Srbin uzor za al-Qa'idin udar na WTC

Nikola Kavaja živi u otrcanom visokom neboderu, sagrađenom za doba socijalizma, u Beogradu, glavnom gradu Srbije, koji se potpuno raspada. Njegov dvosobni stan škrto je namješten: u jednoj sobi običan krevet i ormarić, a u drugoj izgrecani stol, kauč i klupica. Bijeli zidovi ukrašeni su slikama onih koji u njegovoj osobnoj ikonografiji zauzimaju najvažnija mjesta: general Ratko Mladić, sveti Sava, Hitler, Jimmy Carter i mlada, izazovna žena koja je trenutačno njegova djevojka. Ostali dio unutrašnjeg uređenja čine stare vojne puške i druga vojna oprema. Teški plavi pokrivač zastire prozor na ulicu.





Prvo ubojstvo, škola za pilote, antikomunistička organizacija, diverzija na somborskom vojnom aerodromu, pokušaj bijega u Austriju, hapšenje, istraga, jugoslavenski zatvor

1. NASTAVAK

Kavaja ima sedamdeset tri godine, no izgleda kao da mu je šezdeset. Striktno se pridržavajući rutinskih vježbi radi održavanja kondicije i težine, svaki dan ustaje prije izlaska sunca. Čvrsto je građen i mišićav, sijede kose podšišane vojnički, pod kojom se grči slomljeni boksački nos. Svježe je obrijan, sve do urednog tankog, sijedog brka. Obično na sebi nosi crne hlače, crnu majicu i crne vojničke čizme.



Razgovor smo vodili tri prijepodneva, dok je u pozadini tiho svirala klasična glazba. Kavaja je govorio srpski, polagano i tiho, želeći u svakom trenutku biti sasvim precizan. Moj je pomagač prevodio - osim kad bi Kavaja postajao nestrpljiv i kad bi me zasuo kratkim rafalima engleskog. Katkad je znao zastati i s rukom se na čelu pokušavao dozvati neke davno zaboravljene pojedinosti, dok bi pogledom odlutao u daljinu ili bi se zagledao u vlastite čizme.



• Bili ste zarobljeni u Drugom svjetskom ratu, potom ste bili u vojnoj službi u socijalističkoj Jugoslaviji, pa ste ubijali za CIA-u, otimali avione, a sada se skrivate, u bijegu ste. Odakle da počnemo?



NIKOLA KAVAJA: Zapiši prvo točno moje ime: N-i-k-o-l-a  K-a-v-a-j-a. Možeš me zvati Nik. Jesi za rakijicu?



• Ne, hvala. Voda će mi biti sasvim dovoljna.



NIKOLA KAVAJA: Voda je za pičkice.



• U principu bih se s vama složio. Ali u deset i trideset ujutro malo mi je rano za rakiju.



NIKOLA KAVAJA: To je kao dobar dan. Popij sa mnom rakijicu. Pijemo zajedno.



• Dobro.



NIKOLA KAVAJA: Tako vidiš. Dakle - rodio sam se u Crnoj Gori, 1933. Neću ti sada navoditi sva mjesta gdje sam živio kao dijete, jer ih je bilo baš mnogo. Kad je Hitler napao Jugoslaviju 1941. živio sam u Peći. Tu godinu pamtim kao slom Jugoslavije. Bila su to teška vremena. Mog oca, majku i mene raselili su po raznim logorima po Albaniji. Moja su braća otišla u rat. Ja sam bio sam u radnom logoru sve do 1944. Tada su ruske trupe došle do Jugoslavije i natjerale Nijemce da se povuku s Balkana.



Vratio sam se u Peć da nađem majku. Ali ona nije bila tamo. Nije bilo nigdje nikoga. Morao sam se boriti sam za sebe. Te sam godine prvi put nekoga ubio. Bio je to njemački vojnik u Peći. Bio je ranjen i nagnut iznad izvora, pio je vode. Prišao sam mu, uhvatio ga za noge i gurnuo smeće unutra.



• Niste se bojali?



NIKOLA KAVAJA: Kurac sam se bojao. Nikad se nisam bojao. Mrzio sam ih. Nigde nisam mogao naći svoju obitelj. Mjesecima sam ih tražio. Na kraju sam našao jednoga brata u Vojvodini. Saznao sam da su druga dva brata poginula u ratu. Svršio sam školu i upisao zrakoplovnu akademiju i diplomirao kao sedmi u klasi od stotinu sedamdeset i sedam pilota u Mostaru. Tako sam postao vojni pilot. U to vrijeme jedan od moje braće završio je u zatvoru jer je bio antikomunist. A nije. Tito nikomu nije vjerovao. Deset tisuća vojnih oficira završilo je svoje karijere po zatvorima. Svi su se oni borili za Tita i bacili su ih zatvor bez ikakvog razloga. Reci ti meni, kakav to vođa radi takve stvari?



• Nikada niste voljeli Tita?



NIKOLA KAVAJA: Mrzio sam ga. U to vrijeme postao sam član tajne antikomunističke organizacije. Tada zapravo počinje moj pravi život. Moj komandir, Milutin Abramović, bio je u zrakoplovstvu sa mnom, u Somboru. Znao je za moju braću, da su pobijeni i da je jedan u zatvoru. I neki moji rođacil su također završili u zatvoru. Zato mi je počeo davati tajne zadatke. Moja je mržnja bila sasvim osobne prirode.



• Koji je bio vaš prvi zadatak?



NIKOLA KAVAJA: Tražio je da na zidove u kasarni napišem: Živio Sovjetski Savez, Dolje Tito, Dolje Komunistička partija. Mislim da je to bila provjera. Obavio sam to, bilo mi je smiješno - kakav mi je to kurac bio zadatak.



• Kako se Titu svidio vaš smisao za humor?



NIKOLA KAVAJA: Ja sam to napisao u subotu navečer. Već u nedelju ujutro su vojni obavještajci istraživali tko je to učinio. Bila je to velika uzbuna. Nitko nije smio napuštati kasarnu. Nakon tri dana ispitivanja počeli su zatvarati ljude. Uhapsili su majora koji je bio zadužen za sigurnost te večeri i on je dobio sedam godina. Dva moja druga su također uhapsili i strpali u zatvor. Ali mene nisu. Tako mi je Abramović dao sljedeći zadatak. Trebao sam odletjeti do austrijske i mađarske granice i ispustiti tisuće letaka na kojima su bile ispisane poruke. Koji je to, bre, bio kurac?  Uzeo sam letke, prošvercao ih u svoj avion u noćnoj smjeni. Na lecima je pisalo 'Ustajte, ljudi! Borite se za svoju slobodu! Tito je prevario jugoslavenski narod. Radnici, seljaci, vratite ono što je vaše!'



• Niste se bojali da će vas uhvatiti?



NIKOLA KAVAJA: Ko bi ga znao. Tada su me više zanimali nogomet i djevojke. Ovo me nasmijavalo. Učinio sam to i opet je bila velika uzbuna sljedećeg jutra i još je više ljudi pohapšeno.



Sljedeći je zadatak bio ozbiljan. Bio je to u lipnju 1953. Zadatak je bio da dignem u zrak tankove s gorivom na somborskom aerodromu. Te sam baze poznavao kao vlastitu sobu. Moj zapovjednik dao mi je bombe s tajmerom i ja sam ih postavio pokraj rezervoara u kojima su bili milijuni litara benzina. Učinio sam to noću. Postavio sam bombe oko rezervoara i odšetao. Kad su bombe detonirale, bila je to ogromna eksplozija. Bilo je to nevjerojatno. Ja sam već bio daleko, ali sam dobro vidio ogromne žute plamene eksplozije na noćnom nebu. Kad sam to vidio, bilo mi je jasno da to više nije bila zajebancija. Bilo je to veliko sranje. Milicija i istražitelji pročešljali su cijelu bazu i sva okolna mjesta. Pohapsili su stotine ljudi. Znao sam ih sedmoricu. Jedan od njih je bio veliki heroj. On je dobio smrtnu kaznu. A ni za što! Drugi su pocrkali po zatvorima.







• Nista zbog toga osjećali neku grižnju savjesti?



NIKOLA KAVAJA: Krivnju? Ma kurac. Ma šta ti znaš o grižnji savesti. Rakijicu?



• I dalje se borim s ovom, hvala.



NIKOLA KAVAJA: Kad je došla zima, premjestili su me u Nikšić, a odande u Cerklje na Gorenjskem u Sloveniju. Bio je već studeni kad su uhapsili Abramovića. Nekako su ga povezali sa svim tim. Bila je subota, točno se sjećam. Bila je zabava u jednoj bazi u nekom mjestu pokraj Cerklja, u blizini autrijske granice. Bio sam tamo sa Svetom, mojim drugom, i poslije smo pokupili dvije slovenske učiteljice. Bilo je već kasno. Na ulici nije bilo nikakve rasvjete. Susreli smo nekog kadeta na putu prema kući gde su stanovale one dvije djevojke. On se zvao Mile Šuvaković. Prišao nam je i htio sa mnom porazgovarati. Nije htio da djevojke čuju naš razgovor. Rekao mi je da su pohapsili dosta oficira na aerodromu i da su se raspitivali za mene i mog druga Svetu. U to vrijeme još nismo znali da je moj komandir već bio uhvaćen. Ali ja sam se znao s majkom i bratom tog kadeta Šuvakovića i zato on nije rekao miliciji gdje smo Sveto i ja.



Poslao sam djevojke natrag na zabavu, a Sveto je rekao da se vratimo u bazu da vidimo što hoće od nas. Bilo je oko četiri ujutro. Rekao sam mu da se ja ne vraćam jer će me zatvoriti.



• Zašto je i Sveto bio sumnjiv?



NIKOLA KAVAJA: Zato što je bio moj drug. Bio je kriv zbog te veze. Tito nije volio nejasne stvari. Vratio sam se do kuće gdje sam stanovao. Tamo je živjela neka slovenačka baba. Svaku večer stavljala mi je čašu jogurta pred ulaz u stan. Jogurt je i dalje stajao na svom mjestu, šta je značilo da vojna policija još nije pretražila moj stan. Uzeo sam svoju mašinku, pištolj, tri granate, kompas, dalekozor, odjeću i postao dezerter jugoslovenskog zrakoplovstva. To je bio ozbiljan prijestup koji se kažnjavao smrću. Znao sam da će nas goniti. Predložio sam da ilegalno pređemo granicu prema Austriji.



Tu smo granicu dobro poznavali kao piloti, ali nikada nismo tamo bili pješice. Do tamo smo se kretali isključivo noću. Bili smo iscrpljeni, ali moralo se dalje. Teren nije bio lagan. Planine i usjeci i puno snijega. Spavali smo po šumi. Sveto se toliko izmorio da nije mogao više pješačiti. Nosio sam ga. Nije bilo lako. Bio je moje građe. Uprtio sam ga na leđa i nosio sve do planine na kojoj je bilo toliko snijega da je sezao do pojasa. Temperatura je bila ispod nule. Trebalo bi nam više dana da prijeđemo tim putem. No bio je tamo i neki tunel kroz planinu. Odlučio sam da riskiramo i krenemo tunelom. Spustio sam Svetu na zemlju i on je krenuo za mnom. Tunel je bio dugačak otprilike jedan kilometar. Sveto je i dalje posrtao, no pravio sam se da to ne primjećujem jer ga više nisam mogao nositi. Nekako smo to savladali i već je bila ponoć. Sveto mi je rekao, Nik, ostavi me, ne mogu više. Ali nisam ga htio ostaviti. Tada smo već ušli u vojnu zonu između Austrije i Slovenije. Tamo su se smjeli kretati jedino ljudi sa specijalnim žutim dozvolama. Svi su bili naoružani puškama. Kad bi naišli na nekoga tko je pokušao prebjeći, mogli su ga i ubiti i još biti nagrađeni.



• Nitko vas nije primijetio?



NIKOLA KAVAJA: Tek ispred granice bio je opet neki usjek. Jedan pogrešan korak i pali bismo u smrt. Bilo je strašno mračno i ništa nisam mogao vidjeti. Čuo sam neke korake. Okrenuo sam se i vidio sjenku kako se kreće planinskom stazom. Bili smo preumorni da bježimo. Usmjerio sam mašinku prema sjenci. Prilazila nam je sve bliže i već sam vidio da je to bila neka žena. Bogu hvala, rekla je. Imala je na glavi neku kapu, a ja sam tu kapu strgnuo s glave i pitao je što je tamo radila. Rekla nam je da je učiteljica. Bila je jako zaplašena. Mislio sam da je povedemo sa sobom, no već sam jedva vukao Svetu. Pitao sam je odakle je. Rekla je da je iz sela dolje niz cestu. Tražio sam da mi pokaže dokumente. Rekla mi je istinu, pa sam je pustio da ode. A trebao sam je ubiti jer sam znao da će nas prijaviti. Ne znam zašto i nisam.



Problemi su nastupili tek na samoj granici. Netko je viknuo Stoj! A onda su i zapucali u našem pravcu. Bili smo na otvorenom. Iza nas je bila šuma. Bacili smo se na zemlju i uzvratili paljbu. Borba je trajala desetak minuta. Provukao sam se između dva-tri stabla i bacio sve tri svoje granate. Nisam vidio koliko ih je. Nekako smo se opet dokopali šume i povukli sve do naše granice. Ostalo mi je još samo sedam metaka. A Sveto je još imao sam par metaka za svoj ruski pištolj.



Sveto se htio vratiti u Bosnu. Ja sam bio protiv. Rekao sam da moramo promijeniti smjer kretanja. Hodali smo oko sat vremena i onda opet pokušali prijeći granicu. Ovaj je put bilo još gore. Upali smo u zasjedu tako da su nas opkolili s tri strane. Bila je to Jugoslavenska narodna armija, moja vlastita jebena armija. Imali su tri mitraljeza. Tiho sam rekao Sveti da bude spreman. Njihov nam je komandir prišao i pitao nas gdje smo to krenuli. Sveto je šutio. Ja sam rukom posegnuo u svoju kožnu jaknu. U isto to vrijeme odgovorio sam da smo došli u poset Svetku Lakoviću. Nihov komandir je rekao da tamo nema nikoga s takvim imenom i pitao gdje nam je oružje. Odgovorio sam mu da nismo naoružani i da imam samo rukavice. Kad sam izvadio rukavice, posegnuo sam za pištoljem, prislonio mu ga o čelo i stisnuo okidač.



• Što je bilo s onim ostalima koji su bili naoružani?



NIKOLA KAVAJA: Imao sam još sedam metaka. Mogao sam ih sve pobiti, ali pištolj nije opalio. Zaglavio se. S leđa me netko opalio automatom i izgubio sam svijest. Sveto je stajao ko ukopan. Kad sam došao k svijesti, oko nas je bilo dvadesetak vojnika. Prebacili su nas u pogranični zatvor. Nakon nekoliko sati pojavio se neki vojnik i pitao, Koji je od vas Nikola Kavaja? Ja sam mu rekao da sam ja. A on mi reče, 'Čekali smo te'.



Došao je zapovjednik za sigurnost i odveo me u zatvor u Maribor, a onda su nas prebacili do baze gdje je sve i počelo. Mene su stavili u samicu. Nije bilo grijanja. Snijeg je upadao kroz rešetke na prozorskom kapku. Jednog jutra sam vidio da mi se voda za piće smrznula. Sjedio sam na jednom jedinom mjestu, na betonskoj ploči, mjesec dana. Kad je došao liječnik i kad su mi skinuli čizme, svi nokti su mi pootpadali. I dan danas imam problema s noktima na nogama.



U veljači su nas izveli van i postavili uza neki zid izvan kasarne. Mislio sam da će nas strijeljati. Noge i ruke bile su mi u lancima. Komandant diviziona postrojio je cijelu vojsku, svih pet tisuća vojnika i održao im govor. Reče on njima: 'Iz naših socijalističkih ruku nitko ne može pobjeći. Ovi ljudi su se organizirali protiv našeg naroda. Pljunut ćemo na ove izdajnike.' Nakon toga su se svi oni stali u jedan veliki red i redom pljuvali po nama. Jedan od mojih rođaka stao je četiri puta u red. Nisam mogao vjerovati. Pet tisuća ljudi me pljunulo. Bila je to neka psihološka igra, predstava za podizanje morala.



• Sada može još malo rakije.



NIKOLA KAVAJA: Ne volim pričati o suđenju, kako su lemali danju i noću. Osuđen sam na osamnaest i pol godina. Poslali su me u Maribor u zatvor koji je bio u obliku crvene zvijezde i u kojemu su držali dvije tisuće zatvorenika. Tito je bio u tom istom zatvoru od 1931. do 1933. Morao sam tucati kamen. Bilo je tamo pedeset tona kamena. Prebacivali smo kamenje s jedne strane zatvorske ledine na drugu, dok su u nas cijelo vrijeme bile uperene mašinke. Pobjegao sam nakon četiri godine.



Prebacivali su me u drugi zatvor. Noć ranije, vojni mi je dužnosnik dao hrane za tri ili četiri dana - vodu i komad kruha. Nisam znao kamo idem. Nitko nije znao. Bili smo odjeveni u naše uniforme i vezani lancima po dvojica - teškim željeznim okovima iz Prvog svjetskog rata. Dovezli su na na željeznički kolodvor i stavili u stočne vagone. Ja sam bio vezan s nekim sitnim čovjekom. Još u autobusu sam mu rekao da ja ne mogu ostati u zatvoru osamnaest i pol godina. On mi je rekao da će bježati sa mnom. Padala je kiša. U svakom vagonu bila su četvorica čuvara s ruskim mašinkama. A nas je u svakom vagonu bilo po trideset ili četrdeset zatvorenika.





Autor intervjua Christopher S. Stewart trenutačno radi na knjizi o ništa manje poznatom srpskom gangsteru i ratnom zločincu Željku Ražnjatoviću Arkanu. (pripremio Saša Drach)

Intervju s Nikolom Kavajom objavljen je u ovoljetnom broju uglednog američkog književnog časopisa The Paris Review. Časopis koji se bavi suvremenom američkom književnom produkcijom i koji je izlaženjem od 1953. stekao zavidnu svjetsku reputaciju, ovaj je put odlučio objaviti sasvim drukčiji tekst. Christopher S. Stewart, koji inače piše za New York Times Magazine, GQ i Weird, otišao je u Beograd i razgovarao s čovjekom koji je bio jedan od najpoznatijih i najopasnijih srpskih emigrantskih terorista i ubojica. Kavaja je bio poznat kao dugogodišnji lovac na Tita, agent koji je radio za srpske emigrantske organizacije, a neke kao Srpski oslobodilački pokret Otadžbina (SOPO) i osnovao, obučavala ga je i plaćala CIA, a vjerojatno je radio i za KGB. Iz Jugoslavije je nakon diverzantskih akcija pobjegao već pedesetih godina, kao izučeni vojni pilot i nastanio se u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je uspješno izmicao potjerama FBI-a. Bavio se pretežno likvidacijama i bombaškim napadima po cijelom svijetu, a konačno je uhićen tek 1979. nakon što je oteo američki avion u namjeri da preleti Atlantik i zabije se u zgradu Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije na ušću u Beogradu. Osuđen je na 65 godina zatvora, ali je uvjetno pušten 1997. nakon čega je pobjegao u Srbiju, gdje i danas živi.

Christopher S. Stewart