Stopa

Stopa, trag čovjekova stopala, veoma je davno postala osnovna mjera duljine, pa još ima zemalja koje mjere radije stopama nego metrima (Velika Britanija, Sjedinjene Države Amerike), kao što radije mjere tisućama koračaja (miljama) nego kilometrima. Stopa je toliko urasla u hrvatski i ine štokavske jezike, s različitim sekundarnim značenjima, da je u Akademijinu rječniku zauzela dvije stranice. Ondje ćemo doznati da je stopa i čekrk, i neka greda, i donji dio kaleža ili kalup na kojemu se prave opanci - ali nema tu onoga značenja stope koje se ponajviše (i opet) vrzma po glasilima otkako je Vlada svoje pogreške odlučila naplatiti nama, povisivši poreze, tj. poreznu stopu.

Stopom se, naime, naziva i mjera, obično postotak, raznoraznih nameta (njih u državnome novogovoru cinično nazivaju davanjima ili izdvajanjima, kao da nam ih ne uzimaju nego da izdvajamo za nešto ili čak dajemo). Tako imamo poreznu stopu (za koju znamo kolika je), te kamatnu stopu (za koju paze da ne doznamo kolika je zapravo, jer je izračunaju tako da je u zbiru u pravilu veća od nominalne ako smo dužni, a manja od nominalne ako oni našim novcem barataju i zarađuju).

U tome kako nas porezne i slične stope gaze i udaraju možda je moguće osjetiti Brücknerovu tezu, koju prenosi Skok, da je u osnovi praslavenske riječi “stope” glagolska osnova *tep (s nepostojanim s) koja znači: tući, tepsti, odakle i “stupa”.