardu eura, nadaju se da će slovenska vlada tretirati kompaniju onako kako Francuzi pomažu Renaultu ili Nijemci svojoj automobilskoj industriji. Slovenski izvoz čini jednu trećinu BDP-a, a ako bi Gorenju krenulo nizbrdo, to bi jako utjecalo na cijelu zemlju.
Dan otvorenih vrata
- Uz Gorenje je vezana sudbina 80.000 stanovnika Slovenije. Jednom na mjesec organiziram dan otvorenih vrata i bilo koji radnik može doći k meni i reći što ga muči - kaže nam Bobinac.
- A radnici se žale na loše šefove, predlažu što bi se moglo napraviti bolje i mi to sve uvažavamo - dodaje. Kad je recesija počela, Gorenje je na internetske stranice postavilo forum, a otvorena je i izravna telefonska linija s odjelom za ljudske resurse, kojem se svaki radnik može anonimno javiti.
- Ljudi se time koriste i da vidite samo kako vode brigu o tvrtki - kaže Uršula Menih Dokl. Nedavno je jedan radnik nazvao i rekao da u jednom dijelu pogona nepotrebno cijelu noć gore svjetla, što tvrtku košta, pa smo to odmah ispravili, dodaje glavna PR-ovka kompanije. Obići tri velika pogona i još nekoliko malih, u kojima se rade poluproizvodi poput dijelova za kućanske aprate, nemoguće je u jednom danu. Kompleks Gorenja mali je grad, a ima i dva velika restorana na odvojenim krajevima. U njima se dnevno skuha nekoliko tisuća obroka, a racionalna slovenska poslovna politka ide tako daleko da se u restoranu kuha i za druge tvrtke u Velenju te se na tome zarađuje.
Pad prodaje u Hrvatskoj
Obilazak pogona Gorenja ne može proći bez razgledanja središnjeg skladišta koje je sagrađeno 2003. i tada je bilo četvrto po veličini u Europi. Mladi voditelj tog skladišta Baštijan Zager objašnjava nam da su u njemu najzaposleniji radnici šest robota kojima dospije svaki uređaj koji se proizvede u Gorenju. Na svakom uređaju koji se proizvede robot očita serijski broj i spremi ga u skladište sa 11 katova, objašnjava nam Zager dok nas dizalom vodi na vrh zgrade s koje se pogled pruža na cijelo Gorenje i Velenje. Oko 200.000 uređaja trenutačno je u skladištu, a dnevno se po nekoliko desetaka vagona puni robom i željeznicom odvozi u svijet.
Obilazak Gorenja završava u izložbenom prostoru u kojem su sva čuda tehnike. Za pojedine uređaje poput hladnjaka za koji se na prvi pogled ne bi moglo zaključiti da je kućanski aparat, kupci izdvajaju i do 5000 eura. - Ovo je hladnjak koji se podiže na daljinski, a upotrebljava se u uredima i hotelima - kaže Menih Dokl. U Gorenju ne kriju da su za te skupe dizajnerske uređaje najzainteresiraniji bogati Rusi, no kažu da kupaca ima i u Hrvatskoj. Kao i njegovi radnici, predsjednik Uprave Gorenja Franjo Bobinac uvjeren je da će Gorenje preživjeti recesiju. Ističe da je pad prodaje zabilježen i u Hrvatskoj, za što su, prema njegovoj ocjeni, dobrim dijelom krivi i slovenski te hrvatski političari. - Političari su mazohisti koji bi trebali shvatiti da smo važni jedni drugima. Evo, ja ću i ove godine na more u Hrvatsku jer je to najljepše more, a tako misli i većina Slovenaca - zaključuje Bobinac.
Miroslav Kuskunović
- Vi ste iz Hrvatske? - odmah smo je upitali.
- Da, ja sam iz neke druge Hrvatske, ne iz ove iz koje vi dolazite, nego one bosanske - odgovorila nam je pomalo ironično ta radnica koja već 25 godina živi i radi u Velenju. Ruža Majhen je poput nekoliko tisuća drugih zaposlenika Gorenja s područja bivše Jugoslavije trbuhom za kruhom u Sloveniju stigla sredinom 80-ih, kada je Gorenje raslo, a sve manje Slovenaca radilo teške fizičke poslove, što je otvorilo potrebu za radnicima iz drugih republika bivše države.
Poziv dobrovoljcima
Velenje, slovenski gradić s otprilike 40.000 stanovnika, i Gorenje, najveća slovenska kompanija sa 8500 radnika zaposlenih u zemlji, tako su postali najveće slovensko “multinacionalno” mjesto, a Gorenje je postalo i tvrtka koja danas u europskim razmjerima pokriva četiri posto tržišta kućanskih aparata. To potvrđuje podatak da Gorenje samo sedam posto od ukupno 3,5 milijuna raznih kućanskih aparata prodaje u Sloveniji, a sve druge u cijelom svijetu.
Pad prodaje u prva dva mjeseca od oko 25 posto natjerao je Upravu da posegne najprije za smanjenjem radnog tjedna na 36 radnih sati. Uslijedilo je rezanje plaća za 10 posto, a onda je Uprava pozvala radnike da se dobrovoljno jave ako žele napustiti tvrtku uz otpremninu. To su, kaže predsjednik Uprave Franjo Bobinac, za sada blage mjere kojima se bore protiv recesije.
trebali shvatiti da smo važni jedni drugima’
|
P
ad prodaje u Hrvatskoj također je zabilježen. Predsjednik Uprave Franjo Bobinac za to dijelom okrivljuje slovenske i hrvatske političare: ‘Političari su mazohisti koji bi
|
Čarobna batina
Ipak, u radnike Gorenja uvukao se strah. Boje se da bi Uprava mogla preseliti dio proizvodnje u Srbiju, u Valjevo, gdje je već napravljena velika tvornica hladnjaka, a kupljeno je i zemljište za tvornicu perilica rublja. Boje se i da bi slovenska vlada mogla prodati svoj udjel u Gorenju pa bi u budućnosti vlasnici možda mogli biti stranci.
- Kada je Gorenje u Srbiji kupilo tvrtku, tamošnji su ljudi mislili da je došao vlasnik s čarobnim štapićem, a došao je vlasnik s čarobnom batinom - govorio nam je Žan Zepa, predsjednik sindikata Gorenja, dok smo ispred pogona za proizvodnju hladnjaka pušili na mjestu predviđenom za to. Nekad se u tom pogonu proizvodilo oko 4500 hladnjaka dnevno, a danas ih se proizvodi samo 2800.
- U Valjevu imamo veliko zemljište, ali za sada smo s Upravom dogovorili da preseljenje proizvodnje odgodi jer je kod nas smanjena već gradnjom tvornice hladnjaka - kaže sindikalni vođa, također na tečnom hrvatskom jer je i on u Gorenje došao iz BiH, iz Kotora Varoši.
U Velenje smo stigli nakon gotovo tri sata vožnje sporim cestama jer se od hrvatske granice na gotovo svim dijelovima ne smije voziti brže od 60 kilometara na sat. Dok smo ulazili u kompaniju, koja se prostire na golemih 15 hektara, u malenom showroomu kineska delegacija razgledala je čuda tehnike koja izrađuje Gorenje. Skromni uredi Gorenja, bez luksuza na kakav smo navikli u hrvatskim tvrtkama, te pedantnost kojom je isplaniran naš “obilazak” pogona ostavljaju dojam da ta svjetski priznata kompanija, koja se posljednjih godina zahvaljujući suradnji s poznatim svjetskim dizajnerima poput Pininfarine, Ore Ita i Swarowskog probila u sam vrh dizajna kućanskih aparata, vodi računa o svakom detalju i trošku.
- Idemo najprije na kratku prezentaciju, a onda u pogon - rekla nam je u hodu direktorica službe za odnose s javnošću Uršula Menih Dokl. Termin za razgovor s predsjednikom Uprave pomaknut je za pola sata zbog našeg petominutnog kašnjenja.
Uprava Gorenja do sada je uspjela nagovoriti oko 70 ljudi na dobrovoljan odlazak iz tvrtke. Uglavnom se radi o starijim radnicima pred mirovinom, a kako tvrdi Bobinac, samo je u 2008. iz tvrtke otišlo oko 400 ljudi.
- Moja prijateljica odlučila je otići iz tvrtke, muž joj radi u rudniku, imaju veliku djecu i nema potrebe da radi - rekla nam je Ruža Majhen, koja ne bi pristala na odlazak.
- Pokušao sam vam osigurati za razgovor nekog od radnika koji je pristao na odlazak iz Gorenja, ali nitko ne želi pričati s novinarima koje jedino zanima koliko su novca dobili za odlazak - rekao nam je sindikalist Zepa.
- Pa dobro, o kolikim je iznosima riječ? Bili smo uporni.
- To ovisi o godinama staža, ali otpremnine se kreću od dvije do sedam tisuća eura - kaže Zepa.
Udar na slovenski izvoz
- Ne odlaze samo stariji ljudi, odlazi i mnogo mladih koji su našli posao u nekom od trgovačkih centara, kojih se u Velenju gradi sve više - objašnjava Zepa.
Kroz pogon u kojem se sada samo u jednoj smjeni proizvode hladnjaci proveo nas je Tomaž Ocek, voditelj pogona koji kaže da više od polovice zaposlenih čine žene. Gorenje je osnovano 50-ih godina kako bi se supruge radnika koji su radili u obližnjem rudniku u Velenju negdje zaposlile, pa i danas čine većinu zaposlenih. Žene čak i vare dijelove koji se namještaju na hladnjake, a teže fizičke poslove, poput podizanja hladnjaka na liniju, obavljaju muškarci.
- Čekajte da stavim ovaj hladnjak na liniju pa ću vam reći što vas zanima - kaže u hodu Mustafa Omerović, rođeni Tuzlak koji je u Velenje došao kao 14-godišnjak.
- Ne plašim se ja, posla ima, al’ je plaća mala - kaže Omerović koji misli da je ovo razdoblje za Gorenje, otkad radi u njemu, najteže.
- Svi stežemo remen, teško se živi - kaže Omerović i dodaje kako se radi manje, ali da je jedino važno zadržati posao. Prosječna neto plaća zaposlenih u proizvodnji Gorenja danas je od 550 do 700 eura, što je ispod slovenskog prosjeka. - Otkad je radni tjedan smanjen, ovaj pogon dva petka u mjesecu ne radi, a to se osjeti na plaći - kaže Omerović. Voditelj pogona Ocek, s rokovnikom ispod ruke i strogim šefovskim pogledom, tvrdi da je atmosfera normalna i da se radnike obavještava o tome kakva prodaja i što Uprava poduzima.
- Vlada je Gorenju isplatila 60 eura po radniku zbog skraćivanja radnog tjedna, a Uprava je taj državni novac i prije nego što je stigao na račun isplatila radnicima - kaže Ocek. Ipak, radnici tvrde da se ne radi o 60 eura, nego da im je na račun sjelo, ovisno o poreznoj stopi, od 30 do 40 eura, a takvom vladinom pomoći nije zadovoljan ni predsjednik Uprave Bobinac. U Gorenju, najvećem slovenskom neto izvozniku, koji izvozi robe u vrijednosti 1,1 milijardu eura, nadaju se da će slovenska vlada tretirati kompaniju onako kako Francuzi pomažu Renaultu ili Nijemci svojoj automobilskoj industriji. Slovenski izvoz čini jednu trećinu BDP-a, a ako bi Gorenju krenulo nizbrdo, to bi jako utjecalo na cijelu zemlju.
Dan otvorenih vrata
- Uz Gorenje je vezana sudbina 80.000 stanovnika Slovenije. Jednom na mjesec organiziram dan otvorenih vrata i bilo koji radnik može doći k meni i reći što ga muči - kaže nam Bobinac.
- A radnici se žale na loše šefove, predlažu što bi se moglo napraviti bolje i mi to sve uvažavamo - dodaje. Kad je recesija počela, Gorenje je na internetske stranice postavilo forum, a otvorena je i izravna telefonska linija s odjelom za ljudske resurse, kojem se svaki radnik može anonimno javiti.
- Ljudi se time koriste i da vidite samo kako vode brigu o tvrtki - kaže Uršula Menih Dokl. Nedavno je jedan radnik nazvao i rekao da u jednom dijelu pogona nepotrebno cijelu noć gore svjetla, što tvrtku košta, pa smo to odmah ispravili, dodaje glavna PR-ovka kompanije. Obići tri velika pogona i još nekoliko malih, u kojima se rade poluproizvodi poput dijelova za kućanske aprate, nemoguće je u jednom danu. Kompleks Gorenja mali je grad, a ima i dva velika restorana na odvojenim krajevima. U njima se dnevno skuha nekoliko tisuća obroka, a racionalna slovenska poslovna politka ide tako daleko da se u restoranu kuha i za druge tvrtke u Velenju te se na tome zarađuje.
Pad prodaje u Hrvatskoj
Obilazak pogona Gorenja ne može proći bez razgledanja središnjeg skladišta koje je sagrađeno 2003. i tada je bilo četvrto po veličini u Europi. Mladi voditelj tog skladišta Baštijan Zager objašnjava nam da su u njemu najzaposleniji radnici šest robota kojima dospije svaki uređaj koji se proizvede u Gorenju. Na svakom uređaju koji se proizvede robot očita serijski broj i spremi ga u skladište sa 11 katova, objašnjava nam Zager dok nas dizalom vodi na vrh zgrade s koje se pogled pruža na cijelo Gorenje i Velenje. Oko 200.000 uređaja trenutačno je u skladištu, a dnevno se po nekoliko desetaka vagona puni robom i željeznicom odvozi u svijet.
Obilazak Gorenja završava u izložbenom prostoru u kojem su sva čuda tehnike. Za pojedine uređaje poput hladnjaka za koji se na prvi pogled ne bi moglo zaključiti da je kućanski aparat, kupci izdvajaju i do 5000 eura. - Ovo je hladnjak koji se podiže na daljinski, a upotrebljava se u uredima i hotelima - kaže Menih Dokl. U Gorenju ne kriju da su za te skupe dizajnerske uređaje najzainteresiraniji bogati Rusi, no kažu da kupaca ima i u Hrvatskoj. Kao i njegovi radnici, predsjednik Uprave Gorenja Franjo Bobinac uvjeren je da će Gorenje preživjeti recesiju. Ističe da je pad prodaje zabilježen i u Hrvatskoj, za što su, prema njegovoj ocjeni, dobrim dijelom krivi i slovenski te hrvatski političari. - Političari su mazohisti koji bi trebali shvatiti da smo važni jedni drugima. Evo, ja ću i ove godine na more u Hrvatsku jer je to najljepše more, a tako misli i većina Slovenaca - zaključuje Bobinac.
Miroslav Kuskunović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....