Nema roditelja koji u djeci nemaju slabu točku. Ako vam netko kaže da vaše dijete ima neki problem ili poteškoću - to se dočekuje s puno emocija. Ni ja nisam drugačiji. No primijetio sam da neki starci nemaju previše problema kad im u školi kažu da su njihov junior ili juniorka - indigo djeca. Kad se djecu nazove hiperaktivnom, to je problem. Naročito u našem društvu gdje je svaka bolest sramota, a ovo bi, još strašnije, bila nekakva sačuvajbože psihička. No indigo je okej, iako su njihove karakteristike (čitaj: simptomi) zapravo vrlo slične simptomima ADHD-u. Još ranije, tu su djecu nazivali jednostavno - razmaženom.
Ja sam volio ići u školu, ali daleko od toga da mi nije bilo jasno da je školovanje u priličnoj mjeri dosadna stvar. Ne znam kome je lako sjediti u klupi i slušati neke ponekad totalno nezanimljive, na mahove potpuno nerazumljive, a povremeno i prilično pogrešne stvari. Da danas idemo u školu, vjerojatno bi i mene kao i većinu vas koji ovo čitate, utrpali u spomenutu plavičastu ladicu. Ja niti sam mogao sjediti na miru i dugo raditi nešto (naročito ako je bilo dosadno), niti sam previše šljivio autoritete (pogotovo kad bih skužio da se iza njihovog arogantnog garda najčešće skriva posvemašnja praznina). A ni danas nisam bitno drugačiji (što znaju svi koji me znaju). Imam li zato indigo-plavu auru? Mislim da bi neki prije rekli da imam rep i rogove, uz što bolje ide aura boje zrelog paradajza. No ne bi li za takve tvrdnje (ne o meni s trozupcem, nego o aurama) trebalo dati barem nekakve dokaze?
Recimo, auru je navodno lako snimiti. Tako postoji tehnika Kirlijanove fotografije - kad se u jako električno polje stave predmet i fotografski film (nisam baš siguran da bi to radilo s današnjim digitalnim kamerama). Time su snimili mnoge zanimljive stvari, a meni je kao klincu bilo najbolje kad su odrezali pola lista, a na slici se i dalje vidjela aura cijelog lista (doduše fantomski odrezani dio se vidio nešto slabije - ali koga briga - vidio se). Ono, mrak! Obožavao sam čitati o tome - paranormalne stvari su me, kao svako indigo dijete, očaravale. No onda su došli Internet i Google i odjednom sam mogao saznati sve detalje o tim fotografijama. I što sam doznao? Da je se na slikama vidi jaka promjena polja na oštrim rubovima lista koja ljudima onda izgleda kao aura. Da vlaga igra veliku ulogu u tome. I da je priča sa slikom „fantomskog“ amputiranog dijela lista zapravo greška u mjerenju izazvana baš tom vlagom. Naime, i cijeli i izrezani list su bili naslonjeni na istu ploču, pa je na njoj ostalo dovoljno vlage da napravi tanašnu „auru“ cijelog lista. Koji antiklimaks. U ponovljenim, pažljivije napravljenim eksperimentima, nije se vidio cijeli već samo polovica lista (ona koja je stavljena, ne ona koja je odrezana - da ne bi bilo zabune). Jedino paranormalno u cijeloj priči bilo je da su neki ljudi odlučili nastaviti javno iznositi tvrdnje i pisati traktate o tome da Kirlijanova fotografija radi. Da budem kristalno jasan - nije uopće nenormalno da netko vjeruju u nešto glupo. Ali je glupo nešto tvrditi kao činjenicu kad je potpuno i kristalno jasno da - nije tako. Naravno, mnogi ipak tvrde da je, jer tako zarađuju od prodanih knjiga, magičnih fotki i raznih raznobojnih đinđuva. To je nešto kao marketing. Ali čak i u marketingu je zeznuto lagati, barem u onim nešto sređenijim zemljama.
Znači li to da aura ne postoji? Naravno da ne znači. No ako velik broj ljudi vjeruje u nešto što dokazano ne postoji, kako onda očekivati da ljudi neće vjerovati u nešto što nije dokazano da ne postoji. Ideja je da se u školama radi na temelju stvari koje su dokazane da postoje - a aure to nisu. Zašto je onda ta stvar toliko uzela maha u našim školama da učiteljice bez previše straha govore roditeljima da su im djeca - štrumfovi? Jedan od glavnih problema s našim školama je da se od osnovne škole radi podjela na uspješne i neuspješne učenike i ona se forsira kroz srednje škole, a problem postaje više nego očit na fakultetima. I to isti problem - problem svrhe školovanja. Jeste li se kad zapitali što je zapravo cilj školovanja? Što se želi dobiti od uspješnog učenika? Svi uspješni učenici vođeni su skoro isključivo u jednom smjeru - u smjeru sveučilišnih profesora. Nije li to zanimljivo - ako je uspješan, dobar učenik će postati profesor na faksu. Sve ispod toga je neuspjeh. Ne samo učenika, već se taj neuspjeh dijeli i s njegovim učiteljima i roditeljima.
Trebaju li djeca koja ne pokazuju talent za profesorski poziv, ili koju sustav proglasi hiperaktivnima, ili s nekim drugim u stvarnosti prilično teško detektabilnim poteškoćama, osjećati da nisu uspjeli u životu? Ne bi trebalo biti tako. Nedavno sam čuo za dvije prekrasne priče. U prvoj su djevojčicu po imenu Gillian Lynn, koja je bila vrlo nemirna i problematična u školi, poslali kod liječnika. Liječnik je dvadesetak minuta slušao njezinu mamu o problemima koje Gillian ima u školi. Zamislio se malo, pozvao mamu nasamo van i uključio radio koji je imao u ordinaciji. Nakon što su oni izašli, djevojčica koja je ostala u ordinaciji je odmah ustala i počela se ljuljati uz glazbu. Gledali su je par minuta, a onda je liječnik njenoj mami rekao da Gillian nije bolesna, već da je plesačica. Umjesto da joj prepiše recept, upisali su je na ples, gdje je uživala s gomilom djece koja su bila kao ona (aha, indigo!) - morali su se kretati da bi mogli razmišljati. Nakon škole je upisala najbolju akademiju za ples u zemlji, neko je vrijeme bila solist u najpoznatijem ansamblu u državi, a onda je upoznala Andrewa Lloyda Webbera i napravila koreografije za "Mačke", "Fantoma u operi" i još par uspješnih predstava i tako razveselila i ganula tisuće i tisuće ljudi te, ne treba to zanemariti, zaradila milijune dolara. Lijepa priča, zar ne?
Druga priča je o dječaku koji je želio postati vatrogasac. Nije se po tome razlikovao od svojih školskih kolega - svi su to htjeli. No oni su s vremenom pronašli neke druge interese, dok ovaj naš nikako nije odustajao od svog dječačkog sna. Jedan od njegovih učitelja si je uzeo u zadatak da mu nekako ukaže na to da će kao vatrogasac protraćiti svoj talent i svoj život bezveze. Zaključio je (zašto me to ne čudi) da je dobra metoda za to da ga izvuče pred njegov razred i ponizi ga pred svima. Malog je to jako pogodilo, ali nije promijenilo njegovo mišljenje. Čim je završio školu, prijavio se u vatrogasce. Priča tu ne završava, već dobiva zanimljiv preokret. Naime, jednog dana je taj profesor, vozeći se kući sa svojom suprugom, imao tešku nesreću. U pomoć su morali priskočiti vatrogasci. Pogađate već - na mjesto nesreće je došao baš njegov gore spomenuti bivši učenik. Izvukao ih je iz totalno razbijenog auta, a njemu dao umjetno disanje. Ukratko, obojema im je spasio živote. Na kraju svega je rekao da misli da je profa tog dana promijenio mišljenje o besmislenosti njegovog životnog poziva.
Ove dvije priče je ispričao Ken Robinson, britansko-američki stručnjak za obrazovanje, koji je u dva fantastična predavanja iznio dvije teze koje su mi vrlo bliske: da škole ubijaju kreativnost (po mom skromnom mišljenju - vrtići možda i ne toliko, osnovne ipak nešto malo, srednje poprilično, a fakulteti apsolutno), te da nam treba revolucija (a ne evolucija) u školstvu. Pogledajte sami kako je obranio svoje teze (linkovi su na kraju bloga, a Predrag Pale je oba predavanja preveo na hrvatski - puno mu hvala na tome).
Ako nastavnici u školama pričom o indigu pokušavaju potaknuti roditelje da ne odustaju od svoje zahtjevnije djece kako bi ona možda uspjeli pronaći i razviti svoj talent i kreativnost - možda nekako instinktivno osjećaju baš ono o čemu Robinson priča. Ti ljudi provode puno vremena s našom djecom, stalo im je do njih i teško im je gledati kako se desetine i desetine malih talenata i snova utapaju u pustoši neuspjeha. Možda je to doista manje zlo.
Ipak, postoji opasnost da sve dobro što se preporuča za indigo djecu odbaci kad se, kao za Kirlijanovu fotografiju, nedvojbeno utvrdi da nema nikakve osnove u stvarnosti. A kako stvari stoje, to je trenutno najvjerojatniji scenarij - jednostavno nema baš nikakvih dokaza. Nažalost (ili na sreću) u dokaze ne možemo ubrojiti turbo mutnu mambo-đambo briju s vanzemaljcima, aurama i iksmenovskom evolucijom nove vrste. I da, ne zaboravite prvu priču u kojoj je ona mama (na poticaj škole) htjela da se da nešto djetetu kako bi postalo poput ostale djece. Liječnik je smatrao da to ne treba. No, to je bilo davno. Danas bi mnogi popustili pritisku i prepisali lijekove za ADHD (kao što mnogi olako prepisuju antibiotike za prehladu). I zato nam danas treba kvalitetnije obrazovanje - i za liječnike, i za mame i tate (sveučilišne profesore da i ne spominjem). Najbolje je početi dok su još djeca. A onda samo ne smijemo prestati.
Ken Robinson kaže da škole ubijaju kreativnost
Sir Ken Robinson: Pokrenimo revoluciju u obrazovanju!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....