Na nacionalnom filmskom festivalu u Puli koji počinje koncem idućeg tjedna praktički polovicu domaćeg programa činit će filmovi koji su nastali adaptacijom književnih djela. U sklopu nacionalnog dijela festivala bit će prikazan hit "Što je muškarac bez brkova", nastao po romanu pisca Ante Tomića.
Na festivalu će biti prikazana još jedna adaptacija Tomićeva romana - "Karaula" Rajka Grlića, nastala po romanu "Ništa nas ne smije iznenaditi". Konačno, tu je i film "Duh u močvari" Branka Ištvančića, nastao po dječjoj knjizi osječkog pisca Stjepana Tomaša.
Sama po sebi, ova blaga koncentracija književnih adaptacija ne zvuči kao neka senzacija. Uostalom, u mnogim kinematografijama književni predlošci imaju i kudikamo veću zastupljenost, a književnih ekranizacija na Puli je bilo i proteklih godina.
Među istaknutijim (ili razvikanijim) među takvima mogu se nabrojati Ivandin "Konjanik" po Araličinu romanu, Petranovićeva "Družba Isusova" po Jiriju Šotoli, te nekoliko prerada Tribusonovih romana ("Potonulo groblje", "Polagana predaja", "Ne dao bog većega zla").
Pa ipak, prave konture nadolazećeg trenda adaptacija čovjek shvati kad baci bolje oko na produkcijske navoze domaće filmske industrije. Učini li to, vidjet će da pravi val adaptacija tek dolazi.
BaretIć, Mlakić...
Dalibor Matanić trenutno je u pretprodukciji "Kina Lika" po legendarnoj zbirci priča Damira Karakaša. Goran Rušinović ("Mondo Bobo") kao gost canneskog ateljea sklapa produkciju "Buicka Riviera" po romanu Miljenka Jergovića.
Pri kraju duge produkcijske muke je i film "Živi i mrtvi" Kristijana Milića po hvaljenom romanu Josipa Mlakića. Dodaju li se tome najavljivane adaptacije Matišićevih drama, "Osmog povjerenika", "Jebo sad hiljadu dinara" i nekih drugih predložaka, ispada da hrvatski film ulazi u eru burnog flerta s književnošću.
Tako nije uvijek bilo. Hrvatski film i književnost tijekom šezdeset godina prošli su faze bliske komunikacije, te mnogu dulja i češća razdoblja međusobnog ignoriranja. To ignoriranje imalo je više razloga. Razlog koji se često spominje je priroda hrvatske proze od šezdesetih naovamo, u kojoj se često zapostavljala naracija, a bilo koje empirijsko referiranje na izvanjsku zbilju žigosalo kao "socrealizam".
Krizne 60-e
Drugi razlog je činjenica da je sustav produkcije i vrednovanja scenarija favorizirao autorski film, pa su redatelji gotovo uvijek bili i vlastiti scenaristi.
Treći razlog je činjenica da je hrvatski film pod utjecajem Francuza i novog vala dugo gajio zazor prema "literaturi adaptacija" i kultu scenarija, koji su Truffaut i društvo smatrali okoštalo akademskim. Kao posljedica te revolucije, u hrvatskom su filmu od šezdesetih nadalje s broda bačeni pouzdani redatelji stare škole (Bauer, Tanhofer…), ali i zatrt obrt scenarista. Još do devedesetih filmski su se dripci često s ponosom hvalili da njihov rad "nije izišao iz književnosti", a čitanje se za filmaše držalo gotovo pa štetnom osobinom.
Ipak, unatoč svemu tome, književnost i domaći film imali su par razdoblja zanimljive konvivence. U pedesetima književnost je bila jedno od glavnih vrela filmskih tema, što se može objasniti i time što nakon odmicanja od odviše "sovjetskog" socrealizma kinematografija nije imala pouzdan ključ kako se baviti ratnim ili socijalnim temama. Tako su adaptacije klasika (poput "Bakonje fra Brne", "Svoga tela gospodara" ili "Djevojke i hrasta") bile dobar, ideološki neutralan alibi. U prvom zlatnom razdoblju hrvatskog filma, onom oko 1960., adaptacije su se prorijedile. No, u tom periodu pisci su i te kako prisutni u hrvatskom filmu kao scenaristi, tako da na špicama tadašnjih filmova nalazimo Slavka Kolara, Fedora Vidasa, Božidara Violića, Vitomila Zupana, Slavka Goldsteina, Antona Ingoliča, Krunu Quiena i druge pisce i publiciste.
Drugo razdoblje intenzivnije komunikacije s književnošću hrvatski će film imati u osamdesetima. Tada se u hrvatskoj književnosti pojavila generacija pisaca s filmskim interesom i žanrovskom sviješću (Pavao Pavličić, Goran Tribuson, Jelačić Bužimski), koji će tijekom tog razdoblja intenzivno komunicirati s filmom, a ponajviše sa Zoranom Tadićem.
Utjecaj TV-a
Također, u osamdesetima u kinematografiji sve veći utjecaj ima televizija, koja po uzoru na druge javne europske TV radi reprezentativne ekranizacije književnih klasika. Na taj način nastali su "Kiklop", "Glembajevi", Krležin "Vučjak" (kao film "Horvatov izbor"), "Đuka Begović" i "Karneval, anđeo, prah". U devedesetima, međutim, komunikacija između književnosti i filma ponovo je zbrisana. Razlog za to dijelom su bili metež i posrnuće struke u filmskoj industriji, a dijelom je posrijedi bila i (auto)cenzura u kojoj film nije mogao pratiti potkraj devedesetih već prilično provokativnu književnu scenu. Na koncu je kao točka na i došla estradizacija javne TV, koja danas troši milijune na Huljića i Goleo, a ni ne pomišlja načiniti seriju po kakvoj knjizi.
Kad bi se iz cijele povijesti domaćih književno-filmskih odnosa mogli izvući neki zaključci, to bi bili ovi.
Pravila ekranizacije
Prvo - puno dobrih filmova nastajalo je često prema knjigama koje nisu nužno bile domaće (recimo, po Čehovu, Andersenu, Slasku…). Drugo - uz rijetke iznimke, domaći su redatelji malo ekranizirali suvremenike, a mnogo češće klasike.
Treće - nerijetko su rezultati bili bolji kad su predmet ekranizacije bile drame ("Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja", "Glembajevi", "Sokol ga nije volio") ili pak kratke priče ("Događaj", "Ritam zločina", "Breza", "Isprani"…) nego romani. Četvrto i najvažnije - ljudi koji su napravili najbolje ekranizacije ujedno su bili i ljudi koji su inače radili najbolje filmove. Dakle, poriv za adaptacijom uvijek mora izlaziti iz kreativnog impulsa, a ne iz želje da se akademski ovjekovječi značajni predložak. Prekršiti ovo posljednje pravilo znači filmu dati ulogu memorijalnog servisa, što nije nikad dobro ni za film ni za knjigu.
OKVIR
Kako su iz Ovaca od gipsa sa zakašnjenjem nastali Svjedoci
Kad sam u drugoj polovici devedesetih na papiru skicirao zaplet i rasplet svoje knjige "Ovce od gipsa", bio sam u ozbiljnoj dvojbi bih li pisao roman ili pak načinio uzaludnu luđačku gestu i od tog materijala sročio originalni scenarij. Odlučio sam se na prozu među ostalim i zato što sam procijenio da u tadašnjim prilikama u filmskoj industriji ne postoji šansa da se takav, politički relativno osjetljiv materijal realizira. Pokazalo se da sam bio u pravu. Nakon izlaska knjige jedan mlađi i tada vrlo cijenjeni redatelj bez mog je znanja otišao u redakciju dramskog programa i tamo predložio ekranizaciju. Ono što se dogodilo opisao je rečenicom "umalo su me pogodili pisaćim stolom". Paradoks je u tome što je ista ta i takva knjiga u to isto vrijeme prošla rešeto komisije za knjigu i dobila normalni državni otkup Ministarstva kulture.
Roman je, naravno, kasnije ekraniziran, nije ga ekranizirao spomenuti redatelj, nego Vinko Brešan. Film koji je nastao iz te suradnje imao je pristojan inozemni uspjeh, ali tu i tamo i domaće (ideološke) osporavatelje. Napale su ga, među ostalim, neke manje braniteljske skupine, vrh jedne veće parlamentarne stranke (HSP), a u nekim gradovima - recimo Dubrovniku - nije igrao zbog lokalne cenzorske samovolje. Ipak, ista ona kinematografija koja je na njega reagirala "bacanjem pisaćeg stola" prihvatila ga je koju godinu potom potpuno normalno, a "normalno" uključuje mnogo sitnih stvari, od partyja u berlinskom veleposlanstvu do televizijske koprodukcije.
Ovo sve ne pišem iz nekog ego tripa, nego zato da pokažem kako se filmska industrija u smislu (auto)cenzure otvarala neusporedivo sporije nego književnost. Potkraj devedesetih u domaćoj književnosti bile su već normalne drske, negativističke i paprene knjige koje su se mentalitetnim, socijalnim i ratnim smećem tadašnje Hrvatske bavile otvoreno i bez dlake. U području knjige, očito dovoljno neopasnom, takve stvari nisu ni jednog časa bile priječene ili zatirane. To je jedan od razloga zašto je književnost zakratko stekla masovnu popularnost koja bi normalno pripadala filmu, dok je film istodobno kuburio s publikom. U filmu se otvaranje ovakve vrste događalo kasnije i sporije. Tek posljednjih nekoliko godina film ulazi u teren senzibiliteta koji je književnost već mapirala. Stoga trend ekranizacija ne treba banalizirati argumentom "film se šlepa uz knjige, jer su one sad đir". Riječ je o tome da je jedan senzibilitet koji je bio u filmu zapriječen (a kasnije usporen proizvodnom inercijom) slijedio već trasirani put.
Jurica Pavičić
Na festivalu će biti prikazana još jedna adaptacija Tomićeva romana - "Karaula" Rajka Grlića, nastala po romanu "Ništa nas ne smije iznenaditi". Konačno, tu je i film "Duh u močvari" Branka Ištvančića, nastao po dječjoj knjizi osječkog pisca Stjepana Tomaša.
Sama po sebi, ova blaga koncentracija književnih adaptacija ne zvuči kao neka senzacija. Uostalom, u mnogim kinematografijama književni predlošci imaju i kudikamo veću zastupljenost, a književnih ekranizacija na Puli je bilo i proteklih godina.
Među istaknutijim (ili razvikanijim) među takvima mogu se nabrojati Ivandin "Konjanik" po Araličinu romanu, Petranovićeva "Družba Isusova" po Jiriju Šotoli, te nekoliko prerada Tribusonovih romana ("Potonulo groblje", "Polagana predaja", "Ne dao bog većega zla").
Pa ipak, prave konture nadolazećeg trenda adaptacija čovjek shvati kad baci bolje oko na produkcijske navoze domaće filmske industrije. Učini li to, vidjet će da pravi val adaptacija tek dolazi.
BaretIć, Mlakić...
Dalibor Matanić trenutno je u pretprodukciji "Kina Lika" po legendarnoj zbirci priča Damira Karakaša. Goran Rušinović ("Mondo Bobo") kao gost canneskog ateljea sklapa produkciju "Buicka Riviera" po romanu Miljenka Jergovića.
Pri kraju duge produkcijske muke je i film "Živi i mrtvi" Kristijana Milića po hvaljenom romanu Josipa Mlakića. Dodaju li se tome najavljivane adaptacije Matišićevih drama, "Osmog povjerenika", "Jebo sad hiljadu dinara" i nekih drugih predložaka, ispada da hrvatski film ulazi u eru burnog flerta s književnošću.
Tako nije uvijek bilo. Hrvatski film i književnost tijekom šezdeset godina prošli su faze bliske komunikacije, te mnogu dulja i češća razdoblja međusobnog ignoriranja. To ignoriranje imalo je više razloga. Razlog koji se često spominje je priroda hrvatske proze od šezdesetih naovamo, u kojoj se često zapostavljala naracija, a bilo koje empirijsko referiranje na izvanjsku zbilju žigosalo kao "socrealizam".
Krizne 60-e
Drugi razlog je činjenica da je sustav produkcije i vrednovanja scenarija favorizirao autorski film, pa su redatelji gotovo uvijek bili i vlastiti scenaristi.
Treći razlog je činjenica da je hrvatski film pod utjecajem Francuza i novog vala dugo gajio zazor prema "literaturi adaptacija" i kultu scenarija, koji su Truffaut i društvo smatrali okoštalo akademskim. Kao posljedica te revolucije, u hrvatskom su filmu od šezdesetih nadalje s broda bačeni pouzdani redatelji stare škole (Bauer, Tanhofer…), ali i zatrt obrt scenarista. Još do devedesetih filmski su se dripci često s ponosom hvalili da njihov rad "nije izišao iz književnosti", a čitanje se za filmaše držalo gotovo pa štetnom osobinom.
Ipak, unatoč svemu tome, književnost i domaći film imali su par razdoblja zanimljive konvivence. U pedesetima književnost je bila jedno od glavnih vrela filmskih tema, što se može objasniti i time što nakon odmicanja od odviše "sovjetskog" socrealizma kinematografija nije imala pouzdan ključ kako se baviti ratnim ili socijalnim temama. Tako su adaptacije klasika (poput "Bakonje fra Brne", "Svoga tela gospodara" ili "Djevojke i hrasta") bile dobar, ideološki neutralan alibi. U prvom zlatnom razdoblju hrvatskog filma, onom oko 1960., adaptacije su se prorijedile. No, u tom periodu pisci su i te kako prisutni u hrvatskom filmu kao scenaristi, tako da na špicama tadašnjih filmova nalazimo Slavka Kolara, Fedora Vidasa, Božidara Violića, Vitomila Zupana, Slavka Goldsteina, Antona Ingoliča, Krunu Quiena i druge pisce i publiciste.
Drugo razdoblje intenzivnije komunikacije s književnošću hrvatski će film imati u osamdesetima. Tada se u hrvatskoj književnosti pojavila generacija pisaca s filmskim interesom i žanrovskom sviješću (Pavao Pavličić, Goran Tribuson, Jelačić Bužimski), koji će tijekom tog razdoblja intenzivno komunicirati s filmom, a ponajviše sa Zoranom Tadićem.
Utjecaj TV-a
Također, u osamdesetima u kinematografiji sve veći utjecaj ima televizija, koja po uzoru na druge javne europske TV radi reprezentativne ekranizacije književnih klasika. Na taj način nastali su "Kiklop", "Glembajevi", Krležin "Vučjak" (kao film "Horvatov izbor"), "Đuka Begović" i "Karneval, anđeo, prah". U devedesetima, međutim, komunikacija između književnosti i filma ponovo je zbrisana. Razlog za to dijelom su bili metež i posrnuće struke u filmskoj industriji, a dijelom je posrijedi bila i (auto)cenzura u kojoj film nije mogao pratiti potkraj devedesetih već prilično provokativnu književnu scenu. Na koncu je kao točka na i došla estradizacija javne TV, koja danas troši milijune na Huljića i Goleo, a ni ne pomišlja načiniti seriju po kakvoj knjizi.
Kad bi se iz cijele povijesti domaćih književno-filmskih odnosa mogli izvući neki zaključci, to bi bili ovi.
Pravila ekranizacije
Prvo - puno dobrih filmova nastajalo je često prema knjigama koje nisu nužno bile domaće (recimo, po Čehovu, Andersenu, Slasku…). Drugo - uz rijetke iznimke, domaći su redatelji malo ekranizirali suvremenike, a mnogo češće klasike.
Treće - nerijetko su rezultati bili bolji kad su predmet ekranizacije bile drame ("Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja", "Glembajevi", "Sokol ga nije volio") ili pak kratke priče ("Događaj", "Ritam zločina", "Breza", "Isprani"…) nego romani. Četvrto i najvažnije - ljudi koji su napravili najbolje ekranizacije ujedno su bili i ljudi koji su inače radili najbolje filmove. Dakle, poriv za adaptacijom uvijek mora izlaziti iz kreativnog impulsa, a ne iz želje da se akademski ovjekovječi značajni predložak. Prekršiti ovo posljednje pravilo znači filmu dati ulogu memorijalnog servisa, što nije nikad dobro ni za film ni za knjigu.
OKVIR
Kako su iz Ovaca od gipsa sa zakašnjenjem nastali Svjedoci
Kad sam u drugoj polovici devedesetih na papiru skicirao zaplet i rasplet svoje knjige "Ovce od gipsa", bio sam u ozbiljnoj dvojbi bih li pisao roman ili pak načinio uzaludnu luđačku gestu i od tog materijala sročio originalni scenarij. Odlučio sam se na prozu među ostalim i zato što sam procijenio da u tadašnjim prilikama u filmskoj industriji ne postoji šansa da se takav, politički relativno osjetljiv materijal realizira. Pokazalo se da sam bio u pravu. Nakon izlaska knjige jedan mlađi i tada vrlo cijenjeni redatelj bez mog je znanja otišao u redakciju dramskog programa i tamo predložio ekranizaciju. Ono što se dogodilo opisao je rečenicom "umalo su me pogodili pisaćim stolom". Paradoks je u tome što je ista ta i takva knjiga u to isto vrijeme prošla rešeto komisije za knjigu i dobila normalni državni otkup Ministarstva kulture.
Roman je, naravno, kasnije ekraniziran, nije ga ekranizirao spomenuti redatelj, nego Vinko Brešan. Film koji je nastao iz te suradnje imao je pristojan inozemni uspjeh, ali tu i tamo i domaće (ideološke) osporavatelje. Napale su ga, među ostalim, neke manje braniteljske skupine, vrh jedne veće parlamentarne stranke (HSP), a u nekim gradovima - recimo Dubrovniku - nije igrao zbog lokalne cenzorske samovolje. Ipak, ista ona kinematografija koja je na njega reagirala "bacanjem pisaćeg stola" prihvatila ga je koju godinu potom potpuno normalno, a "normalno" uključuje mnogo sitnih stvari, od partyja u berlinskom veleposlanstvu do televizijske koprodukcije.
Ovo sve ne pišem iz nekog ego tripa, nego zato da pokažem kako se filmska industrija u smislu (auto)cenzure otvarala neusporedivo sporije nego književnost. Potkraj devedesetih u domaćoj književnosti bile su već normalne drske, negativističke i paprene knjige koje su se mentalitetnim, socijalnim i ratnim smećem tadašnje Hrvatske bavile otvoreno i bez dlake. U području knjige, očito dovoljno neopasnom, takve stvari nisu ni jednog časa bile priječene ili zatirane. To je jedan od razloga zašto je književnost zakratko stekla masovnu popularnost koja bi normalno pripadala filmu, dok je film istodobno kuburio s publikom. U filmu se otvaranje ovakve vrste događalo kasnije i sporije. Tek posljednjih nekoliko godina film ulazi u teren senzibiliteta koji je književnost već mapirala. Stoga trend ekranizacija ne treba banalizirati argumentom "film se šlepa uz knjige, jer su one sad đir". Riječ je o tome da je jedan senzibilitet koji je bio u filmu zapriječen (a kasnije usporen proizvodnom inercijom) slijedio već trasirani put.
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....