U nedjelju se na Trgu Svetog Petra u Vatikanu očekuje oko 100.000 vjernika koji će moliti krunicu baš kao i godinu dana ranije, dok je iza jednog prozora nad tim Trgom, u svojoj spavaćoj sobi na zadnjem katu Apostolske palače, umirao Ivan Pavao II. U isti sat kada je Ivan Pavao II. izdahnuo, na drugom prozoru zdesna, onome s kojega je vjernike pozdravljao Ivan Pavao II., molitvi će se pridružiti njegov nasljednik Benedikt XVI.
U ovih godinu dana, otkako je umro papa Wojtyla, njegov grob u kripti Vatikanske bazilike Svetog Petra, na nekoliko koraka od groba istoimenoga prvoapostola, pohodilo je gotovo četiri milijuna osoba.
Jesu li svi vjernici ili među njima ima i radoznalaca druge fele - sada je posve suvišno pretresati. Činjenica je da je grob Ivana Pavla II. i dalje, godinu nakon njegove smrti, najprivlačnija točka u Vatikanu, više od Vatikanskih muzeja koji upravo bilježe 500-godišnjicu, dakle i od Sikstinske kapele.
Prvih dana poslije ukopa ondje je stizalo dnevno oko 20.000 ljudi, za hladnijih zimskih dana broj se smanjio na 10-15 tisuća, ali je s prvim proljetnim danima broj opet porastao. Već danima su hodočasnici razdvojeni u dva reda, kako bi brže i efikasnije stigli pod Duknovićevu Bogorodicu, reljef trogirskog kipara pod kojim je ukopan papa Poljak.
Tisuće listića
Kada prispiju do crvenog konopca, koji odvaja nišu s njegovim grobom od ostatka kripte, mnogi ubacuju listić papira. Sadržaj im nije svima isti. Neki ostavljaju molbu, neki
ispovijedaju neki svoj bol ili neku tjeskobu, neki pak zahvaljuju za primljenu milost.
Deset vreća punih tih listića već je dostavljeno don Slawomiru Oderu, poljskom svećeniku koji je sudski vikar rimskoga dijecezanskog sudišta i postulator kauze beatifikacije Ivana Pavla II., u procesu koji se zasad vodi u okvirima Nadbiskupije rimske. Proces u pravilu počinje u dijecezi u kojoj je pokojnik djelovao. Ako je kandidat za slavu oltara bio papa, dakle biskup rimski te nadbiskup i metropolit rimske crkvene pokrajine, onda biva podvrgnut procesu baš u toj svojoj posljednjoj nadbiskupiji, bez obzira na one u kojima je djelovao prije izbora za papu.
Proces je u ožujku ove godine prispio pred Dijecezansko sudište Nadbiskupije rimske - a tek kada tu bude dovršen i kada ga takvim proglasi kardinal vikar (Papin namjesnik za Nadbiskupiju rimsku, sada je to Camillo Ruini), sav se materijal predaje Kongregaciji za kauze svetih u sklopu papinske Rimske kurije, koja proces završava i njegove rezultate predočava vladajućem papi, jedinome nadležnome da nekoga proglasi bilo blaženim, bilo svetim.
Dio sadržaja tih listića već je objavljen, u nedavno izašloj knjizi "Pustite me da odem u Dom Oca", u kojoj su papinski arhijatar (osobni liječnik) Renato Buzzonetti i još neki bliski suradnici opisali posljednje trenutke Ivana Pavla II. Među autorima je i novoimenovani kardinal Stanislaw Dziwisz, dugogodišnji osobni tajnik Ivana Pavla II.
U kolektivnom imaginariju onih koji pišu listiće na grobu Ivana Pavla II. on je već svetac iako još uvijek nije beatificiran.
Svaki listić je, na neki način, ex voto pokojnom papi, neka vrsta zavjetne bilješke koja se - u uvriježenoj pučkoj pobožnosti katoličkih kršćana - pridaje najčešće Bogorodici, a zatim još nekim svecima za koje puk vjeruje da su osobito na pomoći pojedincu, potrebitome osobita zagovora pred Bogom.
Nema takvih listića pred grobovima niti jednoga od papa koji su ukopani pod Svetim Petrom, pa ni onih koji su davno ili nedavno proglašeni svecima. Nema ih ni pred grobom samoga Šimuna bar Jone, kome je Isus nadjenuo ime Kefa, Kamen (na grčkome Petros, na latinskome Petrus, zato u našoj tradiciji Petar). Vatikanska bazilika je i dalje imenovana po tome prvoapostolu, svetom Petru, ali vjernici koji zalaze u nju za pomoć se utječu Ivanu Pavlu II.
Upravo, dakle, ti listići - više nego sam pogolem broj onih koji pohode grob - pokazuju da je u kolektivnom imaginariju barem onih koji ih pišu Ivan Pavao II. već svetac. Transparente na kojima je, odmah nakon njegove smrti, pisalo "Santo subito!" (odmah svetac) netko je jamačno organizirao i napisao - ali ta se ideja ne bi na taj način ugnijezdila u pučkoj pobožnosti da Ivan Pavao II. nije među tim vjernicima zaista percipiran kao svetac i prije negoli ga netko od njegovih nasljednika, vjerojatno već Benedikt XVI. ne beatificira kao blaženika, a koju godinu zatim i kanonizira kao sveca.
Ubrzano kanoniziranje
Pisali smo, dok je Ivan Pavao II. bio još i te kako živ i živahan, da je on sam postavio temelje svome kultu, pa i načinom kako je ubrzao i umnožio postupak beatificiranja, odnosno kanoniziranja.
Ivan Pavao II. je u manje od 27 godina pontifikata kanonizirao 482 svetice, odnosno sveca (od kojih 411 mučenika) u 50 svečanih kanonizacija (477, ako se doda ponovo uspostavljeni kult sv. Mainarda mučenika u Rigi). U istom razdoblju je u 145 beatifikacijskih ceremonija proglasio blaženima 1338 pokojnika (1030 mučenika), od kojih je naknadno kanonizirao njih 45 (28 mučenika).
Ukupno je, dakle, kanonizirao više pokojnika nego svi pape skupa, jer je od 993. do 1978. (kada se Karol Wojtyla uspeo na papinsko prijestolje) proglašeno ukupno 293 svetaca (ne računajući, naravno, brojne svece koji su proglašeni prije negoli su pape stekli isključivo pravo kanoniziranja). Ivan Pavao II. je daleko nadmašio dotadašnji rekord Pija XII. Pacellija (33 sveca u 19 godina pontifikata). Treba uzeti u obzir da je na taj broj utjecala i skupna kanonizacija 118 vijetnamskih mučenika - ali i bez obzira na skupna proglašenja, Ivan Pavao II. je papa koji je proglasio daleko najviše svetaca.
Beatificirao je više pokojnika nego sva Crkva do njegova izbora za Papu, pošto su svi prošlostoljetni pape prije njega proglasili 79 blaženika, a svi njegovi prethodnici, od 17. stoljeća do 1978., ukupno 1260.
Podsjeti li se da je većina blaženika dosad naknadno bila proglašena svecima, Ivan Pavao II. je udario temelje za rekorde i svojim nasljednicima. On sam je u 25 godina pontifikata proglasio 1320 blaženika (uključno s Alojzijem Stepincem 1998., te Marijom Petković i Ivanom Merzom 2003.).
Što to crkva, u ovom slučaju Katolička, slavi u svecu? Ponajprije ne njega nego samog Boga, jer je svetost, tvrdi sv. Pavao apostol iz Tarsa, od Boga, a ne od čovjeka. On je prvi i definirao taj pojam: u Drugoj poslanici Korinćanima on svjetuje kršćane da djeluju "prema svetosti koja dolazi od Boga, a ne od mudrosti puti".
Kroz svece (i blaženike) svaka crkva pokazuje kakve kršćane preferira. Sveci su model kršćanskog života u doba koje ih proglašava, s težnjom da budu model za sva doba. Kriteriji svetosti
U Katoličkoj crkvi, nakon vremena u kojima je bilo dovoljno da neka osoba umre na glasu svetosti i da je puk prihvati kao svetu, postupno su utvrđivani objektivni kriteriji svetosti - iako glas svetosti i pučko mnijenje još imaju težinu (baš se zato insistira na tome da postupak za posvećenje bude pokrenut iz izvorne biskupije).
Smatra se da je Papa Ivan Pavao II. dva mjeseca nakon svoje smrti izliječio redovnicu od parkinsonizma što liječnici nisu objasnili.
Tako se, kroz vjekove, došlo do precizne definicije svetosti koju je utvrdila Kongregacija za kauze svetaca, a potvrdio baš Ivan Pavao II. (iznosi je 1983., u svojim veoma instruktivnim Komentarima o tada usvojenoj legislativi kanonizacije, hrvatski svećenik Fabijan Veraja).
Svetost je - po tom tumačenju - milost Božja koja djeluje u ljudskim bićima i kroz njih. Tako shvaćena svetost se iskazuje kroz jedinstvo krijeposti, koje se mogu podijeliti u dvije skupine. Jednu čine, da ih tako nazovemo, teološke (neki kažu: teologalne) kreposti: vjera, ufanje (pouzdana nada) i ljubav (prema Bogu i prema bližnjemu). U drugoj grupi su četiri stožerne kreposti (preuzete iz Aristotelove etike): razboritost, pravednost, hrabrost, samosavlađivanje. Budući da su svi kršćani pozvani da iskazuju te vrline, svetac može biti samo onaj koji je sve te kreposti posvjedočio na junački (tj. izvanredan) način.
Na kraju, ipak, ostaje ljudski sud tko je te kreposti pokazao, a tko ne. Upravo zbog nepouzdanosti ljudskog suda ištu se čuda - znak da je Bog tu stavio svoj prst, jer ne čine čuda sveci, već sam Bog na njihov zaziv.
Naravno, cjelokupan taj koncept nije znanstven nego vjerski, pa ni kad se utvrđuje znanstvenom metodologijom, kao što to sada čini rimska Kongregacija za kauze svetih.
Da bi Katolička crkva nekoga proglasila blaženim, potreban joj je vidljiv znak da je pokojnik u osobitoj milosti u Boga - osim ako je umro kao mučenik za vjeru. Kad je Ivan Pavao II. priznao mučeništvo Alojziju Stepincu, premda nije utvrđeno da je taj kardinal umro od mučenja, bilo je glasnih zaključaka da je to presedan i za samoga Ivana Pavla II: jaka je indicija da je bio žrtva atentata 1981. baš kao predstavnik katoličke konfesije kršćanske vjere, a neporecivo je koliko je fizičkih patnji izazvao taj atentat, direktno i indirektno - upravo nakon njega dotad atletski Karol Wojtyla počinje sve jače i jače biti živ svjedok bolesničkih patnji.
Ipak, u proces beatifikacije koji se vodi u Rimu, nije odabran postupak ispitivanja mučeništva, nego se utvrđuje čudo, kao Božji znak.
Čudesna ozdravljenja
I u nekim listićima koji su skupljeni kod papina groba navode se podaci o čudesnim efektima molitava u kojima je zazvano posredovanje pokojnog Ivan Pavla II. Nekoliko stotina takvih tvrdnji stiglo je sa svih strana svijeta (nismo mogli zasad utvrditi je li neka prispjela i iz Hrvatske, odnosno od vjernika Hrvata iz drugih zemalja).
Postulator Oder nije se opredijelio za široko istraživanje tih čuda - i za Crkvu navodnih dok ih službeno ne utvrdi - neko se usredotočio na jedno, za koje vjerojatno smatra da ga je najlakše dokazati i da ga je najlakše pripisati posmrtnom zagovoru samoga Ivana Pavla II.
On sada dokazuje da je pokojni papa Ivan Pavao II., dva mjeseca nakon svoje smrti, od Boga ishodio čudesno ozdravljenje francuske redovnice, oboljele od parkinsonizma. Po onome što je Oder iznio prošli mjesec Associated Pressu, redovnica je godinama bolovala od parkinsonizma i nije ništa mogla raditi, koliko su joj se jako ruke tresle.
Upoznata s podatkom da je i Ivan Pavao II. bolovao od parkinsonizma, časna majka poglavarica tog reda zahtijevala je od svih njegovih redovnica da mole pokojnog papu za ozdravljenje svoje sestre. Ona je zaista ozdravila 2. lipnja, na drugu mjesečnicu papine smrti, rekao je dalje Oder: "Po kriterijima ljudske znanosti doktor nije mogao objasniti što se dogodilo". A kad doktor nije kadar objasniti, to je po crkvenim kriterijima čudo. Ako ga sud potvrdi, to će biti upravo ono čudo koje će omogućiti Benediktu XVI. da svog prethodnika beatificira, tj. proglasi blaženim.
Sam Oder je, u funkciji suca istražitelja, putovao lani potkraj godine u Francusku i ondje je ispitivao redovnicu, njezinu majku glavaricu, te doktora liječnika. Njihova imena Crkva zasad čuva u tajnosti.
Vjernici - barem oni koji se Ivanu Pavlu II. obraćaju za zagovor - pokazuju da ga i bez svega toga već smatraju svecem, odmah.
Inoslav Bešker
U ovih godinu dana, otkako je umro papa Wojtyla, njegov grob u kripti Vatikanske bazilike Svetog Petra, na nekoliko koraka od groba istoimenoga prvoapostola, pohodilo je gotovo četiri milijuna osoba.
Jesu li svi vjernici ili među njima ima i radoznalaca druge fele - sada je posve suvišno pretresati. Činjenica je da je grob Ivana Pavla II. i dalje, godinu nakon njegove smrti, najprivlačnija točka u Vatikanu, više od Vatikanskih muzeja koji upravo bilježe 500-godišnjicu, dakle i od Sikstinske kapele.
Prvih dana poslije ukopa ondje je stizalo dnevno oko 20.000 ljudi, za hladnijih zimskih dana broj se smanjio na 10-15 tisuća, ali je s prvim proljetnim danima broj opet porastao. Već danima su hodočasnici razdvojeni u dva reda, kako bi brže i efikasnije stigli pod Duknovićevu Bogorodicu, reljef trogirskog kipara pod kojim je ukopan papa Poljak.
Tisuće listića
Kada prispiju do crvenog konopca, koji odvaja nišu s njegovim grobom od ostatka kripte, mnogi ubacuju listić papira. Sadržaj im nije svima isti. Neki ostavljaju molbu, neki
ispovijedaju neki svoj bol ili neku tjeskobu, neki pak zahvaljuju za primljenu milost.
Deset vreća punih tih listića već je dostavljeno don Slawomiru Oderu, poljskom svećeniku koji je sudski vikar rimskoga dijecezanskog sudišta i postulator kauze beatifikacije Ivana Pavla II., u procesu koji se zasad vodi u okvirima Nadbiskupije rimske. Proces u pravilu počinje u dijecezi u kojoj je pokojnik djelovao. Ako je kandidat za slavu oltara bio papa, dakle biskup rimski te nadbiskup i metropolit rimske crkvene pokrajine, onda biva podvrgnut procesu baš u toj svojoj posljednjoj nadbiskupiji, bez obzira na one u kojima je djelovao prije izbora za papu.
Proces je u ožujku ove godine prispio pred Dijecezansko sudište Nadbiskupije rimske - a tek kada tu bude dovršen i kada ga takvim proglasi kardinal vikar (Papin namjesnik za Nadbiskupiju rimsku, sada je to Camillo Ruini), sav se materijal predaje Kongregaciji za kauze svetih u sklopu papinske Rimske kurije, koja proces završava i njegove rezultate predočava vladajućem papi, jedinome nadležnome da nekoga proglasi bilo blaženim, bilo svetim.
Dio sadržaja tih listića već je objavljen, u nedavno izašloj knjizi "Pustite me da odem u Dom Oca", u kojoj su papinski arhijatar (osobni liječnik) Renato Buzzonetti i još neki bliski suradnici opisali posljednje trenutke Ivana Pavla II. Među autorima je i novoimenovani kardinal Stanislaw Dziwisz, dugogodišnji osobni tajnik Ivana Pavla II.
U kolektivnom imaginariju onih koji pišu listiće na grobu Ivana Pavla II. on je već svetac iako još uvijek nije beatificiran.
| Santo Subito
|
Nema takvih listića pred grobovima niti jednoga od papa koji su ukopani pod Svetim Petrom, pa ni onih koji su davno ili nedavno proglašeni svecima. Nema ih ni pred grobom samoga Šimuna bar Jone, kome je Isus nadjenuo ime Kefa, Kamen (na grčkome Petros, na latinskome Petrus, zato u našoj tradiciji Petar). Vatikanska bazilika je i dalje imenovana po tome prvoapostolu, svetom Petru, ali vjernici koji zalaze u nju za pomoć se utječu Ivanu Pavlu II.
Upravo, dakle, ti listići - više nego sam pogolem broj onih koji pohode grob - pokazuju da je u kolektivnom imaginariju barem onih koji ih pišu Ivan Pavao II. već svetac. Transparente na kojima je, odmah nakon njegove smrti, pisalo "Santo subito!" (odmah svetac) netko je jamačno organizirao i napisao - ali ta se ideja ne bi na taj način ugnijezdila u pučkoj pobožnosti da Ivan Pavao II. nije među tim vjernicima zaista percipiran kao svetac i prije negoli ga netko od njegovih nasljednika, vjerojatno već Benedikt XVI. ne beatificira kao blaženika, a koju godinu zatim i kanonizira kao sveca.
Ubrzano kanoniziranje
Pisali smo, dok je Ivan Pavao II. bio još i te kako živ i živahan, da je on sam postavio temelje svome kultu, pa i načinom kako je ubrzao i umnožio postupak beatificiranja, odnosno kanoniziranja.
Ivan Pavao II. je u manje od 27 godina pontifikata kanonizirao 482 svetice, odnosno sveca (od kojih 411 mučenika) u 50 svečanih kanonizacija (477, ako se doda ponovo uspostavljeni kult sv. Mainarda mučenika u Rigi). U istom razdoblju je u 145 beatifikacijskih ceremonija proglasio blaženima 1338 pokojnika (1030 mučenika), od kojih je naknadno kanonizirao njih 45 (28 mučenika).
Ukupno je, dakle, kanonizirao više pokojnika nego svi pape skupa, jer je od 993. do 1978. (kada se Karol Wojtyla uspeo na papinsko prijestolje) proglašeno ukupno 293 svetaca (ne računajući, naravno, brojne svece koji su proglašeni prije negoli su pape stekli isključivo pravo kanoniziranja). Ivan Pavao II. je daleko nadmašio dotadašnji rekord Pija XII. Pacellija (33 sveca u 19 godina pontifikata). Treba uzeti u obzir da je na taj broj utjecala i skupna kanonizacija 118 vijetnamskih mučenika - ali i bez obzira na skupna proglašenja, Ivan Pavao II. je papa koji je proglasio daleko najviše svetaca.
Beatificirao je više pokojnika nego sva Crkva do njegova izbora za Papu, pošto su svi prošlostoljetni pape prije njega proglasili 79 blaženika, a svi njegovi prethodnici, od 17. stoljeća do 1978., ukupno 1260.
Podsjeti li se da je većina blaženika dosad naknadno bila proglašena svecima, Ivan Pavao II. je udario temelje za rekorde i svojim nasljednicima. On sam je u 25 godina pontifikata proglasio 1320 blaženika (uključno s Alojzijem Stepincem 1998., te Marijom Petković i Ivanom Merzom 2003.).
Što to crkva, u ovom slučaju Katolička, slavi u svecu? Ponajprije ne njega nego samog Boga, jer je svetost, tvrdi sv. Pavao apostol iz Tarsa, od Boga, a ne od čovjeka. On je prvi i definirao taj pojam: u Drugoj poslanici Korinćanima on svjetuje kršćane da djeluju "prema svetosti koja dolazi od Boga, a ne od mudrosti puti".
Kroz svece (i blaženike) svaka crkva pokazuje kakve kršćane preferira. Sveci su model kršćanskog života u doba koje ih proglašava, s težnjom da budu model za sva doba. Kriteriji svetosti
U Katoličkoj crkvi, nakon vremena u kojima je bilo dovoljno da neka osoba umre na glasu svetosti i da je puk prihvati kao svetu, postupno su utvrđivani objektivni kriteriji svetosti - iako glas svetosti i pučko mnijenje još imaju težinu (baš se zato insistira na tome da postupak za posvećenje bude pokrenut iz izvorne biskupije).
Smatra se da je Papa Ivan Pavao II. dva mjeseca nakon svoje smrti izliječio redovnicu od parkinsonizma što liječnici nisu objasnili.
| Čudo
|
Svetost je - po tom tumačenju - milost Božja koja djeluje u ljudskim bićima i kroz njih. Tako shvaćena svetost se iskazuje kroz jedinstvo krijeposti, koje se mogu podijeliti u dvije skupine. Jednu čine, da ih tako nazovemo, teološke (neki kažu: teologalne) kreposti: vjera, ufanje (pouzdana nada) i ljubav (prema Bogu i prema bližnjemu). U drugoj grupi su četiri stožerne kreposti (preuzete iz Aristotelove etike): razboritost, pravednost, hrabrost, samosavlađivanje. Budući da su svi kršćani pozvani da iskazuju te vrline, svetac može biti samo onaj koji je sve te kreposti posvjedočio na junački (tj. izvanredan) način.
Na kraju, ipak, ostaje ljudski sud tko je te kreposti pokazao, a tko ne. Upravo zbog nepouzdanosti ljudskog suda ištu se čuda - znak da je Bog tu stavio svoj prst, jer ne čine čuda sveci, već sam Bog na njihov zaziv.
Naravno, cjelokupan taj koncept nije znanstven nego vjerski, pa ni kad se utvrđuje znanstvenom metodologijom, kao što to sada čini rimska Kongregacija za kauze svetih.
Da bi Katolička crkva nekoga proglasila blaženim, potreban joj je vidljiv znak da je pokojnik u osobitoj milosti u Boga - osim ako je umro kao mučenik za vjeru. Kad je Ivan Pavao II. priznao mučeništvo Alojziju Stepincu, premda nije utvrđeno da je taj kardinal umro od mučenja, bilo je glasnih zaključaka da je to presedan i za samoga Ivana Pavla II: jaka je indicija da je bio žrtva atentata 1981. baš kao predstavnik katoličke konfesije kršćanske vjere, a neporecivo je koliko je fizičkih patnji izazvao taj atentat, direktno i indirektno - upravo nakon njega dotad atletski Karol Wojtyla počinje sve jače i jače biti živ svjedok bolesničkih patnji.
Ipak, u proces beatifikacije koji se vodi u Rimu, nije odabran postupak ispitivanja mučeništva, nego se utvrđuje čudo, kao Božji znak.
Čudesna ozdravljenja
I u nekim listićima koji su skupljeni kod papina groba navode se podaci o čudesnim efektima molitava u kojima je zazvano posredovanje pokojnog Ivan Pavla II. Nekoliko stotina takvih tvrdnji stiglo je sa svih strana svijeta (nismo mogli zasad utvrditi je li neka prispjela i iz Hrvatske, odnosno od vjernika Hrvata iz drugih zemalja).
Postulator Oder nije se opredijelio za široko istraživanje tih čuda - i za Crkvu navodnih dok ih službeno ne utvrdi - neko se usredotočio na jedno, za koje vjerojatno smatra da ga je najlakše dokazati i da ga je najlakše pripisati posmrtnom zagovoru samoga Ivana Pavla II.
On sada dokazuje da je pokojni papa Ivan Pavao II., dva mjeseca nakon svoje smrti, od Boga ishodio čudesno ozdravljenje francuske redovnice, oboljele od parkinsonizma. Po onome što je Oder iznio prošli mjesec Associated Pressu, redovnica je godinama bolovala od parkinsonizma i nije ništa mogla raditi, koliko su joj se jako ruke tresle.
Upoznata s podatkom da je i Ivan Pavao II. bolovao od parkinsonizma, časna majka poglavarica tog reda zahtijevala je od svih njegovih redovnica da mole pokojnog papu za ozdravljenje svoje sestre. Ona je zaista ozdravila 2. lipnja, na drugu mjesečnicu papine smrti, rekao je dalje Oder: "Po kriterijima ljudske znanosti doktor nije mogao objasniti što se dogodilo". A kad doktor nije kadar objasniti, to je po crkvenim kriterijima čudo. Ako ga sud potvrdi, to će biti upravo ono čudo koje će omogućiti Benediktu XVI. da svog prethodnika beatificira, tj. proglasi blaženim.
Sam Oder je, u funkciji suca istražitelja, putovao lani potkraj godine u Francusku i ondje je ispitivao redovnicu, njezinu majku glavaricu, te doktora liječnika. Njihova imena Crkva zasad čuva u tajnosti.
Vjernici - barem oni koji se Ivanu Pavlu II. obraćaju za zagovor - pokazuju da ga i bez svega toga već smatraju svecem, odmah.
Inoslav Bešker
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....