Rat je već bio pred vratima, a progoni Židova poprimili su stravične razmjere, ali američka tvrtka General Motors sa svojom je njemačkom podružnicom Opelom i dalje lojalno surađivala s Trećim Reichom. Hitler je bio zadovoljan i 1938., samo nekoliko mjeseci nakon pripojenja Austrije, James D. Mooney, šef GTM-a u inozemstvu, primio je od Hitlera najviše njemačko odličje za strane suradnike. Nakon krvavog pokolja Kristalne noći sa 9. na 10. studenoga 1938., nedugo nakon Mooneyjeva odlikovanja, Roosevelt je povukao američkog veleposlanika iz Njemačke i američko-njemački odnosi do kraja su zahladili. Ali predsjednik Uprave GM-a Alfred P. Sloan i dalje je branio svoju suradnju s Hitlerom i njegovim režimom, za koji se već znalo da puni koncentracijske logore i prijeti da će zauzeti cijelu Europu.
Nepoznati materijali bacaju novo svjetlo na vezu između General Motorsa i nacističkog režima, dok je GM u SAD-u sabotirao Roosevelta i planove za javni prijevoz na električni pogon, potičući američku ovisnost o nafti. Edwin Black proučio je tisuće dokumenata za knjigu 'Unutarnje sagorijevanje: kako su korporacije i vlade učinile svijet ovisnim o nafti i odbacile alternativu'| 2. NASTAVAK
|
Tvrtka je svojom odlukom ostala u Njemačkoj, gdje se, budući da je zemlja bila u ratu, morala podvrgnuti vojnim zapovijedima i udovoljiti Reichovoj potrebi za sve većim količinama smrtonosnog oružja. Opelovi pogoni u Brandenburgu preuređeni su u tvornicu avionskih motora za Luftwaffeove bombardere JU-88, a poslije su se u Opelovim pogonima prozvodile i nagazne mine te detonatori za torpeda, tako da je Opel sijao stravu na tlu, u zraku i pod morima. U Sjedinjenim Državama Sloan je pokušao opstruirati američke pripreme za ratno stanje i huškao protiv Roosevelta i njegove demokracije, ne propuštajući pritom priliku da pohvali Hitlera. Ali bez obzira na njega, sredinom 1940. Washington je upregnuo General Motors da postane glavni dobavljač opreme za saveznike. Sloan se morao pokoriti zapovijedi, a mnogi iskusni šefovi pridužili su se administraciji u Washingtonu da pomognu u pripremama za rat. Nema dvojbe da su cijela tvrtka i njezini zaposlenici dali neprocjenjiv doprinos savezničkoj pobjedi. Ali kad je krajem 1940. Bijela kuća zatražila da GM prekine veze s južnoameričkim auto-trgovcima za koje se sumnjalo da su pronacistički raspoloženi, Sloan je glatko odbio i pritom optužio Washington da napada GM-ove trgovce u Latinskoj Americi, a kod kuće štiti komuniste.
Godinu i pol nakon početka 2. svjetskog rata, u svibnju 1941., kad su i novine i filmski žurnali svakodnevno donosili potresna svjedočanstva o milijunima što su ih nacisti pobili, porobili i prognali, kao i vijesti o Londonu pod bombama, Sloan, kojem je tada bilo 60 i nešto godina, održao je najbližim suradnicima nesuvisli govor pokušavajući opravdati zašto GM i dalje posluje s nacistima. To je bila kap koja je prelila čašu. Pomoćnik državnog tajnika Adolf Berle zatražio je da FBI provede istragu o Sloanu i GM-u, uz objašnjenje da su "određeni šefovi u General Motorsu naklonjeni ili čak povezani s nekim pronacističkim skupinama… To je prava peta kolona i opasnija je od mnogih drugih stvari koje se sada događaju".
No, u FBI-jevu izvješću navodi se kako je utvrđeno da je postojala suradnja s Njemačkom, ali ne i nelojalnost prema Americi te da nisu pronađene nikakve nepovoljne informacije o Sloanu. U prosincu 1941. je bombardiran Pearl Harbor i Sjedinjene Države objavile su rat Japanu, a Njemačka je objavila rat Americi. Svi direktni kontakti između GM-a i Opela u Njemačkoj morali su se prekinuti, premda mnogi povjesničari vjeruju da su i dalje postojale indirektne veze preko Danske, gdje je GM također imao podružnicu čiji su šefovi imali visoke pozicije i u Opelu u Njemačkoj i u GM-u u Americi.
Čim je Njemačka objavila rat Americi, sve tvrtke u američkom vlasništvu sustavno su stavljene pod kontrolu Reicha. Ali u slučaju Opela to praktički nije bilo potrebno jer su neposredno prije rata, predviđajući probleme, šefovi General Motorsa na čelo Opela stavili Carla Luera, dugogodišnjeg člana nadzornog odbora tvrtke i pouzdanog člana Nacističke stranke. Tek 11 mjeseci nakon što je Amerika ušla u rat, Reich je imenovao svog upravitelja - Carla Luera. Drugim riječima, šef kojeg je postavio General Motors nastavio je voditi Opel i tijekom svih godina što je Amerika bila u ratu.
U članku iz kolovoza 1944. New York Times navodi kako je glavni cilj RAF-ove zračne akcije u kojoj sudjeluje 1400 aviona upravo Opel jer u Opelovim pogonima 35.000 radnika proizvodi vojne transportere od ključne važnosti, a radi i na razvoju raketa. Carl Luer, nacist na čelu Opela, u ratnim je godinama ostvarivao golemi profit, od čega su dobar dio omogućile tisuće zarobljenika i drugih na prisilnom radu: mnoge od tih radnika čekalo je mučenje ako nisu radili koliko se od njih očekivalo. Profitima je Luer kupovao druge tvrtke i tako povećao imovinu General Motorsa u Njemačkoj. Poslije rata GM je od 1948. počeo ponovo preuzimati kontrolu nad Opelovim poslovanjem, a s vremenom i nad golemom imovinom i dividendama tvrtke. GM je također dobio oko 33 milijuna dolara "ratne odštete" jer su im saveznici bombardirali pogone u Njemačkoj.
Jednu generaciju poslije 2. svjetskog rata, 1974. godine kontroverzna povijest tvrtke ponovno je izišla na vidjelo u istrazi sudskog odbora američkog Senata o antitrustevima i monopolu. Ponovno su se postavila pitanja: Koliko je General Motors znao? I kad je to saznao? Suradnja GM-a i Opela s nacistima dominirala je prvim dijelom iscrpno dokumentirane studije koja se uglavom usredotočila na zavjeru tvrtke da pokuša monopolizirati lokalne sustave javnog prijevoza u Sjedinjenim Državama, a u sklopu toga autor izvješća detaljno je opisao i GM-ovu suradnju s Trećim Reichom, kao moralnu pozadinu. General Motors tada je, kao odgovor, naručio i objavio vlastiti izvještaj o javnom transportu, ali cijeli prvi dio bio je posvećen sasvim drugoj temi, istaknutoj u naslovu: "General Motors nije pomagao nacistima u 2. svjetskom ratu".
Još jednu generaciju kasnije, krajem devedesetih godina 20. stoljeća, ponovno se počelo govoriti o kolaboraciji GM-a i nacista kad su zarobljenici koji su u pogonima Opela i Forda radili kao robovi odlučili sudski zatražiti odštetu.
Do suda na kraju nisu došli, ali su i Ford i GM naručili nove istrage o vlastitoj prošlosti kako bi preduhitrili neugodne činjenice koje bi mogle izići na vidjelo. Kompanija Ford je 2001. objavila izvješće koje je priredio povjesničar Simon Reich, kao i kompletnu izvornu dokumentaciju koja je stavljena na uvid javnosti bez ikakvih ograničenja. Reich je, među ostalim, zaključio da se u Ford-Werke u Njemačkoj koristio ropski rad zarobljenika konclogora u Buchenwaldu i funkcionirao kao djelić nacističke ratne mašinerije. Predstavnici Forda u Detroitu javno su govorili o nacističkoj prošlosti uz isprike, bez oklijevanja.
S druge strane, General Motors angažirao je 1999. uglednog povjesničara Henryja Ashhbyja Turnera da provede unutarnju istragu i izvijesti o rezultatima. No, kompanija nikad nije objavila Turnerovo izvješće, dok je izvorne dokumente digitalizirala i donirala Sterlingovoj memorijalnoj knjižnici na Yaleu, gdje su, navodno, dostupni javnosti, ali zapravo su praktički nedostupni. Turner je 2005. objavio, u izdanju Yale Pressa, knjigu "General Motors i nacisti: borba za kontrolu nad Opelom, najvećim proizvođačem automobila u Europi", gdje tvrdi da su optužbe kako je GM surađivao s nacistima u vrijeme kad su Njemačka i Amerika već bile u ratu "neutemeljene".
Ipak, eksplicitno navodi da je "krajem 1940. više od 10.000 djelatnika u Opelovu pogonu u Russelsheimu proizvodilo dijelove za bombardere Junkers koji su sijali smrt i razaranja nad Londonom i drugim britanskim gradovima u bitki za Britaniju". U nedefiniranom prostoru između neobjavljenih rezultata unutarnje istrage u General Motorsu, arhivskih dokumenata na Yaleu koji su nedostupni javnosti i nekih ranije nepoznatih podataka što ih je Turner iznio u svojoj knjizi, pojedinosti o suradnji tvrtke GM s Hitlerovim režimom ostaju nepotpuni. Ipak, nema dvojbe da je utjecaj General Motorsa i u Sjedinjenim Državama i u Njemačkoj bio golem.
U središtu zavjere bila je National City Lines, tvrtka utemeljena 1937. godine i prividno pod upravom petero braće Fitzgerald iz Minnesote. Fitzgeraldovi, inače polupismeni vozači autobusa, na neki su teško objašnjiv način odnekud izvlačili milijune dolara i kupovali jedno propalo tramvajsko poduzeće za drugim. Kad god je tvrtka National City Lines kupila neki sustav, u pravilu su se nakon toga tračnice čupale iz ulica, električni tramvaji se rashodovali i cijeli bi sistem zamijenili skuplji i za okoliš opasniji autobusi s benzinskim motorima koji su, može se reći, navukli Ameriku na naftu. Tvrtka National City Lines bila je samo paravan za General Motors, Mack Truck, Phillips Petroleum, Standard Oil and Firestone Tires - kompanije čiji su interesi neodvojivo vezani uz naftu. Svi su sudionici zavjere profitirali.
Kako je električni tramvaj zamijenio autobusU isto vrijeme dok je potpomagao njemačku ratnu mašineriju, General Motors je u Sjedinjenim Državama predvodio zavjeru koja će poljuljati sustav javnog prijevoza u nekoliko desetaka američkih gradova i navesti Ameriku da postane ovisna o nafti.
|
Marta Štoos
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....